Adni, Irfanu, Adelu
ŠTA ZNAJU RATOVI O DJETINJSTVU I ŽIVOTU
ŠESTOGODIŠNJAKINJA
Čiko!
Ne diraj mi moga brata.
I tvoju kćerku čuva sada njen brat.
Tebe tamo nema.
I moj otac je otišao u odijelu sličnom tvome,
ali se nikada vratio nije.
Majka kaže da je zaspao nad rijekom nekom.
Od tada brat me čuva
od vjetrova
koji nam prozore odnesoše,
i od nekog snažnog zvuka,
koji nam pola krova uništi,
i otjera sve ptice sa tavana.
Jer, znaš, čiko…
I ti možeš zaspati
nad rijekom nekom.
SILOVANA
Dušu, uzdignutu,
ukaljanu omčom
i tvojom rukom,
kosti bole.
Ja, polumrtva, iz groba
tebi, mrtvome,
na nogama govorim.
Sve te herojske činove,
koje danas sa osmijehom primaš,
uprljao si svojim prstima
na usnama mojim.
I vriskom,
koji je ledio vazduh,
usred juna,
i čuo se jače od topa,
i bolio više od metka.
I probijao je oblake
da zaustavi sunce.
Mrtvačke glave,
vikale su,
za spas.
Žive su treperile
u tišini,
da ne budu slijedeće.
Svijet se zaustavio.
Tišina se zaustavila.
Samo su tvoji prsti
po mome tijelu pleli smrt.
Za mene, rat je bio gotov.
DRUGA STRANA RATA
Klanjali su se velikome bogu
da bi, braneći komad zemlje,
na božijem putu,
tjerali žene da šire noge.
Jer, kao što neko reče:
“U ratu je sve dozvoljeno.“
PREŽIVJELI
(Ziji Rubiću)
Napustio sam dom,
koji se zvao: vlaga, smrad i bolest.
Ugledao plavetnilo i zelenilo.
Zaključio sam po sadržaju priča iz davnina
da baš tako sloboda izgleda.
Udišem je.
Mirišem je.
Vidim je.
Držim na dlanu.
Pripada meni.
A ne znam šta ću sada sa njom.
Gledam sebe u ogledalu,
vidim nekog drugog čovjeka
i pitam ga zna li on ko sam ja?
Jesam li ponovo rođen?
Da li ću ponovo morati učiti da hodam?
Da govorim?
I pitam ga hoće li mi pokazati put poput majke?
Odlazim staroj kući ponovo rođen.
Ta moja kuća ima krov i na krovu odžak,
ali nema majke da naloži vatru.
I pored kuće je kesten, rodio je,
ali nema oca da ga obere.
Na grani kestena ljuljaška,
ali nema sestre na njoj.
Sve je prazno, poput mene.
Okrećem glavu nebu,
upućujem riječi slobodi,
koja nema oblika i mirisa.
I pitam je,
može li ona, poput majke,
napuniti dušu i pokazati novi put?
BEZ GROBA
Neko moj me tražio.
Tražio.
I rekoh bez glasa:
“Bez lika i pokreta
sjećanja brzo blijede.“
Sada, prelaze preko mene,
ponekad plaču,
ponekad u tišini jecaju.
Donose.
Odnose.
Odlaze.
Dolaze.
Bageri.
Kopaju.
Grade.
Ponovo.
Iz temelja.
Ono što čuvah ja.
I sada, tragove nemira
prekrivaju mirom.
Vičem:
“Tu sam,
samo metar dublje!“
Uzalud.
Moj glas je je uho gluhonijemih.
Krtice mi prkose,
dok po mojim prsima,
sada, neka djeca,
razdragano igraju rata.
ZA MIR
Noć.
Djeca spavaju.
Sanjaju sunce.
Logor.
Vojnici strepe,
čuvaju san o svjetlu,
san o sreći.
Zvijezde, šapuću tiho:
oni su čuvari snova,
oni su uzaludni čuvari mira.
Rat, šapuću.
Neka svaki put,
zvijezda padne,
najsjajnije,
neka obasja svijet,
u času kada vojnik izdahne.
POSLJEDNJA POČAST NAD SLIKOM
Mrzim jučer
zbog prekosutra,
jer ono obećano, danas je umrlo.
Mrzim jučer zbog izgovorenog da,
današnje utrobe, sutrašnjeg djeteta
i one praznine, između zagrada,
u rodnom listu.
Mrzim jučer zbog današnjih nožica,
sutrašnjeg prvog koraka,
ugaslih očiju koje te korake
vidjeti neće.
Mrzim danas, zbog ručice
prema nebu dignute, tražeći tvoju.
Jednu tvoju, moje dvije, koje svemir grle,
zamijeniti nisu mogle.
VOJNIK NA NEBU
Mislio sam da sanjam
ali me ne probudi snažni zvuk topa,
ptice odaše posljednju počast.
Na drugoj strani si se rađala,
tvoj plač bijaše moja
posljednja pjesma.
Poslije me nije mogao probuditi
tvoj glas,
nisam ti obrisao
krv sa lica,
nisam ti mogao biti
sve ono što sam želio.
Neko, tamo, slomio je krila svakoj mojoj želji
i nadi.
U kavezu sam,
mila moja djevojčice.
Znaš li da te posmatram kako rasteš,
čuvam te i volim,
iako te sada neko drugi drži za ručicu
i ti ga zoveš imenom mojim.
Čeznem, a bez krila sam.
Čeznem da budem izvor svim tvojim vodama,
čeznem da ti svežem kosu u rep
i na njega stavim, mašnicu
tkanu mjesečevim končićima.
Danas ti je kupio lutkicu,
koju si dugo željela, i psovao
iza leđa
razmaženu balavicu.
Gore, daleko, u paukovoj mreži,
meni se srce komadalo.
Nisu me pustili, mila moja djevojčice
da ti obrišem suze,
raskomadam lutkicu
i poklonim ti ljubav.
Kišu ti poklanjam,
da spere sve njegove laži.
Ne skrivaj se od nje ispod kišobrana.
On te grli rukama od stakla,
ja te grlim nebom
i volim suncem.
Znaj da ne umiru oni koji su ubijeni,
umiru samo oni koji u sebi pustinju nose.
Leptiru moj,
ja plačem nad plamenom
i branim
da, zavedena mirisom njegovim,
spržiš svoja krila.
VOJNIČKI SAN
Sanjaš li, vojniče,
bijele konje,
zlatne pehare
i kristalne dvore…
Sanjaš li pobjede,
one čemerne,
gdje ubiti moraš
da heroj postaneš…
Il’ sanjaš dragu,
njene raširene ruke,
kako spavaš u krevetu
i zaboravljaš na ratove…
A, onaj tamo,
ubijeni…
Šta je on sanjao?
DIJETE ALEPA
Ništa ne razumijem.
Kako je ovdje
u jednome danu
umrlo sve,
sem smrti?
Kako je neko mogao ugasiti
sunce,
i nebo svo natopiti
krvlju?
Crvene rijeke
guše sve one knjige,
što mi ih majka čita
svake noći.
Moji drugovi
mrtvi,
leže.
I ona među njima,
u onoj haljinici
kao iz bajke.
Posmatram je mrtvu
i glas joj onaj tihi
čujem,
danas je jači
od svih eksplozija svijeta.
“Ne vjeruj velikim ljudima.
Ne vjeruj bajkama,
niti nebu,
niti zvijezdama.
Ne vjeruj…“
Tišina
dok grad tone u propast.
A ja,
živim njenom dušom,
čekajući,
da je ubiju ponovo,
ubijajući mene.
KAD JE RAT POČEO
Baš zato što sam mu prijatelj bio,
prvo je došao u moju kuću,
da je isprazni.
BOSNA DEVEDESETIH
Neki su očevi pratili djecu do oltara,
dok očevi u Bosni sahranjuju svoju djecu.
Svijet šuti.
Neki su muževi držali žene za ruke,
dok su im rađale potomke,
dok muževi u Bosni po šumamama
gledaju kako im žene rađuju tuđu djecu.
Svijet šuti.
Neke su majke dočekivale muževe
sa poslovnih sastanaka,
djecu iz pozorišta,
dok majke u Bosni dočekuju jednu vijest:
„Vaš muž i sin su pronađeni.“
Možda još živi.
Možda mrtvi.
Svijet šuti.
Svijet je pisao o rijekama koje se ulijevaju u mora,
o nijansama plavog neba koje se stapa u nečije oči,
o cvijetu koji je tih godina cvjetao zelenom bojom.
NA PUTU RATOVANJA
Rasporena košulja,
krvave gaće.
Krik.
„Nemoj molim te!“
Suncu srce
krvari.
Crvenilo.
Crvenilo.
Crvenilo.
Priroda diše mrtvilo,
dok vojnik uzdiže pantalone.
Ona, diše,
ali mrtva za budućnost.
GOVORI ŽENA BEZ DJETETA
Rat nije zvuk puške,
rat nije ispaljena granata,
rat nije zapaljena kuća,
rat nije porodica u šumi,
rat nije proširena granica.
Rat je,
izgubljena majčina utroba
u zemlji tuđoj.
MOJA I NJEGOVA VJEČNOST
Navuklo se na nebo,
crvenilo.
Od stida,
što zemlja guta djetinjstva.
Sarajevom, gladna tišina
i žedna kiša
zavladale.
A hrane i vode,
bilo je dovoljno,
za sve.
Po običaju,
sjedilo se,
bez riječi
sve dok usta žvaću
i posljednju mrvicu hljeba.
A on, grizavši svoj komad
kao da je život sebi skraćivao,
i pogledom govorio:
“Je li dovoljno?“
Njegova vječnost za stolom,
stala je u jedan moj treptaj oka,
i gledam ga,
kako njegovo mršavo tijelo,
trči prema kestenu
i ljuljaški,
iz dana u dan.
A oko nas,
granate,
sve više navlače crvenilo.
Pogodila ga jedna,
dok sam, nedaleko od njega,
kopao rupu,
da sahranimo njegovu pokvarenu igračku.
Držim ga na rukama,
tražim njegov glas,
i čuh samo:
“Babo, danas sam dobro jeo.“
ONA JESTE HEROJ
Plakao je nad slikom mrtve majke,
nad grobom grlio busenje zemlje,
molio nebo za samo jedan očiju susret,
tako će ispričati
ne trenutak, nego vječnost.
Pogled kazuje više od usta.
Jednom je upitao oca,
zašto majka ne leži među herojima,
i zašto je on posjetio nije nikada.
Rekao je da je tijelo prodavala vojnicima,
samo za jedan komadić hljeba,
grudi su joj postale suhe,
valjda, od sreće što je sina dobila.
Kada joj hljeb nije više bio potreba,
napravila je omču, nad krevetom sina.
Zagrlio je oca čvrsto, procvilio i rekao:
“Kosti ti nikad ne našle mira, bludnico.”
IGRAČKA UBIJENOG DJEČAKA
Njegovo,
sinoć je leglo u strahu,
u hladnoj postelji tople porodice.
Čelični zvuk prevari zoru,
i dječaka.
Jutro bješe tamnije od sinoćnjeg zalaska sunca,
i krvave boje neba.
Otac je plakao,
uzalud.
Tvoje,
sinoć ti zaspa na rukama,
uz bajku,
u toploj tišini hladne porodice.
Poslije si otišao,
pokvario san drugom dječaku.
I sa sobom ponio igračku.
Tvoj dječak te dočeka raširenih ruku,
sa osmijehom,
zbog poklona.
Vidiš li sjenku,
ubijenog,
proganja li te,
dok se tvoj sin igra njegovom igračkom?
Tvoj mali sinoć je mirno spavao,
a večeras?
1.
Bio je prijatelj sa tim tamo ljudima, odveli su ga prvog,
od tada mu pišem svaki dan.
I
Ovo su posljednje riječi, sutra je i moj red,
i ne postoji “možda“, niko odveden nije se vratio.
Ima i onih koji odlaze prije reda. Glad i bolest.
Govorio si da se nama ne prašta ako s puta skrenemo,
jer mi smo drugačiji, uzalud, skrenuše oni na naš.
Oprosti mi što večeras mislim i na nju,
i volim kćerku, tog tamo, koji mi brani da izađem.
Samo zbog moje kože malo tamnije od njegove.
Sretan sam, znaš li to? Majku i sestru su odveli na bolje mjesto.
II
Ovo su posljednje riječi, sutra je majčin i moj red,
i ne postoji “možda“, niko odveden nije se vratio.
Ima i onih koji nisu dočekali svoj red. Pojele su ih bube iz kose.
Prvo su odnijeli sve moje igračke, svojoj djeci, koje si ti kupio.
A poslije, odsjekli mi i kosu, da me spase od buba.
Sa drugaricom sam pričala o plavoj boji neba,
i pitale se je li još plavo, hoćemo li ga vidjeti sutra, posljednji put.
Ostaje samo jedna nada o plavetnilu neba.
I sretna sam, znaš li to?
Brata su odveli na bolje mjesto.
GRANICE
Noćas,
ne posmatram nebo,
nekako mi je suviše nestvarno
i prvi put daleko.
Tišina pokreće buru u grudima,
misli vode krvave bojeve,
a oči i dalje posmatraju mir,
mir pokreće nemir.
U ušima zuje nečije riječi:
“Tamo piše oni su nas ubijali,
ubit ćemo i mi njih.“
Mislim,
tamo još piše ali se ne govori:
“Boško je volio Admiru,
Admira je voljela Boška.“
I njihov neuspjeli pokušaj prelaska mosta
i prolivena krv za ljubav,
jedina je eksplozija
koje pere granice, ratom zaprašene.
I vrišti, njihova krv iste je boje.
Rat ne briše granice,
niti širi teritoriju.
I baš noćas,
ne vidjeh na ulici nijednog beskućnika,
a poželjeh da ga vidim istoga trena.
Grize me noć,
svi spavaju u toplome domu,
i svi sanjaju.
I bijeli i crni i žuti.
Treći dnevnik, oglasi se,
novi teroristički napad.
Zagledah se, i nakon par trenutaka,
zaboravih, koji je grad.
Brisel ili Istanbul?
Ne znam.
Ali znam, bol je ista.
I psujem sve vaše granice.
MOJ OTAC
Moj otac,
visine metar i pedeset,
viši je od svih visina svijeta.
Ostavio nas je 1995.
da bi se
možda,
ponovo mogao vratiti.
Iznad kuće,
brdo, Golo Brdo,
prvi put golo
i prvi put,
put nade
i spasenja.
Ponio je u jednoj torbi
sve što je cijelog života gradio
a ubrzo i bez toga ostao.
Da je bar soli ostalo na komadićima
njegovog odijela,
pa da zubima grize pantalone
kada ludilo ispruži kandže.
Ne sjećam se ponovnog susreta,
u Tuzli,
majka se sjeća,
ali šuti.
Postao je drugi čovjek,
kaže da su Njihovi svi zli.
Svi.
A Naši, svi dobri.
Svi.
Neka viša sila mu udahnula
ponovo,
život.
Zaustavila rat.
Ali ja znam za njegove
krvave noge.
Za njega nema posla
u zemlji za koju se borio.
ali, njegova zemlja je tijelo njegovo
i voli je.
Moj otac,
u drugoj zemlji,
od 7 do 7,
diže blokove,
težine kao cijelo njegovo tijelo.
Zbog mene.
I jednog zagrljaja,
u mjeseca tri.
DJECA, SUNCE, IGRAČKE I SLIKOVNICE
(za sreću)
KAD IGRAČKE IZGUBE SMISAO
Uzalud je govoriti,
vraćati sjenke uspomena,
buditi zaspalu djecu,
koju smo uspavali, nesvjesno,
buljeći u korake budućnosti.
Nismo se više držali za ruke,
grlili, onako, medvjeđi jako,
rugali prodavačima bombona
Onih od kojih nam je jezik boje mijenjao.
Nismo nikada bili više sklupčeni
kao onda kada smo pobjegli od kuće,
bez kišobrana, bosonogi,
da spasimo ribe
od nabujale rijeke,
nesvjesno spasavajući djetinjstvo.
Potajno smo bili zaljubljeni.
Ti u svoje izrazbijane autiće,
ja u lutkice počupanih kosa.
Govorili za sebe da smo veliki ljudi.
I bili smo veliki,
samo dok smo bili djeca.
Glumili zaljubljenost
sve dok se ne pojavi iskra ljubavi.
I voljeli se, tren jedan,
ali do kraja zivota.
Ta djevojčica nije smjela.
Od nje mi ostadoše samo crte lice,
i poneka skrivena pjegica.
Da je bar dječak u tebi smjeliji bio.
VOZ KOJI ODNOSI SREĆU
Prodavnica igračaka još uvijek je sijala,
iako je radno vrijeme već odavno isteklo.
Preskupa za djecu koja samo posmatraju vozove,
nedorasla za one koji se njime voze.
I djevojčica je tu, ali ona traži sklonište.
Noć, posljednji voz stiže, prazan.
U kupeu olovka izbačene djevojčice,
olovka koja je trebala opisati kako sreća stvarno izgleda,
dati joj oblik, miris i udahnuti dušu.
Ali nema mjesta za one koji nemaju kartu.
Djevojčica će nekom drugom olovkom
pisati
o vozu koji samo jednom dolazi,
i odvodi samo duše.
O vozu u kojem su karte suvišne,
o vozu koji ide samo u jednom pravcu.
Na drugoj strani kupea,
leži bačena igračka,
i cvili, ne za vlasnikom,
nego za djevojčicom
koja neće moći doći do nje.
Radno vrijeme čistača voza, završeno je,
on odlazi odnoseći odbačenu igračku svome djetetu.
Dok djevojčicine staklene oči,
ostaju na njegovim koracima.
DIJETE SA POSEBNIM POTREBAMA
Komšinica ispod nas pisala je uvredljiva pisma:
“Vaš sin je životinja, vežite ga…
Moj pas je nervozan zbog buke,
noćima ne spava…“
Njen pas nije mogao da spava
zbog bola u mojim prsima i tijelu.
Napalo me nešto što nisam mogao kontrolisati,
grizao sam čase,
udarao glavom od pod,
u nadi da će ti udarci ublažiti bol.
Komšija iznad nas pokucao je na vrata,
i rekao mami da je životinjama mjesto u zoološkom vrtu.
Majka me poslije grlila, plakala i govorila:
“Nisi ti kriv, proći će i ovo, znam da boli.“
Boli majko, ali nisi ti u mome tijelu.
Vrijeme sam provodio posmatrajući drugu djecu.
Bježali su od mene,
upirali prstima.
Neke majke su govorile:
“Ako ne budeš slušao bit ćeš kao on.“
“Stoko.“
“Sine, ne gledaj u njega.“
“Prestani buljiti u mene.“
Sve sam razumio.
Nisam ih mrzio,
čak ni zamjerao.
Jer, imao sam više ljubavi prema plišanoj igrački,
nego oni prema životu.
Jednom je neko prišao i upitao:
“Šta ti fali u životu?“
Samo osmijeh na maminom licu.
“A šta je sa bola?“
Njega ublaži svaki osmijeh.
“Jesi li sretan?“
Više nego vi.
MAJKA I MI
Sat je otkucavao vječnost.
Vrijeme je ledilo krv
u svakoj, još živoj, žilici života.
Sjedila je uz prozor,
u hladu,
pored peći
posmatrala snijeg,
šaptajući pogledom nebu
molitvu za spas.
Skrivajući oči,
u kojima magle stanuje
za cijelu vasionu,
od nas željnih hljeba
i sitih topline.
A otac grlio, jako,
i grijao
i kosti,
i kožu.
Svojom kapljicom stvorenom.
U nama,
toplina ledi prste.
U čarapama.
Kroz koje prsti vire
vičući šapatom:
“Sretni smo.“
ODRASTI
Noćas smo lagali mjesec mlad
u punom sjaju,
iz pakosti.
Nazivali ga kukavicom,
govorili da nikada neće porasti.
A tada, već, znali da je za noć rođen,
da umire sa istokom,
i rađa sa zapadom.
Mrak je progutao mjesec,
govorili smo, bojeći se istine.
Progutani smo bili mi.
Umrli smo,
sa slikovnicama,
koje su govorile gluhim ušima,
slike su tražile,
uzalud,
poglede koji će ih bojiti.
KLIKER
Sam i ostavljen,
leži u prašini.
Iz njega, k’o za za inat,
djetinjstva boje se rađaju.
I rastu da prkose dječacima svim,
koji su danas prvi put obrijali bradu,
obukli odijelo i otišli na prvi ples.
Ravnodušno ostavljajući klikera boje
za trenutak nesvjesno nestvarne sreće.
U prašini, ostavljen, odnosi djetinstvo.
Zauvijek.
Sebično čekajući nove dječake.
Niko da ukrade jednu boju,
u džep stavi,
pa umjesto prstena sa dragim kamenom
pokloni jednu boju
djevojčici koja je već odavno,
sa prvim poljupcem,
svim lutkicama počupala kosu,
ne ostavljajući ni jedan pramen,
za uspomenu.
Mali kliker danas odnosi
veliko djetinstvo.
NESVJESNO SRETAN
Rođen je
i kažnjen u isto vrijeme,
otac nije doktor nauka,
a ni majka.
Sretan je,
nije dijete Afrike.
KAD U DJETETU UMRE DIJETE
U svome životu,
od svega, dijete sam bila najkraće.
U četvrtoj godini,
bila sam dama sa nalakiranim noktima,
i haljinom istom kao kod mame.
Sjećam se,
za te naše haljine davala je mnogo novca.
I skrivale sve one šarene,
što su nam gosti poklanjali,
i od kojih je meni dah zastajao.
I nikada nisam hodala umeljana
u čokoladu i sladoled.
Sjećam se maminih riječi:
“Dovoljna si velika,
i znaš da jedeš,
i nisi ti iz bilo kakve porodice,
da takva ulicom hodaš.“
Moja majka ništa nije shvatala,
ona ništa nije znala o životu,
ona nije znala šta je sreća,
ona nije znala šta je istinska ljubav.
Kosu mi je vezala u nekakve “punđe“.
I kad mi je to dosadilo,
i kad me svaka dlaka boljela,
od tako zategnute kose,
uzela sam makaze
i, poslije, batine dobila.
U svijetu velikih i odraslih,
svi su morali biti isti.
Majka je stalno gledala,
neke mršave žene,
koje hodaju po nekoj “pisti“.
I majka se poslije oblačila poput njih,
a i ja.
Te emisije su bile moje slikovnice.
Ponavljala sam u sebi:
djeca, nebo, sunce, slikovnice, duga,
boje, boje, boje…
Bila sam dušom velika,
ali je majka na njoj držala okove.
I kada sam tijelom odrasla,
okovi su spali,
ali poslije duše nije bilo,
samo pustoš.
TAVAN
Umiranje je
kad ne idem, tamo,
nikad više,
zbog prvih cipele,
kojih nema.
Svjetlost koja sija gore,
oslijepila bi,
one djetinje oči,
koje su u nekadašnjem mraku,
bile izvor suncu.
Umiranje je,
u sjećanju
na ruke, koje golubovima
polomiše gnijezdo.
Bilo jednom jedno djetinjstvo.
ONI I MI
Oni, u svome
skloništu od nas i svijeta.
I mi, u svome,
sakrivajući se od vjetrova.
Sunce sa naših papira
nije moglo ugrijati vazduh
koji se širio po našim
livadama,
brdima
i sokacima.
S prozora,
posmatramo
drugi svijet,
što nam se provlači kroz snove,
i krijemo jedno od drugoga,
a znamo,
da isto sanjamo.
Gledam sestru
kako suznih očiju
posmatra djevojčicu,
koracima blizu
i očima beskrajno
daleko od nas.
Kaže mi:
“Njen brat je zao,
polomio je noge njenoj lutki!“
Uzimam papir,
i crtam joj
lutku,
bez nogu,
ali sa osmijehom.
MAJKO, ISPRIČAJ MI DRUGAČIJU BAJKU
Pričaj mi priču u kojoj nakon sedam
dolazi pustinja
kroz koju se hodi s olovom
u nogama.
Pričaj mi o dječacima koji
ne vide,
a odlaze skidati sjaj sa zvijezda.
I onim, koji
ne čuju,
a svojim prstima proizvode
najljepše melodije.
Pričaj mi o djevojčici koja
crta cvjetove,
tamo gdje rupe otkriju njeno tijelo
kada obuče haljinu.
Nauči me kako da dam svoga
osmijeha
tužnim dječacima,
i kose
onoj djevojčici u bolnici,
s maramom na glavi.
Nauči me kako da budem krov
svim onim ljudima na ulici
i kako ljubav svoju da pospem
na svijet cijeli.
SVE BOLI SVIJETA
NAŠE STOLJEĆE
Nismo imali hljeba,
hranila nas bajka
u kojoj djeca žive u dvorima
i jedu zlatnim kašikama.
Boljela nas ljudska krv,
boljele nas mrtve dječije oči,
dok svijet dijelimo na Naš i Njihov.
Jeo nas rak iznutra
dok slavimo tijela,
pišemo o uzrelim grudima
i usnama boje vina.
Boljela nas majčina suza
sve dok njihove bore nisu zasitile naše oči,
pa smo ih ostavljali,
kao djeca slikovnice
kada nauče čitati.
Boljela nas tišina,
samo,
dok nam priča priču o nama.
OTAC JE REKAO
Volio sam,
onako kako jutra vole sunce.
Ali jednom otac reče:
“Jedinac
neće dovesti neplodnu u kuću.“
I ostavih je,
onako kako se ostavljaju mrtvi,
naši voljeni mrtvi,
koji odoše rano.
Doveo sam onu,
koja će da rodi.
I rodila je.
Muško.
Sa osamnaest je otišao od nas.
Otišao u “svijet“.
A tada i žena shvati,
da sin nas je vezao samo.
I ode.
A ja sam sa ocem orao njive,
i jednom u godini razgovarao
o pismu i razglednici,
što nam šalje moj sin.
Dobro je, kaže.
Liječi ljude.
Piše knjige.
I kaže, da ga ne pitamo za žene,
njih je zamijenio naukom i knjigama.
RAK I DIJETE U MENI
Ostadoh, prvo, bez kose,
a poslije i bez grudi.
Upirali su prstima
u moje suhe grudi,
posebno djevojčice,
kojima su grudi tek počinjale rasti.
Nisu znale,
o mojoj bolesti se šuti.
U ruci dijagnoza,
ili knjiga,
koju otvaram i čitam budućnost.
I niko ne zna koliko boli
smrt koja dolazi,
i pakuje mi kofere,
bez volje moje.
Rukama prelazim preko stomaka
i milujem svoje dijete.
I govorim,
da cijelom dušom volim svoje tijelo,
samo zbog utrobe.
U meni dva tijela,
jedno koje čeka da ga rodim,
i jedno koje tim rođenjem
treba da se gasi.
Nisam zavidjela
svim tim zdravim tijelima,
sve dok nisam rodila,
stavila na prsa,
poljubila u čelo,
i tad pogled zastao,
na drugoj ženi,
kojoj mlijeko curi iz grudi.
Posljednja želja bijaše
tuđe tijelo,
samo na trenutak.
JEDAN ČOVJEK U SARAJEVU PRODAJE JASINE I TESPIHE
U Sarajevu decembar,
prvi snijeg taman što htjede pasti.
A jedan čovjek,
sa olovom u nogama,
koje mu ne pruža šansu
da na vrijeme stigne do semafora,
prodaje jasine i tespihe.
I nikoga ne pita:
“Želiš li kupiti?
Ja od ove prodaje živim
i tako liječim ove, svoje,
bolesne noge.“
Stid.
U njemu.
Stid u meni.
U mojim džepovima
i toplo,
i ruke,
i novci,
zarađeni tuđom rukom.
A njemu
ruke pune,
nije sklonio u kesu
ono što prodaje,
jer ga valjda tako ne bi ni primijetili.
A vani vjetar ledi
trepavice,
i vodu u očima.
PISMO OTVORENO NA DAN POGREBA
(dvadesetogodišnjak koji je imao rak)
Novine pišu:
“Još jedna životna bitka, izgubljena.“
A ja,
mrtav sam umro,
mrtav govorio,
mrtav disao.
I živo posmatrao,
kako tihim koracima,
ali samo do vrata,
napuštate moju sobu.
“Jadnik, takva mu je sudbina.“
Čujem žive riječi.
Odnijeli ste i kutiju.
I ubacili u auto,
koje vrijedi isto kao i moj život.
I odlazite po svoje dijete,
u vrtić.
I svi vas sa poštovanjem pozdravljaju,
vi ste radnici u borbi za spašavanje života.
A u onu kutiju,
ubacuju samo oni slični mojim roditeljima.
Stanu pored kutije,
i iskreno kažu:
“Svako od nas, sutra, može biti on.“
Ubacili su posljednji novčić,
gledajući toplo i postiđeno
u dijete koje vode za ruku.
Jer su to novci,
skupljani za dječiju igračku.
RAK-RANA
Čovječe, jedini sam ti prijatelj,
bolji od svih onih koji su te po ramenu tapšali.
Sada, ležiš sam,
i živiš umiranje,
tek koji mjesec,
a izgleda ti kao vječnost
jer znaš smrt počinje dolaziti.
Buljiš u zatvorena vrata,
posmatraš kroz prozor ljude,
čini ti se, sa druge su planete,
Čak i po izgledu, iz dana u dan,
odvajaju se od tebe sve više i više.
Sam si.
Odvojio sam te od njih
da naučiš živjeti umiranjem.
Tišina ti priča priču o meni,
tvom jedinom i najboljem prijatelju.
Ja mogu otići da se vratim
ili da se ne vratim,
mogu te odmah i tišinom izjesti,
dijagnoza je u mojim rukama.
Postajem ti i majka i otac,
i naučit ću te kako da dišeš,
da govoriš,
hodaš,
i živiš.
DŽEN
Kaže mi Džen “Mi smo proklete.”
Ona Džen, koja osjeti miris tuđe sreće
prihvatajući je kao svoju.
Ta Džen ne osjeti zvukove stare radiokasete,
koja ljude nalik njoj, po izgledu,
u djetinstvo vraća i budi neke davne,
još neodsanjane snove.
Radiokaseta široku Dženinu dušu
budi da viri kroz zakržljale rane
i budi neku mrku krv.
Njeni zubi prodiru usne
za osmijeh.
Ali, jebi ga, zvuk odaje dušu.
Dženine oči su pune neke čudesne boli,
više tuđe, nego svoje.
Kaže mi, skrivajući staklene oči,
zvuk je podsjetio na njenu sarajevsku ulicu,
na jednu sivu nedjelju
i čovjeka u kolicima.
Prošla je, časak poslije,
i čula, prvo gume, a zatim
“Stari jebi ga.“
Kaže mi da je bio na Markalama devedeset i neke.
Čudesna Džen i to je saznala.
I ja kažem, mi smo proklete.
Proklete pjesnikinje tuđih boli
na svojim kožama.
LJUBAV, RIJEKA I MISAO
SAN KOJI BUDI
Probudila ga buka,
ona buka koju gluhi sanjaju.
Usnio je…
Slobodni konji oru neba,
a upregnuti zemlju.
Crvena rijeka zameće put šipražju,
a samo ukroćena pokreće mlinove.
Usnio je i neko čudno proljeće,
neke modre ptice,
njihove gipke pokrete,
po poljanama tratinčica.
I zabolje,
prvi put,
vlastita sreća
zbog tuđe nesreće,
zbog ptice.
Usnio je i svoju pticu,
u kavezu.
NEBO
Koračam kopnom,
ispod stopala ne osjetim
ni cestu,
ni kamenje,
ni livadu,
ni cvijeće.
Osjećam jedno nebo,
sivkasto a svijetlo.
Dom mi je oblak,
ljubičaste je boje.
Ulica se zove Duga,
satkana je od bisera.
Za mračne staze,
neću ti upaliti lampu.
Bit ću mjesečina,
utopit ću ti se u sjene
i crvenom bojom ulice
odvesti te.
U jagodicama prstiju
nosim kapljice kiše,
na rukama čuvam vjetar.
Ti znaš,
da kiše i morima boju kvare,
da vjetrovi i kamenje razaraju.
Ali kapljice i vjetar samo nebu pripadaju,
i ja sam nebo,
i poklanjam ga tebi.
RIJEKA U JEZERU
Ukroćena,
poprimi oblik
ona,
koja ne remeti ničiju sliku
niti boju.
U beznađu ograničenosti,
zaboravi ko je.
Bistrine.
Ustajale.
Cvile.
Viču.
Pružaju kandže.
Po onome što lika
nikada,
imalo nije.
Lice bez očiju,
vrat bez mirisa,
oduzima identitet.
Njoj koja ispira
i dubine oka.
Ona koja pruža dušu
duši koja gasiti zna samo.
SMIJ SE APSURDU
Smij se i mrtav budi,
živ ćeš postati onoga trenutka
kada ti duša postane crna,
od boli.
Život je lijep samo mrtvima.
Znaš, pjesma ne postaje dobra
kada se napiše i oživi,
nego, kada krvari i stvara rane.
I smij se, jer ne razumiješ
da stihovi su kosti duše,
duše koja umire.
Tebi, koji se smiješ,
u inat, svjestan svog ludila,
volim svijet koji mrzi.
Ratovi gase svijet ljubavi,
ljubav ne gasi ratove.
Voljeti svijet koji kolje
znači biti iznad ratova.
LJUBAV I KRV
Jedina ti,
znala si da ljubiš oblake,
vješto zaobilazeći ljude.
Jedina ti,
znala si da boliš platonski apstraktno,
i voliš svjetlošću.
Jedina ti,
krila si lice, bojeći se,
da ti oči ne zasjene dušu.
Jedino tebe,
nikada nisu držali za ruku,
i nikada grlili.
Jedino tebe
grlio je samo vazduh,
i mislila si
da te ja mrtav grlim.
I ostavih tvoje ruke,
da sada krvare sjećanja,
na mene,
za grumen zemlje
koji dušu sladi krvlju
Za taj grumen,
koji nikada neće biti moj.
IZMEĐU BALOVA POD MASKAMA, SAHRANA
Neko je umro.
Sam u gomili.
Suosjećam sa onim,
mrtvim,
noćas, prvi put bliskim.
Razgovaram sa sjenkama toplim.
I grlim nepoznate mirise.
Posljednje opelo,
gasi jedan život.
A orkestar,
njima, poluživima krv grije.
Prepoznajem glas svoje duše samo,
koja se spaja sa onom umrlom
i kaže:
“Dom jedini je zemlja.“
Iz očiju kipi krv.
Sahrana je okončana.
Nestrpljivi mogu da odahnu,
obrišu suze koje kvare njihove crte.
Rakija, za spokoj duše.
I bal je ponovo spreman.
BEZ TEBE
I dalje idem na naše mjesto,
posmatram te sada kao i onda,
kada si brala kupine i skupljala ih uz haljinicu na cvjetiće,
po odavno zapuštenim krajevima.
Nisi se bojala trnja, niti ga sklanjala sa puta,
nisi marila za crvene kapljice po svojoj koži.
A ti, već odavno ušla u dvadesete,
tako vješto u sebi si krila dijete.
I smijao sam se tom tvom djetinjem glasu,
govorio da je tvoja ljubav površna, da ne znaš voljeti,
ne shvatajući da u tim tvojim izbodenim jagodicama prstiju
ljubavi dovoljno za svemir stane.
A ti?
Grliš li još uvijek onako snažno,
kao da je svaki zagrljaj posljednji?
Govoriš li i njemu:
“Jače, želim da cijela stanem i ostanem tu!“
I tada sam znao, u tebi stanuje neka čudna bol.
I dalje sam govorio da si dijete,
da ništa ne znaš, sem ući u zagljaj,
skupiti se, stavljajući uši na moje srce.
Brojeći otkucaje čitala si moje misli.
I plakala si, gurala me od sebe, ljutila se.
Otkrivaš li još uvijek svoja široka i glatka ramena,
i zavodiš,
kad skloniš kosu sa njih,
šireći miris čistine po njegovim nozdrvama?
Ideš li još uvijek po buvljacima svake subote,
tražeći neku jeftinu, a dobru knjigu poezije, kao nekad?
Plačeš li, još uvijek, nad pjesmama Jesenjina i Miljkovića,
a poslije, nad njihovim biografijama?
Govorila si da je poezija bol i smisao postojanja,
govorila si… da se ljudi prepoznaju samo po bolu.
A onda ti lice zasja nekim čudnim sjajem,
i trčiš, po blatu, ne mareći na crne kaplje
koje su padale po tvojoj čistoj i bijeloj koži.
Trčala si, u želji da prođeš ispod duge,
vjerujući, duboko u sebi, da su čuda moguća.
Odlazio sam u jesen i ponovo dolazio u proljeće.
Govorio ti da te volim više nego Petrarka svoju Lauru,
sjećam se, oči su ti tada sjale jače od zvijezda
i izgledale dublje od najdubljih mora.
Poslije sam se ljutio na tebe,
i govorio da nemam snage za vječno dijete u tebi
i tebe.
Jednom kada sam se vratio, tebe više nije bilo.
Postao sam poput japanskog psa,
onog uz koga si plakala,
kada si shvatila da se njegov vlasnik nikada vratiti neće.
AKO IMAM SAMO 24 SATA
Ne bih plakala,
“Plač je samo za malu djecu“,
kažem sama sebi,
iako proplakah, skoro polovinu života.
Pitam sebe
“Plašim li se to ja smrti?“
Unutarnji glas odgovori
“Smrt je neznanje življenja.“
Jeza obuzima moje tijelo.
“Jesam li zaista živjela?“
Noć,
prvi put neću stavljati najdraže Jesenjinove stihove,
ispod jastuka,
neću, jer ne želim spavati.
Prvi put posmatrat ću sove
i biti ljubomorna na njih.
Unutarnji glas će opet progovoriti i reći:
“Sanjala si dok su one živjele.“
Neću se žaliti na bol u leđima,
svakodevnu glavobolju,
celulit oko struka,
na velik nos i sitne usne,
i sitno tijelo.
I neće mi više biti važno kako da sakrijem pjege,
i neću željeti onu crvenu haljinu sa izloga.
Neću staviti kapljice parfema u kosu,
i neću popravljati crveni lak koji stoji na polovinama nokata.
Prvi put, ne želim da govorim,
riječi mi kradu mene od sebe.
Želim udisati samo vazduh.
I napisat ću jednu pjesmu,
pjesmu o smislu života.
Napisat ću najdužu pjesmu,
veću od svijeta,
stihovi su slijedeći:
“Živi!“
U PEDESETIM
Tramvaji jure.
…
Tek poneki zastane u zimu,
pred nekim dalekim i odbjeglim licem.
Zastade i pored tebe,
i upita te: “Ko si ti?”
Šutiš.
Vjetar ti oduzima glas.
Sjenka se izmiče,
sjenka koja nikada i nije bila tvoja,
a zvao si je svojom,
i postade ti crni neprijatelj.
Rumenilo proljeća te mami,
tramvaj koji je stao, prkosi,
podsjeća te na sve odbjegle brojke.
Kasno je,
godine mute radost,
ubijaju miris proljeća.
Čovjek u tebi nastavlja svoj put,
tek probuđen,
a ti ostajes tapkati u mjestu.
Prvi put na dlanu držiš život,
a znaš da nije tvoj,
i ne znaš ko si.
JEDNOM ĆU TI REĆI DA TE VOLIM
O tebi su pisali svi pjesnici svijeta,
a nisi to znala,
a ni to da su sve ljepote
zaključane u tvom tijelu.
Ja sam pisao o rijeci koja odnosi sjećanja,
o pticama koje mrze ljude,
o vojnicima koji vole djecu,
o ratovima bez pobjednika,
o djeci koja čuvaju igračke
za djecu koja dolaze poslije njih,
o ženama koje mirišu na proljeće.
Pisao sam…
o majkama…
o očevima…
A tebe sam samo volio,
i nisam ti pisao.
Posmatrao sam te kako u zagrljaju, koji nije moj,
pronalažiš svoju obalu.
I ti, besmrtna, ležiš, u rukama
koje ne znaju za grljenja moć.
I ruke spajaš sa prstima,
koji ne znaju za šaptaja moći.
Moji ne klize po tvojim ramenima,
ali ti šapuću da te samo vole.
Pisao sam i pisao,
a tebe sam samo volio.
I volim.
I čitao sam riječi tuđe,
koje su trebale biti moje.
Čitam sam kako po tvojim ramenima
igraju akordi svih velikih muzičara,
a ti ne znaš to.
Tvoje tijelo riječima oblikuju
kao vajari glinu.
A ja te samo volim.
Bila si balerina koja igra po paukovoj mreži,
Ribareva zlatna ribica,
Aladinova čarobna lampa,
dio svih svjetskih čuda.
Sve si bila, samo moja nikada.
PTICE
Zbog perja u bundama.
Zbog kaveza.
Mi mrzimo sve ljude.
ZA ISPRAĆAJ PRIJATELJU
Moj prijatelj mrtav bio
sve dok nije umro,
pa se bude riječi kao zaspale laste
donoseći dobra djela.
Budi se krv
koja je crno tekla
kroz šume, ne obazirući se,
na raskošno uzrele boje proljeća.
U svom živilu tuđega mrtvila
brišu se tamne nijanse
i njegove mrtve, postaju življe
od svih ružičastih vedrina.
I nikada nije bio ptica,
i nikada nije sanjao letove,
mašti je ugradio krila
i dovjeka krilat bio.
SARAJEVO
I nikad toliko mrtvo
kao danas.
I nikad toliko živo
kao nekad.
Miriše na glas mujezina
i zvuk zvona,
ali nekako tupo,
tupo…
Kao da se mirisi takmiče
koji će više nevjernika
sebi privući.
Osjećaji
prošloga i sadašnjega,
pletu mrežu
iznad Sarajeva.
I grlim ga,
posljednji put,
na izdahu njegovih građevina,
rukama onog prosjaka,
što pred džamijom,
od komadića tuđeg života,
gradi svoj.
STARICA
Kažu ne voliš ptice,
zbog krila i letenja.
Ni zvijezde ne voliš.
Zasjale su snažnije od tvojih
uplakanih očiju.
Kažu ne voliš kiše,
podsjećaju te na tihe sutona rastanke.
Ne voliš ni mora,
podsjećaju te na ljubavi tužne.
Kažu ne voliš duge,
ni jedna njena boja
tvoje sijede obojiti nije mogla.
Kažu ne voliš rođendane,
i noćas nisi gasila plamen.
Još kažu da je sat otkucao osamdeseto ljeto.
RANE SE LIJEČE PROLJEĆEM
Ne diraj!
Nije to rana koju treba liječiti,
tu me ništa ne boli,
ne znaš ti gdje su rane moje.
Uzalud me budiš,
u mojim snovima za tebe mjesta nema.
U mene, nemoj da se zaljubiš,
mi biti jedno nikada ne možemo.
Zaljubljena u aprile,
uz njih proljećima cvjetam.
Krv, nemirna i topla,
srce udara jače,
sreća se osjeća…
Proljeće i ja u istom ritmu dišemo.
Ljubomorna samo na sunce
što jutrom umiva aprile,
zalaskom gasi dan, a budi strasti
što kradem njegove dodire,
što ga svako od nas pomalo krade,
a ono biva samo veće i sjajnije.
PAMTI ME PO MIRISU
Zima i moje raspukle jagodice
ukrštene sa tvojim uzrelim.
Tvoji prsti
melem,
svim mojim napuklim
predjelima.
Sjećam se,
bio si ljut na vjetar
što je sa sobom odnosio
poneku mirisnu notu
sa mojih bedara.
Osjetiš li me danas?
Nosiš li još u nozdrvama
miris mojih golih ramena?
Ako ga je vjetar odnio,
nikada i nisam bila tvoja.
POEZIJA IMA LICE KLOVNA
Skidam osmijeh svome klovnu
da bih bio decembar junskom suncu.
Ostavljam suzu čistu
da stihovi krvareći pokvare joj boju.
Ogoljavam stihove od lijepoga.
Moje pjesme su samo gorde.
Ali mrze rat.