Zoran Hercigonja

HABITUS DEFECTUS

Tematska izložba „Habitus Deffectus“ predstavlja perspektivu gledanja na ljudsko tijelo kao ograničenje i okvir unutar kojeg čovjek ograničeno djeluje, razmišlja  i „pati.“  Ograničene funkcije tijela  i troma osjetila vrlo često ljudsko postojanje  čine ranjivim i bespomočnim.

Tijelo, zatvorena tvorevina  ljudske vječite usamljenosti i tjeskobe vrlo često predstavlja nemogućnost ostvarenja čovjeka kroz različita poniranja i puteve intimnih egzilija.  Ja moram razmišljati ljudskim umom; ja moram donositi ljudske zaključke koji otežavaju moju egzistenciju i poziciju u svemiru jer sam čovjek biološkog zatvora i tvorevina mojeg teret-tijela me sputava i ograničava da se oslobodim perspektive i pogleda mehanicističkog majmunčića koji robuje zakonima mehaničke gromade sklepane na brzinu. Tijelo od šipražja i blata, lomljivo i propadljivo tijelo, izvor je patnje (tjelesne i duševne).

Krhotine tjelesne nemoći samo su posuti komadići  inferiornosti na putu čovjekovog uspona prema središtu svemira. Habitus komešanja unutarnjih sila, ponižava viziju čovjeka do razine nižeg primata. Čovjek robuje tijelu, čovjek se pokorava determinizmu tjelesnosti i biološkog.  Čovjek ne može shvatiti zvjezde preskačući samome sebi dlakava leđa i koljačke dlanove. Hranimo svoje tijelo, a duša pati, jer tijelo ne da da se duša oslobodi tereta biološkog i krutog, grubog lomljivog  i zdepastog tijela. Tijelo crveno, tijelo krvavo tijelo kao ostvarenje poniznosti ljudskog znatiželjnog i prozračnog duha. Tijelo: tamnica u kojoj  se uzgaja odsutnost, distanciranost i impotentnost visina ljudskog duha.

Hladne i guste boje bez prijelaza, oštre linije i jasni tonovi, plohe i oštrih rubova dokaz su robusnosti i nesavršenosti proporcija ljudskog biološkog stroja.  Zidanjem  gustih nanosa boja iscrtava se debeli zid ponižene vizije ljudske veličine. Zagušljivost debelih nanosa lakova za metal poput koncentracijskog logora guši ionako već pogrbljenu  nadu u oslobođenje.  A prošupljene i gotovo nedovršene konstrukcije aktova gdje bjelina buntovnički prkosi autorovom pokušaj da ispuni tu  prazninu sasvim namjerno dahće u lice niša ljudskog tijela u kojima čuče davno zaboravljene duše vjekova astralnih čuvara. Dominantne boje  poput crvene, bijele i crne naglašavaju robusnost, nespretnost i nesavršenost tijela koje ograničenjima pogrbljuje uspinjuću dušu inteligencije  da paprira u osudi stvaralačkog  genija samog  Stvoritelja.

 

Akril i lakovi za metal

 

Suhi pastel i kreda