Zoran Hercigonja

Der Teufel

Knjiga pripovijedaka

 

 

ONEIRO

Dječak u  prašini  sirotinjske četvrti  probadan posljepodnevnim jesenjim zrakama još uvijek toplog i živog sunca, pitomog i nježnog, zuri  mrtvački ukočenog tijela u štrik s tek opranim rubljem.  Osjetio je blagi vjetrić kasne jeseni koji je rasplinuo ostatke noćnih mora nekih davno preminulih trenutaka u kojima je bio sam, zarobljen i pretopljen u tjeskobi.  Poluotvorenih ustiju, buljio je u ovješeni šal s uzorkom crno-bijelih rombova s kojeg su u harmoničnom  ritmu kapale kapljice vode jedna za drugom, boje  krvave mokraće kojom psi označavaju svoje teritorije. Vidio je samo taj mokar šal s crno-bijelim uzorkom s kojeg kaplje voda; sve ostalo je bilo manje bitno, ignorirao je ostale kapljice crvenije i krupnije koje su se stapale u lokvu lipteće krvi čovjeka s prošupljenom sljepoočnicom. U lokvi krvi je pod štrikom za rublje ležao njegov otac lišen svake iluzije ovog svijeta i uhodanog građanskog života sa zgužvanim papirom u lijevoj zgrčenoj šaki na kojem je pisala samo jedna gotovo za svijet nevažna rečenica: „Ne želim živjeti u zemlji opsjena i iluzija!!“. Dječak u zagrljaju prašine pitao se da li je ovaj prizor iluzija, sanja li to ili je budan? Grumenima progutanih suza skrivao je ranjivost, zavaravao je svijet oko sebe: divlje pse  koji njuškaju tragove drugih pasa, njihovu mokraću i izlučevine i štakore u pretrčavanju ulice. Vjerovao je da njegov otac odlazi na drugi, bolji svijet, ali nekako je strahovao da je taj svijet poput karata, krhak i lomljiv. Ostao je sam, zaglavljen između svijetova iluzija. Cijeli život su mu taj tragičan prizor  pokušavali prikriti iluzijama, no iluzije su bile preslab štit da ga brani od života, od jave i istine.

***

            Tek danas, tridset godina od tog nemilog događaja, taj isti dječak, već sad muškarac ogrnut prašinom sjećanja, slutnji i sumnji, dok u garsonijeri ispred kišnog okna sjedeći, rukom podbočujući bradu,  gleda suzne oči neba kako kaplju po parku ispred stančića, zna da tko ne zajaše patnju svoga života, taj će živjeti u šatoru sve dok ga vjetar ne odnese negdje daleko u mrak. Kišno je nedjeljno poslijepodne s mnoštvo nagomilanih tegobnih, olovno otrovnih misli. Nedjelja je za Amona Tannenbauma odavna izgubila semantičku vrijednost božjeg dana odmora i sreće. U simfoniji kiše očima traži neki zgodan detalj koji će ga malo zabaviti i zavesti iz provalije melankolije koja j uzela maha. Zurio je u  lokve vode u kojima  se utapa i posljednja travka ljetnog zelenila. Imao je osjećaj kao da ga ta ista tragična travka koja proživljava osobnu  farsu, moli da joj pokloni trenutak svojeg vremena.  No ubrzo neodlučan  i mrzovoljan, šara pogledom . U mreži  prizora koji nesvijesno zahvaća brzim pokretom glave i očiju, nađe se i čovjek pod crno-bijelim kišobranom kako sjedi na klupici leđima okrenutim  baš prema njegovom prozoru.  Od zaprepaštenja što je zamijetio taj lik, taj djelić u uhvaćenom prizoru slagalice kojem dosad nije poklanjao pažnju, trgne se i ustane. Čovjek pod crno-bijelim kišobranom bio je jedini priljepak u parku na drvenoj klupici po ovom nemogućem vremenu. Nije se uplašio toliko tog nadasve čudnog čovjeka koji sjedi na kiši  već sebe samoga, svoga svjesnog zamjećivanja stvarnosti iako je i uz nju pleo poneku sumnju.  Ponovno sjeda na stolac i fiksira čovjeka na klupici. Čovjek nepomično sjedi kao mramorna skulptura. Vrijeđa svojom mirnoćom, ne da se smesti ni od koga, ni od čega. Amon Tannenbaum se svejedno pita u čemu je problem? U njemu se kuha  intimni monolog. Kako nisam uspio primijetiti tog čovjeka? Što sa mnom nije u redu? U posljednje vrijeme kao da nisam svoj. Kao da me misli ili neki jaz između njih odnese i odlutam potpuno izvan svake stvarnosti. No je li taj čovjek iluzija? Ne. Nije. On je stvaran! Mora biti stvaran! Možda sam samo rastresen.Možda je kiša kriva za sve!? Udubljen u kapi kiše isto kao i u kapi tragedije svojeg djetinjstva za koje je počeo vjerovati da je samo ružan san; ipak su ga tako uvjeravali čitavo djetinjstvo i cijeli pubertet, opet se uhvatio kako ignorirao sve pred sobom, svaku stvarnost i stvarnu pojavu. I taj čovjek koji je upravo iz sna postao stvarnost, isto je rezultat selektivnog  pamćenja i hvatanja u koštac sa stvarnosti. Ubija ga svako sjećanje koje izgleda kao dotjerani elektronski  mlaz filmskih projekcija. Sve je to iluzija! Sve sam to samo umislio, kao i ovog čovjeka. Ništa od ovoga nije stvarno. Sve je samo iluzija, prijetnja stvarnosti, javi. Iluzija koju stvaramo predodžbom. Predodžba koja postaje rezultat vlastitih selekcija. Selekcija koja se iznova i iznova kreira i rađa. Sva moja sjećanja samo su poljepšane uspomene, sni pomiješani s predodžbama. Ništa nije stvarno; ne postoji ništa osim iluzije. Zato nikad nisam  mogao ni prihvatiti iluziju uljuljkanog građanskog života. Zato godinama imam dijagnozu shizofrenije i gutam proklete antidepresive jer nisam siguran ni u što. Pa ni u svoje podrijetlo ni sve ono što se događalo. Oni su me zatrovali tim svojim iluzijama. Oni nam podmeću klade tom bolesnom sladunjavošću. Oni, ti krvnici, odgajatelji sa smislom za lijepo, sladunjavo. Oni su katarakti na našim očima, oni… Zbog njih sam u zagljaju  zaslijepljene stvarnosti. 


***

Svakim trenutkom tog oštrog mozganja, svaka ta slatkovodna kap moćne iluzije koja uljepšava nepodnošljivu stvarnost za Amona Tannenbauma, rasplinula se u presoljenom moru mraka. Amon u zanosu misli ustane, ne odvajajući pogled od spokojnog skamenjenog priljepka na klupi, te stade afektivno recitirati nešto što u mahu donese slina na jezik.  Krvarim! Iz srca teče samoprolivena krv, a u crnoj obrvi, gnijezdi se neizrecivi tamni susret. Stavlja desnu ruku na srce kao da će ispjevati nacionalnu himnu  ili neki slavospjev višem božanstvu i izdahne: „Okani se zemlje pod jezikom.  Mudar budi.“. Udari se u prsa kao pravedni Job tvrdom pesnicom.  Nastavlja u istom zanosu: „Zarij nos u više sfere! Zarij…“. I tada protrne kada iz vida izgubi čovjeka pod crno-bijelim kišobranom. „Što!’“ Vikne više od oduševljenja nego od zaprepaštenja. „Kako!? Znači ipak je istina. Sve je to bila samo iluzija, san; san iako sam bio budan. Budan sam sanjao. Daaaa,  budan.“ U toj iznenadnoj euforiji pođe do police s knjigama i iznenadno premeće po njoj kao da nešto traži, usput mrmljajući. „Gdje je? Mora negdje biti. Imam  samo par knjiga; negdje mora biti  ta sanjarica. Negdje!“  Inače je mahom grabio mnoge knjige i literaturu kako bi patnju  učinio podnošljivom, kako bi utješio slutnje i sumnje recitalima, frazama, intelektualnim dosjetkama i stilskim bravurama. U fikciji je bio siguran; fikcija je bila njegov svijet. Razne obmane, za njega su bile stvarnost; bježao je od svakodnevne stvarnosti u svijet literarne fikcije. Nekako je duboko u sebi vjerovao da će u sanjarici naći rješenje svojih problema, pogotovo slučaj s iznenadnim nestankom čovjeka pod kišobranom. Mislio je da ga muče utvare, obmane koje mu podmeće podsvijest kako bi ga zavarala, uvukla u iluziju.  Stvarnost i sigurnost Amona Tannenbauma, listala  se u nekoliko svežnjeva  sanjarice. Ispremečući knjige s police na pod, napokon nađe sanjaricu, izgužvanih i tankih korica, isprljanih  stranica od listanja.  Sjeda na krevet i brže bolje lista ponavljajući u sebi abecedu. „Kišobran, kišobran; G, H, I,; K je poslije J.“. Kako je listao knjigu snova, slova su mu postala nekako čudna. Baš dok je došao do stranice sa slovom K, slova su počela bježati, razilaziti se na sve strane kao sitne male mušice. Zajeca, instinktivno ispusti knjigu iz ruku i pobježe u kupaonicu.  Dlanovima obujmi umivaonik čvrsto kao kliještima. Gleda u zrcalu svoj lik koji nalikuje  bolesnom djetetu u vrućici s  licem ovlaženim od znoja, oči upale i  blješte nekim posebnim sjajem. „Ja to ludim.“ No kad se  bolje zagleda u sebe, u svoje posivjelo lice, u zjenama očiju,  zamjeti još jedne oči, oči vlastitog demona koji ričući čući i tjera ga u ludilo. Tepa samome sebi s namjerom da se utješi. „Počelo mi se prviđati. Moram… Moram uzeti tablete.“ Već dugi niz godina troši antidepresive. Svoje depresivno shizofrenično raspoloženje pokušava pretvoriti u sladunjavu iluziju građanske euforije. Otvara staklena vrata ormarića i prožmu ga nekakvi trnci. Uzima u ruku bočicu s lijekovima.  Otvara je  i sipa punu šaku pilula. „Ovo će biti dovoljno da rastjera demone.“  Histerično se nasmije.  „S ovim će prestati obmana i iluzija. Da! Za trenutak ću biti miran i spokojan. Sve će biti dobro.“  Napuni usta pilulama. Drobi ih zubima. Užasnog su  okusa.  Sagne se i  otvori  slavinu. Guta vodu s lijekovima kao posljednji zalogaj pred sigurnu smrt. Podiže glavu i zatvara staklena vrata ormarića. Protrne. U zrcalu sad više ne vidi svoj lik, nego lice skriveno pod  crno-bijelu kapuljaču.  Srce mu tuče  u taktu atrijake tahikardije. Nije siguran koga to vidi u zrcalu. Da li je to on? Ili možda onaj čovjek od maloprije iz parka? Pripije se uza zid  , uza vlažne i skliske pločice kupaonice kao plašljiva životinja. Zamračeno lice pod kapuljačom  i dalje bulji u  njega. Iako mu ne vidi oči, osjeća stisak njegovog otrovnog pogleda koji mu probija srce i dušu. Lice sa zrcala se osmijehne punim i zubatim smiješkom. Smješak je prepun stisnutih  podugačkih zubiju kojima se nazire korijen uslijed  progresivne parodontoze. Amon Tannenbaum ponavlja  u sebi: „To je samo iluzija. To nije stvarno. Samo umišljam. Lijekovi  još nisu počeli djelovati. Bojim se.“ Lice u zrcalu  kroz porculanski gebis demonskim glasom rikne: „Što si to uradio nesretniče!“. Amon Tannenbaum  pod neizdrživim lupanjem srca klizne uza zid na pod kupaonice  i drhće kao pokislo i pothlađeno  pseto.   Čas rukama prekriva oči, čas  začepljuje uši.  Ponaša se vrlo regresivno, tražeći u tim infantilnim gestama sigurnost i zaštitu. Lice sa zrcala ne štedi Amonovo psihičko stanje, već ga opterećuje demonski iskrivljenim glasom. „Tko ne zajaše patnju svojeg života, taj će živejti u šatoru! A što će biti ako dođe vuk i puhne pod taj šator? Što će onda biti? Šator će nestati kao i sve iluzije u kojima se skrivaš.“ Amon primjećuje da mu se pored nogu nalazi bočica s preostalim pilulama. Drhtavim rukama prinosi je ustima i prijeteći  psuje. „Na, prokleta gamadi. Evo ovo će te maknuti. Evo gledaj koliko tu još ima tabletica. Samo gledaj. Na… Još jedna i nestaješ iz mojeg vidokruga.“. Sipa preostali sadržaj bočice u usta i nakuplja slinu  kako bi lakše progutao  pilule.  Pozamašnim grumenom sline, progutao je  posljednji zalogaj svoje stvarnosti.  Umah je nestala prikaza s kupaonskog zrcala, umah je prestao drhtati i osjetio neku radost, olakšanje. No trenutno olakšanje, pretvara se u mrak pred očima. Ispivši bočicu antidepresiva, zamijenio je iluziju zemaljske jave, snovima, fantazijama i halucinacijama.

***

            Kao orošeni pupoljak prvim percem jutarnjem rose, provirio je iz dna tame. Ustao je i pogledom tražio spas. Miris sumpora i čađe u zraku, upio se u njegovu odjeću dok je oštro-sladunjavi zadah progutanih pilula izvirao iz dna njegove utrobe. Osjećao se  prožvakano i ispljunuto na spaljeno i ogoljeno tlo neke nove iluzije. Nije djelovao iznenađeno, zapravo nekako mu je bilo drago što se našao u novoj iluziji iako nije bio toga ni svijestan. Pogled mu je bio slobodan kao da govori: „Slobodan sam. Ja sam gospodar zemlje, ban bilja i životinja, kralj sviejtla, car vidljivosti. Bog može stvarati samo u mojim grudima.“  No takav iluzioran pogled bio je stvaran samo u Amonovoj prozi dana i orgijama noći. Ubrzo je shvatio kako se nalazi usred ničega. Pred njim nije bilo ničega samo tama, mračna staza mraka u mrakove u koju se nije usudio pipnuti.  Iluzija!? Pomisli. Ma vraga iluzija, ovo djeluje kao stvarnost. Negdje se u tom mračnom putu mraka krije istina, stvarnosti. On tražim istinu i nema je. Traži dušu i ne nalazi je. Traži zakon i nema ga. Bježi od iluzija i hvata sebe samoga u ludilu i bunilu. Bježi od sebe i obrće se na peti oko svoje proklete osi. Ide iz sna u san, tapa u snu i umire u snu.  Otire znoj sa čela i ciničnim smiješkom se naruga tami. Kako se počeo buditi duhom i tijelom iz neke intimne fikcije, ubrzo shvati da  pored njega  s njegove lijeve i desne strane postoji nešto što dosad nije zamijetio, što mu dosad nije bilo toliko bitno. S njegove desne  ugleda provaliju, ugaslo grotlo najveće dubine koju je u životu ikada vidio.  Instinktivno i zaštitnički, povuće se u lijevu stranu.  No tamo ugleda brezovu šumu. Nasumično poredane, visoke breze izbrazdane dubokim crnim ranama po čistoći njihovih dugih vjenčanica, u krošnji su imale zaglavljene bračne krevete  crnih metalnih okvira s nametljivim falusnim ornamentima i tankih svilenih presvlaka. Spaljeno tlo ove čudne zemlje, najdublje ždrijelo provalije i bijele breze, upotpunile su sliku neke nove iluzije  kako je Amon mislio tada. Ali te misli bile su podvojene. Možda to nije iluzija; možda je to stvarnost koju moja osoba sada otkriva, oslobođena selektivnih varki i manipulacija vlastitog uma. Mislio je tako no u dubini sebe bojao se i drhtao kao dječačić umotan u prah mraka  u sirotinjskoj četvrti. Čak je mogao naći i prigodne stihove za trenutak  u kojima se budio cijelim bićem i duhom.

Sâm sam u svijetu izvrnutih teza,

kao janje bez majke,

kao dijete bez uspavanke,

u šumi Belzebuba, kao krhka breza.“

Sve se doimalo tako mirno, tako krhko kao san dok ne zamijeti na vidiku bijeli mjesečinasti dan.  Konačno se razdanilo u njegovom umu i srcu.  Začuje iz dubokog ždrijela  provalije poznati zvuk, graktaje vrana.  Priđe bliže prema samom rubu provalije  i prigiba se  da bi uvjerio sebe i svoja osjetila da dobro čuje i vidi. Zvuk iz dubine postaje intenzivniji i jači. Glas vrana se približavao površini. U trenutku  najmanjeg opreza, kao bujica razljučenih pčela iz košnice, u jatu prhnu vrane i nadvinu se nad Amonom stvarajući oblak boje Ametista. Amon u navali živinskoga straha bez ijedne intimne misli potrči prema uspravnim brezama. Na putu prema brezovoj šumi pogledavao je čas preko lijevog, čas preko desnog ramena.  Vrane su u zraku formirale diviziju napasnih i proždrljivih predatora.  Amon se u trku nada da će naći spokoj i zaštitu u bjelini  breza. Približivši se brezama, zamijeti da su nekako drugačije. Crne rane na bijelome stablu, oformljavale su pseće njuške. Bijela stabla su odlakavila bijelim svilenim polarnim krznom i poprimala vučja obličja.  Tada se sjeti riječi koje mu je lice iz zrcala reklo: „Tko ne zajaše patnju svojeg života, taj će živjeti u šatoru! A što će biti ako dođe vuk i puhne pod taj šator? Što će onda biti?“. Da stvarno, što će onda biti kada dođ vuk i puhne pod šator. Ponovio je u sebi ushićen prizorom. Stane pred brezinim metamorfozama i shvati da je i to iluzija, šator  na pješčanom i ogoljelom tlu. Crne rane brzo postaju vučje gubice, bijela vječnanica popirma dlakav izraz i oživi. Vukovi se daju u trk, klizući iz breza kao iz tobogana.Iza njih samo ostaje tanka šipka koja pridržava krevet na vrhu krošnje. Amon Tannenbaum  čučne i rukama zaštitnički obujmi glavu. Osjetio je toplinu stranih tijela  kako hropću pored njega; vidio je blijesak bijelih šapa koje su ga zaobilazile kao da nije bitan. U trenutku biva razočaran, jer nitko ga nije primijetio, nitko nije  svrnuo pažnju na njega. Osjetio se kao iluzija, kao san, kroz koji gaze crne kandže i bijele šape razjarenih i divljih vukova.  Ponovno ustane i divi se čoporu zvijeri koje izgledaju tako bezazleno, tako  neopasno. Iz gubica im teku sline, očnjaci se cakle na mjesečinastom sjaju, a on je siguran i zaštićen. On je samo san tih divljih životinja, san koji se sanja na bojnome polju čijoj je bitci bio svjedokom. Osjetio je kao da živi izvan serijskih sudbina ovog kolektivnog stradanja.  Za to vrijeme, vrane su se postrojavale u redove letača i redove „bombardera“. Amon zamijeti iz jata vrana nekolicinu koja na nitima nosi strašila u finim tamnosmeđim odijelima sa šeširima širokog oboda sa žutim cvijetićem u reveru. U zraku su lebdjeli kao raspeti na križu. Grupa po pet vrana, nosila je svoje strašilo visoko iznad vučje jurisdikcije.  Vukovi, bijesni i divlji, uspinjali su se na stražnje noge i skakali prema nebu sa željom da sruše neprijateljske letače.   Vrane kljunovima otpuštaju konopce, strašila padajaju među njih i započinju s akcijom pokolja.  Izvršen je desant na vukove. Strašila i vukovi međusobno izjednačavaju snage i bore se.  Jedni druge unakazuju i međusobno obečašćuju živote.  Ostale vrane  lete među njih i vukovima kljuju oči.  Lipti krv i prlja bijela i čista krzna. Sablasni zvukovi, skamenili su Amona Tannenbauma.  Režanje i cvilež dezorijentiranih vukova iskopanih očiju i raskrvavljenih  vratova pretvori Amona u kip od soli. U istom trenutku osjeti strah i samilost. Zatrči se u vatru bitke s nadom da će prekinuti unakrsnu paljbu i klanje. Mlatara rukama, sprječava strašila u nastojanju da gubicom oboljelom od progresivne parodontoze raskrvare vučje vratove i oskvrnu čistoću krzna. No dušmani ne obraćaju pažnju na to. Nastavljaju unakrsnu groznicu pomora. Amona bole svi ti prizori; uporno skače s jedne strane na drugu stranu ne bi li spriječio nadmetanje i sukob. Viče. „Prestanite!! Prestanite! Dosta!“ No bez uspjeha. Strogo crne i bijele strane, odmjeravaju snage. Nema nijansi; točnije nema dovoljno nijansi sive da bi spriječila  pokolj.Nema srednjeg puta, medijatora.   Amon je gotovo raskrvario gnjate od tolikog samilosnog trčanja i nastojanja da prekine bitku. Sa sobom u bitci nosi osamljenost i samilost, ali i promukao glas razočaranja. Već sad, moli i preklinje da prestanu „Molim vas…prestanite! Prestanite se ubijati međusobno! Ne mogu to više gledati!“ Na nebu se probudi mjesec, obla djevica puna žara. Jenjavajuća bitka  utihne i svi dušmani ukočenih pogleda prema mjesecu uzdahnu.  Vrane  posjedaše na ramena  i raširene ruke strašila; slijepi vukovi  stišću se do svoje braće po prolivenoj krvi koje su prepoznali osjetom njuha.  Amon osjeti nadu u posljednji čas. Odahne i pomisli kako je uspio spriječiti bitku. No to je samo umislio.  Mjesec na nebu počinje mijenajti boje, od bijele preko medeno žute do krvavo crvene. Nabuja i nabubri. Nastaje ludo komešanje i dušmani se razilaze na sve strane. Vrane i strašila hitaju prema  provalije iz koje su izašli, vukovi trče prema mjestu gdje su bile breze, prema onom što je ostalo od njih nakon transformacije. Mjesec titra kao užarena kugla.  Svi kao da su predosjetili katastrofu, svi osim Amona, koji ono stvarno i bitno nije uočio i selektirao u um. Mjesec prsne i  eksplodira kao bomba, a Amonova osjetila obori šum i bijela, zaslijepljujuća  svijetlost. Opet je poražen snagom iluzije.

Zaokupljen nekim imaginarnim raspoloženjima, zgrčen,  budi se kao u groznici iz depresije i tjeskobe uz milozvučne stihove rugajućeg glasa:

„Kada opet dođe siva mrena i podigne zastave od maglenog svića,
putovat ću predjelima pustim i tražiti utjehu u oblinama oblaka;
putovat ću gozodvima i predjelima gorskim ne bih li našao mira.
Podigni zastave mila opsjeno, podigni, posljednji je boj,
boj putnika, boj beskućnika.
Utješi me pjesmom ptica duša; nek salijeću oko moje glave.
Nek slijepo srce prati tragove sile tvoje;
nek me vodi snaga tvoja u središte smisla.
Posljednji je boj istine; živi i umri u isti dan!
I sve oko mene biti će sivo, sve posuto pepelom i prahom olova.
I grane, razgolišane sramotom, svijati će se oko mene,
ne bi li osjetile glasan kucanj živog srca moga.“

Buđenje je bilo  otežano, više nalik mamurluku nakon probdijene noći uz ispražnjene boce tekile. Pred Amonovim očima još uvijek sve blješti.  Rugajući glas dopire negdje odozgo i nastavlja s dijalogom. „Voliš li filmove? Da. Tebe pitam! Čuješ li?“ Amon još uvijek nakostriješen pred pitanjima rugajućeg glasa za koji je vjerovao da samo umišlja, zgrčen leži u pijesku. Milozvučan, rugajući glas nsatavlja uporno. „Vidiš. Ja ne volim filmove. Filmovi su, hm… kako da kažem praktički jeftino pametovanje. Film je gotova predodžba i zamisao ugrađena u kadrove koji se serviraju onima bez mašte. Film ubija maštu, ruši realitet predodžbi koje dolaze od mene.  Film me na neki način negira, jer u njemu nema ničega mojeg, mojih osobnih zamisli i predodžbi preko kojih bi se definirao kao ja u stvarnom svijetu. Zato više volim knjige. Tamo mogu stvarati vlastite predodžbe. A ti? Što je stobom? Voliš li film?“. To neprestano zapitkivanje podigne Amona iz mamurluka. Još uvijek nejasnog vida bijesan krikne kao ričući lav. „Ne. Moja duša ne voli se hraniti iz vrela koje je ukaljalo mnoštvo! Je li ti sad jasno!“. Rečenica je bila vrlo gruba , ali opet otmjena.  Upirući prijeteći prst u izvor  tog pomalo iritantnog glasa, Amonu se izoštri vid.  Nalazi se na pješčanoj plaži tik uz more. Mirno zagasito predvečerje uz obalu mora djeluje umirujuće. Tik do njega na četiri drvena stolca spojena  u vertikalu naslonima, pobožno sjedi ukrućenog tijela, ruku položenih na koljena,  srednjovječni čovjek  u smeđem odijelu, s polucilindrom na glavi  i crnim naočalama na nosu.  Amon se an trenutak posrami zbog neprikladnog ponašanja. Milozvučni glas radoznalo pita. „Aaa. Ti si jedan od onih tragača za istinom. Daa. Poznato mi je to. Otkad znam za sebe ovuda prolaze mnogi kojis e bore s fatamorganama svojeg svijeta i traže istinu, razbijanje iluzije. I ti si jedna od njih. Ako dobro apmtim, ti bi bio trinaest tisućiti posjetitelj.“. Amon se osjeća pomalo glupo i pomisli kako bi ispriak ublažila prijašnej nprikaldno ponašanje. „Oprostite na nepreikladnom ponašanju. Imam noćne more.  Maloprije sma sudjelovao u jednom klatežu. Nije bilo ugodno. Oprostite.“ Nježni, milozvučni glas postaje još nježniji. „nemate se zašto ispričavati moj gospodine. Ono što ste maločas vidjeli onu bitku, e to vam je  samo izmjena svijetla i sjene. Znate život je prožet nasumičnim izmjenama sviejtla i sjena, sna i jave. Oh oprostite. Baš sam nepristojan. Nisam se predstavio.“ U zrak pruži ruku koju Amon zbog visine nije mogao ni dohvatiti, ali svejedno pruža ruku osjećajući da je tako ispravno. Izgovri svoje ime. „Ja se zovem Beus Slijepac. Slijep sam od rođenja.“ Amon pogne glavu i uzvrati. „Moje je ime Amon Tannenbaum.“ Beus se nasmije. „Oprostite. Nisam se smijao vama, nego mije  uistinu  godila  pomisao na skraćenu verziju vašeg imena. Onu od milja“ Amon znatiželjno upita. „Koju verziju?“. Beus nastavi sav razdragan.  „Od milja bih vas mogao zvati „Moni.“ Vjerujem da vam se sviđa.“ Amon klimen glavom, a onda se sjeti da razgovara sa sljepcem pa odgovori. „Da.Sviđa mi se to skraćeno ime. “. Beus nastavlja svoj uobičajen govor koji drži svim prolaznicima poput Amona koji tragaju za istinom, vitezovima  u borbi s iluzijama.  „Vjerujem da tražite odgovore. Predlažem da  ostatak razgovora obavimo čisto u dijaloškom obliku, bez uplitanja  osjećaja i raspoloženja. To će biti poput sata psihološke terapije. Slažete li se?“. Amon pomalo nespretno pozitivno potvrdi. „Da. Bit će kako želite.“

BEUS: Vidite. Slijep sma od rođenja. I sve na sviejtu  spoznajem kroz neki unutarnji život. Moj život je praktički iluzija. To što ne vidim, ne znači da ne znam živjeti. Isto tako to što ne vidim ne znači da ne razumijem koliko iluzija može biti teško breme.

AMON: Da razumijem ja vas. Ali ne trebaju mi vaši memoari nego savjeti. Vidite ja cijelog života ignoriram stvarnost sasvim nesvijesno; ne znam zašto to činim. Sviejstan sam jedino želje za spoznavanjm isitne, a stalno se zaplećem u neke fikcije. On su toliko stvarne kao ona od malo prije.

BEUS: Strpljenja putniče. Želim ti pomoći svojim savjetom, ali i iskustvom. Postoji razlog zbog kojeg  ljudi bježe u fikcije, hiluzije, snove, halucinacije i tako dalje.  Uvijek postoji razlog.  Naša podsvijest nas želi zaštititi od prenaprezanja i onda stvara sanjive bajke kako bi nas umirila i pružaala sigurnost.

Amon osjeti iznenadnu potrebu da sjedne. Sjedne u pijesak, i poluotvorenih ustiju bulji u Beusa.

BEUS: Naša podsvijest, naš um, zaokupljen je  imaginarnim. Živimo u svojim svijetovima, živimo svoje osobne iluzije i uvjereni smo da je to jedini i ispravni  način življenja. Stvorli smo svrhu besmislenog  postojanja i sredili si egzistenciju. Učinili smo stvarnost podnošljivom.

AMON: Istina. Ali iluzija nas zavede. Dovodi nas do toga da mislimo kako je ona ono pravo.

BEUS: Daa. To je i cilj iluzije, stvoriti osjećaj pravoga, stvarnoga. Iluzija, fikcija, san ili kak god, vas drži živim i krpkim.

AMON: Zznam da govorite vrlo mudro, ali ja en želim živjeti u fikcij, ne više. Ponekad imam sojećaj kao da mi um namejrno podmeće neke sitnice. Ponekad se zaprepastim kako nisma uspio uočiti nešto, kako sam svijet uhvatio izrazito selektivno.

BEUS: Ponekad ta ista iluzija u kojoj živimo postaje umet duše, opterećujuća. Kopniš i toneš u besmisao iluzije.  I tkao ona prestane egzistirati. Ali rađa se nova iluzija. Ona nam je novi putn podnošljivosti stvarnosti. Mogoa si naučiti od maloprij, od onog događaja koji toliko spominješ. Vukovi su se borili s vranam i strašilima. Zašto?

AMON: Ne znam. Prosvijetlite me.

BEUS: Zato  što je ljudsko bivanej prožeto izmjenama života i smrti odnosno sna i jave. Vidiš sve na sivjetu, crno je i bijelo. Nema sivila koje bismo mogli nazvati istinom.

AMON: Kako nema!? Ja upravo tragam za tim sivilom, za tom nijansom koja će rasplinuti sve crne i bijele iluzije? Mora postojati!

BEUS: E, dragi moj. Moram te razočarati. Nema sivog ni nijansi. Svijet je crn ili bijel.  U jendom trenutku možeš odabrati samo jedno: crno ili bijelo, san ili noćnu moru.  To sma naučio u svojoj sljepoći. More šumi oko mene, ali ja ga ne vidim onakkvog kakvo ono odista jest. Ti možeš pričati o njemu  neutralno, ali ja ću stvoriti predodžbu o njemu kao moru ubojici koje lomi brodove o hrid ili moru  na čijim valovima daskaš i zabavljaš se.

Amon počinej osjećati malu nelagodu i  migolji se u mjestu.

AMON: Ali ja moram zariti  nos u više sfere, u izvore sna i iluzije.

BEUS: Da. Moraš. Kao i svi drugi koji su ovdje prolazili.  Vidiš ni oni nisu shvatili da su nijanse vrlo neprecizne, nejasne i neodređene i odvode nas od preciznih definicija  emanacija stalnosti.

AMON: Što bi to trebalo značiti?

BEUS: Život je san, a mi smo ti koji ga etiketiramo kao noćnu moru ili ugodno poslejpodnevno sanjarenje.   Istina ili ono što ti smatraš istinom, zapravo je ništa, tama, mrak. Bez iluzija nema života. Atonalna  simfonija, postaje  izrazito ugodna uhu, ukoliko je zamisliš takvom. Nema niečega izvan  tih okvira. Život je san.

Amon ustaje gstikulirajući rukama dok govori.

AMON: Da? San? E pa ja pod hitno trebam probuditi se iz tog sna. M-o-m-e-n-ta-l-n-o!

BEUS: Moni, razumijem tvoju dvojbu. Ti želiš potpuno lišiti se svake iluzije i fikcije, a sam si tražio utjehu u sanjarici.

AMON: Jesam, istina. Ali zanimalo me samo značnje nekih snova.

Beus je nanjušio Amonovu slabost i osjetio kako ga pridobiva svojim  lijepim riječima.  Izoštrio je tu vještinu na mnoštvu prolaznika koje je tištilo isto bremem porblema.

BEUS:  Vidiš svaka pisana riječ je fikcija koju oživljavamo u vlastitim bojama svoj predodžbe. Svaka fikcija, san , iluzija, samo su kić stvarnosti. Bez tog kića bilo bi nemoguće živjeti.  Bez svih tih lažnih fikcija, bilo bi neumjenso živjeti. Zamisli život bez knjig, filma i tako dalje.

AMON: Kažeš filma i knjige?  Pa ti si slijep čovječe. Ti nikad nisi pogledao film ni pročitao knjigu. Kako možeš išta o tome znati?

BEUS: Moni!? Još ne razumiješ? Stvar je  u tome kako zamišljaš to što zovu dobrom knjigom i filmom.

AMON: Ne. Nisi mi dao dovoljno prostora da promislim o svemu tome.

BEUS: akot i tako misliš, mogu te uputiti nekom drugom.

AMON: Kome?

BEUS: Jednoj mojoj intimnoj prijateljici. Zovu je Gezele

AMON: Dobro. Hvala ti an informacij. A gdje se nalazi?

BEUS: Tamo preko mora.

AMON: A kako ću prijeći more.

BEUS: Dragi moj. Ovaj dijalog moroma privesti kraju, a kraj ć biti ako psolušaš moju novu pjesmu koju po prvi puta pjevam putniku, tebi. Kad je ispejvam, uputit ću te dalje. Ti moraš završiti svoj put.

Amon stane ukipljen kao komad vapnenačk stijene, slušajući stihove slijepca koje baš ne razumije, ali pravi se da mu gode.

BEUS: Gdje si davni sivjete iz kog rodi me tama?
Da li čuješ glasne otkucaj srca i pjev suznog života mog?
Nariče pjesnik, poražen i obespravljen anđeo-bog.
Gdje su duše podriejtla Faunskog?
Gdje su ti dušini vrutci što disali su slobodno?
Gdje bio sam svoj, slobodan i moćan anđeo-bog. Gdje si duše samotni i pusti u ovoj provaliji, gdje si neoskvrnuta dušo s cjelovom?

Posljednjim stihom, Beus završi dijalog.  Amon zabrinut zbog pomisli o prelasku mora iznenadno zapljeska. Sam se čudio toj svojoj gesti nad kojom nije imao kontrole. Približi se  rubu gdje se pješčana obala s morem dodiruje i gleda u daljinu. Beus se vrlo vješto spušta po stolicama poput kakvog akrobata. Približi se Amonu, primi ga za rame i srdačno kaže. „Ja živim od iluzija i upravljam tim sanjivim  snovima.“ Skine s lica crne naočale,  a Amon se zgrozi dubokih crnih duplja  u Beusovoj lubanji.  Beus podigne  te iste naočale desnicom u vis  kaže neke magične riječi. „LEH, LEH“.  I more mirno i spokojno, razdovji se  u dva golma bedema i napravi put prema  jedva nazirućoj drvenoj kolibici. Amon  samo gleda ne vjerujući u taj  posve nadrealan prizor. Više nije ni u što siguran.  Pomalo drhti od uzbuđenja, ponajprije prestravljen Beusovim očnim dupljama, a onda čarobnom gestom razdvajanja mora.  Beus se  vražičasto nasmiješi Amonu u prstravljeno lice i šutke ga pomakne  na počtak razdjeljenog mora.  Izusti još nkoliko oprotšajnih riječi. „Moni!?“ Amon se okrene  prema sovjm „dobročinitelju“ kojem je upravo sada dao takav naslov. „Jedna riječ Moni, čisto za razmišljanje. Znaš koja j moja najdraža riječ za san? Ne znaš naravno. Obožavam njmačku riječ „der Traum“. Ne zaboravi je.“ To je bila poslijednja riječ koju je Amon čuo uz nadolazeći osjećaj nelagode. Noge su mu utonule u pijesak, dok su zidovima vode odzvanjali zvucu glasnog smijeha Beusovih mračnih i dubokih očnih duplji. Mislio je da će potouti. Uhvatio se rukama za noge i  počeo divljački vući  nogu po nogu. No noge su bile zalijepljene. Jedino čime se mogao braniti je bio galsan krik. U pućen Beusu. „Pusti me ti ogavna spodobo!! Puštaj!!“ I tog trenutka, kao da ga je Beus čuo, kliznuo je brzinom svijetlosti po pješčanoj traki između dva golema  nabubrila zida vode koja su poput zatvarača zatvarala stazu iza njega. Našao se pred samim pragom male drvene kolibice.

Izgarao je od želje da otvori ta vrata, da proviri u dubinu istine koja se krije  u tmini male kutijice.  Plamteća žeđ za istinom koja se nalazi iza svih tih stvari  posvema ga obuzme, takvom silinom da ne primijeti zagasitu ništavnost okoline. Iluzija mora, pješčana utabana staza kroz njega, sve je to utonulo u mrak. Samo drvena koliba i komadićak tla pod njegovim nogama, sačinjavali su  dio prividne stvarnosti koja još nije utonula u san. Zamijeti da vrata nemaju kvake ni brave, pred njim je samo ravna drvena ploča. Dlanovima dodirne i podraga površinu vratiju, kao da se želi uvjeriti da ne sanja. Ovo se doima tako stvarno…Konačno sam na pragu isitne. Kraj svih iluzija. Konačno… Pod dodirom dlana, vrata počinju pulsirati i izobličavati se.  Amon drhturećih ruku, stane se udaljavati dva koraka unatrag od vratiju, želeći se na taj način osigurati od moguće opasnosti.  Intarzija u vratima poprima  torzo odraslog muškarca.  Lice je bilo vrlo glatko i  nije mogao razaznati o kome se radi, ali mu se torzo učinio nekako poznatim iz dubine sjećanja na mladost i djetinjstvo.  Intarzija u vratima  prozbori  glasom koji usplahiri Amona Tannenbauma do mjere da  sjedne na tlo i rukama obrgli koljena.  „Ako želiš proći kroz ova vrata moraš izreći magičnu riječ.“. Amonovo usplahireno srce bujicom krvi nosi pred oči ubojite misli zloslutnice. Prašina j zamaglila zrak. Ponovno je vidio sebe  kao devetogodišnjaka koji sjedi u prašnjavoj sirotinjskoj četvrti rukama ovijenih oko koljena i zuri u šal s crno-bijelim uzorkom ispod kojeg se nakuplja lokva krvi. Disanje mu je plitko, a kroz poluotvorena usta uvlači čestice prašine koje potiču  kašalj.  Intarzija na vratima ponovi istu rečenicu.  „Ako želiš proći kroz ova vrata moraš izreći magičnu riječ.“ Taj glas, taj duboki bariton, oživi nemilu tragediju  nakon koje je svijet postao prijestolnica iluzija, noćna mora s kojom ukršta rogove svoje unutarnje stvarne, a ne umišljene patnje i mržnje. To je  glas njegovog oca prije nego što je zauvijek utihnuo u lokvi krvi pod crno-bijelim šalom. Iluzija, san, noćna mora, halucinacija, fatamorgana, sve je to stalo u jednu riječ: „TRAUM“. Prisjeti  se posljednjih riječi slijepca Beusa prije nego je projurio krzo rascjepljeno more.

Kao automat koji znade ponavljati samo jednu te istu frazu, intarzija  u drvenim vratima kolibe, ponavlja rečenicu.  „Ako želiš proći kroz ova vrata moraš izreći magičnu riječ.“ . Amon Tannenbaum iznijedri iz te suhoparne i monotone rečenice  izgovarajući vrlo buntovno magičnu riječ. „Der Traum… Der Traum…Der Traum!“ Riječi počinju jačati  nošeni valovima  gnjeva pomiješanog s ostalim buntovničkim osjećajima. S riječima Amon Tannenbaum raste i uspravlja se pred vrata koja otvrajući se zaškripe kao u nekom prastarom dvorcu iz filmova s vampirima.  Intarzija s vratiju kao uslužan batler, nakloni se, i ispruženih ruku prema nutrini mračne prostorije u koju je Amon Tannenbaum trebao kročiti u potragu za istinom, pokaže smjer. Amon bez  ikakvih predrasuda, bez straha i nervoze, uđe u mračnu prostoriju u kojoj čuje samo otkucaje svoga srca,  titranje vlastita daha. Napravi nekoliko koraka naprijed i sudari se s nečim mekim i šuškavim. U trenu se zalupe vrata kao ukroćena propuhom i začuje padanje i lupanje  knjiga po podu.  Zaletio se u hrpu poluotvorenih knjiga. Uspio je zadržati ravnotežu unatoč  golemosti hrpe. No u dnu prostorije na iznenađenje, uključi se svijtlo hladnog električnog sjaja. Ispod svijetla za koje je Amon ustvrdio da je to kirurško svijetlo, nalazio se metalni stol s mramorno bijelim čistim truplom prošupljene sljepoočnice njegovog davno preminulog oca natopljeno bolničkim miomirisima. Amon Tannenbaum šutke  sjedne na hrpu poluotvorenih knjiga.  Obuze ga već poznati osjećaj jeze i straha. Glasno disanje, prigušivalo je  jednako glasne otkucaje srca. Stolu prilaze  dva kirurga obučena u zeleno s kiruškim kapama i maskama.  Do njih sestra vozi metalna kolica s instrumentima. Prvi kirurg nateže rukavice na ruke i  dometne sestri: „Traum“ s izrazitim bavarskim naglaskom.  Sestra mu u ruke dade skalpel i kirurg radi prvi rez preko prsnog koša.   Drugi kirurg  dometne sestri istu riječ s istim akcentom.  Sestra mu poda vaskularnu sisaljku.  Niz bijelo tijelo  iz utrobe, slijevala se crna venska krv dok su kirurzi mesarili tijelo Amonovog oca. Amon osjeti grizodušje i kajanje. Nikada nije oplakao oca ni na javi ni u snu. No sada ga obuzme taj čudni osjećaj. Konačno je iz dna tame uspio zamijetiti svaki detalj prizora koj se projicira pred njim. Konačno je na trenutak svojom osobom pobijedi vješto manipulativno tkanje vlastitog uma koji mu je podmetao prizore, sitnice ili ga posvema isključivao iz nekih kutaka stvarnosti. Sada je po prvi puta vidio ono što treba vidjeti, a ne ono što želi vidjeti. U tome se krila istina, u tome je bio realitet trenutka.  Nije ga povelo selektivno upijanje sadržaja koje je bila omiljena metoda njegovog manipulativnog uma koji se izrugivao njegovoj osobi. Konačno mu je postajalo sve jasnije i svjetlije.  Iz dna prostorije, izmjenjivali su se glasovi kirurga i sestre  neprestance izgovarajući jednu te istu riječ: „Traum…Traum…Traum!“. Bila je to kodna riječ koja je svakim  trenutkom poprimala drugačije značenje.  Amonu kao nijemom  promatraču, to se činilo kao gugutanje golubova.  Iz utrobe izmesarenog tijela Amonovog oca, slijevala se po grudima  tamno smeđa bubrežasta  želatina nalik katranu.  Kirurzi su ostali sleđenih tijela u posljednjim pokretima. Želatinasta masa se vinula prema plafonu, prema kirurškom svijetlu, a na sebi je držala komadićke  mrežastih, paučinastih  i sluzavo-bijelih  niti. Tek rođena masa, izgledala je poput divovske morske raže  s odbljescima sunčevog sjaja. Amonu je želudac skočio u grlo.  Rukom prikrije usta, kako bi spriječio nagon na povraćanje. Sam izmesaren očev lik bio je dovoljna kazna za Amonovu dušu. Iako nije  izbacio iz sebe sadržaj želuca, doimao se kao da je ispovraćao dušu. Sasvim neočekivano Amonov otac se probudi uz hropac ožvljenog Lazara koji se upravo vratio u život. Uzdahne, zakašlje se i pridigne prema  želatinastoj masi. Jednom rukom se pridržava za metalni stol, a drugom  hvata  želatinastu masu u neprestanom opiranju i otimanju. Drži je čvrsto, odlučnog pogleda usmjerenog prema sinu Amonu.  To je bilo sasvim neočekivano. Amon strepi kao lane pred nišanom. Taj dubok bariton iz ukočene, rasparene mrtvačeve utrobe, bubnjao je naizgled nesuvisle rečenice. „Na što se svodi bijedno življenje? Budiš se svakog jutra s mučninom u žlucu. Strepiš i strahuješ. Stalno se nekog ili nečg pribojavaš. Stalno si u nekom strahu, strahu da se djelima ne kompromitiraš. Strepiš pred pomisli: hoću li biti gladan, hoću li podmiriti sve torškove i dugove sutrašnjeg dana?  Bojiš se da nećš  moći ispuniti sve svoje zadaće; stalno sudjeluješ u nekom uhođenju, praćenju i analiziranju. Uhode tebe, a ti uhodiš njih; oni prate tebe, a ti pratiš njih; oni tebe promatraju, a ti promatraš njih. Bojiš se pogriješiti, bojiš se njihove kazne, bojiš se iluzije koju nazivaju birokracijom koja pomno zabilježuje svaku informaciju o tebi u tančine. Svi sve znaju o tebi, sve informacije, i korisne i kompromitirajuće, sve izmješano  u jednom registru. Te iste informacije za koje tvrde da su istinite, svi ti detaljni izvještaji o mogućem tebi, bit će upotrijebljeno protiv tebe kada te budu kažnjavali zbog pogreške. Svi su špijuni, i ti sam sudjeluješ u špijunaži, jer  ako ne sudjeluješ, kažnjavaju te bičevima i triješćem neke iluziorne pravde. Ljudi su nervozni i napeti, ljudi su izgubili vjeru u sebe; zato se svi stalno uhode i promatraju. Privatnost i intima, narušne su. Čovjek se više ne osjća svojim; čovjek više ne zna što je san, a što java. Stalno podnosiš neka izvješća, stalano se opravdavaš imaginarnim autoritetima kao da si nešto kriv. “ Građanska iluzija sretnog života, nametnula ti je  mnoge brige, stvorila obaveze, potrebe, nadanja i vjeru u neku imaginarnu silu spasiteljicu. Strepiš pred ekonomijom, pred biološkim faktorima nepogode, pred starenjem i nemoći,  pred onima kojima je cilj uništiti te. Radiš mimo volje, prisiljavaš se na radnje i uloge koje poništavaju tovju čast i dostojanstvo.  Služiš  imaginaciji. Uredno prijavljuješ svaku pa i najmanju promjenu svojeg života vlasti i izmišljenom društvenom ustroju. Služiš svima i svakom kao rob, a utjehe nema! Činiš sve kako ti narede u ime neke fiktivne sreće. A nitko ne zna što je zapravo san, a što java. Ne želim živjeti u zemlji opsjena i iluzija!!“. Ta posljednja rečenica , porazi Amona Tannenbauma koji u šutljivoj tišini svojih osjećaja briše suze. Ne može misliti, govoriti, izraziti što mu je trenutačno na srcu. Utapa se u suzama, rida, ali ne može izustiti ni riječi. Previše ga boli ovaj nadahnuti govor. Previše ga bole uspomene na jednu tragediju, ali sada je barem sve jasno, barem se ojutrilo i razdanilo.  Amonov otac s odra svojeg debitiranja, ukočen gleda suze koje kaplju po gomili knjiga. Amon Tannenbaum podigne pogleda k ocu i primijeti da je sve tako plastično. Kirurzi, sestra, otac, instrumenti, svi se sjaje poput mrtvih voštanih figura. Na trenutak pomisli da ga je fikcija ponovno prevarila. Smogne snage i nespretno ustane. „Što za vraga..? Kakve su ovo opsjenarije?“ Shvati da  sve ovo što se događalo tik pred njegovim nosom je samo san, fikcija. Sve u životu je samo san i fikcija; upitne su sve naše predodžbe stvarnog. „Kako je moguće da sam se dao uplesti u nešto takvo? Što se opet zbiva?“ Hvata se rukama za glavu i želi prsnuti od muke zarivši prste u kosu. Ponovno propupa mrak, a iz njega  baš kao na dijaprojektoru, rasvijetli se novi prizor. Prostorija postane  jasnija.  Amon stoji pored jedne od više  hrpa knjiga razbacanih uokolo bez nekog rasporeda.  Zidovi su oblijepljeni novinskim člancima i neuredno vise sa zidova kao krpe. Pred Amonom u lijevom kutu pod žutim svijetlom sjedi za iskrhanim uredskim stolom polugola brineta, bljedunjava s mrtvačkim bjelilom u tirkiznoj, svilenoj spavačici. Plješće rukama  i izvikuje pomalo cinični „Bravo“. Oštro oko Amon zamijećuje  na njenim podlakticama duboke, krvave zarezane brazde britvom.   Krv  u vrlo sporom mlazu kaplje na otvorenu bilježnicu i gušćje pero. Amon instinktivno upita. „Tko si ti? I što je sve ovo? Kakva je ovo predstava?“. Žena  se nasmije i kroz  porculanski gebis koji je nalikovao krhotinama  porculanskog servis za čaj natukne Amonu. „Ma poznaješ me. Ja sam  Gezele.  A ovo od maloprije, bila je jedna drama  iz knjige na hrpi na kojoj si maločas sjedio.“ Ispruženom dlnom prema van, pokaž na knjigu. Amon  ukočenog tijela usmjeri pogled na korice knjige. Na njima piše: „Tragači za istinom“.  Pomalo čudan i ironičan naslov. Pomisli navikavajući se na prizor pred sobom.  Gezele navikom i uvježbanom uredskom rutinom prione uz posao. „Predlažem da porazgovaramo malo ozbiljnije o tvojim problemima. Moram ti prije svega postaviti neka osobna pitanja. Je li to prihvatljivo? “. Amon utučen samo klimne glavom. Profesionalno i vrlo uglađeno žena predloži Amonu da sjedne na hrpu knjiga. Amon kao pokislo pseto povitog repa posluša. I u traspoloženju poraženog od iluzije i sna, sange imaginacije i fikcije, vodi razgovor.

GEZELE: Dobro. Prvo moram uzeti vaše osobne podatke. To je neophodan postupak prije započinjanja bilo čega.

AMON: Da. Izvolite, pitajte.

GEZELE: Vaš puno ime i prezime te nadimak.

AMON: Amon Tannenbaum. Od milja me zovu Moni.

GEZELE: Dobro. Koliko imate godina?

AMON: Trideset i devet.

GEZELE: Da. Vidim. To su vrlo kritične godine za tragača istine. Hm. Tu se najčešće javljaju  sumnje i snomorice. U tim godinama većina vas tragača uđe u neki „pubertet“ i krene za meisijanskim pozivom otkrivanj istine.

AMON: Ima u tome nešto loše?

GEZELE: Pa ima i nema.

Amon pomno prati kako Gezele upisujući podatke u svoju bilježnicu svako malo umače okrvavljeno pero u duboku brazdu podlaktice. Venska krv je tinta koju je nemoguće izbrisati. Pomisli udubljen u pokrete Gezelenih ruku.

GEZELE: Pretpostavljam da vas je k meni uputio moj prijatelj Beus. Jesam li u pravu?

AMON: Da. Tako je. Bio sam kod njega, ali nije bilo pomoći.  On me uputio k vama.

GEZELE: Ako je njemu za vjerovati…hm… onda ste vi tisuću i tristoti tražitelj istine.

AMON: Da. I Beus mi je rekao neka ponesem riječ „Der Traum“ k vama na trapiju.

GEZELE: Da. Da. Da. Ta riječ je pravo čudo. Inače recite mi što vas je uopće potaklo na ovaj poduhvat?

Tu se Amon uzvrpolji i zbuni kao kakav dječarac koji je upravo iz trgovine pronevjerio vrećicu bonbona.

AMON: Pa. U posljednje vrijeme… Nemam… Pa.

GEZELE: Samo polako.  Tu sam za vas.

AMON: Vidite. Imam osjećaj da cijeli ovaj svijet predstavlja varku. Sve što dotaknem, sve što pomislim, kao da je nestvarno. Svaka misao, svaka riječ kao da se događa izvan mene u nekoj sferi imaginarnog. Kao da stalno sanjam i više ne mogu razlikovati san od jave. Znam se probuditi misleći da sanjam. Moj mozak mi podmeće razne događaje i snove  koji izgledaju tako realistično, tako stvarno, ali ipak me za srce ujede neka sumnja. Ma muči me ta građanska iluzija toplog i sretnog života. Mrzim tu narkoznu uljuljkanost u nestvarno.

GEZELE: Koliko vidim još ste pod utjecajem one predstave od maloprije.

AMON: Ma ne… Govorim istinu. Ne bih nikako lagao.

GEZELE: Gledajte, teško je znati što je istina, a što laž.

AMON: Ali vjerute mi…

Amona počinje oblijevati hladan znoj.  Gade mu se pokreti ruke te samoubojice koja se hvali brazdama vlastite nesreće razbacujući se nametljivim gestama na sve strane.

GEZELE: Da. Da. Svakako, vjerujem vam. Kako ne bih.  Gledajte ovako. Jedno vam mora biti jasno. Na ovom svijetu sve je iluzija, varka, fatamorgana. Nema istine, nema ničeg pravog. Sve mi to samo umišljamo. I bolje je tako.

AMON: Ali ja tražim što se nalazi iza svih tih stvari!

GEZELE: Razumljivo. Razumijem ja vas, ali razumijte i vi mene. Evo trenutačno  mislite o tome kako sam ja samoubojica.

AMON: Da. A kako ste to znali?

GEZELE: Nisam znala Moni. Samo sam stvorila takvu predodžbu da vas pridobijem. Razumijete li sad. Sve na svijetu je san i iluzija. Naš vlastiti um percipira stvarnost stvarajući predodžbe, kadrove, scene i iste te gotove kontrukte, servira nam svaki puta pred oči kada se nađemo u nekoj sličnoj situaciji.  Čak ni naša osjetila ne percipiraju  grubi realitet ovog svijeta. Realitet ne postoji kao svijet. Sve je varka i iluzija.

Amon pomalo histerično podvojenih osjećaja nastupa vrlo teatralnim kretnjama ruke.

AMON: Prestanite to govoriti! Prestanite! Dosta!!

GEZELE: Jako ste uzrujani, jer sam vam pobila sve iluzije.

AMON: Opet vi o iluzijama.

Gezele uviđa ranjivost Amonove osobe. Ne želi ga skršiti u jednom komadu kao jastreb mlado ptiće. U bljedunjavom tijelu mumificiranom tirkiznom spavaćicom,  proradi majčinski instinkt zaštite mladunčeta. Želi mu se približiti, pomilovati ga, prije nego mu slomi sve iluzije. I tako s autoritarnog persiranja, premošćuje jaz na toplo i intimno ti.

GEZELE:Moni. Svijet vidi ono što želi vidjeti. Je li ti sad jasno? To što u prvom trenutku kada otvoriš oči ne zamjećuješ neke sitnce, to ne znači da one postoje, da su one stvarne. Ti ih sam svojom voljom kreiraš kada ti je najzgodnije za to.  Riječ rađa riječ, san povlači san, predodžba predodžbu, a  iluzija  iluziju. Svijet vidi samo ono što želi vidjeti. No to ne znači da stvari doista postoje. Tvoj selektivni um tebe štiti od nežljenih noćnih mora koj se zovu „Der Traum.“

AMON: Oh ta riječ.

GEZELE: Da Moni. Ta riječ…  Znaš li što ona uopće znači?

AMON: Pa. Naravno da znam. Znači „san“!?

GEZELE: Da znači san, ali znači i nešto drugo.

AMON: Što? Reci mi! Molim te.

GEZELE:Ta riječ znači ozljedu, duševni šok, težak psihički doživljaj koji ometa normalno odvijanje psihičkih djelatnosti.

AMON: Ali…

GEZELE: Kažem ti. Mnogo toga ne postoji,  jer ti tako želiš i suprotno, naravno. Tvoj um je pametan. On te štiti od tih snomorica, od predodžbi koje bi uzurpirale tvoje  duševno stanje.Zato ponekad na prvu loptu vidiš samo ono što te toliko ne traumatizira i frustrira, a kada se polagano privikavaš na prizor, tvoj um podastire novi objekt prvotnoj predodžbi kako bi upotpunio sliku, kako bi te zaštitio od prenaprezanja. Tvoj um, savršen je stroj. On vječitu tamu ovoga svijeta pretvara u nešto. Iz ničeg stvara nešto. A to znači da je selektivno predočavanje, samo privikavanje krhke tvoje osobe na  puninu slike cjelovite predodžbe. Sve ostalo je mrak i tama.

Opet histerični vapaj  i nadmetanje za vlastitu predodžbu, za stvarnje vlastite iluzije.

AMON: Ne. Ne! I ne! Ja tražim što se nalazi iza svih tih stvari. To želim naći, a vi mi uporno pričate bajke.

GEZELE: Moni. Sam si tražio pomoć. Ja ti kažem ono isto što sam rekla svim putnicima da ih zaštitim. To je jedini put: san i iluzija stvaraju nešto iz ničega. Svi mi smo cijeloga života uljuljkani u rascvjetale snove.

AMON: Ali ja to ne želim prihvatiti.

Majčinski instinkt je kolabirao. Uvenuo je posljednji cvijetak nade u Amonovo izlječenje.

GEZELE: Onda je to tvoj osobni problem. Ja ti više od ovoga ne mogu pomoći. S time završavam ovu terapiju.

U Amonu kipti bijes. Bijesan je jer nije uspio uvjeriti Gezele u svoju iluziju. Najradije bi toj bljedunjavoj i sušičavoj manipulatorici u tirkiznoj spavaćici zabio pero u oko. Glupa kujo. Misliš da si pametna? Ništa mi nisu pomogla tvoja blebetanja. Pomisli kada shvati da nema pojma o životu.  Iz dana u dan izmišlja priče i životari u njima.  Prisjeti se svojih knjiga i sanjarice. One su njegov život, njegova predodžba stvarnosti. Napokon shvati kako cijeli svijet sebe traži u nekoj podnošljivoj iluziji, jer je stvarnost nestvarna. Teško mu je to prihvatiti ali mora se svladati. Nema druge. Gezele  se vlada vrlo profesionalno.  Upućuje ga  na daljnji put, dajući mu jasne direkcije. „Gledaj Moni. Budući da ovdje nismo postigli ništa, vjerujem da je jedini spas za tvoj slučaj naš Presvijetli“ Amonu ovaj izraz „Presvijetli“ postaje pomalo komičan. „Presvijetli!? Ma, mislim stvarno…“  Gezele se ne da smesti tom ciničnom provokacijom i infantilnim buntom.  „Da. Upućujem te upravo k njemu, Presvijetlom.  K njemu zalaze najteži slučajevi. Bilo bi dobro da njega psolušaš što ti  ima za kazati. Možda ti to pomogne.“ Amon prkosno  poput djeteta prekriženih ruku i nogu upita. „A ako mi to ne pomogne? Što onda?“ Gezele pogleda u pod kao da traži nešto. „Onda ćeš biti prepušteni samome sebi. Putovat ćeš i putovati kroz razne vijavice i ždrijela  iluzija i biti još zbunjeniji i zbunjeniji.“  Nervoza i nezadovoljstvo, presudili su na tezulji Amonove odluke da se zaputi  dalje na put.  Bez pozdrava šmugnuo je van kao posramljeno pseto višestruko izudarano i iscipelareno. S nadom da će konačno uhvatiti pravu istinu i otkriti što se doista nalazi iza svih tih stvari, zaletio se  u brezovu šumu.

***

No nije to bila ona ista brezova šuma bijelih nevinih breza izbrazdanih crnim ranama na koju je nabasao na početku svojega putovanja. Sada je to bila šuma  s pravilnim tankim i debelim brezovim stablima boje neba nasumično poredanih po istkanom tepihu šarenog  jesenjeg lišća. Umoran i izmožden, kolebao je između breza kao između potonuća i uskrsnuća. Nadao se  istini, a opet  u istome trenutku, predviđao je skori poraz od neke moćnije i nemilosrdne iluzije.  Kako je  lišće šumilo pod svakim njegovim korakom dok se  rukama u džepovima hlača sudarao s plavetnim, uspavalim drvećem, tako se vrijeme zgušnjavalo i sabijalo  pod njegovim srcem.  Znao je da mora slijediti svoj unutarnji glas koji je bio jasniji nego ikada dosad, glas njega samog, glas lišen svake moći iluzije: „Moram naći što se krije iza svih tih stvari.“ Mora naći istinu, mora naći svoj sažeti svijet, prije nego ga nasele  anđeli, demoni i ljudi, prije nego njihove rasipničke forme pokidaju sve granice između jave i sna. Ogoljen do posljednje iluzije, tražio je čudo, nešto nemoguće. I odjednom na polovici vlastita puta, zaustavi se i na peti okrene pogled po stablima boje neba.  Iz hladnoće i tame, rađa se svjetlost i mijena. Porušeni mostovi između njega i stvarnosti ponovno su se sagradili. U srcu šume između dva stabla  na čijim su granama visjela dva šala s uzorkom crno-bijelih rombova poput stijega na koplju, ugleda zelenu fotelju s drvenim naslonima za ruke i drvenim nogama. Bila je sva u plamenu. Plameni jezičci, lizali su  fotelju koja nije  nikako izgarala.  Pomisli kako je sve to šašavo. Bio je tako blizu istini, a sad ga opet napastuje neka iluzija. Ovo je nemoguće! No iz neposredne daljine bubne poznati demonski glas. „Što je moguće, a što nemoguće?“. Prestravljen, prepoznajući taj glas, Amon se osvrće oko sebe. Glas dalje tutnji. „Tu. Baš tu. Okreni se. Tu sam. Zar me ne vidiš? Miran budi.Umiri svoj um!“ I Amon se hipnotički okreće za izvorom glasa upijajući svaku riječ. Glas dopire iz goruće fotelje. Amon upita „Tko si ti?“  Glas iz fotelje pomalo bahato odgovori. „Dobro ti znaš tko sam ja. U međuostalom, sreli smo se u tvojoj kupaonici, zapravo još smo uvijek tamo.“ Amon podigne zidove misli oko sebe, pokušavajući odagnati nelagodu, prisjetivši se lica u zrcalu kupaonskog ormarića.  Jasno mu je da je negdje u šumi ta nevidljiva spodoba-zvijer koja ga je opsjedala u kupaonici.  Upita. „Što hoćeš od mene?“ Na zelenoj gorućoj fotelji, u isprekidanim tonovima, rađa se slika  sušičavog muškarca u crno-bijelom habitu s rombovima i kapuljačom na glavi istog uzorka. Izgledao je poput plamenog boga, poput jednog od mitskih gromovnika. Zacakle se blještavo dugi, porculanski zubi  s progresivnom parodontozom. „Ja od tebe? Kakve su to gluposti? Pa ti si tu jer mene trebaš, a ne ja tebe. Poslali su te k meni iz nekog razloga.“ Amon izgovori mucavši sa skanjivanjem. „Ti…si.. Ti si onaj iz kupaonice…Presvijetli?“ Na to se „Presvjetli“ u užarenoj fotelji nasmije. „Ma kakvi Presvjetli. Ja sam Sinis. I imam odgovore na tvoja pitanja.“ Amon zbunjen opet upita. „Ali mene su uputili Presvijetlom…“ Sinis se ponovno nasmije, ovaj puta manje rugajuće. „Moni. Ja jesam taj „Presvijetli“, ali to je samo nadimak, jer sam mnoge „prosvijetlio“ na njihovom putu u traganju za istinom. Mislim da trebamo malo porazgovarati. Dođi, priđi bliže, i sjedni na ovaj panj.“   Kako ispruženom rukom pokaže na mjesto, desno od svoje fotelje, iz zemlje izroni plavoljubičasti panj.  Amon se šutke približi i sjedne.

SINIS: Eto. Ovako ćemo. Porazgovarati ćemo o vrlo obziljnim stvarima. Tvoje traganje je postalo prenaporno.

Amona su zbunjivali vijoreći šalovi na granama breza. Stalno su ga oblikom i bojom podsjećali na vlastitu tragediju. Sinis primjetivši da je  Amon previše  zaokupljen tim šalovima. Odluči prijeći na stvar.

SINIS: Moni!?

AMON: Da.

SINIS: Moni. Koncentriraj se!

AMON: Da. Presvijetli.

SINIS: Moni. Nije sad vrijeme za  laskanje. Tako me samo zvou moji službenici. Slobodno me zoveš Sinis. Može?

AMON: U redu. Kako želite.

SINIS: Prvo ćemo razriještiti misterij ovih šalova. Znam da si već negdje vidio ovakav šal.

AMON: Jesam u davnom svojem životu. I to me koštalo…

SINIS: Da. Znam Moni! Znam da si nestrpljiv i bijesan. A znam i da one pilule antidepresiva koje si sipao šakom u usta u želji da  me poraziš, utječu na tvoju koncentraciju. Zato me lijepo slušaj.

Sinis prekriži noge, zavali se u goruću fotelju i intenzivno gestikulira desnom rukom, čas dodirujući bradu čas,  naslon fotelje.

SINIS: Ja ti nisam neprijatelj. Dapače. Ja sam ti prijatelj. I zato sam…

AMON: I zato si me uhodio cijelo vrijeme dolje pod prozorom, dok nisi ušao u moj stan.

SINIS: Moni. Koncentirajmo se. Vidim da ti popušta strpljenje pa ću odmah prjeći na ono bitno. Da. Pratio sam te jer sam ti htio pomoći. Samo to.

AMON: A kako si mi htio to pomoći. Kako je uopće moguće da mi ti pomogneš kada mi tvoji prethodnici nisu.

SINIS:  E pa tu se varaš. A u međuostalom što je tu uopće moguće, a što nemoguće?

SINIS: Dobro ne moraš odgovoriti na to pitanje, ja to više onako retorički pitam.

Amon je  potopljen i zarobljen u vlastiti bijes i znatiželju.

SINIS: Sav ovaj put koji si prošao: od kišnog dana u svojem stanu, preko slijepca i one jadnice s prerezanim venama, sve su to bile samo baze moga djelovanja. Sada se konačno susrećemo  licem u lice.

AMON: Zanimaju me tvoje zastave Presvijetli.

SINIS: Evo opet njega. Čovječe ti si tako zbrkan da ne znaš gdje ti je glava, a gdje rep.

AMON: Ja samo želim znati što se nalazi iza svih tih stvari.

SINIS: Dobro. Dobro. Hoćemo i do toga doći. Prvo zastave to jest šalovi. Dragi moj, tebe muči užasan prizor tvog mrtvog oca koji leži ispod jednog ovakvog šala.  No kad ti kažem iznenadit ćeš se.

AMON: Što kad mi kažeš?

SINIS: Ne budi nepristojan. Nastojim ti sve strukturirano objasniti, jer je tvoj um prviše zbrkan.

SINIS: Dakle. Moram te razočarati. Ali ne, tebi nitko nije umro. Sve je to samo dio tvoje imaginacije. Sve si to umislio, inscenirao u svojem umu. Nema lokve krvi, nema prošupljene sljepoočnice, samo prašina, štakori, divlji psi lutalice i sirotinjska četvrt. Da…I zaboravio sam naravno štrik s rubljem.  I tamo sam te pazio sa svojom zastavom.

AMON: Želiš reći da se to uopće nije dogodilo?

SINIS: Moni. Ja ti nikad ne lažem, znaš. Prestani me optuživati i rugati mi se. Ti ne shvaćaš ozbiljnost svoje situacije. Prije trideset godina se nije dogodilo ništa neubičajeno. Sve si samo to umislio, ništa više.  Tvoji su roditelji živi, a napose tvoj otac.

Amon ne zna što bi rekao. Poče u glavi rekonstruirati sliku te tragedije stare trideset godina.  I dalje vidi istu sliku, ali na ovoj slici se sve vrti unatrag.  Poslijepodne se pretvara u podne i jutro, lokva krvi  se smanjuje, a krv utječe natrag kroz rupu sljepoočnice njegovog oca. Otac se pridiže, ubire rublje sa štrika i vraća ga u košaru. Sve što je godinama nosio u sebi, briše se i nestaje.  Sinis shvaća Amonovu šutnju  kao jasan pokazatelj inkubacije organizma, kao stanje u kojem um probavlja i propituje sjećanja i upravo prispjele informacije, stvarajući ravnotežu.

AMON: Ti želiš reći da je sve to bila samo iluzija, a kako…?

SINIS: Moni. Moraš biti svijestan da naša pdosvijest stvara iluzije, pobuđuje maštu kako bismo se  zaštitili od prenaprezanja i nečeg što nas frustrira. To je naš mehanizam obrane.  Bez toga smo ranjivi i slabi.

AMON:Ali kako?

SINIS: Znam da je zbunjujuće. Ali ti si sa svojih devet godina života prkosio i suprotstavljao se autoritetu svojeg oca i pokušao ga pobijediti ili bolje reći osloboditi se. To je sasvim normalno. No  poraz koji si doživio, odrazio se isuviše bolno na emocionalnoj razini i to toliko jako, da si izmislio taj događaj koji se nije dogodio. Uvjerio si samoga sebe u laž, u fikciju. Već dugo vremena živiš u fikciji, u svojim knjigama i spisima, ponajviše sanjarici. Omiljena knjiga, jel’ da?

AMON: Pa što ako živim?

SINIS: Želim ti pomoći Moni. Samo to. Piješ pilule antidepresiva iz sasvim pogrešnog razloga. Ne piješ ih iz opravdanja  da lakše prebrodiš tragediju života, nego da produljiš tu iluziju, da se skriješ iza nje, da izbjegneš priznati poraz. Samo to i ništa više.

AMON: Ali moj um, on mi podmeće…ja…selektivno pamtim…

Sinis zamjećuje  Amonovo stanje šoka. Pa mu glas postaje brižniji i očinski topao.

SINIS: Moni. Gotovo je. Iluzija je pobijena.

AMON: Ali ja svejedno želim znati što se krije iza svih tih stvari. Želim upoznati  isitnu života.

SINIS: Svijet je sazdan od iluzija, snova, halucinacija, fatamorgana i fikcija. Svijet živi od iluzije. Iza toga nema ničeg. Stvarna je samo mračna noć rasplinuta u mrakove ništavila. Sav ovaj svijet je iluzija, djelo nečije mašte, nečije predodžbe, rezultat promišljenog tkanja. Ništa se ne može uzeti zdravo za gotovo, za sigurno. Svijet je ogromna iluzija. Jedina stvarnost koju živimo, nalazi se unutar vlastita uma. Izvan toga nema ničega, osim mraka ništavila. Živjeti znači spavati i sanjariti; umrijeti znači probuditi se.  „Ne budi se dijete. Ljepše je u snu, divani i planduj, ne budi se još da ne gaziš po spaljenome tlu.“

AMON: Ali kako? Kako to može biti moguće?

SINIS: A što je moguće, a što nemoguće?

AMON: Ne znam više ništa! Ali znam da želim istinu, spoznaju što se nalazi iza svih tih stvari!!“

SINIS: Dobro. Ako to baš želiš. Ima lijeka.

Amon nestrpljivo kao dijete ustane i zatrči se prema Sinisu u plamenu fotelju.

AMON: Daj mi taj lijek!

Sinisu je pomalo smješna ta rekacija te Amona rukom malko odmakne do sebe. I iz habita izvadi tanku kamenu pločicu te stade nešto črčkati prstom po njoj. Amonove oči prate svaku iskru koja frca  pod trenjem prsta o kamen.

SINIS: Polako Moni. Polako. Na,  drži.

Turne mu u ruke pločicu s  tekstom. Amon radoznalo čita u sebi.

SINIS: Evo. Ovo bi ti trebalo pomoći ako ponavljaš rečenice svaki dan kao mantru.

AMON: Pomoći će! Sigurno će pomoći…

SINIS: Moni. Moooniiii. Moni, Moni…

Sinis ustane i Amona pogladi po kosi. Amon se osmjehne kao dijete.

SINIS: Ovo što sam ti napisao, napisao je jedan prije mene u nekoj knjizi. Ne sjećam se točno njegovog imena. Uglavnom ova fiktivna stvarnost urezana u ploču, približit će te istini, samo ako redovito ponavljaš. Hajde Moni. Pročitaj da čujem.

S djetinjom razdraganosti, Amon čita.

AMON:

Što je drugo čitavo postojanje nego težnja iz nedostatka, patnja i bol?
Što je svaka životna priča nego najdublja povijest patnje? U malome često vesela igra, u cjelini pak žalobna igra
Život čovjeka? Promašeni poduhvat, poslovanje čija dobit ne pokriva troškove.
Zajednički život? Pakao u kojem su ljudi istovremeno mmučene duše i đavoli koji muče.
Svokupan napredak i razvitak čovjeka?
Apsurdno kruženje.

SINIS: Tako. Tak. Lijepo. Što budeš to češće ponavljao, bit ćeš bliže istini. A sada pođi, dug je put pročišćenja.

I Sinis dobronamjerno usmjeri Amona koji je bez ikakvih pitanja bio zabavljen ponavljanjem rečenica otisnutih u ploči, prema dubini brezove šume. No prije nego se pozdravi s njime toplim poljupcem u čelo, brižno mu omota šal s crno-bijelim uzorkom oko vrata kojeg je maloprije odmotao s grane drveta. Amon u metežu vlastitog glasa i fraza koje iznova i iznova ponavlja,  ide kao putnik bez cilja i mete i tone u mrak dubine šume, kao i svaki čovjek željan istine, željan grubog realiteta na granici svih iluzija, na granici svih granica.  Sinis mahne i uputi posljednje stihove čovjeku na odlasku.

„ Samo hrabro putniče moj

jer istina je među zvijezdama,

a san je zemaljska java.“

 

 

 

NIKITIS

Studen i prve arabeskne šare mraza rasplinute po zelenoj tratini, zaokupljale su Odona Matajevskog u očajničkoj borbi s bestežinskim mislima. Nebo se smrknulo, a sivi oblaci natiskani jedan do drugoga, zazidali su olovnim oplatama nebo i osudili ga na robovanje melankoliji.  Hladnoća i sivi maglin veo, na mjestima su otkrivali gležnjeve udaljenih vidika, prema kojima se zaputio beskućnik i klošar Odon Matajevski.   Pratio je  bijeli čipkasti trag mraza na još uvijek zelenoj travi.  Bio je usred ničega, usred nepoznatog svijeta u kojem se konačno osjećao svojim.  Bio je opskrbljen sa samim sobom, izvana promrzao, a iznutra sretan. Nisu ga tištile stvari, predmeti, znanja, drugi ljudi; bio je slobodan i sam.  Konačno je sretan u kataraktu magle i malo zelene livade.  Magla kao da se omatala  oko gležnjeva sa svakim njegovim sigurnim korakom. Svaki korak, razotkrivao je nove vidike, a s njime su s rubova livade, polijetale vrane kao treperav ton valova mora koji se sudaraju o hridi. Kako je koračao naprijed, tako su tako su oko njega iz magle titrale crne ptice duše i uzletjele prema nebu.  Pod prošupljenim cipelama,  pucketao je mraz suptilno i milozvučno. Zvuk tog pucketanja, razdragao ga je i utoplio ispod tanke isprljane trenirke i neuredne brade. Odon Matajevski, izgledao je kao avet gnjevnog naroda. Hipnotizirano je stupao i gutao maglu sve dok pod nogama nije osjetio kvrgavi teren. Kao da je gazio po velikom plošastom i skliskom kamenju, po ruševinama  nekog davnog grada. Kad se prenuo iz sretnih i šupljih misli, u kojima je osjećao  ispunjenost i pripadnost sebi, zamijeti da se to kamenje pod njegovim nogama miče i poprima ton krvavocrvene boje.  Isprva se uplašio, a li ta reakcija straha nimalo nije bila afektivna, već se obznanila na racionalnoj razini. Postao je svijestan da bi ga to kamenje  u kretanju, moglo koštati života, ali nije dopustio srcu da se prene i potjera ga u bijeg kao uplašenu životinju. Stao je usred livade i okretao se na peti, prateći pokrete kamenja koje je počelo poprimati svoj konačan oblik. Magla se udostojala, podići svoj veo s lica i izbaciti crvene divovske bubamare s crnim  točkama  koje se razilaze na sve strane po zelenoj  livadi.

***

Odon se nasmije prizoru divovskih bubamara koje su ga podsjetile na nabrekle lubenice.  Osjeti radost i slobodu nesputavanja.  Odluči stati na jednu od njih i pritisnuti je nogom na tlo.  Bubamara batrga nožicama, ali ne može se pomaći. Odon se jače smije i ne može odoljeti djetinjoj razigranosti i  ispitivačkoj znatiželji. Odluči i drugom nogom stati na bubamaru. Uspne se na nju kao na neki visoki kamen. Vrane oko njega trepere kao vjetrom nošeni komadići tkanine nepravilnog oblika. Izgubio se u tom fragijalnom graktanju. Bubamara počinje vibrirati, tijelo pulsira kao da je  ispunjeno samom želatinom i njiše se. Bubamara prsne baš poput lubenice  prignječene velikim batom. Odonove prošupljene cipele natope se zelenkasto crvenom želatinom. Kroz rupe na prstima, ušulja se toplina rasplinute utrobe. Odon preplavljen osjećajem nevidljive sreće, skoči na drugu bubamaru; i ona prsne kao lubenica.  I tako sretan sa smiješkom na licu skače s jedne na drugu, uvijajući svoj lik u nježno platno magle. Osjeća se slobodnim, sretnim, svojim, jakim i nadasve nesputanim.  Poput predatora koji pomno motri plijen, Odon prati bubamare, koje bježe od zle kobi i spretno skače na njih. Magla dosljedno podiže i spušta svoj veo, nad prignječenim bubamarama. Kao da prati svaki Odonov korak koji iskače iz okvira koji je sama magla isplela. Svako malo povlađuje njegovom djetinjem smijehu i razdraganosti, svakom skoku na bubamaru. On trči ispod njezine suknje i svaki puta kada dođe do ruba livade koji je  ograničen nježnim paperjastim maglenim pokrivačem, magla ga otkriva i pušta dalje.

Skačući tako s bubamare na bubamaru, razdrganim smijehom uživajući u drobljenju i gnječenju, Odon spazi zelene oči iz dubine magle.  Oči svijetle fosfornim sjajem i laganim korakom mu se približavaju. Skamenjen bez riječi, prestaje se smijati i guta zapelu slinu u grlu. Uz zelene oči, naziru se i usta, bijeli porculanski zubi s nabreklim usnama nakrivljenim u luđačkom smijehu. Usne su nalikovale na dvije debele i tuste rastegnute riđovke.  Srce je tuklo i tjeralo Odona u bijeg, ali skamenjen, nije se mogao maknuti s mjesta. Osjećao je  val topline iznutra prema van. Dah mu je izgarao bijelom parom, a oči i nakrivljena usta, iz magle, bile su sve bliže i bliže. Odon shvaća da je ulovljen u zamku. Pokuša pomaknuti noge, no slijepile su se u  rasprsnuloj utrobi jedne od bubamara. Crveno zelena sluz, ukrutila se kao beton.  Zelene oči i nabrekle usne, sasvim su se približile Odonu. Kružile su oko njega u različitim smjerovima  kao  pčele i tražile mjesto uboda.  Napokon, našle su se pred  Odonovim  bradatim licem.  Odon  izdiše u njih strah i nemir; dah prelazi  kroz njih  i utapa se u magli.  Odon shvati da se nebo zatvorilo sa svih strana, a zelene oči kroz koje sad gleda, jedino su okno  preko kojeg motri neku davnu prošlost, vrijeme njegova najranijeg utamničenja.

***

Vidio je sebe u izbrijanoj verziji, glatkog lica, rumenih obraza, začešljane kose u odijelu boje  kapučina, namirisanog crvenog rupčića sandalovinom.  Nalazio se na golemom obiteljskom imanju, obiteljskoj vili s divnim i prostranim vrtom prepunim mirisnog cvijeća.  Sjedio je u fotelji, pijuckajući  neko dobro vino.  Pokraj sebe osjeti ruku nježnu i punu razumijevanja po rukavu sakoa kako se uspinje poput zmije preko ramena sve do lica i podraga ga. Okrene glavu i vidi ljepoticu koja je nedavno postala njegovom ženom.  Krupnim crvenim usnama, izjavljuje mu da ga voli, da je sretna s njime da mu je zahvalna na divnoj zlatokosoj kćerki koja se upravo u bijeloj haljinici igra među zasađenim ljiljan cvjetovima.  Nema veće sreće od tog prizora.  Odon na trenutak osjeti radost, ali i tjeskobu.  Kao da je shvatio da je taj prizor obična varka ili teret na ramenima. Ponovno se vrati u sadašnje stanje buljeći i dalje u fosforne oči. Oči počinju titrati, sve jačim sjajem. Odon podigne ruke  želeći prekriti oči od tog iritantnog svijetla. Oči titraju u taktu Odonova srca jakim  stroboskopskim sjajem i na trenutak bljesnu kao eksplozija.  Sva Odonova osjetila,  ostaju isključena. Našao se u potpunom mraku, potpuno onesviješten.

U život, vratilo ga je bljeskanje plavičastog svijetla neonske sijalice iznad  zrcala javnog wc-a gdje se svakog jutra umivao i listao svoj promašen život promatrajući lik klošara u zrcalu.  Opere ruke i navuče kapu na glavu. Uputi se u uobičajenu  promenadu klaonicom iza ugla, nadajući se da će mu netko od mesara udijeliti milostinju, koji ostatak.  U tankoj trenirci, drhtao je na mrazu, ali to ga nije spriječilo da utopli svoje obraze u toplom dahu leševa koji su visjeli na sve strane. Naginjao se nad svaki leš kravljeg  izmrcvarenog tijela, ne zbog gladi iako su mu sline stalno tekle, već zbog neke nejasne  težnje da u njima nađe njihov iskon, nešto poput slobodne duše.   Iako su ga okolni mesari tjerali kada se previše prebližio njihovom plijenu, Odon je poput  promrzlog pseta jurcao od jednog leša do drugog, diveći golemim leševima širom otvorenih grudi, otvorenih poput dveri srednjovjekovnih dvoraca. Rukama je doticao oguljena i prazna tijela iz kojih se pušila toplina; upijao njihovu snagu i pitao se gdje je u svemu tome iskon i početak.  Divio se slobodi tih leševa lišenih sveg tereta ovog svijeta i okvira sputavanja.  Divio se  slobodi koju su imala tijela tih životinja, divio se smrti  kao oslobađajućoj svetici. Zapravo za njega smrt nije bila kostur obučen u  dugi mantil s kosom u ruci, već  konfrontirani arhetip između kurve i svetice.  Za njega ona je bila kurva bez dosljednosti. Lijegala je sa svakim u bilo koje doba dana.  Varala ga je i smijala mu se u lice, a opet je bila svetica, oslobađajuća heroina koja pobija sve okvire sputavanja. Glava prepuna monstruozno rastegnutih misli, otrovanih nabrajanjima i višedimnezionalnih lamentacija, stvarala je  privid  zelenih očiju i nakrivljenih nabreklih  usana koje su izgovarale maliciuozne fraze kompromitirajućeg u Odonovoj nutrini.

***

Unutar njegove glave, odvijao se  sugestivan monolog. Oči i usne, iskrivljavale su se zapinjući u oštre riječi. „Ti si sputan i prignječen njihovom misli. Govoriš kao oni, gledaš kao oni, hodaš kao oni. Razmišljaš u okvirima sovje ljudske prirode.  Moraš se toga osloboditi. Moraš dopustiti da te ponese nešto više  što godinama čući u tebi. Oni su te zarobili, oni su onečistili tvoju čistu i nevinu dušu smradom propalih iluzija u kojima uživaju i žive. Moraš im se oduprijeti! Pogledaj samo ova tijela! Dobro ih pogledaj! Vidi kako su čista i slobodna. Ona više nisu robovi sredine, robovi ograničenja i okvira unutar kojih je bio prostrt njihov život. Ti razmišljaš ljudskim umom jer ti je ljudska pamet i akumulirano znanje  sidro i ograničenje. Bježiš od sebe, rastapajući se u moru drugih ljudi. Tražiš put u druge ljude; želiš ih razumijeti i tragaš za njihovom istinom i tajnom duboko zakopanom.  A zašto? Zašto ti je toliko stalo do tuđeg, a ne vlastitog. Ali tvoja tajna  ostaje netaknuta.  Moraš tražiti put u sebe, biti uz sebe, a ne izvan sebe.  Duga tišina i osamljenost, ozbiljna je  inspiracija spoznavanja sebe. Pogledaj samo ta tijela. Dobro ih pogledaj! Bila su utamničena,  zarobljena, sputana. A sada…a sada slobodno lepršaju otvorenih grudi. Ti nisi pustinjak ni osamljen, ali trebaš biti sam u samotnoj luci pod zvijezdama.  Trebaš biti sam sa sobom jer  ti nije potrebno društvo kako bi potvrdio svijest o sebi.  Pravu vrijednost traži u odnosu sa samim sobom i svojom spiritualnošću, a ne u odobravanju i društvenoj prihvaćenosti. Pronađi put u sebe. Ne daj da te otruju i poruše sve mostove do tvoje nutrine. Pogledaj samo ta tijela. Njih više ništa ne tišti. Oni ne žive unutar ograničenja; njihove utrobe su širom otvorene. Nagni se preko ruba i zagledaj se u njihovu nutrinu. Naći ćeš ono što tražiš. Posredstvom svoje nutrine i svojega nutarnjeg života ti ne samo da postaješ osobom, nego istodobno kroza nj prodireš u objektivni sivjet i nalaziš se u njemu na svoj vlastiti i znakoviti način. Jedino si ti svoja vlastita svrha u odnosu na druge ljude. Biti slobodan kao ova tijela, biti  jasan, biti voljan znači izgrađivati sebe i biti „ja“. Ti si ograničen raznim okvirima: vremenom, prostorom, kalupom ideološke, institucionlizirane i formalizirane zatvorenosti. Društveni običaji, tradicija, religija, jezik i znanstvene teorije predstavljaju obrasce koji se umnažaju u nama. Ti si Bezimeni Netko prepušten apatiji koji istovremeno traži individualizam. Ti si svoj. Odupri se… Djeluj neovisno od tuđih zroka koji bi te određivali i udaljili od tebe smoga. “

Odona liznu posljednje riječi nabreklih usana vrlo žestoko i potrči u javni wc.  Pred treperavim neonskim sivjetlom, zagleda se u svoj lik koji lukavo zamagljuje vrelim dahom.  Ponovno vidi svoju ženu, ljepoticu koja ga gleda kao tek rođenog boga.  Oči joj svijetle, zapravo izgaraju nekim čudnim plamenom sreće i ispunjenosti te čuje sebe kako hrapavim glasom izgovara riječi koje će sve promijeniti jednom zauvijek. „Ušla si u moj svijet kao stranac bez takta koji forsira neku bizarnu intimu; moj svijet i moje poimanje svijeta za tebe je pretijesno; želiš ukloniti, ubiti misao koja hrani moju stvarnost; želiš izvršiti homocid nad mojim životom i podrediti me sebi i banalnosti ustaljenog življenja. Želiš učiniti od mene roba.  Odlazim, bježim! Ne želim te više vidjeti!“  Odon umije vrele suze pod slavinom hladne vode.  Izvana je bio impregniran zaoštrenom agresijom prema svijetu, prema ubojicama njegovog individualiteta. No iznutra se osjećala  krhkost i nježnost. Ponovno se pogleda u zrcalo.  Zijevne, a s njim zijevne i crna neizvjesnost. Nije mogao ništa reći. Bio je nijem već nekoliko godina otkad je napustio divan bajkovit život u obiteljskoj vili. Nije htio robovati formi i kontekstu. Htio je izgraditi Nadčovjeka, superiorno biće, koje je odbacilo ideju  dualnog svijeta; koje se odriče  vrijednosti sustava koji nas tjera da budemo zarobljeni u kalupu, formi,  kontekstu. Želio se poštediti igranja uloga u ovom bestežinskom ljudskom svijetu. Napustio je sve:  imanje, obitelj, ženu, dijete, u ime traganja za individualitetom.  Mržnja mu je probila srce, strast kad je u rascvjetalom ljetnom vrtu izvršio nasilje nad šutljivim sobom koji je dugo čučao i podnosio tiraniju forme i kalupa.   Smatrao je da su dobar dio stvari koje smatramo dobrima zapravo samo ograničavajući faktori koji nas sputavaju u iskrenom uživanju u životu i poštovanju istoga. Želio je biti slobodan, osjetiti sebe izvan svih ograničenja ovoga svijeta. Ponovno se umije i pogleda u zrcalo.  Njegov duh prolazi preobrazbu, postupno oslobađajući se starih formi življenja. U svojem preobraženom liku, motrio je  pobijene stare ideale koje je odredio kao silazeći život. Iako je u materijalsitičkom pogledu spao na život klošara,  uspio je rasti i jačati u duhu. Oslobodio se forme ovoga svijeta, a to mu je bilo bitno.  Zrcalo istine pod titravim svijetlom,  otežavalo  mu je usredotočenost na njegovo vlastito „ja“. Pod titravim svijetlom na trenutak  spazi sebe, kako nestaje u mraku.  Shvatio je u titrajima  da u njemu postoji čovjek kojega se nikada neće moći riješiti. On uvijek ostaje kod njega i prati ga cijeli život.  Ne može se boriti s njim, već sjediniti s njime, razvijati ga u osobu s kojom će se rado družiti i koja će mu koristiti. Kada bi promatarao svoj lik, najviše bi ga dirnuo u srce osjećaj egistenicijalne nesigurnosti, nastao uslijed diskontinuiteta vremena, prostora i identiteta. Odon Matijevski želio se osloboditi okova ovog svijeta  i živjeti čiste duše bez izvanjskog utjecaja.

***

Odluči izaći   i na trenutak zaboraviti svoj lik ispod treperavog svijetla. Vani je mrak pomiješan s mirisom tamjana.  U obližnjoj crkvi, svećenik služi misu. Orgulje sviraju neku pobožnu  melodiju. Namije se ciničnim smiješkom prisjetivši se na trenutak  Ezopove basne o vuku i psu. Izgladnjeli vuk i pas se sretnu, dva daleka rođaka i raspravljaju o sretnom životu. No vuk na kraju pobježe u divljinu, u svoju samozatajnu  izgaldnjelost za spoznajom svojeg  „ja“.  Odon je bio taj mršavi i izgladnjeli vuk, a svjetina je o vratu imala zakačen lanac svih lažnih konvecnionalnosti.  Uz crkvu se prostiralo groblje. Odon odluči posjetiti sve te  spomenike raznih robova forme i kalupa koji nisu nikada za života upoznali sebe samoga i pobjegli od svijeta ograničenja. A i sada kada ovdje leže mrvi, zarobljeni su okvirima i pločama mramornih grobova. Zastane na pošljunčanoj stazi ispred spomenika obiteljskog prijatelja, svećenika koji ih je posjećivao svaki četvrtak kada je Odon bio još prepušten konvencionalnostima. Sa smješkom na licu pomisli. „Ukoliko pojedinac svijesno prihvaća religiju kao simboličku formu vlastitoga životnog utočišta, utoliko ona u nekom smislu određuje njegov identitet. On joj postaje rob, a ona određuje  njegovo „ja“.“ Zapuše vjetar i raznese Odonov ciničan i prodoran hijenin smijeh  u kojem se moglo iščitati. „Određeni kontekst koji se pridaje životu i zakon čovjeka čine naizgled pitomim i moralnim slabićem u spoznavanju pravoga sebe.“. To je u tom smijehu tutnjalo grobljem.

Na trenutak se prisjeti žene i kćeri i ugodnog obiteljskog života, ali više prema toj uspomeni nije osjećao ništa. Bio je isuviše prazan i ravnodušan. Osjećao je bespomoćnu prazninu. One su za njega bile tek preminula prošlost koju više nema smisla reanimirati.  Krenuo je dalje grobljem, prošupljenim cipelama  gnječeći šljunak. Kamenčići su ulazili u rupe na cipelama, ali ga to nije previše smetalo. Ignorirao je svaki kamenčić smatrajući ga nečime što ga se uopće ne tiče.  Noć se polako spuštala, a zabrinut uštap s visina, motrio je sudbinu  Čovjeka.  Odon se polagano primiče drugom kraju groblja.  Uz zvuk gnječenja šljunka, zbuni ga tuptanje.  Isprva je mislio da samo umišlja, da mu se učinilo, ali topot se pretvorio u stampedo.  Baci pogled preko ramena i ugleda dvadesetak užarenih zelenih očiju koje prošišaju pored njega s lijeve i desne strane kao pruhujali sjeverac. U bljesku trenutka, uspio je  zamijetiti dlaku, repove i očnjake. Iako je bio zbunjen, znao je da se radi o vukovima.  No vukovi su netragom nestali, ali topot se osjetio i dalje. S vremenom je bivao sve jači do razmjera blagog podrhtavanja tla. Odon se okrene u smjeru  izvora podrhatavanja tla.   Dopiralo je s drugog kraja groblja prema kojem se zaputio.  Noć je bivala sve gušća.  Iz dubine noći, začuje se demonski glas. „Mrak je mekši i nježniji od svijetla koje te probada i bode.“ Mjesečeva svijetlost postaje sve jača i božanski nadahnjujuća. Mjesečina okupa groblje, a stari iskrhani mramorni spomenici izrone iz mraka kao  stari polupotopljeni jedrenjaci. S mjesečinom ispred Odona svane drvo hrasta. Na svakoj grani, svijetlilo je po tri para fosforno zelenih očiju sve do vrha krošnje.  Odon prepozna te oči. Na granama su sjedili vukovi kao poslušna pseta i gledali prema  Odonu. Bilo je to pravo vučje stablo. No Odonovu pažnju više zaokupi pozadinski zvuk  teškog hoda od kojeg je podrhtavala zemlja.   Iz sjene stabla izvire figura divovskog zelenog goblina, nabreklih usana poput dvije istegnute riđovke. Oči su mu sjajile fosfornim sjajem, a disanje je bilo otežano. Potpuno goli zeleni goblin stane tik pred Odona i  zagleda mu se u dušu.  Odon  skamenjen stoji i gleda pred sobom pojavu  neshvatljivog oblika.  Zeleni goblin se počinje komešati. Odon ustukne par koraka unatrag. Goblin počinje stvarati grimasu kao da će povraćati.  Nabrekle usne se čas stežu, čas šire u bolnome grču. U jednom trenutku goblin zine u nebo prema mjesecu, a njegovo gumeno tijelo koje kao da nema kosti se počinje svlačiti poput zmijske kože.  Usta su se skroz raširila, a tijelo je počelo otjecati prema tlu.   Iz tijela se nazirala crna masa koja se  dijeli i poprima oblike triju ženskih osoba. Goblinovo tijelo je skroz svuklo i palo na tlo,  a iz njega su izišle tri potpuno identične žene. Lica, ruke i dekolte, bio im je potpuno bijel kao u mrtvaca. Preko tijela su imale samo crnu haljinu do poda oja je pokrivala bocse noge.  Stale su u vrstu jedna do druge, a svi vukovi s vučjeg stabla, zavijali su kao da  pozdravljaju njihovo rođenje. Sve tri žene duge ugljenaste  kose, zagledale su se zelenim očima u Odona.  Prva ispruži ruku i reče. „Ja sam Smrt, stjegonoša sjete“. Druga ispruži ruku, nakloni se i reče. „Ja sam Kaos, svetac zaborava.“ Treća napravi istu gestu i predstavi se. „Ja sam Ništavilo, romar praznine.“ Sve tri dame obrate  se Odonu. Jedna je ponavljala za drugom iste riječi stvarajući jeku tako da je Odon tri puta čuo istu rečenicu. Obratile su mu se kao da mu gataju sudbinu. „Ti si tuđinac, sjena, noćna mora, opskurnatizam, varka, sjena! Ti si hvalisavac koji se želi osloboditi okova svijeta, slomiti sve okvire i otvoriti sva vrata.  Ti si taj koji je prešao granicu.  Ti si čovjek koji ne želi pripadati masi.  Trebao bi biti inertan prema samome sebi. Slijedi glas svoje savjesti, koja ti govori: „Budi ono što jesi. Sve ono što sada činiš, misliš i čemu težiš, to sve nisi ti!“. Tvoja stvarnost ne leži u načinu na koji znaš za stvarnost  u tome što znaš kao stvarnost.“. Kor vukova počinje zavijati, a studen  pecka Odonove kosti. Tri dame nastavljaju svoj pjev u kanonu. „Utjecaj društva kvari direktan doticaj sa stvarnosti. Čovjek je duh. Ali što je duh? Duh je ono što je samo po sebi. A što je samo po sebi? Samo po sebi je odnos koji se odnosi prema samome sebi. Čistoća koju si dotakao, čistoća je svemirskih srazmjera, jer si u njoj održao živom svoju bit, svoj neprikosnoveni „ja“ prije nego su ga otrovali akomuliranim iskustvima i znanjima kojima se iskrivljava percepcija stvarnosti. Ti si došao do vrhunca.  Svi ljudi žive s velikim životnim zamahom u sebi do jedne psihološke crte, no kad prijeđu tu đavolsku crnu crtu, onda su spoznali bezbožnu smrt. Ti si uspio. Za tebe je ovaj svijet odavna mrtav. Tvoja šutljivost je prilog tome.“ Pljuskaju ga teškim frazama u bestežinskoj borbi očajnka koji zna da je poražen, ali se i dalje iz navike bori.  Odon nije izustio ni  riječi. Smatrao je riječi nepotrebnim i ispraznim u pariranju s takvim moćnim umovima.  Vukovi se ponovno oglase.

***

Iz trojstva koje su činile tri crne dame, izdvoji se Ništavilo i stane ispred njih.  Uputi još nekoliko riječi Odonu. „Ono što si ti učinio, bilo je hrabro. Našao si put i vratio se k sebi. Ostvario si svoju slobodu. Ljudi su umjetnici u bježanju od sebe samih. U stanju smo pronaći toliko posla. Svoj život opskrbiti s toliko sporednih stvari. Svoje glave napuniti s toliko znanja. Upoznati toliko mnogo ljudi i toliko toga postići da nam više uopće ne ostane vremena za otkrivanje nepoznatog i čudesnog svijeta u nama. Kada dođemo do polovice svoga života svi smo mi već eksperti u bježanju od sebe samih. Čovječe danas postaješ nešto više. Od danas si ti usud, sjena, noćna mora, iluzija, opskurnatizam i tuđina svim ljudima na svijetu. Od danas ti si Kenoma, praznina koja je suđena svakome. Spreman si za svoju službu. Blagoslovljen budi.“ Vukovi se u znak blagoslova oglase.  Ništavilo i njegove sestre ispruže ruke prema Odonu, a iz ruku bljesne svijetlost bjelija od mjesečine. Odon se izmijeni. Tijelo mu se počinje raspadati. Komadi mesa, trgaju se s njega kao dronjci i padaju na tlo.  No Odon ne sojeća bol niti patnju. Skamenjen stoji dok se meso kida i zajedno s odjećom jenjava na tlu. Oljuštena pojava, izranja iz dekadentnog tijela. Bradu zamijeni obrijano koščato lice širokog, zubatog osmijeha, a dronjke, habit i kapuljača s uzorkom crno-bijelih rombova. Odon je postao usud cijeloga svijeta.  Osjećao se drugačije. Više nije bilo praznine u njemu. Osjećao se ispunjenim, sretnim, moćnim i potpunim. Znao je da je to on, da ga više nitko ne može ni na koji način oteti njemu samome.  On ima svoj „ja“, svoj identitet, integritet i dubinu biti.  Tri dame u crnom nasmijanih lica slavile su Odona. Vukovi su njemu u čast zavijali iz sveg grla. Tri dame: Smrt, Kaos i Ništavilo, završavale su inicijaciju. „Tvoje ime Odone je od danas Sinis. Ti si širitelj nas među ljude. Ti si zadužen za bol, da osiguraš da se svaki čovjek osjeća čovječnim, da se ogleda u boli, trudovima, patnji. Ti si zadužen za agoniju osvještavanja i buđenja. Smisao i misao za onog koji pati! Ti si procjep između životinjskog i ljudskog. Ti sjedinjavaš čovjeka sa čovjekom. Ti si Sinis, neprijatelj i sjena spoznaje. A sada prije nego što kročiš u naše kraljevstvo, oslobodi svoj glas i ispjevaj pjesmu svoje vječnosti.“

Odon po prvi puta oslobodi svoj glas kao Sinis. Glas mu je bio tanak i demonski, jezivi glas koji odgovara pirkanju sudbine. Odon u novom ruhu, približi se svojim sestrama. Nakloni im se, zagrli ih, i izljubi u bijele voštane obraze.  Pročisti grlo i ispjeva pjesmu vječnosti koju je godinama nosio u srcu.

„Uvijek se vraćaj, ti melankolijo,

O nježna hrabrosti usamljene duše.

I ovaj zlatan dan je pri kraju

Gubeći svoj užareni sjaj.

Poraženo se poklanja bolu smrtnik

Jecajući iz blagosti i iz mekog ludila.

Pogledaj! Već je sumrak.

Vraća se noć i žali se smrtnik

I jedan drugi pati sa njim.

Jezivo ispod jesenskih zvijezda

Savija se godišnje njegova

Bit sve niže.“

Posljednji stihovi, popraćeni su  zavijanjem vukova s kojima je Sinis i njegove sestre klonuo u kovitlajući mrak.

 

 

 

FARLANG

Budio se uz jaku glavobolju  iz sinoćnje alkoholne narkoze, još uvijek uljuljkan u cjelove tamnopute ljepotice s kojom je proveo noć u samačkom stanu.  Prokrvljivao je  omamljene udove, rastežući se poput kućne mačke i trljao oči pokušavajući smiriti glavobolju.  Rufus Elifas potpuno je izgubio pojam o vremenu.  Postao je kronično umoran od  nesređenog života, od orgija noći. Prošlu noć, probdio je  u zagrljaju bujice moćnih tekila i  još  vatrenijih poljubaca eskort dame. Imao je običaj kasno ustajati, cijele noći se zabavljati i trošiti obiteljski novac. Budio se bez cilja i svrhe svakog novog dana ili svake večeri što je bilo njegovo normalno vrijeme za buđenje.  Potpuno je izgubio osjećaj za dan i noć. Bilo je oko osam sati navečer, pogodno vrijeme za novi izlazak i iscrpljivanje  u kotlu alkholone narkoze i zagrljaju  namirisanih eskort dama koje su ga gušile jakim parfemima i izazivale mučninu. Želudac mu je poput probušene gume. Gladan je, ali lijen ustati i udovoljiti osnovnome životnom nagonu.  Okrene se prema noćnom ormariću i pored prevrnutih boca ispražnjene tekile uzima i pali cigaretu. Gleda u strop i odbija dimove. U oblaku dima bliješti titravo sviejtlo noćnog kluba iz susjedne ulice. Rufus Elifas, sin uglednog  kardiokirurga iz obitelji s duboko ukorijenjenom tradicijom liječničke profesije, gdje sva muška djeca moraju postati liječnici, predao se  ugodnom sanjarenju o prošloj noći.  Prisjeća se vitke žene u crvenoj kratkoj haljinici za izlazak iznad koljena, nabreklih grudi ispod takne zelene majice i razbarušene crne kose. I u dimu cigarete, vidi njezin lik toliko stvaran da bi ga mogao dotaknuti rukom. Omamljen u još uvijek prisutnom hormonalnom oduševljenju, Rufus zamišlja cjelove te čarobne eskort dame. Njena kosa gusta kao mahovina, crna kao ugljen razasuta po cijelom tijelu koje pulsira u taktu srca, zatim topli vrat kao tek sviježe pomuzeno mlijeko, prije nego ga prerade i umrtve čar ambalažom i hladnjakom, pa nježna, latičasta koža i topli dah.  Rusuf zarije prste u jastuk pored sebe i tijelom se privije uz pamučn plahte krevta. Dubolim uzdisajima osjeća jetki miris znoja i daha. To ga uzbudi i probudi intimnija sjećanja na proteklu noć.  Isti taj miris osjeća na toj ženi, jetki miris znoja i daha, pomiješan s nekim jakim parfemom njemu nepoznatog proizvođača.  Valja se  s tom ženjom, šapće joj nešto u uho i govori joj da mu je sve na svijetu, da je najsretniji čovjek koji je ikada postojao od vremena Adama i Eve.  Izvrće se u krevetu i grli plahte; napaljuje ga jastuk kojeg stišće sve više i više k sebi, ne bi li ponovno proživio sinoćnje iskustvo napaljenog samca. Ubrzo naiđe na neki nepoznati predmet. Probudi se iz te slatkomislene euforične napaljenosti.  Izvrne se na leđa, odbije dim cigarete i  proučava taj tajanstveni predmet.  U desnom dlanu drži sićušan  ključ s privjeskom. Najprije pomisli da su to ključevi stana eskort dame s kojom je proveo noć.  Mora da sam je oduševio svojim nstupom sinoć. Histerično se nasmije svojim mislima.  Osvrne se na noćni ormarić na kojme je sinoć ostavio iznos za izvjesnu damu. No novci su No svežanj novacaje bio netaknut. Opa.Nije uzela novce. Stvarno sam pravi šarmer. Možda je odlučila otvoriti mi ne samo put do svojeg srca i utrobe nego i vrata svojeg stana.Ta ga pomisao posebno uzbudi i zahihoće kao konj u galopu. No kad je bolje proučio ključ s privjeskom, ubrzo uvidje da  neće biti nšta od njezinog stana. To je bio ključić od ormarića obližnjeg supermarketa u kojem se ostavljaju stvari poput torbice prije ulaska u prodavaonicu. Odao ga je logo na privjesku ključa. Radilo se o crno bijelom šahovnici. Pomalo razočaran, sjedne na rub kreveta. Otvori ladicu i izvadi par dana staru puter štangicu. Ugasi cigaretu u pepeljari i zagrize tvrdo pecivo.  Drugom rukom okreće i proučava klljuč. Vrlo je znatiželjan. Iznenađuje ga sama srž ljduske znatiželje i gluposti kojom je upravo sad pogođen.

***

Ne vjeruje koliko ga kopka ta pomisao na to što ej ta eskort dama mogla ostaviti u tom ormariću i zašto je baš njmu ostavila taj ključić. Je li troliko zgodan? Ili možda uspješan u krevetu? Smatrao je ovo drugo zaslužnim za ovakav uspjeh i posebnu pažnju koju mu je odala ljepotica ključićem od ormarića. Ali zašto baš supermarket? Zašto baš ta neutralna lokacija? Pomalo se poboja de neće upasti u kakvu zamku, šverceraj kakvim zabranjenim sadržajima. Tko zna s čim se ta kurva bavi?Ali moglo bi biti zanimljivo. Ionako je poznat po krijumčarenju manjih količina droge zbog čega je izbaćen iz prve godine fakulteta političkih znanosti, zbog čega je ekskomuniciran iz bogate  obitelji.  Kao da sada u u svakom zagrizu puter štangice vidi ono jutro za obiteljskim stolom kada mu je otac prijetio, nazivao ga svakojakim  nemilosrdnim i pogrdnim imenima. Vidi pred očima autortnog oca koji u finom , tek ispeglanom sakou skače oko stola kao mačak oko vruće kaše i drži vojničke govore od kojih je Rufusu bilo zlo, jer su se uvijek ponavljali, uviejk isto.Prokelta lijena bitango! Sve činim za tebe. Dajem sve od sebe, omoguaćvam ti sve. Živiš kao bog. Nije te briga što ćeš sutra jesti, da li ćeš iamti krov nad glavom. Sve sma ti komogućio, a ti mitako vraćaš?! Družiš s  spropalicama, krijumčariš drogu, opijaš se do besviejsti. Ne hodaš an predavanaj, ne daješ ispite!!Što misliš da sma ja budala? Rušiš ugled ove obitelji! Ti si propalica, ništ koristi. Gubi se  da te nikad više  nisam vidio!  I majka je isot stala uz oca kao divizija uz svojeg generala kojeg idealizira i slavi. Oboje su se urotili  protiv njega, oboje!! Jedino je starija sestra po njegovu mišljenju bila dobra duša koja ga je u teškoj životnoj krizi smjestila u ovaj stan nasuprot noćnog kluba i  plaćala mu stanarinu. Jedino ona može razumijeti njegove jade.  Rufus dovršava puter štangicu, obriše ruku u plahtu, iskapi preostalu kap tekile koja se slila na dno boce. Ustaje, oblači traper hlače, kariranu košulju i obuva teške cipele debelih džonova.   Zimsko je vrijeme, pa uzima i mornarski kaput s podignutom kragnom koja je doticala kratko ošišanu usijanu glavu.  Preostale novce s ormarića turne u džep i krene prema vratima.  Na pragu proleti mu samo jedna misao glavom: „Kada bi se barem dogodilo čudo!“ I to čudo bi ga trebalo dovesti u red  i probuditi ga iz raskalašenog života. Ipak on je tek na početku životnog puta, tek mu je dvadeset godina.

Uputi se ulicom do supermarketa. Vani puše hladan vjetar i štipa za obraze. Rufus sav stisnut ukočenih očiju koje suze zbog prelaska iz toplog na hladni zrak, vrti po glavi tu istu misao: „kada bi se barem dogodilo čudo!“ Jedino ga čudo može spasiti iz ovog stanja  životne zablude.  Prolazi pokraj dobro poznatog noćnog kluba i prisjeća se svih svojih zabavnih noći i svih eskort dama koje su ugrezle u njegovu pomalo oštećenom pamćenju od zbog ogromnih količina profiltriranog alkohola. Prisjeit se na što mu se svodi život: danima živi kao pustinjak,  a kada se zabavlja, onda  to završi  heliogabalski i nema kraja tim orgijama. Jednostavno ne želi da se završe, želi da vječno traju. Nogu pred nogu,  dolazi i do supermarketa. Pred vratima koja se sama otvaraju stane i bulji u logo trgovine. Uspoređuje logo trgovine sa šahovnicom s crno-bijelim poljima s privjeskom ključeva. „To je to. Čeka me nego sakriveno blago.“. Ispunjen nekim čudnim osjećajem osobnog zadovoljstva potpuno različitog od zadovoljstva koje ga ispunjava kada je napaljen, ulazi u supermarket. Vrata se otvraju i Rufus uđe u graju ljudi.  Jedan trenutka stoji i gelda sve te ljude koji su tako sretni u svojim malim sređenim životima. Gleda u mlade roditelje kako s djecom kupuju potrepštine, gleda starce iz sretnog i dugogodišnjeg braka i mlade ljubavnike koji su na početku strastvene veze.

***

Poželi biti poput njih, a onda se sjeti koliko je potrebno uložiit napora i truda da se stvori nešt nalik tome, a kada saviješ takvo gnijezdo osobnog zadovoljstva, onda želja umire i nestaje, onda više čovjek nema čemu težiti. Svemu ubrzo dođe kraj, sve se raspline i odapne u mraku.  Pita se: „Ako je smisao pitanja dati odgovor na njega, koji je onda smisao tog pitanja? Ako dogovori na pitanje, ono gubi svoj smisoa i svrhu. Isto je i sa lijepim obitlejskim životom. Čovjek teži njemu kada nema lijep obiteljski život. On tada želi i živi zbog te želje živi od nadanja da će se to ostvariti. Želja, težnja za psotizanjem, ostvarenejm nečega, nagon, čežnja, žudnaj da se isto postigne. Sve to čovejka čini živimi daje mu smisao. No jendom kada to nestane, prestaje biti smisla. Dok me obuzima nešto, dok žarko želim nešto, onda živim i jesam, a poslije toga nestajem i rastvaram se.  Kad jednom osvari lijep život  više nema što željeti.“  Takve su misli kružile po poligonu  uma mladog čovjeka ufuranog u hibrid neke elementarne filozofije valstitog života. Da ga nije jedna od proalznika zamolio d ase umakne u stranu da može provesti kolica, skorob i zaboravio pošot je došao u supermarket. Skrene pogled s prizor asretnih obitelji na sive metalne ormariće označene  žutim borjevima.  Pregledava ključ i traži broj na njemu. S druge strane privjeska, nalazi se zelenom bojom ispisan broj devedeset i četiri.  Obuzet znatiželjom i nestrpljenjem, pogledom traži broj „94“. Bio je u posljednjem redu ormarića. Stavi ključ u bravu, ali brava ne odgovara. Potrudi se malo jače, ali ključ dođe do pola i dalj ne ide. Opsuje i onog tko je izmislio bravu i ključ i onog koji je  izgradio ovaj supermarket.  Pokuša ponovno, ali opet bez uspjeha. Razljuti se i baci ključeve pred ormarić.  Rufusevu nervozu i neuspjeli pokušaj otvaranja ormarića, zamijeti i zaštitar. Neprimjetno i profesionalno se približi Rufusu i pita. „Gospodine, mogu li vam kako pomoći?“  Prvo što je Rufus zamijetio u zaštitara u crnoj uniformi, bio je njegov kretensko klaunski osmijeh od uha do uha. Taj vješto namješteni osmijeh prepun keramičkih zubi koji su iritantno blještali na svijetlu supermarketa, nikao se nije slagao s otrcanom frazom koju je čuo mnogo puta kada bi ulazio u kakav klub bez propusnice s kojom bi zaštitari  htjeli spriječiti gužvu. Kao škripa starih vratiju u glavi mu zaškripe te riječi nekim drugim glasom potpuno iritantnim: „Gospodine, mogu li vam kako pomoći?“  Rufus opsuje. „Ova prokleta vrata se ne daju otvoriti. Kad bi barem…“ Zaštitar  s namještenim smiješkom pokušava udobrovoljiti mušteriji i time spriječiti moguće scene i neugodnosti. Ipak se radilo o ugledu supermarketa koji je bio važan iznad svega. „Zašto ste bacili ključ? Evo ja ću vma pomoći.“ Rufus kao prkosno dijete, obujmi se rukama oko tijela i promatra. Sražar podiže ključ, stane do Rufusa  i vrlo sugestivno mu piopćava. „Sve se može, samo treba htjeti, željeti. Vaš ključ nosi broj „94“. To znači da moram prvo tražiti deveti redak  i četvrti stupac.“.Rufus  kroz rugajući smiješak  dometne. „Ma molim vas lijepo, kakve su to gluposti?“Zaštitar se ne da omesti. „Da. Izgleda pomalo komično, ali istinito. To je novi sustav zavaravanja kradljivaca. Broj na ključu je kombinacija redaka i stupaca. Vidite i sami da su ormarići poredani u matricu s brojevima. I dok neki nepozvani gost želi provaliti u sandučić čija brava ne odgovara ključu, mi poduzimamo određene mjere.“. Rufus postaje nestrpljiv. „No hoćete li viš otvoriti. Ne trebam tu slušti bljezgarije.“ Zaštitar otvara vrata na raskrižju  devetog retka i četvrtog stupca. „Izvolite. I zapamtite. Ništa nije nemoguće, samo treba željeti i ustrajati i sve će doći na svoje.“ Zaštitar ode, a Rufus se približi ormariću. Ormarić je bio gotovo prazan što je skoro dovelo Rufusa do živčanog sloma. Pomislio je kako se ona od sinoć  dobrano sprda s njime. No u mraku ormarića zamijeti knjižicu vrlo malog formata. Radilo se o knjižici crvenih i tvrdih korica, dimenzija koje odgovaraju standardnom formatu A5. Na prednjoj korici, utisnuta je crno-bijela spirala. „I zbog tog sam ja ovdje dolazio, zbog neke pišljive knjižice!?“ Kaže samome sebi i srdito izađe iz marketa ostavljajući vrata ormarića širom otovrena. Bio je iznerviran i uvjeren da se netko s njime jako našalio.  Bijes ga je obuzimao i počeo je vikati u noć koja se sasvim stisla oko njega.  Želio je  smrskati cijeli sivjet. U glavi mu je pištalo. „Da sam vatra, zapalio bih cijeli svijet, da sam voda, podavio  bih i posljednje grlo života na zemlji.“ Od uzburkanih misli, obuzme ga gnjev koji iskaljuje na knjižici crvnih korica. „Na ti prokleta knjigo. Treba spaliti sve knjige svijeta. Dosta su patnje prouzročile ljudima. “ Pokušava pokidati korice, ali knjiga se dobro držala. Uvez  je bio iznimno čvrst i neraskidiv. Noć mu je davala posebnu moć. U noći, uvijek se osjećao moćno, u naponu snage poput pastuha. Uvidje da je knjižicu nemoguće potrgati, uputi se prema stanu. Idući ulicom  prema stanu, u mraku nalijeće na druge eskort dame koje su ga salijetale  primamljivimm ponudama. Kako su ga salijetale, postavljao im je isto pitanje: „Tražim jednu vašu prijateljicu. Odaziva se na ime Ruth.“ Naravno nitko nije čuo za nju. Dobivao je odgovore u formulaciji poput: „Ne. Ne poznajem je.“ Ili „Ako želiš, ja mogu biti noćas tvoja Ruth.“. Poražen takvim odgovorima i izigran ovom smicalicom, poželi se utješiti u obližnjem pubu. Uđe u pub, a na pragu ga udari zagušljiv zrak izmiješan s mirisom dima od cigarete i točenog piva.  Sjedne za šank i zamijeti da u ruci i dalje čvrsto drži tu blesavu i besmislenu knjižicu.  Naruči točeno pivo i smiruje se u obilnim gutljajima.  Pali cigaretu i ogledava se oko sebe, pilji u razne ljude, proučava njihove fizionomije pod šarenim svijetlima, pokušava proniknuti u njihov karakter; raja je razigrana i uljuljkana u svoje svijetove. Zapravo pokušava pronaći svoju Ruth koja ga je cijele noći zabavljala i držala zokupljenu njegovu pažnju. No ni jedna žena u pubu nije odgovarala njezinom profilu. Lica se nije mogao  jasno sjetiti jer je bio previše pijan, a ostalo, odjeća i perika, to je djelovalo nedovoljno uvjerljivo. Naposlijetku, posveti se knjižci s crvenim koricama. Okrenuvši leđa publici i izoliravši se od zvuka, promatrao je knjigu odloženu na šanku. Izgledala je sasvim bezazleno, spokojno i mirno, a opet vrištala je u želji da ju netko otvori i pročita.  Uljuljkan u nikotin i alkohol, bulji u crno-bijelu spiralu kao da traži smisao svojeg života u njoj.  Otvara korice i prvu stranicu.  Knjižica nema autora ni naslova. Prvih nekoliko stranica je potpuno bijelo. Što se to događa? Pa nisam toliko pijan da ne vidim slova. Očito se neko sprda sa mnom čitavo vrijeme. No kad prelista prvih pet stranica, naiđe na prve retke rečenica.  Nije ih čitao, samo proučavao strukturu sadržaja i formu. Okrene iduću stranicu, a ona prazna. Svaka parna stranica je bila prazna. Tko god da je tiskao tu knjigu je budala. Ne volim knjige, nemam neko mišljenje o njima, ali ovo je užas nad užasima. Knjiga je izgledala potpuno besmisleno i nelogično. Svaka neparna stranica, sadržavala je tekstualni sadržaj s numeracijom stranice. Brzim listanjem po knjizi, moglo se ustvrditi da tekstualni sadržaj nije otisnut do kraja knjige. Svukupno je tu bilo oko dvadeset i šest stranica popunjenih tekstualnim sadržajem koje su činile nekakvu smislenu cjelinu. Rufus se nije toliko mučio čitanjem sadržaja koliko razumijevanjem smisla ovakve organizacije knjige. No u mislima ga omete postarija ciganka u šarenom rupcu prišavši mu s leđa.  „Daj sine da ti baba gata iz dlana.“ Rufus se ostavi proučavanja knjige i otpuhne dim ciganki u lice te pomalo zlovoljno dometne. „A šta sad ti hoćeš stara?“ Ciganka je uporna.  „Hoćeš da ti čitam iz dlana?“ Rufus se osmjehne i preplavi ga neki čudan osjećaj euforije koji do sad nije osjetio. „Pa hajde onda. Na!“ I otvori svoj desni dlan ciganki u lice. Ciganka uzme u ruke njegov dlan, jedno vrijeme promatra i nešto mrmlja, nešto na svojem jeziku. A onda se polako preobražava pred Rufusevim očima u zanosnu Ruth s kojom je provo noć.

Rufus kao opijen  zuri u crnu ugljenastu kosu, nabrekle dojke pod tankom zelenom majicom i crvenu  haljinicu iznad koljena. Ciganka se pretvorila u žuđenu i željenu ljubavnicu Ruth.  Cigankin grubi i hrapavi glas, pretvorio se u nježan glas ljubavnice koja dahće u uho svoga dragoga. Nježan i omamljujući glas, stvaraoje rečenice. „Stajao je dlakava tijela mrenom optočenih očiju na Adamovoj krošnji levitirajući u nepoznatom mraku, stranac unutar zidova apsurda, majmun s dušom, čiji je pogled sezao u cinični smiješak plamenih jezika nebeskog svoda. Zbunjen, bez spoznaje o podrijetlu i naravi, zaželio je podjarmiti nebeski krijes. No vatreno božanstvo iz nebeskih visina iz dosade i pakosti, odluči spaliti majmuna s dušom obrušavajući se na Adamovu krošnju kišom plamena. I tad nastane svijetlost i ogoljena majmunska konfekcija doživi lucidne trenutke spoznaje. Entuzijazam je izigrao objektivnost, želja je nadvladala strah. Ohrabren izbjegnutom katastrofom i pokorenom vatrom s neba, uspravlja se na stražnje noge i zubatom krošnjom koja liže nebeski svod, osvjetljava spoznaju o duši i sjeni o svijetu ambivalencije. Hrabrim korakom naprijed, osvjetljava svoju žeđ za krvi, svoju kainsku i koljačku prirodu. Želja za  potčinjavanjem, želja za porobljavanjem slabijih od sebe, izranja iz mraka nutrine tog majmuna. Osvjetljava kamen u mraku i spozanje njegovu vrijednost.Poželi korsiti taj isti  kamen kao oruđe, ali Sotonska aždaja iz njega izvlači  oružje, strelice i koplja, noževe i sjekire.  I dok ga je plamen vatre ogolio do posljednje dlačice, prometejski odvažno  otkida jezike plamene hidre sa željom da rasvijetli svijet oko sebe i porobi potčinjene i slabe. Sa zubljom i kamenom sjekirom u ruci, on postaje emancipiran divljak i lovac, ratnik i tiranin. Njegova opsesija kamenom, prelazi sve granice i postaje sveobuhvatna. U ždrijelu ukroćene vatre, otapa kamenje, esencijalnu bit želeći stvoriti strojeve za kolektivno uništenje. Krojio je civilizaciju u revoluciji krvi i vatre,  u paležu plodne zemlje i nade. Bio je bijesan, ali ipak preumoran da vuče za sobom i nosi oko vrata svežanj kamenja i kamenih blokova.  Želja koja gori u srži majmunske duše, potjera ga da ruši prokletstvo Adamova stabla; iščupa ga iz korijena i prelomi na koljenu. I teret svoga života zakotrlja po ravnici nove želje te krhotinama i iverjem preore spaljeno tlo i u njega zalazi sve dublje. Dugo godina, uživao je u zvjerinjaku i kroćenju zemaljskih sila. No onda ga za srce ujede nostalgija  za životom u krošnji. Želja nadvlada razum, taj duboki jaz između sebe i krošnje  premosti kamenim blokovima zidajući gradove i kule babilonske. Vatra slabi, krijes se gasi, ali želja tinja u metalnom srcu civilizacije; osvanulo je gvozdeno proljeće; rađaju se strojevi i oruđa koja izvlače svijet iz mraka u krošnju. Prolistala je nova krošnja, novi problemi, nove frustracije, nove želje. Udari ga munja. Otkida grane i kala debla njegovog svijeta. Dugo je ukrštavao rogove s njome, u želji da je porobi i prisvoji. Oštri jezici Zeusove munje, grmjeli su iz majmunskih šaka, čineći majmuna s dušom moćnijim i oholijim. Zemlja postaje pretijesna i prenapućena babilonskim krošnjama i  svežnjevima šarenog kamenja. Bezdlaki majmun otvara vrata novog mraka, nove krošnje, želeći propupati po svim zakutcima svemira. Otisne se u svemir, u krošnju astralnoga. Želja ga vodi i dalje u nove krošnje i nove Adamove dvore. No ne shvaća da je rob svoje želje, da želi imati svijet, a stvara žrtve, da želi i svijesno i nesvijesno na korist i štetu drugima.“  Lijepa i zamamna Ruth, ponovno se preobražava u ciganku. Rufus Elifas je sve te riječi upio  u jednome dahu. Riječi ga toliko zabole da ih mora gutljajem piva potjerati negdje duboko u dubinu svojeg nepoznatog mraka.  Kada dođe k sebi odbrusi ciganki. „Pusti me na miru. Gubi se! Koga vraga trkeljaš.“ Ciganka ispruži dlan i traži naknadu za ovakvo gatanje astralnih razmjera. No Rufus počinje stvarati buku. Ljudi u pubu se osvrću. „Ma što je tebi glupa starice!? Zar ne razumiješ! Gubi se!!“ Na to se ubaci krupni barmen u zelenoj majici kratkih rukava. Krupnost mu se nije ogledala u kurpolentnosti tijela već u ravijenoj muskulaturi podvrgnutoj dnevnim treninzima.  „Mladiću. Stara je zaradila svoju plaću. Plati joj za gatanje.“ Svadljivi Rufus skoči sa stolca. „Stara trkelja bez veze! Kog’ je uopće brige šta ona priča.“ Barmen postaje nametljiv. „Slušaj dečko. Ona je pošteno zaradila. Ispričala ti je sudbinu i treba platiti.“ Rufus je uporan. Povisuje ton. „A što? Sad si i ti na njenoj strani?“ Taj prkos si uzme tolikog maha da Rufus više nije svijestan da bi za takve riječi mogao dobiti batine.  Barmen i dalje uporan želi istjerati pravdu. „Nemoj da te moram van izbaciti pred svim ljudima. Ne tjeraj me na to.A znaš da ako staroj ne isplatiš da ćeš naglavačke letjeti van.“ Rufus je previše naložen da bi mogao razlikovati dobro od zla. „Izbacit ćeš me. Pa hajde onda! Da te vidim ! Ionako ti je ta piva obična pišalina, topla i bljutava.“ Te riječi izazovu barmena i Rufus osjeti njegov bijes u šamaru koji ga položi na tlo. Barmen preskoči šank, zgrabi Rufusa za šiju i vodi ga prema izlazu iz puba kao pseto. Ostalo ljudstvo u pubu počinje navijati za barmena i docirati mu. Barmen ponosno izbacuje balavca s nesređenim životom kao prljavu životinju koja se splela  među noge  čistih i uglednih ljudi.  Ošamućen od udarca, Rufus u gluhom i dubokom mraku, čuje samo prijeteći glas barmena koji s praga govori da se kupi i više nikad ne uđe u njegov pub. Isto tako ciganka nešto nerazumljivo viče na svojem jeziku.  Rufus se pridiže i dolazi k sebi. Gleda ciganku kako pljuje na njega i baca knjižicu s crvenim koricama.  Uzima knjižicu s crvenim koricama iz njemu potpuno nepoznatih razloga i potrči niz ulicu u mrak.

Nakon skoro sat vremena hodanja po  hladnom i sviježem zimskom zraku, nađe prigodnu klupicu uz noćnu svijetiljku. Umoran sjeda i naslanja se  uz svijetiljku. Pogleda na sat; već je skoro jedan sat u noć. To je inače njegovo uobičajeno vrijeme kada se najbolje zabavlja po noćnim klubovima. Pita se kog vraga uopće radi tu u usamljenoj uličici usred noći i zašto je uopće išao u pub gdje je pokupio batine.  No onda se sjeti te proklete knjižice zbog koje je sve okrenulo naglavačke.  Vidi da nema drugog posla pa odluči bolje proučiti knjigu. Sjajio je u mrklom mraku, izgubljen u mislima  kao svjetionik usred mora očiju uprtih u prve stranice crvene knjižice. Trljao je oko bolno od podlijeva no  uspješno je blokirao bol, postepeno uživljavajući se u sadržaj knjižice i karaktere likova.  Bila je to potresna priča bez naslova razvučena na dvadeset i šest stranica usred knjige. Prije i poslije tog sadržaja,  nije bilo ničega, ni jednog slovca.  Čitajući prve retke, ostao je zapanjen djelima glavnog lika s kojim se polagano identificirao, jer se nalazio u sličnoj situaciji.  Opojna priča odvijala se vrlo energično. Toliko je gutao i probavljao sadržaj te knjižice, da je on postao dio njega, slijepljen s njim kao tetovaža koju je gotovo nemoguće ukloniti. Vidio je sebe u činu ubojstva i zločina s kojim je odisala tragedija.  Nalazio se u raskošnoj spavaćoj sobi nekog nepoznatog uglednika.  U sjaju mjesečinaste svijetlosti rascvaloj  po bijelim zidovima, namještaju od mahagonija i plahtama od egipatskog pamuka, motrio je čovjeka u tvrdom snu.  Lice mu se učni nekako poznato, kao da ga je nedavno vidio. Približio se tom nesretnom čovjeku, koji u slatkim snovima ne može ni pretpostaviti  kakav ga kraj čeka. Prignuo se prema licu, a lice je na zaprepaštenje nalikovalo barmenu koji je Rufusa nedavno izbacio iz puba. Sam Rufus u ulozi čitatelja duboko uzdahne. Sadržaj knjige kao da se oblikovao oko njegovih želja. Poželio je da to lice bude lice čovjeka koji ga je osramotio pred ljudima i evo, to lice se pojavilo, sretno nasmijano u toplim pamućnim plahtama.  Na trenutak Rufus stane s čitanjem. I pogleda oko sebe. Oko glave, ovijao se dah bijele pare i iščezavao u lektričnom sjaju noćne svijetiljke.  Ovo je nevjerojatno. Ova noć ima čudnu moć. A bilo bi zgodno da se dogodi čudo.  Pomisli i zarije pogled u sadržaj knjige. Ispred sebe je vidio ispružene bijele ruke kako otkrivaju čovjeka u postelji, polagano i nježno, pazeći da ga ne probude. Fiktivni ubojica  je bio avatar preko kojeg je Rufus izvršavao svaki čin. Bijele ruke s poda su podizale pneumatski čekić za zabijanje čavala. Ubojica ustane s kreveta i udalji se koji korak unatrag. Nanišani i ispuca prvi čavao u desno rame uspavanog čovjeka.  Uspavani se čovjek počinje trzati, a ubojica ispucava još jedan čavao pa još jedan i tako gotovo nekoliko desetina po cijelome tijelu. Tijelo tog jadnika, pretvorilo se u divovski kaktus prepun tupih bodlji okruglih kapicama. Izbezumljeno lice u grču i boli, lice onog istog barmena zbog kojeg je Rufusevo srce bilo prepunjeno bijesom, dozivalo je  i zapomagalo. U sobu utrči neka žena i uključi svijetlo. Zaprepaštena prizorom zajeca. Ubojica uperi pneumatski čekić u nju i ispuca nekoliko čavala po tijelu. Tijelo se prilijepilo za pod.  Čovjek na postelji u lokvi krvi grdi ubojicu pokušavajući zaštititi svoju ženu koja je upravo počela dijeliti muževu bol. Rufusu Elifasu je sadržaj te knjižice bio toliko stvaran da je počeo osjećati svoju imaginarnu prisutnost u sobi u kojoj se odvija pokolj.  U rukama je osjetio trzaj zadovoljstva svakog ispucanog čavla prema žrtvama, pogotovo prema licu barmena. Uživao je iz čiste naslade; želio se osvetiti, želio je osjetiti njihov strah i patnju. Ubojica čavlom u čelo ušutka muškarca. No to nije bilo dovoljno. Bilo je potrebno unakazati ženu koja je pukim slučajem uletjela u sobu načuvši krik svoga muža. Ubojica cinično dometne ženi koja se pokušava dovući do telefona  kako bi pozvala pomoć.  „No, no. Gdje bježiš? Zabava je upravo započela. Imam nešto za tebe. Tretman akupunkture.“ Približivši se ženi Rufus prepoznaje njeno lice. To je naborano lice stare ciganke koja mu je gatala iz dlana.  I bez razmišljanja ispuca novi čavao, ovaj puta  u leđa. Ciganka se više nije mogla pomaći, ali još živa, jecala je u boli. Snažan i moćan ubojica, čija je nadljudska snaga telepatski prelazila na Rufusa, podigao je ženu jednom rukom na zid i drugom pribio najprije desni, zaitim lijevi dlan. Nakon što je pribio noge posljednjim čavlom u zid, iz džepa izvadi komadić bodljikave žice i smota je u dijademu. „Želim da budeš najljepša princeza!“ Nabije joj svom snagom trnovitu dijademu na glavu. S čela poteče krv i prelije se preko očiju u njedra. Rufus  pod utjecajem moćne literarne fikcije osjeti nadahnuće  istninsko zadovoljstvo.  Prije svega  osjeti olakšanje. Sav nagomilani grijeh prošlosti, splasne u mučkom činu mrcvarenja. Ubojica još uvijek nije završio sa cigankom. Poput probodenog  leptira gumbašnicama, ciganka je visjela na zidu  i vapila upomoć. Rufus, odnosno karakter s kojim se sjedinio u literarnoj fikciji, iz cigankina tijela izvuče dva čavla iz prve serije ispucanih čavala i zarije ih duboko u očne duplje. Čuje se pucanje  očnih jabučica i posljednji krik žene na samrti.  I Rufus završi ispovijest bolesnog uma sa zadnjom dvadeset i šestom stranicom. Nasloni se na klupicu, pogleda u nebo u dubinu noćne praznine i izdahne. „Čovječe. Ovo je bilo fantastično.“ Zvijezdana noć se okrene oko njega. Sadržaj crvene knjižice, postao je katalizator njegovih vlastitih maštarija i intimnih problema.  Posegne u džep po cigaretu no  kutija je bila prazna. Bio je izrazito dobrog raspoloženja i osjećao je potrebu da se zabavi, da se stiska s nekom eksort damom. Turne knjigu u džep i zaputi se  u noćni klub nasuprot njegova stana. Žilama mu je kolala energija i heroinsko oduševljenje.  Uzbuđivalo ga je to satirsko vinsko blejanje u orgijama noći. Noć će postati nezaboravna.

***

Opijen  orgijama noći,  smješkao se uz cvilež kotačića bolničkog kreveta koji je jurio uskim hodnikom kao ovisnik koji je u vene pustio trenutnu sreću narkotika. Ispred očiju su bljeskale stropne svijetiljke čiji je sjaj  jenjavao pa jačao, u taktu kretanja bolničkog kreveta. Nije ga to nimalo smetalo, bio je previše zaokupljen harmonijom koja je titrala venama i sljepoočnicama.  Hodnik je bio dug i mirisao na kemikalije iz kirurške sale.  S vremenom, kako je narkotik slabio, osjeti na rukama i nogama teret. Želi podići ruke, no nešto ih sputava. Ruke su bile fiksirane  za stranice bolničkog kreveta.  Počeo se otimati, ali nije mogao nigdje.  Raspeće na bolničkom krevetu porazilo ga je, ali i probudilo iz narkoze.  Kako se sve življe otimao, zamijeti da mu je cijelo tijelo mumificirano tankim slojevima pamučne bandaže kroz koju je  probijala krv. Po cijelome tijelu je bio ranjen. Krv je posvuda izvirala iz malenih rupica.  Mumificirano tijelo u bijeloj pamučnoj bandaži, prepuno crvenih točkica, nalikovalo je divovskoj cjediljci sitnih rupica.  Pokuša vikati, no usta su  začepljena  vatom. Znoji se od muke i napora, a krv sve više probija  kroz pamuk i razlijeva tvoreći malene lokvice.  Okrene glavu lijevo i desno, ne bi li uočio nekoga tko mu može pomoći, ali nikoga nema; kolica se voze sama od sebe  i pristižu u zamračenu operacijsku salu.  Krevet se  podiže i izravna u okomiti položaj. Začuje se pucketanje, a onda bljesak neonske sijalice.Vezani i ušutkani Rufus ispred sebe motri zelene kirurške plahte koje su poslužile kao zastori u kazalištu. Nevidljiva ruka razvlači zavjese, a iza njih stoje dvoje ljudi potpuno goli kao od majke rođeni i gledaju u krošnju jabukovog drveta. Bio je to prizor početka stvaranja svijeta, Edenski vrt i  sudbina Adama i Eve.  Rufus se strese na krevetu od muke. Prepozna ta lica ogoljelih glumaca. To su bili njegovi roditelji. Usta su im bila prošivena crnim koncem, a iz dubine očnih duplji, slijevala se krv u njedra i stala kapati po podu. Iz dubine prostorije, začuje se poznati glas. „Dodaj mi ovu jabuku, molim te.“ Bio je to glas koji čita didaskalije ove gluhonijeme  drame.  Pokreti tijela i geste nijemih glumaca, strogo su pratile poznati glas. Rufus još ne može sasvim prepoznati glas, ali se prisjeća  umilnog i sladunjavog glasa stražara iz supermarketa koji je tako bajoslovno i umirujuće zborio. Iako nije bio sasvim siguran, tješio se da je taj poznati glas, glas stražara. Tako mu je bio podnošljiv sljedeći prizor.   Glas prati geste Rufuseva oca. „Tražite od mene da vam dam jabuku s ovog drveta? O jadna nesavjesna ženo. Koliko je tvoja želja jaka i bezobzirna prema cijelom ljudskom rodu.“ Gestikulacija majke, protivi se  očevom čuđenju. „Ali želja je moj gospodar. Ostalo nije bitno.“ Ponovno glas oponaša oca. „Pa znaš li ženo kolika je to odgovornost prema sivjetu i ljduskom rodu? Jesi li sviejsna odgovornosti koju ću morati snositi ako ti dam crvenu jabuku s krošnje!? Naravno da nisi! Tim boguhulnim činom, poljuljao bih kolijevku cijelgo čovječanstva, okaljao čistu predaju, potresao firmanente ljudske poviejsti, indoktrinirao doktrinu da je žena muškarcu dala jabuku u ruke, da se ona poklonila želji muškarca. Zar želiš da probudijm heretičkog zmaja sumnje u posojanje podrijetla čitavog svijeta? Ne! Ja takvu odgovornost ne želimm preuzeti na svoja leđa; pretežak je to teret za mene, običnu slabu zemaljsku sjenku. Zato si tu jabuku uzmi sama!“ I time završava predstava. Iz pozadine se začuej aplauz; rufusev otac i majka  se naklone, a zavjese  zatvore njihov duboki naklon.   No predstavi nije bio kraj. Zvjese se nadimlju, a  iz rasporka  izađe čovjek u kapuljači, zategnuta lica, širokog osmijeha od uha do uha, kristalno bijelih zubiju, umotan u togu s crno-bijelim uzorkom na rombove.   Zatrči se prema Rufusu i stane nadomak  desnog ramena.  Približi muse  i šapne u uho nježnim i umilnim glasom. „ Nije ti se svidjela predstava? Pa samo sam je za tebe  odigrao.“ Rufus izvrće oči, želeći se zagldati u lice tog lude koji se igra živcima i umom.  „Što? Nije ti se svidjelo? No pa odgovori nešto? Aaa. Znam što je tebi. Moja arogantna pojava te vrijeđa. No, miruj. Ispuniti ću ti i tu želju.“ Stane ispred Rufusa, primi ga za ramena i mijenja oblik u tamnoputu ženu guste crne kose, bujnih grudi ispod zelene majice i crvene haljinice iznad koljena.  Rufus zabezeknut ispušta neartikulirane zvukove.  Lik u preobrazbi prozbori nježnim ženskim glasom. „Ovako je bolje. Što? Pa nije valjda da si me već zaboravio!? Zar se ne sjećaš one  strasne noći kada si mi u uho šaptao sve svoje želje?“ Duboki podrugljivi smiješak ispuni Rufusove uši grozom i gađenjem. Lik u preobrazbi počinje se mijenjati dalje.  Sada preuzima lik stražara iz supermarketa. „Gospodine, mogu li vma kako pomoći?“ Umilni, profesionalni glas koji je maloprije čitao didaskalije završene drame, zavuće se Rufusu pod kožu i u glavu. Rufus se strašno otima, a pamučna bandaža sve više tone u lokvu krvi. Preobrazba se nastavlja dalje. Iz lika stražara, nastaje  lice i stas barmena iz puba koji viče. „Dečko! Plati staroj!“. Barmen se smanjuje i rastavara u  staru ciganku hrapavog glasa koja nešto psuje na svojem jeziku.   Rufus drhti, struže remenjem po stranicam akreveta. Naposlijetku lik ciganke, se potpuno rastvara, a iz njega izlaze crni dugodlaki štakori crvenih očiju i sprijeda napadaju Rufusa. Trgaju s njega zavoje, grizu ga za lice i trup, ližu krv s otvorenih rana.  Jedan od štakora  oslobodi mu usta i Rufus iz dna svojeg postojanja  ispusti samrtnički hropac. „Upomoć!! Pomozite!!“

***

Iz noćne more, prene ga lupanje na vratima stana. Zgrčio se na krevetu. Glas iza vratiju govori. „Otvaraj! Policija!“  Rufus, brže-bolje navuče hlače, nespretno ustaje i poruši nekoliko praznih boca votke. Otvori vrata. Pred njim su stajala dva policajca u uniformi s vrlo neugodnom vijesti. „Gospodine vi ste Rufus Elifas?“ Upita jedan od policajaca. Rufus u nevjerici odgovori. „Jesam. Da. Ja sam Rufus Elifas.“ Po glavi su mu skakale razne misli. Zbog  bolne modrice ispod oka prvo pomisli da se radi o sinoćnjem  sukobu u pubu, a onda mu postane jasno da se ne sjeća ničeg što se zbivalo u noćnom klubu.  Drugi policajac zamoli Rufusa da pođe s njima u postaju. „Gospodine. Morate poći s nama.“ Rufus iznenađen takvim pozivom zaštitnički odvrati. „O čemu je riječ?“ Policajci se međusobno pogledaju. „Naime vaši roditelji Eli i Sara su sinoć ubijeni. Prizor nije nimalo ugodan.“ Rufus se vrati i sjedne na krevet. „Pa kako mogu biti ubijeni? Jeste li obavijestili moju sestru…?“ Izbezumljen podbočuje glavu rukama i rida. Sav nagomilani bijes i mržnja prema roditeljima, utopila se u suzama. Policajci ulaze u stan i  podižu s kreveta Rufusa hvatajući ga za nadlakticu. „Gospodine. Morate poći s nama radi identifikacije. Takva je procedura. Barem jedan član obitelji mora potvrditi da su to vaši roditelji.“ Rufus se  u navali bijesa i tuge otme policajcu. „A moja sestra? Što je s njom?“ Policajac ga ponovno prime na nadlakticu. „Vaša sestra nije nađena u kući. Ne znamo što je s njome. U  procesu smo traženja. Najbolje je da pođete s nama u postaju.“ Rufusa preplavi osjećaj potpunog klonuća. Potonuo je na samo dno. Više nije imao nikoga. Ostao je sam na svijetu. Taj osjećaj gubitka, poljuljao je njegov svijet u kojem se osjećao sigurno.  Iako je mrzio roditelje i prezirao njihovo ponašanje i odgojne mjere, osjećao se sigurno i od same pomisli da su živi, da postoje, da su dio njegova života unatoč svemu. Mislio je da  će se srušiti na pod. Ali jaka duševna snaga koja mu je toliko puta pomogla prebroditi razne katastrofe, natjera ga da prihvati i prožvače i ovu katastrofu. „Dobro. Poći ću s vama.“ Obriše suze, uzme mornarski kaput s kreveta i uputi se s policijom u stanicu.

Smjestili su ga u sobu za ispitivnje. Bilo je to mala soba sa staklenim zidom, dva aluminijska stolca i stolom. Ostavili su ga samog neko vrijeme. Pod električnim sjajem neonskog svijetla, dosađivao se, a ujedno je bio i gladan. Pogleda na sat; bilo je deset sati ujutro. To je inače njegovo uobičajeno  vrijeme valjanja po krevetu i liječenja glavobolje i mamurluka. Mamuran, teško je držao glavu uspravnom pa se podbočio desnom rukom. Dugo nitko nije dolazio. Kao da su ga zaboravili i smetnuli s uma. Drugu ruku zavuče u kaput u potrazi za cigaretom kojom bi prikratio vrijeme čekanja, no umjesto nje, napipa tvrde korice crvene knjižice.  Izvuče je iz džepa i stavi pred sebe.  Zuri strogo fokusiranih očiju u  crno-bijelu spiralu otisnutu na crvenim koricama. Dosada i znatiželja ga natjera da ponovno otvori korice i prolista nekoliko prvih praznih stranica.  Kao da je želio obnoviti  sjećanje pročitanom pričom. Napokon, dolazi do stranice ispunjene sadržajem. Bila je to prva neparna stranica knjižice.  Protrlja bolno oko sa šljivom i udubljuje se u sadržaj. No na iznenađenje protrne. Prema sjećanju od  sinoć koje je bilo vrlo mutno, ovdje se radilo o ubojici koji  usmrćuje žrtve  nabijanjem čavala u tijela. No ova priča je započela sasvim drugačije. Bio je sasvim uvjeren da se radilo o bračnom paru ubijenom s mnoštvo upucanih čavala u njihova tijela. Počeo je propitivati vlastite misli i sjećanja. Pomislio je da ludi, ali knjiga ga je svejedno uvlačila u sebe. Propadao je u nju, u stranice ispisane tekstom, pojmovima, apstrakcijama koje su se konkretizirale u riječi. Našao se u  zubarskoj ordinaciji.  Bijelo meso ubojičinih ruku, ogoljeno do lakata nalazilo se pred njim. U rukama je držao zubarsku bušilicu. Na stolcu pred njim, uznemirena mlada djevojka vezana selotejp trakom s metalnim fiksatorima u ustima kojima je bio cilj držati ih otvorenima, siktala je poput zmije. Niz lijevi kut usnice, slijevala se krv. Cinički podrugljivo, ubojica progovori prvi. „ Onda, kako smo? Malo boli grlo, ha?“ Djevojka  krklja i koluta očima. Ubojica je umiruje. „Smirite se, to je normalno kod operacije. Dok ste bili u nesvijesti, prerezao sam vam glasnice no pazio sam da ne prerežem kartoidu. Nisam htio da odmah umrete.“ Nasmije se, a žrtva zaskviči. Ubojica joj prinosi bušilicu ustima. „A sad na posao! Pokaži mi zube!“. Pritisne bušilicu na zdrave zube ne pazeći na zubno meso. „Hm, ovo je karijes; bolje domah to riješti.“ Bušilica je nemilosrdno  prošupljivala zdrave zube, dirajući u samu srž zuba, u živac. Žrtva se otimlje i pokušava vikati no glasa nije bilo.  Čuje se lomljenje zubi, siktanje jadnice koja pokušava  odagnati bol mislima na nešto ljepo. Ubojica je mrcvari. „Tako… budi mirna. E, ne! Nisi se smjela pomaknuti.“ Isključi bušilicu. „Pogledaj što si mi sad učinila! Sad taj zub više ne mogu spasiti.“ Žrtva izvrće oči od straha i boli.  Ubojica uzima kliješta. „Bit ću iskren s tobom. Ovo će te malo boljeti; zapravo puno!“ I zazvecka kliještima. Žrtva napne sve mišiće od straha i skore boli. Ubojica čupa zube jedan za drugim. Zubi zveckaju po podu poput iskrhanih komadića porculana. „Baš zanimljivo! Kao da sviram po tipkama klavira. Savršeno! Izvadio sam sve zube oboljele od karijesa. A sada još sve to treba  dezinficirati pa smo gotovi. Zadovoljna?“ Odlaže kliješta na obližnji ormarić i sagiba se prema crvenom kanistru s benzinom. Žrtva opet sikće kao ranjena životinja.  Odvrčući poklopac ubojica komentira „Dobro. Dobro, strpi se malo.“. Prilazi žrtvi  i sa stolića s instrumenitma uzima lijevak iste boje kao i kanistar.  „Evo ga. Gutaj!“ Zabija  lijevak mladoj djevojci u ždrijelo; djevojka okrene oči kao da će se ispovraćati. „Benzin je znaš malo neugodnog okusa, ali dobro dezinfekcijsko sredstvo. Nema mu premca.“ Smije se histerični manijak.  Ulijeva benzin djevojci u usta, a ona se guši i krklja. Utroba joj se okreće,  želudac grči, a ždrijelo peče i žeže. Napokon izlio je gotovo polovicu benzina u žrtvin želudac. Spušta kanistar i  iz unutrašnjeg džepa kaputa  vadi šibice. Zapali prvu, promatra je kao piroman ukroćen plamen, prije nego rasplamsala, divlja vatra proguta čitav jedan grad. Baci šibicu na djevojku, a djevojka zajedno sa zubarskom stolicom plane i pretvori se u baklju. U toj vatri  je bilo toliko ljepote da ubojica zapjeva od ushićenja i sreće sljedeće stihove: „Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote. I moje misli san ozari, umirjet ću noćas od ljepote. Duša je strasna u dubini, ona je zublja u dnu noći. Plačimo, plačimo u tišini! Umrimo, umrimo u samoći!“.

***

Rufusa prene iz literarne fikcije ulazak inspektora u tamnoplavom odijelu s fotografijama njegovih preminulih roditelja. Za inspektorom ulaze i dva policajca u uniformi osiguravajući vrata.  Zatvori knjižicu koju je upravo dovršio  došavši do dvadeset šeste i ujedno poslijednje stranice. Turne je u džep i podigne pogled prema inspektoru. Inspektor baci pred njega krvave fotografije dvostrukog  ubojstva. Bez riječi, inspektorova ukočena, autoritarna figura, mnogo je govorila. Šutnja u prostoriji je  bacala sumnje na Rufusa i činila ga krivcem.  Inspektor i Rufus su se jedno vrijeme pogledavali, sve dok im se pogled nije našao negdje u sredini. Jedan drugog su fiksirali kao krvžedni  stepski vukovi, boreći se za prevlast nad teritorijem. Rufus kao ni njegov dovoljno razvijen i formiran karakter nije dugo izdržao pod teškim pogledom inspektorovih zelenih očiju.  Spustio je pogled i  zaustavio se na čvoru inspektorove kravate s uzorkom  crno-bijelih rombova.  Nijemi pogled kliže do samog dna kravate,  a onda ga uzdrma udarac po stolu. Inspektor   lupivši rukom po stolu prozbori autoritarnim glasom koji nije odgovarao njegovoj blagoj fizionimiji, prćastom nosiću i okruglom licu. „Mladiću. Probudi se! Ovdje imao mnogo važnijih stvari od  tvojeg mamurluka.“ Rufus pažljivo protrlja oko s modricom i potiho, pokoravajući se autoritetu inspektora uzvrati. „Budan sam inspektore.“ Inspektor navaljuje. „Dobro pogledaj ove fotografije dječaće. To su tvoji mrtvi roditelji.“ Na fotografijama Rufus ugleda oca Elija u krvi, tijela  nakostriješena sa skoro stotinu metalnih bodlji,  a na drugoj mrtvu majku Saru razapetu na zidu s dijademom od bodljikave žice. Podigne pogled s fotografija i zanijemi. Inspektor vrlo grubo upita. „Gdje si se smucao sinoć?!“ Rufus zabezeknut pogleda, još uvijek potresen prizorom s fotografija koje mu je inspektor gurao pod nos. „Vi to mene za nešto krivite!?“ Inspektor  odvrati. „Slušaj. Dobro nam je poznat tvoj dosje. Znamo da si propalica i ništkoristi. Poznata nam je svaka tvoja glupost koju si počinio. Znamo da se nisi slagao s roditeljima. Zato si i prvi osumnjičeni. Pitam te ponovno gdje si bio sinoć i kako si zaradio ovu šljivu ispod oka?!“ Rufus se drhtavim glasom brani. „Zar vi mislite da sam ih ja ubio!? Ma Isuse Kriste, nisam ih ubio…ja…volio sam ih iako…“ Inspektor prekine mladićevo mucanje. „Objasni nam odakle ti šljiva ispod oka i  što si radio prošlu cijelu noć!? Gdje si bio?“  Rufus se skupi na stolcu. „Sinoć sam se  potukao u pubu. Zato imam ovu modricu ispod oka. A ostatak noći sam proveo u noćnom klubu i više se ničeg ne sjećam dalje.“ Inspektor ga je oprezno mjerkao kao tigar i cijelo vrijeme čekao u zasjedi da negdje u pričanju pogriješi pa da to može iskoristiti protiv njega.  Čekao ga je na tankom ledu, da ga može udariti i izvući iz njega priznanje za užasan zločin koji je počinio jer su na to upućivali svi dokazi. „Znači ne sjećaš se? Naravno da se ne sjećaš užasnog zločina za koji bi dobio doživotnu kaznu. Misliš da ne znam o čemu se radilo.S in propalica i probisvijet, ubio oca i majku  zbog nasljedstva. Tvoji roditelji su bili dobrostojeći i ti si ih ubio.“ Rufus  na inspektorovo iznenađnje agresivno napadne inspektora. „Vi mi želite smjestiti! Želite me optužiti za zločin koji nisam počinio samo kako bi ona kurva od moje sestre dobila svo nasljedstvo!? Gdje se skriva ta kurva, gdje je!? “ Inspektor  iz svega glasa poviče. „Mir!! Da se nisi usudio tako govoriti ubojico!“. Dok su se malo primirili u kratkotrajnoj šutnji, inspektor nastavi umirujućim glasom. „Tvoja sestra je nestala u noći kada su ti ubijeni roditelji. Susjedi kažu da nije ni došla kući.  Znači da si je ti mogao negdje vani usred noći sačekati i …“ Nato Rufus opet poludi. „Ma čovječe!! Nisam joj ja ništa učinio! Razumiješ li…“ Inspektor ignorirajući  te riječi nastavi ostatak svoje započete priče. „Nisi joj ti ništa učinio, samo si je se htio riješiti da dobiješ obiteljsko bogatstvo. To je i za očekivati od ovakvog šljama kao što si ti. Dečko, tvoj dosje je prepun tuča, svađa, nekoliko puta su te ulovili s prostitutkom na javnom mjestu. Pa onda svađe s roditeljima, koje su završile polupanim autima i ugrožavanjem javnosti. Što još želiš? Sve ide tome u prilog. Kuća je prepuna tvojih otisaka,  a što je najzanimljivije na pneumatskom čekiću koji je glavno oružje počinjenja tog užasnog  zločina, nalaze se tvoji otisci. Je li ti sad jasno?“ Rufus je uvjeren da mu je sve to podmetnuto. Sve te optužbe kao da su nestvarne, izmišljene s namjerom da ga strpaju u zatvor. Pomislio je čak na najgore. Sav je ovaj proces profesionalno insceniran kao i smrt njegovih roditelja i nestanak starije sestre. Počeo je vjerovati da se cijela obitelj okrenula protiv njega, kako bi se riješla crne ovce jednom zauvijek. „Sve ovo ste mi podmetnuli. Sve je ovo laž i podvala.“ Buncao je kao u nekom ludilu. „Oni. Moji „divni“ roditelji, žele me se riješiti. Ove fotografije nisu stvarne; to je samo montaža. Cijeli je ovaj slučaj montiran.“ Inspektor razbija monotoniju njegovih misli. „Znači priznaješ da si ih ubio?“ Rufus zuri u slike mrtvih roditelja  i sebi u bradu promrmlja. „Ništa ja više ne priznajem. Ništa.Sve je to prevara“. Inspektor ustaje, krene prema dovjici policajaca i nešto im prišapne. Zatim se vrati do Rufusa i podigne ga sa stolca. „Budući da nismo riješili ništa. Ostat ćeš neko vrijeme u pritvoru, dok ne odlučimo što će biti dalje  s tobom. S ozbirom na situaciju  i nesređen život, država će ti dodijeliti odvjetnika. “. Okrene se prema policajcima i zapovijedi im da Rufusa odvedu u pritvor. Rufus je potpuno slomljen. Prvi puta samo šuti i sjedi, zureći u pod. Nema ni jedne intimne misli. Glava mu je potpuno prazna. Jedino što potiho izgovara jest poznati refren. „Kada bi se barem dogodilo čudo.“ Ali čudo je daleko od njega. Ispred ćelije neonska svijetiljka titra i čas osvjetljava Rufusev lik, a čas ga skriva. Isto to događa se u njemu. Na trenutak se javlja lucidna želja da nešto promijeni, da se izbori za slobodu, za svoje pravo, a na trenutak svaka inicijativa gasne u njemu. Rufus Elifas, nema se više čemu nadati. Za njega je ovo kraj puta. U svom tom mamurluku, sjedeći na rubu grubog ležaja, sjeti se da u džepu još uvijek nosi knjižicu s crvenim koricama. Izvadi je i zagleda se u crno-bijelu spiralu. Jedno je vrijeme tako buljio u nju. Iz dna ćelije, iz kutka do kojeg nije dopiralo titranje neonskog svijetla,  iskorači poznata pojava. Čovjek obučen u odjeću dvorskog lude, u kapuljaču i togu istog uzorka, crno-bijelih rombova koji dolaze do izražaja uz blijedo, koščato lice, širokog  osmijeha  prepunog porculanskih zubi. Rufus je bio toliko slomljen da ga pojava tog čovjeka uoće nije iznenadila. Ništa ga više na ovom svijetu nije diralo. Jedino što je uputio tom nepoznatom strancu, bila je hladna rečenica potpune bezvoljnosti. „Što sad ti hoćeš?“ Čovjek obučen u kostim dvorske lude, sjedne do Rufusa, stavivši mu ruku na leđa kao starom drugu kojeg već dugo poznaje. „Moje ime je Sinis i došao sam ti pomoći. Prijatelju!? Ne tuguj. Od tuge i očaja nema ničega. Čovjeku je samo gore od toga.  Poželi nešto lijepo.“ Rufus se nasmije i u smijehu baci knjižicu na pod. „A što bih još mogao poželjeti, molim te lijepo?“ Sinis spusti ruku s njegova ramena. „Pa da. Imaš pravo. Koje želje? Ionako su se sve ostvarile.“ Rufus ustane i  ode do rešetaka. Dobaci Sinisu. „Kakve želje? Što to pričaš? Nije se meni ništa ostvarilo.“ Sinis isto ustane i primakne se Rufusu. „Ja baš ne bih bio toliko siguran u to što govoriš. Tvoje želje su se ostvarile. Pa sam si ih pročitao u ovoj knjižici.“ I upre kažiprst na poluotvorenu knjižicu crvenih korica koja leži na hladnom betonu.  Rufus ima gnjevan ispad i želi rukama svinuti metalne rešetke. „Ti si obična budala…ta knjižica…mi je zagorčala život!“ Sinis se sagne i podigne knjižicu. Počinje je listati i na trenutak zastane. „Da. Tu unutra su zapisane tvoje želje i grešne i svete. Ne razumiješ koncept želje. Želje su poput voda ponornica; dio njih teče po površini, a  dio se šulja ispod zemlje. “ Rufus se blago okrene prema Sinisu. „A što bi to trebalo značiti?“ Iznenađen upita. Sinis se nasmije,  a zubi se zacakle na titraju neonske svjetiljke. „Vidiš, ja sam ispuni neke tvoje želje.“ Rufus pomahnitalo zgrabi Sinisa za togu. „Ti si ubio moje roditelje?! Ti..“ Sinis se oslobodi i  elegantnim pokretom ruke namijesti togu. „Ne. Nisam ja ubio tvoje roditelje. Sam si to učinio. Ja sam samo ušao u spektar tvojih želja, onaj nevidljvi spektar. Kopao sam po tvojoj nutrini koja mi je jako poznata. Istina zavrtjelo mi se malo u glavi vozeći se svim tim spiralama i zavijucima. No pronašao sam sve tvoje želje i grešne i svete. “. Rufus ponovno sjedne na rub ležaja. „Tko si ti uopće?“ Sinis se podrugljivo nasmije. „Ja sam tvoj demon.“Odgovori s oduševljenjem. „I dugo vremena sam bio u tebi u tvojoj nutrini. Sve što se kuhalo u tebi, poznato mi je.“ Rufuseve se oči orose. „Ali ja nisam htio da oni umro, ne tako…“ Sinis sjedne do njega i zagrli ga, pokušavajući mu donijeti mir riječima utjehe. „Toliko puta si izgovorio „Kada bi se barem dogodilo čudo!“ da sam morao djelovati. Ipak mi dijelimo isti životni prostor.“ Lagano se odlijepi od Rufusa i gleda u njegovo uplakano lice. „Želje su naša intima. Mogu biti toliko očite,  a opet toliko tajne. Želje se stvaraju na svijesnoj i nesvijesnoj razini. Smrt tvojih roditelja, bila je tvoja želja na nesvijesnoj razini. Toliko puta si se svađao s roditeljima i u žaru svađe  rekao u samome sebi „Umrite krvnici!“ To se ostvarilo. Uporno si ponavljao jednu te istu mantru. „Kada bi se barem dogodilo čudo.“ I čudo se dogodilo. Želja je opasna, ubojita. U nama postoji milijun skrivenih želja kojih nismo niti svijesni. I kada se najmanje nadamo, one se ostvare. Zato čovjek treba paziti što želi.“   Rufus potpuno slomljen jedva izgovara sljedeće riječi. „Zašto nisi ostvario neku drugu želju, a ne baš ovu. I kako si uopće znao što doista želim.“ Sinis ustane i stane nasred ćelije. „Dragi moj. Ja sam dio tebe, tvoj osobni demon. Mijenjam oblike kako bih ti se dovoljno približio i zaštitio te od tebe samoga, da se ne uništiš. Ja sam ujedno i tvoj čuvar i demon. Sjećaš se one strasne noći provedene u zagrljaju  tamnopute žene bujnih dojki i guste, crne kvrčave kose?“ Rufus kimne. „E vidiš to sam bio ja. Cijelu noć, šaptao si mi tiho u uho svoje najtajnije želje, a jedna od njih, bila je i smrt tvojih dragih. “ Rufus ponovi Sinisove posljednje riječi. „…smrt mojih dragih…“. Prene se kao iz kakvog sna. „A. Gdje je moja sestra? Što si njoj učinio?“ Sinis se opet nasmije od uha do uha. „Ja ništa. Ti si je spalio na zubarskoj stolici. Sjećaš se?“ Rufusu zadrhće srce. Od stanja šoka nije mogao izustiti ni riječi. Sve što se događalo u nutrini njegova srca i uma, gotovo ga je porazilo. Jedva dolazeći do zraka muca. „Ub-i…ubio? Zašto…sam je …ubio?“ Sinis odmah popuni prazninu Rufuseva uma. „Ne sjećaš se, jel’ da? Dobro, ja ću ti pomoći. Zato sam i ovdje. I tu želju si mi tiho i nježno, toplim dahom dahnuo u uho dok smo se valjali po krevetu. Tvoji roditeljis u uviej favorizirali tvoju stariju sestru. Ona je bila ideal ispunjenja svih obiteljskih vrijednosti. U jednoj od brojnih obiteljskih svađa,  roditelji su te uspoređivali s njome. Naivno si poželio da  umre, da te oslobodi tih kritika i teških riječi. Ti si za svoju obitelj bio propalica, a ona, tvoja divna sestra kojoj se ne sjećaš ni imena, bila je bog bogova.“ I Rufus premeće po glavi ime svoje sestre. Nije mu baš jasno zašto se ne može sjetiti. Prošeće ćelijom misleći da će mu tako ime doći iz dubine njegova oštećena i pomraćena uma. No ništa. To ga pomalo uznemiri. No Sinis  mu se unese u lice izgovori ime njegove sestre. „Ruth…Tvoja sestra, zove se Ruth.“ Rufus protrne. Tijelo se previjalo od bijesa. Nakostriješio se kao divlja mačka spremna zastrašiti neprijatelja. „Što si mi to učinio!? Izludio si me!? Ti si kriv za sve ovo! Ti proketi demonski stvore!“ I nahrupi na Sinisa. Sinis stjeran u kut, povuće se dublje u mrak ćelije. Rufus nasrne na njega i u šakama osjeti koščata Siniseva ramena. No ramena su kolabirala i nestajala. U Rufusevim rukama, ostala je samo toga s crno-bijelim uzorkom. Žmiče je  i cjedi kao staru krpu, tražeći Sinisa. Zaokupljen togom, nije ni primijetio da se više ne nalazi u ćeliji zatvora.  Oko njega, bili su poredani visoki stupovi gotičke katedrale. Mjesečinasto obojena kamena staza, vodila je do oltara,  kamenog bloka položenog u vodoravni položaj. Iza sivih kamenih stupova, gomilalo se samo debelo meso mraka.  Rufus ispusti togu na pod i hipnotiziran krene prema oltaru. Iz tame iza golemih stupova, čuje se cvilež i cijukanje. Rufus kao plašljiva životinjica, ogleda se oko sebe. U debelom mesu mraka, ne vidi nšta.  Zaputi se dalje put osvijetljene staze. Cvilež i cijukanje, postaju sve jači do granica nepodnošljivosti. Rufus se odluči zatrčati prema oltaru. Bio je već blizu oltara, kada iz mraku prije iz jedne mračne niše, izranja neobičan oblik. „Sinis, jesi li to ti?“ Upita uplašeno. No iz mraka se nitko ne javlja. Rufus odluči, približiti se malo više ignorirajući nepoželjne zvukove  iz  dna tmine.  Oblik je počeo poprimati konačnu formu. Približivši se dovoljno blizu, Rufus ugleda zastrašujuć prizor od kojeg padne na leđa. Bio je to spaljeni leš žene u zubarskom stolcu. Tada se sjeti priče o ubojici koji je na živo čupao djevojci zube i naposlijetku je polio benzinom i spalio.  Pridigavši se s poda, sljepoočnicama mu je nabijalo: „Ruth, Ruth, Ruth.“ Istovremeno, obuze ga bijes i osjećaj krivnje. Poželi umrijeti, biti kažnjen za samu pomisao  na to da želi usmrtiti svoje bližnje. Ali puno jača želja, bila je smrt Sinisu! Zatrči  se na  oltar na kojeg je kroz otvor krova padala mjesečeva svijetlost. Stane na veliki kaeni blok i stade vikati. „Gdje si sada ubojico!! Kurvin sine! Pobio si mi cijelu obitelj! Pokaži se kukavico i ispuni mi posljednju želju. Umri kurvin sine, umri!!“. Cvilež i cijukanje, dobiva svoj kontarpunkt. Grebanje i cupkanje stotinu malenih, vlažnih nožica po golom kamenom podu, izviralo je iz mraka. Kao morski val, kada svom silinom snage udara u greben, tako je  iz dna tame val zbijenih dugodlakih štakora crvenih očiju, nasrnuo na Rufusa. Plazili su po njemu, kidali odjeću, grizli ga do krvi, i pljuskali po licu gumenim repinama. Rufus  se ne može ni oglasiti. Val štakora mu  neda da dođe do zraka.  Gubi snagu i klekne. U utrobi gotičke katedrale, razvije se  grlomoglasni demonski smijeh. U buci smijeha, oglasi se Sinisev glas. „Jedna po jedna želja čovječe!“. Val štakora je dokrajčio Rufusa. Rufus se pomirio s  blizinom majčice Zemlje. Ostale su samo kosti i komadići mornarskog kaputa. Dok se val štakora razišao, nad ostacima, pojavi se Sinis blještavih bisernih zubi; promatra ih i smije se samome sebi.  Iz džepa toge, vadi knjižicu crvenih korica i spušta je na tlo.  Uspravi se, sklopi ruke u molitvu i počinje recitirati:

 

„Skrivati želje i grešne i svete,

Kad čežnja srce tlapnjama u mara;

Lutati vječno bez cilja i mete

Ko povelo lišće što s vjetrom tumara.

 

Nositi kletvu nesmiljenog žića,

Znamenje kobno velom snova povito,

Iz drevnih bajki i vilinskih priča

Gonetat sudbu mudro i tajnovito.

 

Kročiti naprijed, a ne znati puta

U sivoj magli bez plamenog svitanja,

Ko duša koja od iskona luta

Tražeći sebe u beznađu skitanja.

 

I onda prozret mračnu moć čarolije,

Pa nazdraviti, već na pragu jutra,

Čami veselja, milju melankolije,

Čemernom danas i beznadnom sutra.“

 

I crno-bijela spirala na koricama crvene knjižice, uzvitla se kao uragan i proguta Sinisa i cijelu gotičku katedralu pred nasmijanim licem blještavog mjeseca.

 

 

 

 

APATRID

Izgubljen u moru, drveni jedrenjak iz neke davno preminule sadašnjosti, iz stoljeća koje je brojilo brojne moreplovce, željne adrenalina i pustolovine koji su s entuzijazmom oplovljavali kuglu zemaljsku, tražeći nove svjetove, nova kopna i neporeciva blaga, kretao se u nepoznatom smjeru, prema nekom dalekom svijetu u kojem prestaju sve granice normalnog i uobičajenog.  Uz dašak vjetra u jedrima, ljuljao se na valovima u predvečerje dok  je sunce krvarilo na dverima zapadnim i svojom svetom krvlju škropilo bjelinu paperjastih oblaka. Šum mora koji pročišćuje dušu, sloboda u pitomoj daljini, tamo gdje se nebo s morem spaja, zaokupljali su  zamišljenog putnika očiju uprtih u svoj promašeni život.  Ispunja ga nekakva nervoza i anksioznost. Osjeća umorno breme na ramenima i pritisak u sljepoočnicama. Ne zna ni gdje je ni što radi na tom jedrenjaku. Zna samo da mu je potrebna šetnja i rasterećenje. I dok je svijet ginuo tamo negdje u daljini, zaputi se palubom prema pramcu broda.  Svaki škriputavi korak, korak je olakšanja i rasterećenja.  Hoda nijemo koncentriranih misli, rukom dodiruje užad, koloture i cijevi metalnih topova. Kreće se besciljno, s bezodredišnim korakom. Ponovno ga prožima  ofenziva intenzivnog osjećaja bezodredišnog lutanja u ljudskom svijetu, osjećaj nepripadanja i izgnanstva. Jedino ovo more, jedino ova gluha i nijema daljina, mogu biti trenutačni konak vječitom putniku, bez ciljeva, svrhe i odredišta.  Samo on i taj nehumani i prostodušni grubi svijet.  Osamljenost je njegova najbolja prijateljica, religija i svetinja, opomena davno zaboravljenog života, oltar plačnih relikvija davne prenatalne prošlosti.  Boli ga čežnja za mirnim životom, potreba da bude prihvaćen i voljen. No svijet ga odbacuje jer on odbacuje njega, jer mu se gadi zemna misao i ovo bijedno tijelo do šipražja i blata. Paluba je duga kao besciljna pista za slijetanje.  Kao da nema kraja. Zastaje i naginje se preko ogradice broda ne bi li ponovno u valovima koji nose svoje bjesnilo iz dubina u pjeni bjesnoće što se lijepi po  smolom premazanim daskama, ugledao svoj astralni lik, treptaj bića koje je nekad živjelo i danas mu slutnjama javlja da je samo plastična grimasa, konfekcijska inkarnacija neke više sile što se celofanom od elastina i mesa umata u živu jedinku.  Godi mu miris soli i šapat vjetra u predvečerje uz zalazak sunca.  Prizor mora i daljine, učini mu se poput uspješnog akvarela i prisjeti se davne izložbe koju je posjetio u jednom od svojih lutanja.  Umjetnička slika koja ga je poput otrovne zmije zgrabila za srce, bila je priča njegovog bijednog života.  Crno obojeno platno, na njemu barka prošupljena dna koja luta po crnini noćnog mora  bez cilja i mete, bez ikakve intimne želje za vezanjem u neku luku spasa.  Samo barka i crna noć. To je njegov život. Samo on i čitav svijet  u kojem se ne osjeća dobrodošlim i pozvanim.

Pored njega prođe visoka i vitka brineta u plavim trapericama  i crnoj šuškavoj jakni, nježno dotičući  lakat njegove lijeve ruke.  Dobronamjerno mu se nasmije u lice i krene prema pramcu.  Atis Elifas, iznenađen čovjekom u svojoj blizini, buljio je u siluetu žene koja ga je maloprije dotakla bez riječi. Nije bio siguran što se događa, zapravo bio je siguran da je sâm na osamljenom brodu; to je zapravo očekivao i želio.  No znatiželja i neka neobjašnjiva intimna potreba za bliskošću natjera ga da krene za njom. Žena se otimala znatiželjnom pogledu preko ramena. Zanimalo ju je da li je putnik, stranac, slijedi. Atis s nejasnim namjerama slijedi tu ženu. Nije znao što će je pitati, kako će joj prići, što će joj reći. Nije uopće mario za svoju predvidljivost. Je li to ljubav? Pomisli naivno. Znao je da su takve stvari i pojave za njega nemoguće. Nije mogao ignorirati činjenicu da sve, svaka „ljubav“ i zaljubljenost završavaju fatalno i grozno.  Kada bi nekoga upoznao, znao je  kako će to poznanstvo završiti. Dok su ljudi interesantni jedno drugome, onda ih ta znatiželja drži na okupu. Nakon što međusobno otkriju svoje tajne i dobro upoznaju partnera, nastaje dosada i nepodnošljivost. Sve započinje nevinom izjavom „volim te“, zatim plovi kroz poljubac, bračnu luku, rađanje djece, dosadu, preljub da bi završilo svađom, rastavom, depresijom i očajem. Atis stvarno nije znao što ga to vodi toj nepoznatoj ženi.  Samo ju je nijemo slijedio.  Njezino okretanje i čvrsti smiješak na licu, govorili su mu da ta žena nosi u sebi neku zagonetku koju nije mogao odgonetnuti. Snebivao se  svakog oblika socijalnih odnosa. Smatrao je besmislenim angažirati se oko ljudi. Ljudi su nestabilni i nedosljedni.

***

Čitao ih je kao otvorenu knjigu; znao je kako će reagirati u svakom trenutku. Jednostavno je predviđao svaku njihovu kretnju. Rođeni psiholog i analitičar, teško je sklapao prijateljstva i stvarao kontakt; smatrao je da ga sve to razvlači od njega samoga, da gubi samoga sebe u tom rastakanju i razilaženju.  Osjećao se kao jezero koje isparava i nestaje.  Ljudi su se hranili njime, njegovim životom. Zato nije podnosio ljude ni njihove bljezgarije. I sada je bilo upitno hoće li prići toj ženi ili ne. Iako su ga noge vodile kao mnogo puta u životu u neke duge šetnje, i sada je šetao palubom u nadi da će u toj ženi prepoznati nešto iz svoj davne prošlosti.  Naivno je smatrao da s ovom ženom kao i sa svim onim pitomim udaljenostima i daljinama dijeli neku davnu zajedničku prenatalnu prošlost.  Žena zastane  i priljubi se uz ogradicu broda.  Atis deset koraka od nje iznenađen stane i kao ukočeno deblo čeka. Iako uspješan u predviđanju i prorokovanju kraja svakog susreta, ovo nije mogao predvidjeti.  Omanja horda ljudskih kostura, isplovljavala je iz mora tik do poleđine broda i penjala se do žene za kojom je prazne glave gacao. Kosturi u lepetavim pokretima kostiju,  puzali su uz ogradu za koju se smireno i ravnodušno držala žena.  Atis u navali nagonske potrebe da zaštiti slabije od sebe, pohiti prema ženi. No paluba broda se neprestano izduljivala i okretala kao ona sprava za vježbanje s pokretnom trakom.  Atis ubrza korak, ali neprestano trči u mjestu. Petero kostura klepetavog gebisa, omatalo se oko žene i grlilo je  koščatim rukama. Žena je šutjela i smješkala se. Atis nje mogao vjerovati svojim očima. Nemoćan uputi riječi hordi kostura. „Pustite je! Što hoćete od nje!? Imate mene ovdje; uzmite mene!“ No kosturi nisu obraćali pažnju na to, već su davili  ženu i raskrvarili joj vrat. Crvena krv kao i krv raspetog sunca na zapadu, slijevala se po bjelini lubanja, rebrima i bedrenim kostima horde kostura. Atis  očajnički doziva u pomoć, ali nikoga nema da bi prekinuo to klanje, to razbojničko  oduzimanje života.  U zeri trenutka, ugleda  namotano uže pod nogama. Sine mu ideja. Ako ja ne mogu do njih, onda oni mogu do mene.  Razmota uže, napravi lasso i počinje vitlati njime po zraku. Želio je u omču stegnuti glave tih kostura.  Kosturi klepeću čeljustima izražavajući tako ironičan smijeh Atisu ravno u lice.  Atis baca omču; omča pada nedaleko do njega; nije se ni na par centimetara  približila kosturima.  Pita se, zašto se uopće trudi spasiti je. No vjera i srce, a ne razum, govorile su mu jedno da s tom ženom dijeli prenatalnu prošlost. Slutanja i reminiscencija, tjerale su ga da dade sve od sebe. U poetskim naricanjima  i viteškim nastojanjima želio je spasiti tu jadnu ženu od vjetrenjače.

***

Da, vitez i pjesnik u jednom biću; bio je to Atis.  Borac sa cijelim svijetom i bijedni, samotni naricatelj patnje, muke i smrti.  I u ovom slučaju Smrt je bila jedino rješenje; uvijek je svima samo želio smrt, svima koje je prezirao i mrzio. Pouzdano je znao da je tako. A sada se smrt vinula u slavno ruho pet bijelih kostura koji otimlju život koji za njega ima neko više značenje.  Kosturi su kostima svojih rebara stvorili kavez oko ženinog tijela.  Atis je očajan; bacanje užeta ne pomaže; nema učinka.  Sve je uzaludno.   Na podu nedaleko od užeta ugleda cijevi topova i metalne kugle. Imao je odličnu ideju, ali tom idejom, razbio bi iluziju žene koja mu se nasmiješila zavodljivim smiješkom  određene namjere. Pomisli kako bi bilo dobro  baciti rukom jednu od topovskih kugli u kavez od kostiju.  Kugle su veličinom stajale u šaku. I Atis spremno krene baciti kuglu kao u olimpijskom bacanju kugle ili diska.  Istegne ruku od naprezanja, ali nema učinka. Uspješno baca kuglu, koja se približava kosturima, ali obrnuta gravitacija, izbacuje kuglu u drugome smjeru, u smjeru jarbola.  Kugla lomi jarbol do Atisa. Aits pada zaslijepljen pod jatom iverja koje se uskovitla oko njegove glave.  Prilikom pada, osjeti kako se jedrenjak nagnuo u smjeru njegovog pada, kao da  je na njega naletio poveći val nepodnošljivog morskog bijesa. Pogled upre prema ženi. Žena je gotovo iščezla pod kosturima. Grizli su joj lice.  Želi se pridići, ali ga slomljeni i padajući jarbol stisne na palubu broda. Osjeća izvrtanje broda; valovi sve većom snagom udaraju u brod. Brod se izvrće na bok. Atis se instinktivno hvata za ogradu broda.  Zapljuskuje ga golemi val morske pjene; Atis se davi, osjeća da gubi život i vitalnost.  Brod je sasvim promijenio smjer.  Atis uperi pogled prema ženi i kosturima. No oni su nestali s vidika. Bilo je prekasno za bilo kakvu intervenciju, osim za intervenciju spašavanja vlastitog života. Brod se napokon izvrće naopačke. Kobilica i trup, ugledale su sad već zvjezdano nebo.  Atis se bori za zrak zaglavljen između palube i površine vode. Pluta i  maše rukama.  No odjednom na nogama osjeća teret, poput sidra koje ga vuče prema dolje. Pokuša mlatarati nogama, no one su zaglavljene, točnije, vezane o nekakav metalni stup.  Atis zaroni da bi oslobodio noge. No na nogama ugleda uže svezano u omču i cijev topa kako ga vuku prema dolje.  Luđački se otimlje za život mlatarajući rukama.  No ipak tone i propada. Slana voda mu ulazi na usta i nos stvarajući groznu bol u sinusima i ždrijelu. Pluća se pune vodom i Atis prestaje disati no još uvijek živi i gleda podvodni svijet u propadanju prema dolje.  Iz daljine  vidi kako mu se netko približava, neki objekt prepoznatljiva forme.  Kako tone, taj objekt prepoznatljive forme postaje očit. To je ona brineta. U čudu pomisli. Ono je bila samo predstava da mene utope. Ja sam ovdje žrtva. Brineta mu prilazi sve bliže. Sasvim mu se približila unakažena lica koje su oglodali kosturi. I počela govoriti pod vodom glasom koji je Atis jasno i glasno razumio. Glas je bio pomalo izobličen i poprimao je jeku neke nepoznate daljine „Dušo, ne boj se! To je samo san!“. Brineta ga zagrli i fiksira pogledom. Riječi „Dušo, ne boj se! To je samo san “razvodnjeno su odzvanjale u Atisovoj glavi dok je u brinetinu zagrljaju tonuo u beznadan ponor.

Probudio se u moru vlažnog lišća u zagrljaju vlastitog kaputa i okolnih grančica. Pridigne se i iznenađen primijeti šumu kasno jesenskog ugođaja.  Divovska debla s rašljastim, golim i vlažnim krošnjama, na prvi pogled nalikovali su na ruševnu gotičku katedralu s visokim svodom.   Onaj san je bio toliko moćna fikcija  da mu je trebalo vremena da se oporavi od šoka.  Pitao se kao je uopće završio u šumi, kako je moguće da je njegovo vječito lutanje završilo baš u  olinjaloj šumi jesensko melankoličnog ugođaja? Zadnje iz svijeta jave. čega se mogao prisjetiti je bila izložba slika na kojoj je zamijetio slikariju koja mu se u mislima netremice pojavila u snu. Crno more i bijela barka napola potopljena kako glavinja na putu u nepoznatom pravcu. Sjeća se jasno i živo te umjetničke tvorevine koja se idilično slijepila s njegovim stvarnim životom. Napravio je nekoliko koraka, pridržavajući se  za vlažna  debla. Lišće je škripalo pod njegovim nogama. Opet sam na nekoj prokletoj palubi. Opet me čeka iznenađenje. I tko mi može garantirati da ovo opet nije nekakav san. Ovo sigurno ne može biti java. Misli su bile sasvim opravdane. Nitko ne bi ni sumnjao da nakon onakvog sna o utapanju bilo koji čovjek pomisli na isto.  Opet je bio zaglavljen na palubi nekog nepoznatog broda.  Svaki korak kojeg je napravio po lišću, zaškripao bi  i podsjetio na škriputave daske palube jedrenjaka koji se izvrnuo.  Visoka stabla, nalikovala su na visoke jarbole bez zastava i jedra. Šumsko tlo, bilo je paluba od krhkih dasaka što škripe pod svakim stiskom ljudske noge. Atis je nijemo koračao mrtvim gradom jesenjeg pejzaža, gdje je iz svakog debla  zirkala Smrt. Gdje sam pobogu to? Što se dešava? Pitao se tako u tišini koju je nadglasavalo samo njegovo glasno i uzbuđeno disanje. Taj krajolik, nalikovao je na Smrtigrad, a ne na šumu.  Uspne se na omanji brežuljak, ne bi li bolje vidio krajolik i stvorio si mogućnost za prigodno utvrđivanje trenutne lokacije. U daljini ispod magle, nazirala su se svijetla dalekih gradova.  Izgledala su tako pitomo i krotko, mirno i usamljeno. Zaokupi ga jedna važna misao koja ga je mučila od…od…pa…od početka njegovog bivanja na zemlji. Svijetla gradova u daljini uvijek izgledaju tako pitomo i krotko, toplo i mirno. Uvijek imaš osjećaj da si u toj pitomosti mekanih svjetla dobrodošao i prihvaćen, voljen i uvažavan. Daljine čine čuda. U njima se krije nada koja čovjeku daje život. Čovjek teži za tom nadom, za tim uvjerenjem da će sutra biti bolje, ako se uspne na krovove visokih zgrada. Pitoma, topla i obećavajuća daljina, izvor su utjehe. I ta pitoma daljina, mnogo puta ga je vabila u svoj zagrljaj kao ulična svjetiljka naivnog noćnog leptira, dok nije spržio krila ili umro u kobnom zagrljaju.  Daljina je svetica pustoši koja vodi do nje.  I ta pustoš, vabila je Atisa u svoj zagrljaj. Nastavio je hodati šumom, tražeći izlaz iz nje. Dodirujući gotovo svako vlažno deblo stabla, prisjetio se svojeg najgoreg problema.  Na ovom nemilosrdnom svijetu, nikada se nije osjetio dobrodošlim ili pozvanim. Mnogo puta se pitao je li tako sa svima? Da li svi osjećaju isto? Ali shvatio je da samo njega vodi taj osjećaj. Nikada ga ni jedan grad nije prihvatio, ni jedno ljudsko društvo razumjelo. Uvijek je bio prognanik zbog toga jer je oduvijek znao jako dobro čitati ljude i pod nos im bacati istinu i grijehe. Još od najranijih dana je dobro opažao i čitao ljude i ljudske reakcije. Ljudi su mu uvijek izgledali kao obične figurice, kao krpene lutke koje ponavljaju istu grešku, koje se ne mogu osloboditi tog jednog puta kojim svi phodaju, puta determinističke tiranije. Ljudi se tome nisu mogli oduprijeti. Za razliku od njih, on se suprotstavio i odupro svim utjecajima prirodnih sila, pogotovo tog uzročno-posljedičnog djelovanja kojim je priroda sve ljude tjerala da čine ono što joj je bilo po volji, da prate obrazac davno utisnut u njine spise. Priroda je bila za Atisa neprijatelj, tvrdokorni đavao koji je bičem gonio robove da čini nemoguće stvari. Priroda nije bila ništa drugo za Atisa doli vješto ispredenim strategijama bičevanje robova i tjeranje ljudskih bića da rade za nju. Bio je kivan i na transcendentalno i transcendentno. Boga nikada nije trpio.  Smatrao ga je krvnikom, a sebe prokletim i žrtvom Njegove tiranije.  Šuma je bila labirint. Kako se Atis kretao šumom, tako uočava da se neprestance vrti u krug.  Kakve su sad to vradžbine? Prokleta nek’ si sva prirodna silo! Nećeš me potući i prisiliti da ti služim! Neću ti dati da me poraziš i učiniš od mene maloumnog glupana koji će slijediti tvoje naredbe, tvoje uvjete i zahtjeve! Neću dati! Borio se mnogo puta sa samim sobom, s ljudima kojima je mogao proreći sudbine, ali bez ikakvih čarolija, jer je jednostavno vidio kuda sve to vodi, kuda vodi određeni postupak, određena radnja.  Život mu je u ovoj guduri bio najveći neprijatelj. Tamo negdje u crnom mraku ništavila, živio sam bezbrižno i dostojno mojeg položaja. Ta neka astralna sila, šetala je po cesti nevidljivoga i uživala u svojim kontemplacijama. No onda se parkirao crni kombi s otmičarima. Oni su me ugrabili,  imobilizirali, zatvorili mi usta, oči i uši; svezali me  i ubacili u kombi. Probudio sam se najednom u nekom nepoznatom dijelu svemira, meni sasvim neprirodnoj okolini i staništu. Tamo su me bičevali i tjerali da radim za njih, da služim njihovoj svrsi. Tjerali su me da prihvatim njihove običaje, jezik, kulturu, doktrine; tjerali su me da budem jedan od njih. To je život otmičar, tamničar i krvnik.  Mnogo puta takve misli su ga odvajale od sebe samoga. Bježao je od sebe, od ljudi i svijeta. Tražio je utjehu u daljinama. No kad bi se zadržao negdje u nekom gradu ili pristaništu, nije izdržao dugo.  Ubrzo bi se uznemirio. Dobra volja i znatiželja umah bi se pretvorile u očaj i depresiju. Daljine su ga nadahnjivale i budile neku uspavalu sjenku slutnje na davna vremena prije nego što su ga ugrabili i oteli.

***

Umoran i iscrpljen od misli i lutanja šumom, nagonom špiljskog čovjeka, odluči prikupiti nekoliko grančica i drva te zapaliti vatru. To je početak svake civilizacije. Upaliti vatru, rasvijetliti mrak i vabiti u propast modernih gradova  izjednačavanjem u jednoj misli te gubljenjem ličnosti u licemjernoj klasi manjine koja porobljava i čini nas inferiornim članovima; to je bilo naslijeđe od davnina, usvojen prirodni obrazac tiranije. Atis prikupi nekoliko grančica za potpalu i posloži ih ispod drva. Traži po džepu kaputa upaljač, obični upaljač serijske proizvodnje. Škljocne jedanput, dvaput, triput, ništa. Protrese ga i ponovno škljoca. Nalikovao je baš na prapovijesnog neandertalca koji je pokušavao zapaliti vatru trljanjem dvaju komada drva jedno o drugo. Vatra na upaljaču plane, ali su grančice isuviše  vlažne.  Zamišljen i mokar od vlage, boji se da ne odapne u ovoj guduri jer je još bilo prerano za umiranje. Budući da nije znao gdje je i da šuma krije mnoga iznenađenja, bojao se da ga ne presretne kakva zvijer. Brže-bolje posegne u drugi džep kaputa i izvadi revolver, američkog kova.  Ne sjeća se gdje ga je pokupio, ali ima osjećaj da ga je osvojio na pokeru kao ulog u nekom dalekom gradu jedne dosadne zimske večeri.   Izvadi iz njega jedan metak. Noktima i zubima pokušava odvojiti čahuru od zrna. Uspijeva otvoriti metak i ispod grančica po sluzavom lišću posipa barut. Primiče upaljač i škljocne. Bljesak. Barut plane i grančice se zapale. Sitan plamen  plavog srca, postaje sve veći i veći. Atis je uspio zapaliti vatru. Prije nego što vrati revolver u džep, provjeri stanje; ima samo još dva metka. Pomisli. Valjda će to biti dovoljno za svladavanje neprijatelja. Otkad je osvojio taj revolver, nije se odvajao od njega. Nije još ispucaao ni jedan metak. Nije bilo prilike, potrebe….Nije imao jasnu predodžbu neprijatelja. Mogla je to biti bilo koja šumska životinja, bilo koje biće pa i čovjek. Za njega je čovjek uvijek bio najveći neprijatelj. Sjedne uz vatru i ispruži dlanove s namjerom da ih zagrije. Zadubio se ponovno u misli. Prisjećao se svojeg ranog života. Nikada nije upoznao roditelje. U ubožnici gdje je stanovao izvjesno vrijeme  rekli su mu da ga je majka ostavila pred pragom ubožničkog doma. Osim toga više ništa nije znao osvojoj obitelji.  Jedan događaj ga je posebno zaokupljao. Imao je tri godine dok je  hodao po ubožničkoj kuhinji. Uhvatio se za ogradicu koja je odjeljivla krušnu peć od ostatka kuhinje. Tu je doživio šokantno iskustvo, šokantno buđenje iz dubokog sna  ili kome.  Državši obje ruke na  ogradici, zagledao se u njih, potom je pogled spustio na trup plave trenirke i spustio do poda, do bijelih cipelica.  Tada ga je u njegovoj primitivnoj pameti okrznula misao: „Što je ovo? Kakvo je ovo tijelo? Kakva je ovo šala; čije su ovo ruke, čije je ovo tijelo; kako to izgledam?“ Bila su to šokantna pitanja  čovjeka koji se probudio iz dubokog sna s amnezijom.  Nije mogao vjerovati da je to zapravo on. Briznuo je u plač i histerično se derao. Nije baratao konceptima ljudskog jezika vrlo dobro ni poznavao najbolje sintaksu i semantiku da bi izrazio taj osjećaj. Zato mu je to sjećanje danas popriličnoslikovito i jasno. On kao da je živio u nekom prethodnom životu, kao da je već bio to, samo u drugom obličju.  Probudio se u stranom tijelu; u tuđem tijelu. Tako bi danas objasnio svojom inteligencijom i umom to stanje šoka. Probudio se u tuđem „odijelu“. To jednostavno nije bio on na kakvog je nalikovao, to nisu bile njegove ruke ni trup ni noge. „Što se događa?“ Tako strašno je bilo to poimanje istine, poimanje tog užasnog događaja. Cijeli život još od najranijih dana, mučile bi ga slutnje. Slutio je da  ima neku prenatalnu prošlost prije nego je bio začet. Slutio je da je živio u nekom drugom obličju, puno boljem i višem nego što je čovječja jedinka. Osjećao se astralnim bićem; smatrao je da je ova tamnica ljudskog tijela, kazna za opačina koje je učinio na nebu kao anđeo; put iskupljenja i okajanja grijeha.  I to ga je cijeli život pratilo; zbog tog intenzivnog osjećaja da je bio netko drugi, nije mogao naći miran život, s tipičnom tematikom jednog prosječnog, ograničenog građanina. Nikad nije mogao postati takvim čovjekom; nikad se nije mogao toliko poniziti pred bičem prirode i pretvoriti svoju uzvišenu inteligenciju koja je nadrastala sve ovo i običnom hiru prirode i Boga.

Iz tame njegovih misli, trgnu ga koraci malene šestogodišnje djevojčice koja se promrznula, približavala vatri. Atis ustane od straha. Mislio je na najgore, da ga netko prati, da je životinja, neprijatelj u bilo kakvom obličju. Zamalo da nije isukao revolver. No onda ugleda blijedo lice plavokose djevojčice s crvenim kaputićem poput djevojčice iz poznatog filma Schindlerove liste sa smeđim ruksakom na leđima kako se približava vatri. Djevojčica je šutjela. Kad se je umirio upita blagim glasom. „Jesi dobro? Kako se zoveš? Gdje su ti roditelji? Zar si se izgubila?“ Toliko zbunjujućih pitanja odjednom natovarenih na um malenog djeteta koje frustrirano ovim podnebljem i intenzivnim osjećajem gubitka i neprihvaćanja nije moglo zaobići suze. Djevojčica počne plakati.  Atis je instinktivno  prima u zagrljaj, približava vatri i obrati se nježnim i utješnim riječima. „Izgubila si se. I ja sam se isto izgubio. Ne znam odakle sam došao i kako sam stigao ovdje. Nemoj plakati. Pa mene si našla. Više nisi sama.“.  Atisa zaokupi ruksak na djevojčičinim leđima.  „Daj da skinemo taj ruksak. Bit će ti udobnije.“ Djevojčica se usprotivi namjeri da Atis skine njezin smeđu ruksak. Atis pomisli da je u njemu nešto vrijedno, ali ruksak je bio prazan. Barem je toliko mogao osjetiti pod rukom.  U njemu nije bilo baš ničega osim možda kakvih papira. Obrati se šutljivoj djevojčici. „Dobro ne moramo skidati ruksak. Imaj ga ako se tako bolje osjećaš.  Imaš li možda kakve hrane u tom ruksaku? “ Upita s nadom da će se nešto naći. Djevojčica odmahne glavom. Upita je. „Jesi gladna?“ Djevojčica ponovno odmahne glavom. Atis je smatrao da je posrijedi tvrdoglavost uslijed straha pred nepoznatim čovjekom. Zato odluči iz džepa isukati  nedovršeno čokoladicu od jučer koju je načeo pod monstruoznom željom da zasladi nepce.  Odvrne omot, zagrize čokoladicu i ponudi  djevojčici. No djevojčica  je samo odmahivala glavom i  stiskala ruke uz crveni kaputić. Postao je rob sudbine. Cijelo vrijeme otkako je došla djevojčica, osjećao je zlu kob oko sebe. Imao je osjećaj kao da ih stalno nešto ili netko promatra. Djevojčica se mirno grijala uz vatru. Atis je proždrljivo jeo svoju čokoladicu, ali je nekoliko posljednjih komadića pospremio natrag u džep u slučaju da se djevojčica predomisli. Primakne se djevojčici  i zagrli je. Ona se blago osmjehne i  nebesko plavim očima  upre pogled u njega. Oči su joj bile kao čisto modro more, kao visoko plavo nebo bez oblaka.  Oči su sjajile kao dvije iskre. Bile su staklene i Atis je u njima mogao vidjeti odraz svojeg lica. Atis u plavetnilu staklenog oka zamijeti siluetu koja se pomakla između debla. Zadrhće od straha. Ustane, pušta djevojčicu iz naručja i okreće se oko svoje osi, ne bi li ponovno zamijetio siluetu tog nečeg što ih prati. Počela je padati kiša. U laganom ritmičnom kontinuumu, kiša se obrušavala na vatru i gasila je. Atis je ostao bez jedne vrste pouzdanog oružja kojim bi mogao potjerati životinje ukoliko nasrnu na njih.

Atis potpuno ignorira kišu. Djevojčica se prilijepi uz njega i pogledom prati Atisove pokrete glave.  Ponovo se pomaklo. Atis ovaj puta zamijeti dugačku dlaku  nakostriješenu poput pijetlove krijeste  na poleđini  dva najdeblja drveta. Nije mu trebalo puno  da shvati kako se radi o vukovima.  Vukovi! Očito su gladni kada nas slijede!  I dok se vukovi još nisu istrgnuli iz daljine i nasrnuli na Atisa, Atis bez previše promišljanja uzme djevojčicu u naručje i potrči u sujprotnom smjeru.  Tri gorostasna vuka, istrgla su se doslovno iz dva najdeblja debla u šumi. Tek rođene zvijeri, pohitale su za Aitsom kojem je bijeg otežavala djevojčica u crvenom kaputiću.  Atis trči i osvrće se oko sebe. Zapliće u granje, koraci se kližu po vlažnom lišću. Osjetila su otupila od ritmičnog tona kiše.  Čuje samo teške korake u trku.  Vukovi napreduju za njim.  Djevojčica ga je čvrsto obujmila oko vrata.  Čak ga steže i previše.  Atis čvrsto držeći djevojčicu osjeti da se u ruksaku nešto miče, nešto metalno. No nije bilo vremena za takva razmatranja.   Iako je uzmicao sasvim dobro, vukovi su bili u prednosti. Brzina koju su postigli četveronoške grabeći šumsko tlo, bila je veća od brzine dvonožnog trkača s teretom u naručju. Vukovi trče što ih noge nose, lomeći sve pred sobom. Kao munja, impresivnom snagom lome debla ostalog drveća i uklanjaju svaku prepreku na putu, samo da bi dohvatili Atisa. Atis u jednom trenutku preko ramena, ugleda kako je jedan od vukova okliznuo sa staze.  Na trenutak se poveseli i osjeti olakšanje.

***

Pred njim se nazire brežuljak prepun mokrog lišća.  Neću uspjeti! Nemoguće! Pomisli prije nego što se pokuša uzverati uz brežuljak slijepljen od raznobojnog mokrog lišća.  Padne, a djevojčica tresne na lišće pritom ne ispustivši nikakav krik. Atisa to malo začudi. Kako je moguće da ovo malo biće uopće ne reagira na takav pad.  Stalno šuti. Da sam ja tako pao, vjerojatno bih ispustio i uzdah. Nije posustajao od uspona na brežuljak.  Primakao se djevojčici, uspravio je i gurao na brijeg. Dobro je zario debele nazubljene džonove cipela, stvarajući uporište djevojčici. Djevojčica je bila uspješnija od vukova koji su isto tako ogrezli u mokrom lišću. Bijesne gubice koljačkih očnjaka, teškim stiskom, umijesile su lišće u blato. Kandžama su  kopali zemlju, tražeći uporište za uspon.  Atis se polagano uspinje uz brijeg svako malo zastajkujući, kako bi  stvorio uporište za djevojčičin uspon.  Vukovi su bijesni, ali ne napreduju dobro. Kiša je i njima bila neprijatelj.  Atis nazirući vrh brežuljka istisne djevojčici. „Hajde, požuri. Uskoro si na vrhu.“  Vukovi se uspinju i svako malo klize i kotrljaju se niz brijeg.   Jedan od tri vuka, uspio se uzverati gotovo do Atisa. Iako je klizio, čupao je Atisa po nogavicama brzim pokretima glave i čeljusti. Atis se bori udarajući cipelama debelog džona gubicu vuka. Vuk svakim udarcem gubi tlo pod nogama. Oboje su vrlo uporni.  I vuk i Atis, ne daju se; ravnopravno se bore za svoje teritorije. Prokleti psi! Pomisli Atis, dok mu je noga zapela u vukovoj gubici. U međuvremenu, djevojčica u crvenom kaputiću se uspela na vrh brijega. Primiču se i druga dva vuka. Atis gubi sve nade, ali istovremeno osjeća olakšanje jer je spasio život djevojčici iako ne zadugo. Znao je da bi ovim vukovima bio samo jednokratan zalogaj poput brze hrane i da bi nakon što srede njega, nasrnuli ponovno na djevojčicu. Počeo se jako koprcati, ali vuk ne otvara čeljusti, ne pušta cipelu. Atis udara drugom nogom i osjeti kako zajedno s vukom klizi prema dolje.  Pogled je usmjerio prema vrhu brijega.  Začuje strašno cviljenje vuka pod nogama. Ponovno usmjeri pogled na vukove. Vuk koji drži njegovu nogu priklještenom, raskrvario je  gubicu.  Baš čudno. Nemoguće da je to posljedica slabih  i tankoćutnih udaraca nogom.  Iznad Atisove glave doleti nekakav projektil i ponovno udari vuka u gubicu.  Atis svrne pogled na vrh brijega. Ugleda kako djevojčica baca pozamašne komadiće drva koje je našla  na brijegu.  Po trećem projektilu, vuk popušta i stropoštava se uz jako cviljenje niz brijeg, pritom zahvativši ostala dva vuka koji su svako malo klizili, trudeći se uspeti za Atisom. Atis primjeti da su se vukovi počeli međusobno klati. Među vukovima je vladao gnjev. Dva vuka su nasrnula na trećeg koji ih je prilikom pada povukao sa sobom. Iz podnožja brijega, čuje se glasno cviljenje i režanje. Atis uhvati pogodni trenutak i krene se uspinjati  uz brijeg. Koraci su propadali u mokro lišće i klizili prema dolje. Bilo je to kao da  hoda po krovu nečije kuće, a crijepovi pod težinom koraka i pokretom noge, iskaču iz svojih ležišta i klize prema dolje, a s njima i noga penjača. Izgledi za uspon su bili vrlo mali. Atis se svejedno jako trudi, nadljudskom snagom pokreće noge i uspinje se uz brijeg.  Pomisli kako se izvukao, no  jedan od  bijesnih vukova,  u naletu gnjeva, doskakao je do Atisa vrlo vješto i uspješno.  Atis začuje teške korake iza sebe. Vuk ga je ščepao za gležanj. Atis ispusti gromoglasan krik. Zaviče prema djevojčici. „Pogodi ga!! Baci još drva!“. Vuk stišće čeljusti i kani Atisa povući sa sobom dolje među ostale vukove koji su pognutih glava nestrpljivo hodali lijevo-desno, motreći plijen. Djevojčica baci omanju drvenu kladu, ali promaši vuka. Baci drugu i ta padne ravno na Atisovu glavu. Ovaj projektil nimalo nije bio dobrodošao.  Atis u naletu boli viče. „ Prestani bacati! Bacaš po meni nesretnice!“ Odjednom Atisa ošine kao grom, pomisao. Čovječe! Pa ja imam revolver! Koja budala. Zašto se toga nisam ranije sjetio!? Izvadi iz džepa revolver i uperi ga u vuka.  Vuk ustukne i ispusti Atisev gležanj kao da shvaća što će se sljedeće dogoditi, kao da želi biti upucan, kao da je mirne duše prihvatio poraz. Atis ne oklijeva nego puca vuku između očiju. Vukovi u podnožju, podignu glave i krenu zavijati iz sveg glasa dajući počast mrtvome vuku, svojem bratu po krvavim očnjacima. Njihov brat je mrtav,  prihvatio je poraz.  Upucani vuk, kao marioneta kojoj su presjekli konce, pada beživotno spokojno, mlohavog tijela na lišće i otkotrlja se prema dolje.  Atis želi ispucati i drugi metak na preostale vukove kako bi ih barem otjerao, no revolver se zakoči.  Promrmlja. „Kvragu sve!“ Imao je tako dobru priliku, ali se zla kob umiješala. Spremi revolver natrag u džep.  Pohita brže-bolje prema vrhu brijega.  Tamo ga dočeka uplakana  djevojčica. Stisne se uz Atisa obujmljujući ga oko pasa, dok on s vrha brijega motri na vukove. Vukovi su prestali zavijati i začudo počeše se gostiti s tijelom trećeg vuka. Baš čudno; ovo su vukovi kanibali. Hrane se svojom vrstom. Pomisli, no neka sumnja, prepolovi  ovu misao. Zašto ga onda sami nisu zaklali i pogostile se njime.?  Zvuk lomljenja kostiju, mljackanja i srkanja krvi dopire do vrha brijega.  Kiša je začudo  s ovim prizorom nestala. Atis naglas razmišlja. „Kakav je ovo svijet? Čudne se stvari u njemu događaju.“ Prisjećao se sna  kada je horda kostura komadala onu brinetu, kako je sve tamo bilo realistično i realno, baš kao i ovaj prizor sada. „Baš čudno…baš čudno“. Ponavljao je u sebi sa zebnjom u srcu dok je zurio u prizor s vukovima.  Pomisli. Ovo će ih barem malo zadržati. Nije znao pravi razlog, zašto su vukovi nasrnuli na njega i djevojčicu. Vjerovao je da su gladni, da je prirodna reakcija da napadnu  sve oko sebe što je jestivo. Tako se i on našao u tom iskušenju da glumi lovinu. Djevojčica plavih očiju, gledala ga je samilosno. U pogledu je govorila. „Stranče, spasio si me… Stranče, spasio si me… Hvala…ti… Hvala.“ Vrlo utješno i ispunjavajuće priviđenje.  Atis pogledom odmakne od prizora  s vukovima.  I dalje je pred njim bila šuma. No ne tako daleko, nazirao se debeli stup dima.  Ponadao se. Možda ima još izgubljenih ljudi poput mene ovdje. Možda nas dvoje nismo jedini koji smo zabrazdili u šumi. Možda je i druge zadesila slična sudbina? Sudeći po količini dima, mogao je naslutiti da se radi o povećoj vatri što  samo znači da  ima i više ljudi. Već vatra, znači više ljudi.  Prigne se k djevojčici i umiri je. „Nismo sami. Tamo ima ljudi poput nas.“ Pokaže rukom u smjeru dima. „Siguran sam da nam mogu pomoći. Dođi, idemo! “ No djevojčica je na Atisevo nezadovoljstvo pružala otpor. Pitao se čega se sad boji, ako je opasnost s vukovima prošla.  Djevojčica se ukopala u mjesto i  odmahivala glavom. Jadno nijemo biće. Od šoka nije uopće  progovorila kako smo se sreli. Mora da se joj  nešto dogodilo da su joj možda oni ljudi naudili.  Sine Atisu kao jedna varijanta priče s kojom bi objasnio zašto je djevojčica nijema.  To je moglo biti logično, ali nije imao izbora. Ali moramo poći tamo jer to nam je jedini spas. Nemam previše izbora. Što ako ponovno napadnu vukovi? Što ako… Odluči svakako je povesti unatoč njezinom opiranju. Ipak ona je tvrdoglavo dijete, a on odrasla osoba koja donosi racionalne ne odluke.

Atis primi u naručje tvrdoglavo dijete koje se ritalo i posljednji puta okrene prema vukovima.  Vukovi su iznenada nestali.  Čak  nije ostala ni lešina vuka kojeg su čerupali kao divlji jastrebovi. Stvarno čudno. Pomisli. Sve su odnijeli i počistili. Samo neka nas puste na miru neko vrijeme. Atis s djetetom u naručju koje je samo plakalo ili udarajući ga nogama iskazivalo protest protiv njegove volje, zaputio se putem sivog stupa dima.  Uza svo životno proputovanje, lutanje po gradovima i bježanje kroz razne proplanke zaustavljajući se samo nakratko, družeći se  s ljudima samo u prolazu i to ne odviše srdačno i iskreno, ova šuma mu je izgledala konačno kao dom. Iako je takav dom  opasan, bio je mjesto u kojem je osjećao tu neku tajnovitost, tu neku preobrazbu. Nakon vukova koji su nicali iz debla i djevojčice koja je došla niotkuda, ovakva tajna bila je ravna njegovom shvaćanju i poimanju neke prenatalne prošlosti, nečeg što je doživio prije ovog svijeta. U vlažnoj šumi melankoličnog podneblja, osjećao se bliže domu, nekoj višoj svemirskoj ustanovi u čijoj je ljusci živio život prije ovog života,  zaogrnut vlastitom voljom i emancipacijom, samoodrživošću i mirom. U šumi je mogao osjetiti svoje Faunovsko podrijetlo. Euforija  je bila u progresivnom porastu, a s njome i nada da će konačno dobiti i neke važne i davno skrivene odgovore.

***

Zaogrnut mnoštvom misli koje su ga nosile u naručju kao što je on nosio umornu djevojčicu u svojem, koracao je više po zraku nego po zemlji.  Put do civilizacije, kako je mislio, bio je dug i maglovit. Lišće se uporno lijepilo za debele potplate cipela.  Svako malo zirka na djevojčicu i primjećuje da je zaspala.  Raznježi se i poželi joj lijepe snove poljupcem u čelo. Pod rukom koja je obujmila djevojčicu oko leđa, osjećaj nekakvo komešanje i kretanje.  No previše je bio zaokupljen drugim mislima da bi na to obraćao pažnju.   Prisjećao se klateža i svih onih prizora s vukovima.  Zvuk vlastitih koraka, odzvanjao je poput indijanskih bubnjeva prilikom njihovih svetih plesova inicijacije i rituala. U tom bubnjanju, vrati se u prošlost, u ubožničke dane.  Sjedio je za stolom, dok su se druga djeca igrala lovice i raznih drugih igara koje su uključivale trčanje, viku i graju.  Nikad nije mogao naći prijatelja; nikad se nije ni trudio naći prijatelja jer mu je već tada dosađivalo to nisko majmunsko gubljenje vremena. Svoje vršnjake kao i odrasle, pročitao je kao otvorenu knjigu. Jednostavno to je činio bez prevelikog napora i naprezanja; to je bilo dio njega, njegovog integriteta. Nije se mogao poistovjetiti s tom djecom sa svojim vršnjacima. Promišljao je život u najranijim danima i zaključio da je besmislen. I tu misao je dosljedno nosio sa sobom čitav život. Nikada nije odstupio od nje. Često je sjedio za stolom i promišljao. Morila ga je slutnja; osjećao se kao da je sve već to jednom proživio, sve to  osjetio na svojoj koži u nekom drugom obliku.  Nije imao nikakve vizije tog davnog života ili priviđenja zbog kojih bi ga smatrali uvrnutim, već jednostavno, slutnja je bila ta koja je pobuđivala tolike emocije, toliko žaljenja za nekim davnim vremenima i mjestima u kojima je bio doista svoj. Gledao je svu tu djecu kako se bezbrižno igraju i ne opterećuju promišljanjem o životu. Bilo mu je jeziva ta predvidljivost ljudskih reakcija to što je već na početku poduzimanja aktivnosti mogao predvidjeti siguran kraj.  Sjeti se kako je jednom škola organizirala  ekskurziju u posjet povijesnim znamenitostima.  Taj događaj ga se toliko dojmio, da je odbijao vratiti se u ubožnicu. Svi predmeti, namještaj, tepisi, zidovi, slike, grbovi, oživjeli su. Sve to je zračilo nekim davno nestalim životom. Kao da je mogao predosjetiti prisutnost tog davnog života, kao da je osjećao te mrtve osobe oko sebe.  Vidio je kroz maglu njihove prošlosti  nejasna obličja, zamućena lica  i   šareno ruho. Vidio ih je iako to nitko drugi nije mogao.  Magla baš kao i ova po kojoj sada kroči, u prostranoj dvorani gdje su vijećali velikani neke davne prošlosti, činila je te siluete živima.  Njihovi životi isparavali su i zračili iz svakog predmeta koji se zatekao u tom jednom trenutku.  Već tada morila ga je epikleza. Sjeća se kako je bio nemiran i buntovan dječak koji je na ekskurziji mnogo zanovijetao i pričao po mišljenju odraslih besmislene priče. Dok je gledao sve te mrtve duše u toj zadimljenoj prostoriji, od muke i straha, preneražen, izletio je u dvorište na kojem ga je dočekao još bizarniji  prizor. Na visokom zidu bedema bilo je prikovano gorostasno biće.  Tada još nije poznavao okovanog Prometeja ni raspetog Krista. Nije mu bila znana mitologija ni religija.  No ipak nije mogao vjerovati kako su tog okovanog diva pogubili, zaklali oštricom  koplja.  Magleni vidici prigušivali su krikove tog diva, neka plava krvca je potekla ravno pred njegove noge. Nije mogao više podnijeti napetost prizora. Onesvijestio se i zatim probudio ponovno u ubožnici.  Sa starijima od sebe, s odraslim osobama najbolje se slagao. Osim predviđanja, epikleze, čitanja ljudi i predosjećanja, događalo mu se da vrlo često razgovara s odraslima kao sebi ravnopravnima.  I odrasli i on sam,  bili  su začuđeni tom vještinom ili zrelošću.  Nije znao to definirati.  Njegova duša kao da je bila stara stotine godina, zaključana u mlado i nemoćno tijelo. Čak su mu poneki odrasli zaposlenici u ubožnici, znali prilaziti i tražiti savjete.  Ili pak su u njemu tražili utjehu, ispovijedajući mu svoje teškoće i probleme kao svećeniku.  Taj mali ispovjednik, djelovao je kao ozbiljan  mudri starac.  Sve to ga je toliko intenzivno pratilo kroz tolike godine života.  Valjda zato nije više imao snage  biti s ljudima; ljudska zemna misao mu je postala pretijesna.  S navršenih petnaest godina, pobjegao je iz ubožnice i lutao svijetom unaokolo baš kao i sada. U daljini je tražio utočište, u gradovima i mjestima pronalazio razočaranje i neprihvaćanje. Što reći,  bio je vječiti beskućnik.

 

 

Iz misli ga trgne djevojčica u crvenom kaputiću ispuštajući nerazumljive zvukove.  Atis  gleda djevojčici ravno u oči ne bi li shvatio što hoće. No ubrzo shvati kako mu kažiprstom pokazuje prema ustima.  To je očito bio znak da je gladna. No konačno da sam doživio i taj trenutak. Pomisli i upita je kako bi potvrdio svoje razumijevanje njezine pantomime. „Gladna si?“ Djevojčica kimne glavom. Pa kako i ne bila gladna uslijed toliko napetosti i nervoze, prevaljenog puta i borbe s vukovima.  Spusti je na zemlju i iz džepa izvadi  posljednji komadić čokoladice koji je prethodno pospremio za nju.  Dok je djevojčica mljackala čokoladu, Atis zamijeti kako su prešli tek trećinu puta prema dolini gdje se puši dim.  Šuma je i dalje jednako izgledala.  Redovi drva zaklanjali su pogled od bilo čega. Atis  se nalazio u kavezu. Trebao je pronaći samo mišju rupu  koja je izlaz iz ove  noćne more. Zaključi da je pametno stalno se kretati.  Nikada se  ne zna kada ponovno vukovi mogu napasti. Ona gozba, bila je samo trenutačno  zadovoljstvo. Vukovi bi mogli ponovno napasti; pitanje je samo vremena kad će se to dogoditi.  Atis želi primiti u naručje djevojčicu koja je slistila čokoladu polizavši i njen posljednji komadićak s omota.  No djevojčica se otima i odmahuje glavom. Na želi da je Atis više nosi. Pruža prema njemu ruku. Atis shvati da djevojčica više ne želi da je nosi, već da ravnopravno pored njega prevaljuje udaljenost koja ih je odvajala o cilja.  Atis svjestan da će ovako put biti poprilično dug jer su koraci djevojčice vrlo kratki. Bojao se da tako neće stići do noći na destinaciju. A kad se spusti noć vukovi dobiju iznimnu terensku prednost. Ipak poštuje želju djevojčice, primi je za ruku  krenu dalje put sivog stupa od dima.

***

U intenzivnom klinču s ovim mislima o šumi i noćnim morama izvire na površinu  i objašnjenje kako je dospio ovdje u vlažnu i nemilosrdnu šumu. Mozak pod presijom raznih misli, dozvolio je da objašnjenje  jednostavno ispliva na površinu. Prisjetio se prošle večeri, kada je posjetio  izložbu umjetničkih slika; točnije izložba se zvala Flemish art of th 500. Uvijek kada bi se našao u nekom gradu, posjećivao bi muzeje i galerije, kao da liječi dušu na tim umjetninama ljudske ruke i prošlosti, iz kojih izvire duh. Slike ga se nisu baš previše dojmile. Nekako su bile prenapadne, prenasilne, osim one slike omanjeg formata s polupotopljenom barkom koja je jezdila mrakom. Potpuno je poistovjetio svoj život s tom slikarijom, no ono što ga je najviše zaokupilo na toj izložbi bila je jedna druga slika.  Prizor rata, borba između viteza križara i  heretika; na brdima leže mrtvi heretici kao upozorenje  pripijenih tijela uz kotače od kočija visoko podignutih  drvenim motkama.  U daljini gore sela, a u dolini se ljudi međusobno kolju i ubijaju.  Vlada opći metež i prenapučenost. To je bilo Atisovo osobno mišljenje.  Nije ga  toliko zaokupljao rat i strahote rata koliko prenapučenost ljudskog roda na toj slici. No jedna sitnica mu je posebno upala u oči.  Ispod jednog hrasta nalazio s okrugli stol prekriven  bijelim stolnjakom. Pored stola, na koljenima, dvorska luda obučena u srednjovjekovnu kukuljicu i habit prošiven crno-bijelim rombovima, neprimjetno puže i skriva se pod stol.  Na licu joj zgražanje i strah.  I dok se drugi kolju i ubijaju, ratuju u ime Krista i prave vjere, on se pametan  skriva i spašava živu glavu.  U tom prizoru Atis prepoznaje i sebe na neki način. Poistovjetio se s tom dvorskom ludom. I on je poput nje samo promatrao ljude i predviđao razvoj situacije.  No tog trenutka u odsjaju stakla te slike, bljesne silueta čovjeka. Okrene se i iza sebe ali samo zapazi prolaznike, ljude koji su isto kao i on posjetili izložbu slika.  Ponovno upre pogled u sliku i opet u staklu ugleda siluetu koja se sve više približava.  Sve više je nalikovala na  tog dvorskog zabavljača. Pomisli da je to samo njegova fantazija, osjetljiva mašta i paranoja. U tik trenutka osjeti vlažni rupčić na nosu i oštar miris neke kemikalije.  Stisak je bio poput metalnog škripca.  Otimao se  no nije se mogao osloboditi.  U staklu slike je u agoniji promatrao  kukasti nos izbočenu donju čeljust i  zubati osmijeh dvorske lude. Onesvijestio se i idućeg jutra probudio u zagrljaju šume.

Put do odredišta je bi iznimno naporan i iscrpljujuć za djevojčicu. Poštujući želju tvrdoglave djevojčice, Atis nije imao baš previše izbora. Zato predloži djevojčici da malo odahnu.  Djevojčica se nije bunila. Legla je na lišče, umotala se u kaput i drijemala.  I Atis odluči malo ispružiti noge.  Ovije se oko djevojčice i obujmi je rukom. Zaželi da već jednom izađe iz šume.  Na trenutak zadrijema i savlada ga san.

Stajao je raširenih ruku nad procjepom ništavila kao da čeka vjetar koji će proći kroz njega i odnijeti svu čađu i višegodišnju plijesan. Zurio je suznih očiju u crno grotlo vijavice  koja se uskovitlala kao uragan, ali njegov pogled je bio usmjeren na neku davnu sadašnjost koja boli i peče kao  otvorena rana. Pogled mu je tonuo u ništavilo koje je grlilo njegovu dušu i stopilo se s njome. I u trenutku prevage, surva se u crne zjene ništavila i sa sobom povuče sve sablasti zla i zvjerske koljačke očnjake, svu tugu i bol, očaj i patnju, strah i nemir, besmisao i blud.  I sva ta boginja ništavnosti kao prašina nošena vjetrom, tražila je  put u ponor za svojim vjernim flagelantom.  I čitav svijet nakon njegovog pada propupa, prolista, pozeleni i oživi oslobodivši se mrene i teškog jarma.  Procjep ništavila se zatvara. Iz pupoljka  bijelog ljiljana, ponovno se rodi biće nalik bijelom anđelu i poleti prema nebu, visoko motreći svijet pod sobom koji je radosno domahivao spasitelju.  Letio je sve više i više približavajući se  zubatom suncu. Osjeti tinjanje, prženje i vatru na svojim krilima.  Krila pougljeniše i on počinje padati prema zemlji, survati se u plamenom žaru. Pada sve većom brzinom; vraća se zemlji koja ga je oslobodila tereta i okova.  Krila više nema, izgorjela su do kraja. I to bijelo biće opet pada na zemlju uz snažno podrhtavanje.  Otvara se procjep ništavila i guta sve pred sobom.  Sve što je malo prije oživjelo, nestaje i gubi se pred raljama ništavila.  Atis ustukne i ote mu se krik. „Dosta! Prestani!“  Probudi se i vidje kako djevojčica stojeći bulji u daljinu preko njegovog ramena.  Atis se sa strahom osvrne. Bili su to opet vukovi i to ona dvojica strašnih vukova koji su davno namirisali njegovu krv.  Šutke uze djevojčicu u naručje i počinje grabiti nogama udaljenost puta.  Vukovi su jedan trenutak čekali kao da žele dati početne prednosti Atisu i djevojčici, međusobno pogledavajući se. Komunicirali su pogledima očiju. Kada se Atis kojih dobrih deset koraka udalji od vukova, oni krenu za njim. Vukovi su ga ovaj puta stvarno iznenadili. Atis  shvati da je sada potpuno razoružan. Revolver je zakočen, noge mu klecaju, nedostaje mu snage i djevojčica u naručju postaje sve teža.  No spas se nazire u  daljini koja se skrivala pod maglom.   Nedaleko ispred njih nazire se voda, jezero. Atis pomisli kako će voda odbiti vukove.  No problem je bio kako će u nedostatku snage sam preplivati to jezero.  Vukovi su napredovali jednakom brzinom kojom se Atis približavao jezeru.   Kako se sve više približavao, tako mu je pogled bio čistiji i jasniji.  Iza sive magle u šikari, nalazio se zavezan drveni čamac s veslima.  Konačno smo spašeni!  Pomisli i umiri uplakanu djevojčicu. „Ne boj se.  Spas je tik do nas.“.  Atis  u navali žurbe položi  djevojčicu u čamac, odveže konopac i odrine se od kopna.  Brže-bolje uklopi vesla u svoj ležajeve i posljednjim snagama  poče veslati.  Odmakao je dovoljno od kopna da ga vukovi više nisu mogli dograbiti.  Vukovi su se na iznenađenje panično bojali vode i oklijevali u nastojanju da nastave put. Svaki bi od njih umočio šapu u vodu  i onda je brzo izvadio pritom ispuštajući cvilež zabrinutosti. Atis  je dobro znao da su vukovi kao i psi, njihovi daljnji rođaci, izvrsni plivači jer to im je u genima u prirodi. Veslajući gledao je oko sebe vrlo neobičan prizor i  razmišljao je o vodi. Činila  se nekako opskurna. Zapravo to jezero nije ni bilo bistro, već boje otpadnih voda. Rubovi jezera, bili su okruženi gustim i visokim drvenim dalekovodima  pokidanih žica.  Svaki od njih, bio je nakrivljen u svoju stranu. Poneki iskrhani dalekovod nalikovao je na  kolac na koji su u turskim osvajanjima nabijali ljude.  Atisu se po glavi vrzmaju razne misli o vukovima i ovoj guduri. Vukovi se po prirodi ne boje vode. Mačke da, ali vukovi ne. Očito je nešto strašno u ovom jezeru. Tko zna kakve sablasti mogu izroniti iz jezera. Valja požuriti. Jezero je nalikovalo više zapuštenom  industrijskom središtu.  Svako malo čamac je udarao i zaplitao se u komadiće metala, metalnih okvira i rešetaka.  Jezero je stvarno nalikovalo na kaljužu, močvaru industrijskog otpada. Atis vesla i gleda preko ramena drugi kraj jezera.  Čamac je bio tek na polovici. Zamijeti kako su vukovi nestali u magli. Pomisli da je pitoma daljina sakrila vukove ili su jednostavno dali petama vjetra. No magla se ponovno spuštala ni na čamac i postajala sve gušća nad njihovim glavama.  Atis je sve jače veslao no gledajući preko ramena, više nije mogao nazrijeti  kopno.  U čamac udari nešto tupo. Do sad su udarali različiti metalni predmeti no ovaj udarac je bio drugačiji.  Djevojčica se uznemiri.  Pohita Atisu u krilo. Sjedne mu na koljena i leđa pritisne na njegove grudi. Atis stalno osjeća pulsiranje ruksaka. Gotovo je to prije smetnuo s uma. No sada ovaj stisak nije mogao ignorirati.  U ruksaku je bilo nešto metalno što se stalno okretalo.  Ali udarci u čamac, bili su puno važniji i prioritetniji nego  djevojčičin ruksak.  Atis se vrlo uznemirio što od neugodne buke, što od  komešanja u ruksaku. Nervozan, obrati se djevojčici. „Prestani se stalno komešati!“ Iako je znao da nije smio biti tako grub, ovaj prijekor mu je donio određeno olakšanje u napetoj situaciji. Udarci su postajali sve češći. Trup čamca  podrhtava.  Atis ispod nogu obloženih debelim džonovima osjeća potres. Djevojčica se od straha  još više stisne uza Atisa. Atis osjeća da su vibracije njenog ruksaka žešće, kao otkucaji srca. Ali otkucaji ne mogu biti tako glasni. Nije znao što se događa. Ovako nikada u životu nije bio zbunjen i izbezumljen.   Atis napinje posljednjim snagama bicepse pokrećući vesla.  No jedno veslo zapne kao da ga netko drži. Atis primi objema rukama to veslo i vuče ga k sebi. Veslo skače iz ležaja, ali  površina jezera ga jednostavno ne pušta. Veslo je ukliješteno  u čeljustima jezera. Atis potpuno zaokupljen borbom oko jednog vesla, ignorira neartikuliran krik djevojčice koja skamenjena stoji prstom uprtim u  drugo veslo. Djevojčica sve više pojačava ton svoga glasa.  Atisu je već dosta te krike. Dobaci djevojčici. „Što hoćeš!? Vidiš da se borim s veslom! Šuti nesretnice!“ Djevojčica naglo utihne nakon grubih riječi prijekora.   Atis ipak pomoli glavu u smjeru  drugog vesla.  Drugo veslo polagano je iščezavalo  i tonulo u vodu.  Atis nagonski pušta prvo veslo i skače na drugo. No drugo više nije mogao dohvatiti; bilo je prekasno. U trenu mu sine da spasi barem ono veslo koje je maloprije držao u ruci. Ali i to veslo je već iščezlo duboko pod vodom. Čamac se počeo ljuljati baš kao u onom snu u kojem s prevrće jedrenjak. Atis instinktivno zagrli djevojčicu i sjedne na pod čamca. Više ništa nije mogao učiniti. Mogao je samo čekati da se čamac prevrne.  Siloviti udari u čamac bi dolazili u neprekinutom i nekontinuiranom slijedu.  Udarci su bili poput jakih valova. Uplašena djevojčica  pri svakom udaru ispušta neartikulirani zvuk izražavajući tako strah.  Najednom čamac se umiri. Kao da ga je nešto podbočilo, kao da se nasukao na kamen ili kopno. Atis gleda oko sebe misleći da je čamac na pristaništu. No pažnju mu privuče novi glasni krik djevojčice.   Okrene glavu u smjeru djevojčičinog krika i ugleda kako s po rubu čamca penju posivile ruke mrtvaca.  Bilo ih je na stotine. Rubovi čamca, bili su prepuni  ruku koje su puzale i uspinjale se u nadi da će dohvatiti Atisa.  Šake s dugačkim podlakticama, preplavljuju čamac. Preko rubova, gmizale su po unutrašnjosti čamca, napredujući prema Atisu. Atis ustane s djevojčicom u naručju i popne se skroz na pramac. No ruke su nemilosrdno napredovale.  Počeše se uzdizati na gipke podlaktice kao zmije, usmjeravajući šake u grču prema djevojčici. Atis stišće djevojčicu sve jače k sebi. Ali ni to nije pomoglo namjerama rukama mrtvaca. Jedna ruka ščepa djevojčicu za smeđi ruksak. Djevojčica ispusti prodoran vrisak od koje je Atis skoro oglušio.  Ruka vuče i vuče ruksak s djevojčice. No ruksak je bio kao pripijen i prišiven na djevojčicu.  Atis se grčevito bori.  Nateže se  s rukom mrtvaca u nadi da će osloboditi djevojčicu.

***

No ruka je bila jača. Ruka je uspjela strgnuti  ruksak s djevojčičinih leđa s komadićem crvenog kaputa.  Atisa nije toliko iznenadio prizor  sa strgnutim ruksakom, koliko ono što je stršalo s djevojčičinih leđa.  Djevojčičina leđa, bila su na iznenađenje drvena, a iz njih je stršao i okretao se metalni ključ za navijanje poput ključa za navijanje nekadašnjih mehaničkih satova.  Zaprepašten Atis izusti. „Što je ovo? Kakva je ovo prokletinja?“ I ispusti djevojčicu iz ruku. Djevojčica se spretno dočeka na nogama. Atis je gleda ravno u lice. Djevojčičino lice se izmijenilo. Nevina, plašljiva djevojčica pretvori se u mračnog ubojicu.  Smrknuta lica nasrne na Atisa i gotovo ga zbaci iz ravnoteže. Okolne ruke mrtvaca podboče ga da ne padne u vodu.  Djevojčica ga poče daviti vrlo moćnim stiskom šaka. Okolne ruke, zabijaju se u  djevojčicu i trgaju s nje preostalu odjeću i naposljetku lice.  Atis pred sobom ugleda  drveni  slikarski model za pravljenje skica. Užasno ga potrese misao da je nahranio i cijelo vrijeme nosao drvnu lutku koja će ga sada dokrajčiti.  Metalni ključ na djevojčičinim leđima, rotirao je sasvim brzo poput ventilatora odbijajući pritom ruke mrtvaca, koje su htjele  otrgnuti djevojčicu od Atisa.  Atis  se pokušava osloboditi ubojičinog stiska, no ne previše uspješno.  Okolne ruke, pružaju mu čvrst oslonac. Jedna od ruku mrtvaca je uspjela  drvenu lutku uhvatiti za glavu i okrenuti je naopačke, odvojivši je tako od  Atisa. Atis shvati da su mu te mrtvačke ruke prijatelji i spasitelji.  Dok je ruka mrtvaca držala u zraku  gnjevnu drvenu lutku, ostale ruke su nasrnule na nju poput čopora divljih afričkih lavova na antilopu.  Brzo i efikasno, lomile su i čupale komade drva  te ubojite lutke.  Lutka je skvičala poput svinje.  Atisa prođu trnci od tog zvuka.   Ruke mrtvaca su uspješno raskomadale lutku i komade drva te veliki metalni ključ za navijanje, povukle za sobom na dno jezera.   I ostale ruke koje su gmizale poput zmija po čamcu, povukle su se na dno.  Stajavši na pramcu čamca, Atis pomisli da je izgubljen te da nikada neće stići na  kopno.  No na njegovo iznenađenje, ruke mrtvaca, stvorile su put od čamca do kopna. Iako nije jasno vidio kopno od guste magle, Atis je u nepovjerenju  zakoračio na ruke.   Koračao je mirno, iako je pomalo gubio ravnotežu. No uz popločen put rukama mrtvaca, ruke su se savile i u  prihvatište za ruku.  Atis brzim korakom krene put ruku s nadom da će uskoro zagaziti na čvrsto kopno.   Popločen put rukama, bio je krivudav i gnjecav; Atis je imao osjećaj kao da gazi po samome sebi, po svojem vlastitom trupu. Nadao se samo da se ruke neće predomisliti kada se približi kraju puta i povući ga na dno kao što su učinile s djevojčicom.   Konačno uz silne predrasude ugleda kopno.  Skoči na kopno  i brže-bolje  napravi par koraka kako bi se udaljio od jezera.  Ruke su se u međuvremenu  povukle na dno  jezera.  No tamo nedaleko od Atisa, na mjestu gdje jezero dodiruje kopno,  počelo se nešto pušiti, počeli su izlaziti nekakvi mjehurići. Atis protrne.  Iz vode se postepeno izdizala nejasna ljudska pojava, visoki muškarac snažno građen, s izraženom muskulaturom. Atis napravi korak unatrag, spotakne se i pada na tlo.  Pred njim se nalazilo novo zlo, nova prijetnja, novo čudovište.  Pobogu, kad će sve ovo završiti? Pomisli, zaštitnički podižući ruku iznad glave.   No gorostasna pojava izusti grubim glasom nekoliko riječi. „Generale! Jedva sam vas našao!“ Atis zbunjen i nijem gleda u mokru pojavu u crnom podugačkom mantilu kako mu se približava  s tim strašnim i iritirajućim glasom. On nikad nije bio general, nikad nije odslužio vojni rok ni bio novačen. Što se pobogu ovdje događa? Kakva je ovo laž? Pomisli dok gorostasna pojava stane pred njim i vojnički ga pozdravi, lupnuvši potpeticama.  Pruža mu ruku; Atis u nepovjerenju i nećkanju ispruži svoju.  Gorostasna pojava podiže Atisa na noge.  „Generale Atise. Ja sam Stantos.“ Predstavi se.  Atis zbunjen upita. „Kako to mislite general? Nisam ja nikakav general.“ Stantos razočaran odahne. „Znači do toga je došlo.“  Atis gleda u njega kao kakva uplašena životinjica.  Blijed i umoran  teško povezuje riječi u smislene rečenice.

„Generale“. Obrati mu se Stantos ponovno. „Dugujem vam mnoštvo objašnjenja. Situacija je složenija nego što sam mislio. Inače Sinis vas je pronašao prije mene.“ Atis zabezeknut sluša riječi koje za njega nemaju nikakav smisao. Slegne ramenima i upita . „Tko je sad pak Sinis?“ „Generale.“ Ponovno začuje ozbiljan glas. „Generale. U ozbiljnoj ste nevolji. Dosad ste skoro poginuli. Sinis je negativac koji vas je dovukao u svoju jazbinu.“ Atis izbezumljen, prepusti se histeriji. „Kakav Sinis? Kakav general? Što ti to pričaš? Što hoćeš?!“ Stantos se uvježbanim vojničkim pokretima približi Atisu. Čvrsto ga primi za ramena i malko protrese. „Generale! Saberite se! Ovdje vlada još uvijek ratno stanje. Ne možemo sada posustati.“  Atis  gleda u  oči tog neznanca i kao da se u njemu budi neka sumnja, neko davno sjećanje, zamršeno pod naslagama magle i tame. Opet ga prožima onaj čudni osjećaj, osjećaj koji se može opisati  upitnom rečenicom „tko sam uopće ja?“.  Stantos je uporan u nastojanju da probudi sjećanja svojeg generala. „Generale. Morate poći sa mnom.“ Atis se potpuno psihički iscrpljen  udalji od Stantosa i odgovori. „Kamo to moram poći? Pa vidiš da ovdje nema ničega osim šume. “ Stantos ne preza pred skepsom generala kojeg poštuje i voli kao što može voljeti željezno vojničko srce.  „Generale! Mi se trenutno nalazimo na Sinisevom teritoriju, dakle šumi. Ovdje smo nesigurni. Morate mi vjerovati na riječ generale. Ja vam želim samo dobro. Ako pođete sa mnom, dobit ćete sve odgovore na pitanja. “ Atis s nepovjerenjem gleda u tog čudnog vojnika u njegove vojničke čizme i dugi crni mantil, pod kojim nešto nevješto skriva. No bio je preumoran i psihički preopterećen da bi se bavio još i time. Pustio je neka sve stvari idu svojim tokom.  „Generale!“ Obrati mu se ponovno Stantos. „Moja kuća, nalazi se nedaleko od jezera. Tamo moramo poći.“ Atis ravnodušno dobaci. „Ja više ne mogu hodati. Dosta mi je trke i bježanja.“ Stantos se odmakne od Atisa prema jezeru i počinje fućkati kao da doziva pse.  Atis ne shvaća što ovaj radi. Zna da nekoga doziva, ali ne i koga. Koja budala. Pa u šumi nema ni živa glasa. Koga pobogu zove? Pomisli, a onda ga tresne ravno u srce munjina opake misli. Pa on to doziva vukove. Iznenada poleti prema Stantosu i zgrabi za kaput. „Što to radiš luđače!?“ Stantos zbunjen gleda Atisa. „Zovem vukove.“ Odgovori mirno. Atis se izbezumi tom izjavom. „Vukove!? Pa koji je tebi vrag?! Želiš da nas zakolju?“ Stantos je pomalo razočaran svojim generalom.  Ne može vjerovati da se tako znatno izmijenio u karakteru i duši. Poznavao ga je kao uzoritog i hrabrog vojnog  stratega koji je bio spreman učiniti sve kako bi  zaštitio svoju diviziju.  Svi vojnici te divizije, voljeli su ga, idealizirali ga kao božanstvo; on je bio njihov otac utjehe kada su ležali ranjeni bez vjere, njihov vođ u trenucima pomračenja, njihov bog kojem su se molili u najtežim trenucima bitke. A sada taj isti general, postao je samo histerični i uplašeni čovječuljak.   Stantos ne želi da njegovog generala ostatak vojske vidi ovakvog. Zabrinut  ponovno prime za ramena Atisa i reče. „Generale. Ti vukovi su moja vojska. Shvatite to.“ Atis zabezeknut muca. „Ali…oni…s-s-u me-n-n-e napali!“ Stantos ga jače stisne za ramena. „Jesu, ali s razlogom generale. Ja sam im tako naredio.“ Atis strgne Stantosove ruke s ramena i u bijesu koji ga iznenada obuzme odbrusi. „“Ti si zlo!! Ti si htio da ja umrem! Ti si ubojica! Pusti me! Atis kao lud počne trčati u nepoznatom pravcu. U magli, vidio je samo svoje noge koje trče prema naprijed i trunku staze po kojoj je gazila noga. U tom času umor potpuno iščezne.

Stantos u nadi da će zaustaviti Atisa, prije nego ga dograbe zločinačke ruke, zove hordu vukova i zapovijedi im da zaustave Atisa pod svaku cijenu, ali da ga pritom ne ozlijede. Vukovi su se oko Stantosa poredali u vrstu baš kao prava vojska. Stantos izdaje zapovijedi. „General Atis pati od teške amnezije. Pazite! On nema pojma ni tko je on sam,  a kamoli da zna tko smo mi. Prestrašen je i duhom klonuo kao ljudsko biće. Morate ga dohvatiti prije nego što Sinis sazna da smo uklonili njegovog najboljeg ubojicu, onu drvenu stvar. Sad idite i pazite. General Atis ne smije biti ozlijeđen! To je prioritet ove misije. Morate ga uhvatiti živa i zdrava. Naredbe imate. Nađimo se kod ruševina!“ Dvadeset vukova, raštrka se po šumi slijedeći Stantoseve zapovijedi.  Za to vrijeme Atis izgubljen  trči po magli.  Na trenutak je zastao, jer ga magla posvema smete. Osjeća kako mu srce u grudima skače. Na glas izgovara svoje misli. „On je htio poslati vukove na mene. Kao da ja ne znam što sprema. Iza tog dobroćudnog vojnika, krije se ubojica.  Što hoće od mene? Što sam mu skrivio? Gdje sam to uopće?“  Ugleda  visoka stabla. Odluči slijediti njihov pravilni niz. Rukom se drži za stablo i gleda po magli, pokušavajući odgonetnuti gdje se nalazi.  Ova šuma, prokleti je labirint. Imao je osjećaj kao da je već ovdje jednom bio no ovaj puta to nije bila slutnja ili reminiscencija, već pravo živo i jasno sjećanje. Napravi nekoliko koraka trljajući dlan o vlažna stabla.  Hodao je oprezno i osluškivao svako škripanje i šuškanje.  Najednom pod nogama zapazi poveći otisak.  Čučnuo je do njega, i dugo promatrao razbacano i utisnuto lišće u zemlju.  Sine mu kao iz vedra neba. „Pa tu sam ja ležao.“ I doista ovo nije bio bilo kakav otisak, već otisak njegovog tijela dok se probudio u vlažnoj šumi. Sigurno ovdje negdje mora biti ognjište i  vatra ili barem ostaci vatre koju sam zapalio.  Sjetio se da je ovdje započeo potragu za izlazom i upoznao onu djevojčicu za koju se na kraju ispostavilo da je ubojica.  Pa ja sam zatvoren u kavez. Nikada neću izaći. Trgne ga nekakvo šuškanje. Pomisli. To su vukovi. Nanjušili su me. Brzo potrči  u smjeru niza visokih stabala, osvrćući se za sobom.  Primijeti da ga nitko ne prati. Opet je samo umislio da ga prate. Iza njega stvarno nije bilo nikoga.

No za to vrijeme dok je ponovno popgledao naprijed, ugleda pred sobom velikog vuka koji zuri u njega bez režanja ili iskešenih očnjaka.  Atisa uhvati panika. Život mu je ugrožen, vukovi su ga našli.  Počinje trčati smjerom kojim je maloprije  došao. Vuk kao da se nije previše trudio trčati.  Elegantno je kaskao za njim kao carsko kljuse.  Atis je bježao glavom bez obzira.  Trčao je i trčao te pao kako je dug i širok. Spotaknuo se o nešto. Pogledom traži vuka i  briše znoj s čela. Zamijeti na desnoj ruci crnilo. Pogleda ispod sebe. Nalazi se na ognjištu kojeg je nedavno zapalio. Vuk mu se primakao s leđa.  Atis ustukne, uhvati komad pougljenjela drva i stade dražiti vuka.  Vuče se po vlažnom i mokrom lišću i bode vuka u gubicu. Vuk ne reagira. Nakesi zube tek kada ga Atis  grubo udari u nos.  Kao preplašena zvijer kojoj prijeti opasnost po život,  Atis komadom pougljenjela drva udari vuka po njušci. Vuk zacvili, a Atis se ponovno dade u bijeg.  Trčao je kao sumanut još uvijek držeći u rukama pougljenjeli komad drva.  Ispred njega iz magle izranja ponovno onaj vlažni i blatnjavi brijeg na kojem je već jednom bio u okršaju s  vukom.  Iako ga više nitko nije pratio, Atis se svejedno počinje verati uz brijeg. Napravi dva koraka uz brijeg i odskliže se prema dolje. Uspinje se onom istom utaborenom blatnjavom stazom koju su razrovali vukovi kandžama kada su progonili njega i djevojčicu.  Neuspješno se uspinje; pada na tlo svakih par koraka. Gubi snagu i malaksa.  Još uvijek je u podnožju brijega.  Pada na blato, čvrsto držeći pougljenjeli komad drva u rukama.  Uzdiše, a iz  njega se diže bijela para daha poput bijele duše koja vapije prema raju nebeskom. Pomisli. Gotovo je. Ovo je kraj puta. I dvadesetak vukova ga okruži kao kakvog zločinca. Bez snage i malaksao tjera vukove bacajući na njih pougljenjeli komad drva.  „Marš prokleta pseta!! Marš!“ Vukovi stoje kao kameni kipovi. Komad drva koji je Atis bacio, nije pogodio ni jednog vuka. Atis više nije imao snage ni za što. Psihički malaksao i tjelesno iscrpljen, posljednjim snagama se pridiže na noge, vadi zakočeni revolver iz džepa i pravi se da će pucati. „Mene hoćete prokleta pseta!? Mene! Hajde onda! Što čekate prljava pseta!? Nemam cijeli prokleti dan!“ Pokušava pokrenuti revolver, ali revolver ne radi.  Upirao je svu snagu  u ruku i prste, ali revolver nije radio.  Osjeti trnce u udovima i  pred očima vidi iskre.  Na Atisove vjeđe stropošta se tama.  Od prenaprezanja i iscrpljenosti, onesviješten pada na zemlju i blatnjavo lišće. Nakon tolike borbe i natezanja, došao je do kraja puta.

***

Ponovno se našao u moru ovaj puta kao utopljenik u zagrljaju morskih dubina.  Tonuo je i propadao, dok su uz njega plivala razna poznata lica iz njegove prošlosti koja bi ga pozdravljala i uputila pokoji smiješak. Nosnice i usta, bila su mu puna vode kao i pluća; uopće nije disao, ali bio je živ; živ je tonuo u morske dubine. Najprije ugleda sliku sebe kao dječaka iz ubožnice u sjedećem položaju za  stolom za kojim je provodio vrijeme razmišljajući.  Slika tog malenog dječaka, iščezavala je i gubila žar kako je propadao.  Slike poznatih ličnosti, nalikovale su na filmsku vrpcu na kojoj je utisnut cijeli njegov život.   Približe mu se poznata lica iz ubožnice, upravitelj,  odgajateljica koji su s njime često razgovarali o svojim osobnim problemima, ispovijedajući mu najintimnije trenutke svojih  života.  I njihova slika postaje prozirna i polagano gubi sjaj.  Propada kroz rupu bez dna,  i susreće bezbroj drugih lica s kojima se susretao samo na kratko lutajući gradovima i mjestima, družeći se samo na trenutak, nikad srdačno i iskreno. Svi ti ljudi bili su samo  prolazne iskre  njegovog potpuno izoliranog i introvertiranog života.  Iz daljine dopire crvena svijetlost. Nejasno razaznaje oblik i siluetu. Svijetlo se sve više i više približava i titra poput svijetla upozorenja na opasnost. Na trenutak ostaje sleđen. Titrajuće svijetlo, bila je plavokosa i plavooka djevojčica u crvenom kaputiću za koju se ispostavilo da je drvena lutka s metalnim ključem na navijanje koja ga je gotovo dokrajčila.  Uznemiren sjećanjem na taj nemili događaj,  počinje se otimati, no ne mogaše pokrenuti ni ruke ni noge.  Djevojčica pruža ruke prema njemu kao da će ga  zagrliti i obujmiti oko vrata, ali je imala druge namjere. Osjeti snažne i sitne dlanove oko svoga vrata.  Osjeća pritisak  i gušenje. Djevojčica je nakrivila lice u gnjevnu grimasu. Atis se guši i osjeća da će mu od pritiska prsnuti oči.   No morska dubina bez kraja ga vuče prema dolje i spašava od ruku djevojčice.  Osjeti olakšanje, dok se djevojčica  s ispruženim rukama udaljava od njega i iščezava u daljini. Put prema dolje postaje sve mračniji i zlokobniji.  Svako malo pale se i gase na različitim mjestima oko njega vučje njuške s nakešenim očnjacima. Čas zasvijetle crvene oči, čas  pred licem bljesnu vučje njuške.  Atisovo srce tuče kao da trči maraton. Spreman je na bijeg, ali ne može pobjeći; ruke i noge su mu vezane nevidljivim užetom. Otimlje se, ali bezuspješno. Uznemiren i uplašen, zamijeti duge  i nježne ruke oko svoga vrata.  Netko mu nježnim, latičastim prstima prebire po čelu, licu i vratu.  Osjeća dah s leđa, osjeća pritisak nečijeg toplog tijela na leđima, nečije lice na zatiljku.  Osvrne se preko ramena i ugleda crnu kosu. Sine mu. To je ona žena s broda koju nisam  mogao spasiti.  Osjeti tople i milozvučne riječi utjehe. „Ne boj se. Ovo je samo san.“ Opet san? Pomisli pomalo razočaran. U ekstazi stiska nepoznate žene, osjeti kao da pada u neki trans, kao da gubi svijest.

 

***

Budi se ponovno u zagrljaju vlažnog lišća privezan za ruševni zidić neke davno zaboravljene i zubom vremena devastirane ladanjske kuće.  Pored zidića s lancem, nalazi se crni toaletni stolić i veliko zrcalo. Pogleda oko sebe i vidi samo ruševne požutjele i posivjele zidove koji podupiru olovno sivi nebeski svod.  Ruševine ladanjske kuće, zlokobno su zurile u njega.  Više nije osjećao nikakav strah, samo otupjelost i ravnodušnost. Pridigne se i pogleda  u zrcalo. U zrcalu zamijeti  nejasan i izobličen obris svoga lica. Bulji u njega i ne prepoznaje sebe. Cijeli njegov život je bio upravo ovakav, nejasan, zamućen, izobličen. Nije imao pojma ni tko je ni što radi ovdje; cijeli život samo glavinja, luta i podnosi slutnje.  Rukom dodiruje zrcalo, obris svojeg obraza. Zbunjen je i razočaran svime.  Trgne ga iz misli zloslutnica šuškanje.  Instinktivno se okrene oko sebe za sto osamdeset stupnjeva.  Ugleda oko ruševnih zidova  vukove kako se gomilaju i sjedaju jedan do drugoga.  Vukovi nakon što pomole glave iz ruševina, sjede u stavu „mirno“.  Atis  više nije iznenađen vukovima niti ih se boji.  Jednostavno mu je svejedno.  Bez riječi i imalo žara za životom, padne na koljena i raširi ruke.   Pogleda u nebo i izusti očajnički. „Evo me. Predajem se.  Učinite što morate. Neka bude kako mora biti“. U tom ravnodušnom pomirenju sa sudbinom, Atisa obasja visoka crna sjena. Stantos je upravo stigao na dogovoreno mjesto sastanka. Atis bezvoljno okrene glavu prema Stantosu.  Stantos ga pridigne i posjedne ne obližnju ruševinu nedaleko od zida sa zrcalom.  Obrati mu se prijateljski. „ Generale. Potpuno mi je jasno da ste zbunjeni. Sve ovo neprestano lutanje vas je iscrpilo i svaki   korak dalje sve više zbunjivao. Ako mi dozvolite, lišit ću vas ove patnje i sve objasniti.“ Atis klimne glavom u znaku odobravanja, ali prije Stantosova izlaganja, Atis upita. „Zašto ste me vezali lancem za zid kao zločinca?“ Stantosu postane neugodno. Čak su se i vukovi  oko zidina uskomešali. „Generale, ovo je mjera predostrožnosti. Ne želimo vas ponovno izgubiti. Prošli puta ste pobjegli glavom bez obzira. Morate znati…“ Atis ga prekine. „Što ja to moram znati? Ja uopće ne znam ni tko sam, a kamoli nešto drugo?“ Stantos sjedne na drugi komad ruševine  pred Atisa i počinje razjašnjavati ovu zavrzlamu. „Gledajte generale. Cijeli život lutate i tražite sebe; osjećate se neprihvaćeno i nepoželjno; ne uklapate se nigdje. Ljudi vas motre kao da ste neko strano biće u ljudskom tijelu. Vi i donekle jeste strano biće koje stanuje u urni od ovog tijela. Generale mi smo se već ranije sreli, samo što se vi toga ne sjećate. Sudbina nas je razdijelila za naše dobro.“ Riječ „sudbina“ snažno se odrazila na psihičkoj razini. Pomisli da je riječ „sudbina“ zamjena za riječ Bog na kojeg je cijeli život kao i sada bio jako kivan. Tijelom mu se razlije bijes i sumnja. Bog je bio kriv za sve njegove probleme; Bog ga je ostavio u mračnom zakutku svemira  krhkog i slomljenog. Atis podigne sumnjičave i umorne oči u Stantosa i u nevjerici upita. „Kako to mislite da smo se već ranije sreli?“ Stantos izabire riječi kojima bi napravio što manje štete  u Atisevom poimanju i predodžbi svijeta. „Generale. Vi, ovi vukovi, i ja dijelimo neku davnu prošlost, prije nego što smo bili ovdje na zemlji. Mi smo bili vojska u službi Svevišnjeg.“ Atis se naceri. „Svevišnjeg? Što želite reći da sam ja bio na nebu?“ Stantos odobrava. „Da generale. Upravo kako ste i sami rekli. Mi smo vojska nebeska.“ Atisu se po glavi vrzmlaju provokativne misli kojih se pomalo srami, ali i boji priznati samome sebi. Da, krilati psi su se borili na strani vojske Svevišnjeg.  Stantos nastavlja vrlo detaljno. „Generale. Prije pada koji je uslijedio vašom odlukom, mi smo bili vojska astralnih bića u službi Svevišnjeg. Mi smo bili anđeli. Svaki ovaj vuk…“ Pokaže rukom na njih. „…svaki od njih bio je vojnik spreman umrijeti za svoga generala. I sada je isto; ništa se nije promijenilo.“ Atis pokušava dati do znanja da je shvatio Stantosove riječi. „Želite reći da  sam ja nekoć bio anđeo? Svašta!“ Stantos  biva uporan i dalje. „ Da generale. Vi ste bili anđeo koji je vodio dvije divizije ratnika. Ja, Stantos sam bio jedan od vaših podređenih, točnije desna ruka. “ Atis se pomalo zainteresirao za ovu priču koja je vrlo vjerojatno  objašnjavala mnoge praznine njegovog promašenog života. Upita. „A tko je druga desna ruka?“ Stantos na trenutak protrne i ustukne, a vukovi su se ponovno uskomešali. Naposljetku odgovori. „Druga desna ruka je problem. Ona vam želi nauditi. Zato ste i tu.“ Atis zgranut time što čuje upita. „Što sam mu toliko nažao učinio da me želi ubiti.“ Stantos podigne obrve i pogleda u stranu. „Generale. Druga desna ruka imenom Sinis smatra da ste izdali jedinicu. “ Atis nagonski postavlja pitanje. „Kako izdao, zašto?“ Stantosu na trenutak mozak zablokira. Ustane i oslobodi Atisa od okova. Trebala mu je neka periferna radnja koja će  osloboditi put mislima. „Generale. Stvari su mnogo teže i kompliciranije nego što mislite. Pokušavam ublažiti i vašim predodžbama i riječima opisati taj događaj kako bi shvatili sve bitne pojedinosti.“ Atis dobaci. „Onda mi ispričajte cijelu priču od početka.“ Stantos zaključi da je tako i najbolje. Atis radoznalo sluša i upija svaku Stantosovu riječ pokušavajući je povezati sa svojim životom, svojom prošlošću koje se jasno sjeća, ali i slutnjama koje su isto tako dio njegova života. „Vi, ja i cijela vojska potječe iz redova anđela Kerubina. Vi ste se pokazali kao izvrstan vojni strateg i taktičar. Zato su vam dodijelili dvije važne divizije: moju i Sinisevu. I Sinis i ja i obje vaše divizije su vas idealizirale i smatrale idealom vođe i vojnika. Uživali smo raditi za vas, raditi s vama, služiti vam i ispunjavati vaše zapovijedi.  Jednom riječju bili ste general nad generalima. Presuđujući faktor naše sposobni je bio taj što smo svi iz istog reda anđela. Bili smo poznati u cijeloj nebeskoj upravi kao vrlo uspješna jedinica za obavljanje mnoštva važnih zadataka koje su nam povjerili. No onda je na nebu započelo ludilo koje je začeo poznati anđeo iz redova kerubina, Lucifer. Mnogi čestiti anđeli su krenuli za njim. Obećavao im je apsolutnu slobodu, emancipaciju i mogućnost kreiranja svemira po vlastitom nahođenju i volji.  Sve to skupa zaludilo je i vas. Oprostite mi na izrazu, ali želim vam potpuno dočarati trenutak.“ Atisu je malo bilo neugodno zbog svega toga što čuje. Stidio se svoj slabosti što je posrnuo pred  tim ludilom. Stantos je preko ponekih riječi samo prošao i brzo ih izgovorio da bi odagnao neugodu.  Vidio je da Atis pati. Nastavlja vrlo oprezno. „Tu ludost s vremenom su anđeli prozvali „Velikom pobunom“ ili „Obračunom“.  I vi sami ste se priključili Luciferu i njegovim posrnulim anđelima, Time ste povukli i nas, dvije divizije. “Atis u jednom trenutku osjeti kajanje. „Stantos oprostite. Jako mi je žao zbog toga.“ Stantos samo klimne glavom u znaku odobravanja. „Generale niste vi ni zašto krivi; sve je na kraju ispalo dobro. Istinabog, protivio sam se toj zamisli uključenja u Luciferove snage. No isuviše sam vas poštovao i cijenio da bih na bilo koji način osporio ili ugrozio vaše odluke.  Sinis je bio drugačiji. On je odmah bespogovorno pristao na takvo što. Nije imao nikakvih dvojbi oko priključenja Luciferovoj vojsci.  Jednostavno, bio je ambiciozan i  uvrnut.  Slijedili smo vas svugdje, obavljali zadatke koje ste nam odredili. Iako sam teškom mukom  prelazio preko nekih naredbi, nisam se nijedanput usprotivio; vjerovao sam da se možete promijeniti; da ste obmanuti i da ćete konačno shvatiti u što ste se upustili. Trudio sam se to i dokazati. S vremenom Luciferova vojska je potpuno zaposjela planet Zemlju u cijelom sustavu nebeske uprave. Tamo je izgradila svoje tabore  i ljude pretvorila u vlastite robove. Lucifer je imao velike planove kako svrgnuti Svevišnjeg.  Koristio se vlastitim znanjem i strategijama, ali i strategijama priznatih generala. Jedan od njih bili ste i vi. Svi generali pod Luciferovim upravljanjem, prozvani su „kneževima.“ Atis naglo ustane i zagleda se u zrcalo.  Boljelo ga je sve to što čuje. Teško mu je pala spoznaja da je bio toliko grozan u svojem prošlom životu. Ispustio je nekoliko suza. Stantos isto ustane djelom zbog straha da Atis ponovno ne pobjegne kao prošli puta, a djelom zbog obveze da ga utješi.  Uspije posjesti Atisa natrag na komad ruševine i nastavi pričati. „ Na zemlji, Anđeli su se mučki odnosili prema ljudima. Točnije Sinis je zapovijedao  tim anđelima. Sinisevi anđeli kao i  sam Sinis, iskorištavali su ljude, mučili ih i ponižavali na najgore moguće načine. Iskreno, bilo mi je teško gledati kako se postupa s njima, a vi ništa ne poduzimate.  Lucifer je krenuo u bitku s preostalim anđelima protiv Svevišnjeg.  Vi ste bili uz njega kao prvi i najvažniji knez, a Sinis pak uz vas kao vaš osobni štitonoša.  Nakon nekoliko uzastopnih poraza, Lucifer gubi bitku.  S njime padate Vi i Sinis. Nebeska uprava je prekinula sve spone i komunikacije sa zemljom. Ostali smo prepušteni sebi samima.  Sinis je ludio i sve više kažnjavao ljude iskaljujući na njima svoje osobne neuspjehe. Vi ste zamišljeno šutjeli.  Znao sam da se u vama nešto događa. Vodili ste borbu u sebi; shvatili ste da je sve ovo bilo krivo. Oduševljavala vas je samo vaša manijakalnost. Ništa više. Lucifer je planirao  još jedan napad. To je bio očajnički pokušaj ranjene zvijeri da  sruši nebesku vlast Svevišnjeg. No vi ste ovaj puta postupili ispravno. Cijela vaša divizija na čelu sa mnom, usprotivila se  Luciferu i Sinisevoj odmazdi nad ljudima. Pobunili ste se i učinili ispravnu stvar.  Lucifer na izmaku snaga baveći se novim problemom,  jer je upravo u to vrijeme  nebeska vlast poslala nove jedinice da uguše pobunu do kraja, da bi riješio pobunu unutar pobune, zaduži Sinisa i njegovu omanju diviziju odmetnika za novi zadatak. I tako je Sinis sa svojom divizijom nasrnuo na vas. No vi ste bili moćniji. Dobre namjere su pobijedile odmetništvo. Poražen Sinis i cijela Luciferova organizacija, dovedene su pred sud. Tamo su ih osudili na prokletstvo i izgon. I vas su doveli pred sud. No milost Božja odluči da u vama još uvijek tinja dobrota te da ima puno nade da se vratite na pravi put. Stoga je vijeće odlučilo  degradirati vas u ljudsko biće učinivši da se rodite kao čovjek na planetu Zemlji. Željeli su da se iskreno pokajete živeći očajnički i težak ljudski život da bi shvatili koliko su ljudi patili zbog vaše intervencije. Izbrisali su vam svo sjećanje vrlo uspješno i učinili vas čovjekom, patnikom.  Otežali su vam život, učinivši ga patnjom. No jedno nisu uspjeli u vama izbrisati: vašu slutnju. Zato ste cijeloga života osjećali tu posebnost. Osjećali ste da ste sve ovo već proživjeli; osjećali ste se odraslim i potpunim , formiranim bićem. I to je bilo i za očekivati.  Taj nevidljivi osjećaj i to nejasno sjećanje, podsjećalo vas je da ste već jednom živjeli u nekom drugom životu.  Zato ste se dali na lutanje i traganje za samim sobom. Upravo je to i bio cilj odluke vijeća. Osim što su vas izložili patnji da bi osjetili posljedice svojih neodgovornih postupaka, izložili su vas i traganju za samim sobom i kontemplativnom propitivanju. I ja sam zbog čestitosti i pokajanja, dospio na zemlju, samo što sam se rodio kao vuk prognan u šumska prostranstva. I ostaci vaše divizije su postali isto tako vukovima.“

 

***

Atisu je trebalo jedno vrijeme da poveže sve konce. „Recite mi, onaj vuk tamo kojeg sam upucao; to ste bili vi? Vi ste me željeli ubiti?! “ Stantos veselo klimne glavom. „Da generale. To sam bio ja, ali ne, nikad vas ne bi ubio.  Istinabog malo smo vas namučili i isprovocirali scenarij u kojem ste primijenili revolver. Znao sam da će me vaša ruka osloboditi. Vi ste pucnjem iz revolvera razbili onu urnu u koju sam bio tako dugo zarobljen.  Kada ste zapucali, osjetio sam slobodu. Vaša ruka me oslobodila. Jedino što su vukovi morali proždrijeti moje tijelo. Tako su dematerijalizirali mene i omogućili da se ponovno materijaliziram u anđeoskoj formi.“ Atis iznenađen upita. „Pa vi ne izgledate uopće kao anđeo!“ Stantos se nasmije. Šutke ustane i sa sebe zbaci crni mantil.  Atis je bio preneražen prizorom pred sobom. Visoki i mišićav anđeo širokih krila od po dva metra svako, išaranim crno-bijelim perjem, stajao je pred njim. Na prsima je imao oklop poput rimskog centuriona, a oko pasa mač i bodež. Crvene uske hlače protkane  zakovicama, ugurane su u visoke vojničke čizme. Stantos kao sjajni anđeo ratnik iz redova Kerubina, vojnički pozdravi Atisa. Vukovi u taj trenutak počinju zavijati odajući počast Atisu. Atis je zadivljen i ujedno posramljen. Stantos ga stade umirivati. „Generale. Vukovi su vam zavijanjem odali počast. Još uvijek svi vas cijenimo, vašu žrtvu i vašu pobjedu nad Sinisom.“ Atis ne zna što bi rekao. Konačno je saznao svoju davnu prošlost. Potraga je završila. I tom danu je došao kraj. Sve se objasnilo i njegovo šokantno buđenje u nepoznatom okolišu i u neprirodnom tijelu, neuklapanje u društvo vršnjaka, čitanje ljudi kao otvorene knjige i naposljetku ta intenzivna potreba za samoćom. I što sada da radi? Put prema nebu je dug; nebo je previsoko. Pitanje je dokle će biti na planetu Zemlji? Dokle će biti u ljudskom obličju? Što mu je činiti? Stantos zamijeti da je Atis u grču. Stoga mu se dobronamjerno obrati. „Generale i vi ćete se osloboditi kada izvršite svoju misiju.“ Atis krikne. „Kakvu misiju? O čemu vi to pričate?“ Stantos se malko približi. „Ne znate kako ste dospjeli ovdje?“ Atis oklijevajući prozbori. „Pa..ne sjećam se baš najbolje. Znam samo da me neki čovjek  obučen u dvorskog ludu onesvijestio rupčićem natopljenim kloroformom.“ Stantos se nećka bi li  išta rekao da ne uznemiri previše Atisa. U ljudskom tijelu je bio vrlo krhak i slab. Ali ipak osjeti obvezu. Ipak je Atis njegov general. „Generale. Taj dvorski luda, zapravo je Sinis. “ Atis krikne. „Što? Ali kako? Zar on nije osuđen na izgon?“ Stantos nejvešto odabre riječi kojima objašnjava situaciju. „Vidite generale. Svi prognani anđeli, prognani su na  sve strane svemira u izolaciju da tamo pate u tišini prisjećajući se svojih zločina.  No problem je u tome da su ti prognanici  mogli svojevoljno odabrati bilo koji zakutak svemira gdje će prokleti u izolaciji trpjeti i patiti.  Iako lišeni moći, bili su svejedno puno jači od ljudi. Neki su odabrali druge planete i zvijezde, neki asteroide i meteore, a rijetki poput Sinisa, odabrali su najmračnije zakutke planeta Zemlje.  I tako je Sinis odabrao Zemlju. Nije ni slutio da bi se vi generali mogli ovdje pojaviti. No budući da anđeli međusobno vrlo intenzivno osjećaju prisutnost jedno drugoga zbog unutarnjeg šestog osjetila, prepoznao vas je i doveo ovdje u svoj dom.  Ovdje želi završiti onu po njegovom mišljenju nepravednu borbu.“ Atis potvrđuje Stantoseve riječi. „Ako sam dobro shvatio.  Sinis mi se želi osvetiti zbog poraza koji sam mu priuštio. “ Stantos potvrđuje. „Da. Tako je. On je smatrao da ste u obličju anđela bili puno jači od njega te da je to razlog što je  izgubio bitku. Zato vas je  doveo na ovo bojno polje.  Sinis jako dobro poznaje svaki zakutak ovog podneblja. Izvrsno poznaje teren. I to je njegova prednost pred vama. Ali isto tako prednost mu je i snaga. On još uvijek ima anđeoski oblik poput mene. A vi generale imate  s oproštenjem krhko ljudsko tijelo.“ Atis dobaci. „Dakle, po njegovom mišljenju, ovo bi bila ravnopravna borba?“ Stantos potvrdi. „Da. Tako on misli.  No mi ne mislimo tako.“ Pogleda u vukove koji se počeše komešati. Nastavi. „Vidite kad vas je oteo onaj sablasni lik  dvorskog lude obučen u kukuljicu i habit prošiven crno-bijelim rombovima,  vaša divizija i ja, osjetili smo da ste u opasnosti. To je jednostavno tako. Oglasilo se  anđeosko šesto osjetilo. “ Atis nervozno korača i upita. „Vi ste cijelo vrijeme znali da sam ja ovdje na Zemlji? I niste mi se javili.“ Tu ga obuzme pomalo ljutnja. Stantos se ispričava. „Cijelo vrijeme mi smo znali da ste ovdje generale, no nismo se smjeli miješati u vaš život  i put. Ali kad ste došli u opasnost, nismo mogli dopustiti…“  Atis ga ovdje prekine. „I gdje se sad taj kukavički Sinis skriva?“ Stantos na trenutak umukne, a onda netremice odgovori. „ Nemojte podcjenjivati njegovu snagu. Sami ste vidjeli da je spreman sve učiniti  iz osvete.“ Atis je i dalje ljut. „Sinis je kukavica. Gledao sam prošlu večer slikariju gdje se križari bore s hereticima. Svi se kolju i bore, jedino se Sinis zavlači pod stol s bijelim stolnjakom. On je kukavica! Gdje se sad nalazi? “ Okrene se , raširi ruke i poče vikati iz sveg glasa. „Gdje si sada prokletniče!? Kukavico!?“ Stantos brže-bolje uhvati Atisa i prekrije mu rukom usta. Atis  se otimlje. Stantos ga umiruje. „Generale! Generale. Prestanite vikati. Nalazimo se na Sinisevom teritoriju. Nikad ne znate kada može napasti.“Atis se primiri. Vukovi su se makli i stegli obruč oko Stantosa i Atisa. Stantos progovori. „Generale, ona slika je bila samo upozorenje što će se desiti. Sinis je veliki igrač i voli se igrati otkako je ovdje. I to vrlo grubo.  Već vas je prevario onom nevinom djevojčicom koja vas je skoro ubila.  Ovo je njegov teritorij. On igra po svojim pravilima. Ona slika pred kojom vas je onesvijestio, samo je upozorenje što će se iduće desiti. Sinis želi revanš. Atis odlučno rekne, gledajući vojsku vukova, njegovu davnu diviziju anđeoske vojske. „Onda će i dobiti revanš.  No gdje se nalazi uopće.“ Stantos ispruži ruku  na visoki sivi stup dima i reče. „Ondje je Sinisevo carstvo. Tamo se nalazi njegova vojska.“  Vukovi se okrenu u smjeru Stantosova pokazivanja.  Atis shvati da se nakon onoliko trčanja upravo i tamo zaputio. Tamo ga je zapravo vodila ona djevojčica u crvenom kaputiću.  No kad su se približili Sinisevu carstvu, djevojčica ga je htjela ubiti. Točno onaj trenutak kada su zaplivali jezerom, djevojčica se pretvorila u užasnu pojavu drvenog lutka. Napokon, sve se poklapalo; sve je bilo jasno kao dan. Bitka koja slijedi, odlučit će o daljnjim koracima sudbine. Atis ponovno osjeti svoju cjelovitost, integritet. Konačno je znao tko je i što je. Njegova prošlost, postala je kamen temeljac njegove sadašnjosti. Bio je spreman za posljednji boj, za bitku s nemogućim.  Ohrabren sjećanjem izdaje zapovijedi. „Moramo se dobro organizirati. Prvih desetak vukova će ići sa mnom. Drugih desetak će pratiti Stantosa. “ Okrene se prema Stantosu. „Stantose. Ti ćeš  mi čuvati leđa. U svakom trenutku kada zamijetiš nešto čudno, napadni; u suprotnom opozovi napad. Prvih desetak vukova sa mnom će  krenuti na Sinisa i njegovu vojsku. Mi ćemo napraviti prolaz. Stantoseva skupina će počistiti  za nama.  Sinisa ostavite meni. S njim ću se sam obračunati“. Vukovi i Stantos su se spontano poklonili svojem generalu, prisjećajući se svih njegovih kvaliteta i davnih bitki koje su zajedno izvojevali.  Atis se divio prizoru. Oduševljavala ga je misao da je ponovno  na „svojem mjestu“. Ponovno ima samoga sebe. Traganju je došao kraj. Atis zapovijedi Stantosu. „Stantose! Trebam oružje. Ne mogu u bitku praznih ruku. “ Stantos kimne glavom i iz korica izvuče svoj bodež, koji je u ljudskim rukama izgledao kao poveći mač, ali u anđeoskim tek kao bodež. Klekne teatralno pred Atisa kao vitez pred kralja i pruži mu bodež.„ Izvolite generale.“ Atis uzme bodežu ruke, podigne ga visoko iznad sebe, a vukovi spontano počinju zavijati u znak dociranja. Bitka je otpočela, treba uhvatiti korak s vremenom i pobijediti Sinisa. Nema predaje, nema skrivanja. Ovo je borba prsa o prsa.

Kao što je i naredio, Atis je ravnim putem vodio skupinu od desetak vukova  poput rimskih legija prema carstvu Sinisevu. Magla se ponovno počela spuštati i zgušnjavati. No vukove to nije nimalo omelo.  Pratili su svojeg generala u stopu. Stup dima se i dalje pušio na nebu.  Stantos je pratio  prvu skupinu vukova, vodeći formaciju druge skupine. Mučile su ga primisli. Bojao se da Atisevu odlučnost i smionost nisu napustile borilačke i vojne vještine te strategija kojom je nekad osvajao bitke. Malo ga je to kopkalo. Ipak je prošlo mnogo vremena otkako je Atis bio anđeo.  Odlučnim i hrabrim vojnim korakom, Atis je teatralno koračao pred vlastitom divizijom.  Spoznata prošlost, napravila je snažan utisak njegove ličnosti, vratila ga njemu samome. Napokon je znao tko je. Njegov život, više se nije činio promašenim.  Konačno je uzletio iz depresije i tjeskobe; konačno je dobio životne snage.  Atis je nanovo rođen, oslobođen svih imaginarnih tuga koje su ga toliko zaokupljale.  U zavrzlami prizemnog zemaljskog života, našao je sebe, svoju davnu i slavnu prošlost i sve svoje davne dane koji su uzvisivali njegov smisao postojanja.  Dosad je bio izgubljen, uglavljen čeljustima besmisla. Dosad nije postojala jedinstvena slika njega samoga koja bi ga potaknula na odvažni iskorak.  Nije prihvaćao prizemne društvene norme i vrijednosti, pravila društvene igre; nije mogao živjeti kako mu je društvo naredilo. Jednostavno nije bio svoj. Sve iluzije  obitelji, ljubavi, rada, prijateljstva, morala, države, zakona, vjere i religije, sve te iluzije prizemnih misli u koje je građansko društvo bilo uljuljkano, zamijenio je iluzijom vođe, ratnika anđeoskog pedigrea koji u taktu pobjede dirigira sićušnim bodežom. Sićušni bodež kojeg je tako čvrsto stiskao u ruci, postao je dio njega, slijepljen s njim u mašineriju osvete.  Nošen povjetarcem takvih zanosnih misli nadao se bliskom susretu sa Sinisom i bitci koju je cijeloga života priželjkivao, jer je osjećao prazninu bez toga.  Atiseva opijenost spoznajom svojeg podrijetla, zabrinjavala je Stantosa. Stantosa je mučilo Atisovo ponašanje, koje se izmijenilo u trenutku kada mu je izrekao istinu. Možda nije trebao tako postupiti. Možda nije trebao brzati, jer je  zbunjenog Atisa pretvorio u nestrpljivog i samouvjerenog  novopečenog anđela. Više nije bilo povratka. Kontekst u kojem je Atis sada živio, nije bilo moguće izmijeniti ni poništiti.  Stantos se bojao da je izložio nevin život strašnoj pogibelji.  Osim toga Stantosa je zabrinjavalo nešto drugo. Siniseva vojska od drvenih lutaka s metalnim ključem za navijanje, bila je brojnija od vojske vukova. Iako krhki i lako lomljivi, bili su brojniji i nadmoćniji od entuzijastične vojske vukova koja je spremna umrijeti za svojeg generala. Stantos je požalio što je otkrio Atisu pravu prirodu njegove biti.  Tek sada je shvatio pogubnost tog čina.

***

Približili su se onom istom jezeru na kojem je Atis skoro izgubio život pod rukama nevine djevojčice u crvenom kaputiću.  Razina jezera je bila jednaka kao i prošli puta, samo što sad nije bilo ni čamca za prijelaz ni mosta od živih mrtvačevih ruku.  Stantos pohita do Atisa da se konzultira s njim oko prijelaza jezera.  „Tamo preko tog jezera, krije se Sinis. Jezero ćemo jedino prijeći, oprezno  plivajući.“ Sugerirao je Stantos.  Atis  ispunjen novim duhom, vrlo oholo odgovori. „Vukovi neka plivaju, a ti ćeš mene prenijeti preko jezera. Ipak imaš krila.“ Stantos  na trenutak ustukne kao da se srami spomena vlastitih krila.  „Generale. Postoji problem.“ Zanesen Atis vlastitom iluzijom, napravi grimasu  koja postavlja pitanje „Kakav problem sad? Sinis nam je nadohvat ruke! Ne smijemo sad odustati. Moramo ga…“. Stantos  gleda u zemlju i posramljen uputi Atisu. „Generale. Nisam letio jako dugo tako da su moja krila još uvijek zakržljala. Potrebno mi je puno vježbe da bih ponovno uspio ovladati letom.“ I raširi krila s teškim naporom praveći bolnu grimasu.  Atis odsječe. „Dobro. Onda ćemo plivati preko jezera.“ Stantos zapovijedi vukovima da uđu u jezero i počinju plivati prema drugoj strani.  Sam Atis i Stantos se popnu na leđa dva najveća vuka i zaplivaju jezerom.  Put prema odredištu je bio prepun iznenađenja i raznih metalnih, korodirajućih predmeta. Vukovi su se doslovno vukli po jezeru kao po nekakvoj želatini. Izgledalo je kao da nikada neće stići na odredište.  Entuzijastični Atis s novim identitetom i skeptičavi Stantos čija je iskra oduševljenja nekadašnjim generalom polagano gubila sjaj,  gledali su na leđima vuka daleki put prema  obali jezera. Vukovi su dahtali i  borili se preprekama na svojem putu.  Mutna voda je bila pravo zrcalo guste magle, koja se sljubila s jezerom. Jezero je bilo mirno, no okolina se uznemirila.  Uz visoke i nakrivljene drvene strujne vodove uz rubove jezera,  uspinjale su se drvene lutke s metalnim ključem za navijanje u leđima. Jedan za drugim su se verali poput mrava koji se penju uz drveni štapić koji će uskoro završiti u ustima čimpanze.   Vukovi su ubrzo u magli nanjušili i zamijetili drvene lutke.  Nastalo je komešanje. Stantos se kao desna generalova ruka pokušava nositi s ushićenjem vukova, vičući iz svega glasa. „Smirite se! Gledajte prema cilju! Ne skrećite  s puta! Na kopnu smo jači od njih!“ Atisu je bilo sasvim neugodno. Počela ga je hvatati panika. Više nije tako intenzivno osjećao anđeosku prirodu  u svojim junačkim grudima.  U strahu upita Stantosa. „Stvarno imamo više šanse  na kopnu?“ Stantos ga prijezirno pogleda i u nevjerici izusti. „Vojnicima treba držati moral neslomljivim. “ Atis je znao da takva rečenica donosi samo jedno: strašnu pogibelj. Bio je to znak da su sada gotovi.   Drvene lutke će ih podaviti u jezeru.  Nemaju šanse; nikada neće stići do Sinisa. Sva ova predstava, bila je samo privremeno oduševljenje i trenutak zabave. Atis ponovno ne zna tko je ni što je.  Atis ponovno osjeća prazninu, strah, tjeskobu, ponovno je vraćen u ubožnicu gdje traga slijedom slutnje za nekim prošlim, slavnim životom.  Drvene lutke skaču na vukove.  Sjedaju na njihova leđa i drvenim rukama ih dave.  Svaki vuk, usedlan je s dvije ili tri drvene lutke. Jezero se stvarno uskomešalo.  Drvene lutke  neprestance se penju na strujne vodove i skaču na vukove.  Broj im se uzastopno povećava. Vukovi se otimaju, bore pokušavajući spasiti goli život. U magli komešanja, dolinom jezera, raspeti su zvuci cviljenja, režanja i smrtnih hropaca.  Stantos pogođen ravno u svoje anđeosko srce spoznajom da je sam kriv za toliki pomor, jer je jednom nesposobnom zemaljskom biću u kojem je prepoznao svojeg generala, dao u ruke vodstvo nad divizijom.  Bila je to najveća pogreška.  Nije mogao podnijeti bol koju su drvene lutke nanosile njegovim vojnicima.  Pogođen munjom boli, zapovijedi Atisu. „Idi! Plivaj do kraja obale. Ja se moram vratiti među svoje vojnike. Ne mogu ih pustiti.. Idi!“ I krene  u grotlo bitke odlučno, bez kolebanja.  Atis za njim viče. „Stantos!! Stantos! Zapovijedam ti! Ja sam general! Ja…“ A onda ga ušutka mutna voda jezera, nakon što ga je vuk na kojem je prelazio jezero  zbacio s leđa i krenuo za Stantosom u žar bitke.  Atis držeći bodež u ruci, kukavički zapliva prema obali jezera.  U bijeg su ga natjerali krici iz guste magle nad jezerom. Borio se s metalnim preprekama i valovima mutne vode.  Koprcao se prema obali jezera, koprcao i snažno zamahivao rukama i dalje čvrsto držeći bodež koji je srastao s rukom.  Napokon, uspio je  domoći se kopna. Uspio je pobjeći od klateža kojem je sam on bio uzrok.  Želi se popeti i dovući na kopno, kad na nogama osjeti teret. Teret ga povlači prema dolje, vuče ga u dubine jezera.   Voda opet ulazi u nosnice i usta, uši i pluća.  Davi se, grca i mlatara rukama. Pod teretom koji ga  povlači prema dolje, ispušta bodež i onesvještava se.  Nastaje potpuna tama. Tijelo je ukočeno.

***

Skamenjeno tijelo postaje urna vlastitog pepela. Budi se u dubini mraka. Živ je, ali osjeća se kao mrtvac.  Osjeća se kao da mu je netko ukrao sva proljeća, svu sreću. Pridiže se  i gaca u mraku.  Izluđuje ga grobna tišina.  Više nije mislio kako je potomak astralnih bića, sin krilatih anđela.  Ta misao, utopila se u jezeru; prestala je hraniti njegovu stvarnost. Drhtao je. Vlažnim nožicama, golicala ga je pomisao  na vječno izgnanstvo poput onih palih anđela koji su našli dom u nekom mračnom zakutku svemira. Ovo, ovaj mrak, njegovo je opskurno skrovište.  Raskrvario je gnjate od traganja za svijetlom.  No svijetla nije bilo.  Njegovo srce, rođeno je iz krvi, ali  njegova krv trzaj je dubine mraka. Svakog dana svojeg djetinjstva, bio je ovdje u mislima. Mrak ga je neprestance opsjedao. No sada, konačno je u srcu samog mraka. Zaokupljen stvarnim tugama,  tko zna do kad bi se u tom progonstvu mučio da se nije pojavio Sinis u teatralnom osvjetljenju mračne tišine. Zasljepljujuće bijelo svijetlo skamenilo je Atisev um.  Atis se ponovno utapa, ali ovaj puta u zasljepljujućem svijetlu. Nije znao na što bi pomislio.  Svaka je misao zaleđena osim jedne. To je Sinis. To je jedina misao koja je kucala kao živo srce u Atisu.  U svijetlu iz mračne tišine, izranja sivo crni stup od dima.  Atisu se napokon utjelovljuje misao o Sinisu.  Dim ispred Atisa, modificira se i formira u  Sinisevu crno-bijelu pojavu. Sinis koščatog lica, kukastog nosa, izbočene donje čeljusti u kukuljici i habitu prošivenom  crno-bijelim rombovima, stoji nasuprot Atisa. Atis zbunjen i prestrašen skuplja hrabrost  za nekoliko provokativnih riječi. „Tu si. Pali anđelu. Jedanput sam te pobijedio i sada ću ponoviti svoj slavni potez.“ Sinis s oštrim smiješkom preko lica nasmije se glasno i sablasno, držeći se pritom za trbuh. Uspravi se i zamahne rukom prema Aitsu. Sivi oblak od dima, ovije se oko Atisevih glasnica i stegne ih. Atis pokušava vikati, no nema glasa. Sinis je ukrao Atisev glas. Atis  se napreže uporno pokušavajući ispustiti glas, no bez uspjeha. Sinis se ponovno nasmije drskim i gromoglasnim smiješkom.  Atis u šoku sjeda na pod.  Sinis započinje intelektualni teror. „No ovako će biti udobnije razgovarati. Volim kad me publika sluša.  Dragi moj slušatelju. Nemoj zamjeriti što sam ti ukrao glas, ali ovako je mnogo lakše. Sada si u stanju i pod utjecajem vlastite iluzije i samo bi brbljao i brbljao. Ne bih mogao doći do riječi. “ Atis ustane i počne mlatarati rukama, što s vremenom prelazi na migoljenje cijelim tijelom.  Sinis je jasno razumio Atiseve signale. Bile su to riječi  proklinjanja, same anateme iskovane u žaru bijesa. Sinis laganom kretnjom ručnog zgloba  trzne i sivi dim obavije Atisevo tijelo. Atis se stropoštava kao kameni stup . Dok je dim iščeznuo, na Atisu se pojavi uže. Atis je sada bio potpuno imobiliziran.  Sinis nastavlja sa svojim naizgled beskorisnim mučenjem. „Ovako je još bolje. Barem se nećeš ozlijediti. A sada prava istina. Prvo tko sam uopće ja? Vidiš ja nisam nikakav pali anđeo ni neko biće astralnoga.  Ja sam samo tvoj nagomilani mrak kojeg si godinama potiskivao u sebi.  Ja sam tvoja praznina koja te otela, malo se poigrala s tobom i naposljetku, dovela te do oduševljenja iluzijama.  Vidiš nisi ti nikakav anđeo; i da jesi isto bi bio toliko izgubljen kao i sada u ljudskom obličju.  Ja sam te proveo na put besmisla da vidiš kako svo ono tvoje traganje nije imalo smisla.  Ja sam bio taj koji te bešćutno oteo i ostavio u vlažnoj i maglovitoj šumi.  Zašto? Pa zato da ti dokažem nešto vrlo bitno. Svi mi neprestance glavinjamo svijetom, u strahu suočiti se s njegovim užasom.  Stvarni svijet je doista grub i krut i pokušavamo ublažiti te naše spoznaje raznim iluzijama.  Koprcajući se u iluzijama, stvaramo nerealne težnje i očekivanja i tako svakim danom sve više i više odustajmo od sebe; bojimo se suočiti  sa samim sobom.  Čovjek postaje odsutan i otuđuje  se od stvarnog svijeta.  Zato ni ne znamo tko smo. Jednostavno prihvaćamo pravila društvene igre, iluzije obitelji, ljubavi, prijateljstva, morala, država, zakona, vjere i religije, jednom riječju prihvaćamo iluziju građanskog društva koje je sretno i zadovoljno.  Mnogi su skloni kolektivnoj iluziji. No ona nas tjera u očaj. Ona nas otuđuje od nas samih. Gruba i kruta stvarnost prestaje postojati za nas. Uljuljkani u iluzije, gubimo osjećaj za stvarnost  a time i svoj identitet. Stalno slijedimo nekog drugog, stalno pokušavamo oponašati neke druge osobe. No naposljetku ne znamo ni tko smo. Prati nas intenzivni osjećaj  potisnute prave ličnosti. Zapravo ne vidim koliko je to sve logično. Pazi! Je li bolje provocirati sebe samoga i lagati samome sebi da postoji nešto lijepo i upustiti se u tu iluziju ili živjeti u konstantnoj spoznaji da je  svijet grub i krut, prepun razočaranja i očaja? Iluzija traje jedno vrijeme, ali ne traje zauvijek.“ Atis ležeći bespomoćan na podu, mislima prati Siniseve riječi i prisjeća se svoga djetinjstva, svih lutanja i glavinjanja.  „Kad iluzija prestaje djelovati, osjećamo se očajno, poraženo, izdano i izmišljamo razloge kako bismo zaštitili svoju malodušnost.  I ti si se uljuljkao u iluziju da si anđeo i anđeoskog podrijetla. No to je trajalo samo tren. Nakon što si spoznao svoje  fantazije, sve se zamračilo i opet si počeo propadati i utapati se.  Svi oni likovi od djevojčice u crvenom kaputiću, preko Stantosa,  vojske vukova, preko priče o palim i čestitim anđelima, sve je to bila iluzija kojom si ignorirao stvarnost. Stvorio si trenutačni smisao svoje egzistencije, sveo si fokus ništavnosti na iluziju koja je hranila tvoju stvarnost i činila te ispunjenim i sretnim.  No svako malo iluzija je prokišnjavala, spuštala se magla i progonilo te breme potisnutog tebe. Tvoj vlastiti mrak je želio pobjeći iz vrća iluzija.  On te htio proždrijeti i utopiti.  I tako je to od samog početka. Tragamo za sobom nadajući se nekom velikom otkriću, velikoj i moćnoj iluziji koja nas odvaja od grube, krute, goropadne i ubitačne stvarnosti.  Sve je to bio samo san. Uljuljkan u takav san, pomislio si da si uhvatio Boga za bradu, da možeš s vlastitog konteksta koji si dao stvarima objasniti i predvidjeti cijeli svijet.  Trenutno oduševljenje te vodilo i činilo sretnim, no kada je prestalo imati učinka, pao si u duboko more i jezero i utapao se; pored tebe su prolazile krhotine tvog slomljenog iluzornog života.  Ja sam te oteo i doveo ovdje; ja sam tvoj potisnuti mrak i breme tog mraka. Shvati jedno. Bolji je konstanti mrak i očaj; čovjek se navikne na to i lakše podnosi nego kada se navikneš na ljepotu iluzije i onda te udari kao grom iz vedra neba očaj. Iluzije nas tjeraju od nas samih.  Moramo se odvojiti od toga, postati ono što jesmo. Nitko ne zna tko je ni koji je njegov stvarni cilj. Nitko, ni anđeli ni sam Bog ne zna tko je on zapravo, odakle je i što mu je činiti. Svi mi na neki način volimo živjeti u iluziji, u osobnoj samoobmani i zabludama. Svi smo mi tome skloni. I sam Bog koji ne zna tko je ni što je kaže: „Ja sam koji jesam“. Dakle, ništa konkretno.  I On živi u obmanama i zabludama, jer da bi bio spreman prihvatiti  istinu da ovaj svijet nema smisla i da je ova stvarnost pogubna, onda bi izvršio suicid kao i svako razumno biće. No mi, anđeli i sav živi  astralni i materijalni svijet, dijelovi smo njegove iluzije. Svi mi zapravo hranimo njegovu maštu i potvrđujemo njegovo postojanje.  Jer da nije tako, Bog ne bi znao tko je ni što je. Isto je i s čovjekom. U iluzijama i lutanjima  tragamo za sobom, pokušavamo objasniti sebe i naći sebe. I ti si lutao gradovima i mjestima, tražeći sebe, jer je kao što si govorio, neka slutnja tvrdila da si anđeosko biće. Sve je to bila iluzija u kojoj si uživao, koja je pružala tvojem životu smisao. No uvijek kada si mi se približio, padao si u očaj  u jezero i more očaja, utapao se i ginuo s teretom na nogama.  Nitko ne zna tko je ni što je. Sve pozivam da u toj zbunjenosti žive i trpe grubu i krutu realnost, jer samo tako će smanjiti patnje koje si nanose obmanjujući s iluzijama.  Čovjek, anđeo, Bog, svi oni žive besmislenim životima, utkanim u vlastitu iluziju podnošljivosti, no kad iluzija pukne, podnošljivost postaje gorka i svi se oni slamaju. Koga možeš kriviti za to? Možda čovjeka, anđela i Boga koji je započeo takvu glupost? Ne ni jednog od njih. Nitko od njih nije kriv što ne zna svoj izvor i početak, što se tješi iluzijama.  Nitko nije kriv. Ako prihvatiš grubu i krutu, besmislenu realnost dok još nije kasno, lakše ćeš podnositi i trpjeti život. No ako si klon iluzijama, onda se pripremi na trostruko potencirano razočaranje i patnju. Bolje je biti pesimist, jer pesimizam ne gaji lažne nade. Pesimizam oslobađa i ne uljepšava stvarnost. Optimizam je iluzija, varanje i provociranje sebe samoga. Nitko na ovom svijetu ne zna tko je ili što je. Svi mi samo glavinjamo svijetom uljuljkani u nametnute ili vlastite iluzije. Nitko ne zna tko je ni što je, dok se ne pronađe u nekoj iluziji. Svi se boje vlastitog mraka i bježe u iluzije.  No svemir je ispunjen mrakom; svijetlo je tek neznatna žeravica iluzije.  Svatko ima svoj mrak koji jednom progovara. Ja, Sinis, sam tvoj mrak i upozoravam te na vrijeme. Prestani živjeti u iluziji! Takav život je bolan i nepodnošljiv. Bolje konstantan očaj i patnja jer se čovjek navikne, nego varke poslije kojih je patnja još gorča i teža.  Ja sam tvoj mrak i sada ćemo sjedinjeni ponovno tonuti  kroz rupu bez dna. Ego te absolvo.“

***

Nakon takvog moćnog govora koji nalikuje na Kristov prosvjetljujući govor na gori, Sinis iz bijelog svijetla koje je  teatralni nastup  činilo vrlo efektnim i davalo mu poseban ton, nenadano skoči  na Atisa koji je nepomično ležao na podu. Atis osjeti nepodnošljivu bol dok se njegov osobni mrak, Sinis  sjedinjavao s njegovom dušom i životom. Zvukove nije mogao ispustiti jer ga je mrak učinio nijemim. Paralizirano tijelo, patilo  je i grčilo se. Mračna spoznaja grube i krute  realnosti, boljela je.   Sinis je kroz rascjep Atiseva tijela  potpuno ušao i sjedinio se s njegovom dušom. Bijelo svijetlo istine još uvijek je svijetlilo. Atis još uvijek vezan, osjeti kako ponovno propada kroz mrak. Ovaj puta nije ga gušila ili davila voda, samo mrak, noć i nepodnošljiva istina u obliku bijelog svijetla. Osjeti propadanje.  Bijelo svijetlo je odmicalo od njega, dok je propadao.  Stegnut užem, osjeti u propadanju poznate ruke oko vrata i toplinu tijela koje se prikradalo i pripijalo uz njega. U lice ga je gledala brineta, žena koju je nekoliko puta  sreo. Sablasni događaj, bio mu je i drag i gadljiv. Ovjenčan rukama vlastitog mraka, propadao je kroz rupu bez dna u kobnoj i gruboj realnosti besmisla nijemo slušajući umirujući ton brinetina glasa koji je recitirao: „ Dva dječaka, ustala su da se bore. Jedan mačem duše, drugi kopljem sjenke. Njihova bitka bit će kraj u kojem vladaju neporaženi ratnici, sanak sjenke i sjenka sanka. Dva dječaka, ustala su da se bore da žive i umru u isti dan. “.  Sada je konačno znao da više ne srlja u iluziju, spoznao je da je samo jeka svemirske praznine.