Zoran Hercigonja

ISPOVIJESTI UZ CIJANKALIJ

 

(Dramska farsa)

 

 

NAPOMENE:

Pozornica je podijeljena na tri jednaka  dijela (odjeljka)   pomoću kartonskih zidova ili zidova od nekog drugog po težini lakog materijala  jer u posljednjoj sceni dolazi do rušenja istih zidova i iz tog razloga moraju biti od laganog materijala da  glumac može brzo porušiti taj zid. Scena ima tri jednaka dijela.

U sredini scene, nalazi se središnji  odjeljak. Odjeljak  mora biti nalik klasičnoj prostoriji za svakodnevno korištenje. To uključuje i klasične bijele zidove, i predmete povješane po tim zidovima te stol, stolac i predmete na stolu (raspelo, krunica, svijeća i slika voljenog sina). Glumac sjedi za stolom licem uprtim ravno u publiku. Zid iza njegovih leđa je samo praznina te ujedno i prostor za kretanje, jer na samom početku te odjeljke obilazi glumac (lik Mefista). Isto je i s ostala dva odjeljka. Stražnji zid je potrebno zamračiti igrom tehnike svjetlosti i sjena. Lice koje igra u tom odjeljku je MAJKA.

S desne strane, nalazi se odjeljak uređen više u duhu 19. stoljeća s tapetama, kineskom vazom i malim toaletnim stolićem te velikim zrcalom. Stolac nije potreban  jer glumac sjedi na podu, leđima uprtim u zid. Položaj tijela glumca je sjedeći položaj zamaknut za nekih 30 stupnjeva prema publici.  Lice koje igra u tom odjeljku je GENERAL.

S lijeve strane, odjeljak je nalik središnjem odjeljku, samo što je stol zamaknut za 45 stupnjeva i sadrži druge predmete kao na primjer bocu vina, čašu, cigarete… Glumac se najčešće njiše na stolcu imajući pritom poluotvoreni položaj tijela prema publici. Lice koje igra u ovom odjeljku je mladi VOJNIK.

 

 

 

 

LIKOVI:

GENERAL: Pedesetogodišnji muškarac u pogrebnom odjelu; bivši, prisilno umirovljeni general koji poprima u svojim pokretima vojnički stav. Lik je veoma razdražljiva karaktera i ima česte ispade nekontroliranog bijesa i depresije. Osoba koja igra ulogu GENERAL-a, treba se vidjeti kao neurotičnog čovjeka, koji je izgubio sve na svijetu što je ikada ljubio i imao.

MAJKA: Seoska gospođa u intervalu godina između pedesete i šezdesete, obučena u provincijalni ton. Ima maramu na glavi, bluzu, šos i veliku maramu, prostrijetu preko ramena. Osoba koja igra to lice, treba biti više poniznog, bogobojaznog karaktera.

VOJNIK: Predstavlja buntovnog mladića, koji je povodljivo stupio u rat i izgubio sve mladenačke ideale i sada trune u sjećanjima na bolje dane. Lik je obučen u vojničke čizme i vojničku odoru. Puno pije, puši i vrlo živo te osjećajno se prisjeća prošlosti. Poklonik je vojničkog odgoja te još uvijek održava strogi vojnički režim nad životom.

MEFISTO(3): Predstavlja sjenu, demona koji nasrće na glavne likove i nagovara ih da uzmu dozu cijankalija. Lik je osmišljen kao muškarac u crnom odijelu, crne košulje i crne kravate kako bi ostao pritajen u mraku stražnjeg zida svakog od odjeljaka. Lice mora biti obojeno u bijelu mrtvačku boju, koja se jedina nazire u mraku stražnjeg zida svakog od odjeljaka, kada stoji nad likovima kao sablast. Potrebne su tri identično obučene i našminkane  osobe koje stoje u svakom odjeljku scene kao sablasti i nepomično gledaju u likove, slušajući njihove monologe.

 

 

 

 

Na sceni nema još nikoga i polutama je. S likom MEFISTA koji obilazi svaki odjeljak               ( krećući se s lijeve strane na desnu stranu) i na stolove stavlja mal, crnu kutijicu s kapsulama cijankalija, kreće se svijetlo. Svijetlo prati kretnje MEFISTA, ostavljajući u mraku sve iza njega. MEFISTO čini vrlo elegantne kretnje pri svakom pokretu i vuče se kao kakva sablast.

Nakon MEFISTOVA postavljanja  cijankalija, svijetlo je potrebno koncentrirati na središnji odjeljak u koji dolazi iz tmine stražnjeg zida MAJKA, sjeda za stol i sprema se za molitvu, pomičući sve predmete na stolu i otvarajući kutijicu cijankalija, koju stavlja preda se. 

Zatim središnji odjeljak se zamrači kao što je bio na samom početku i snop svijetla se koncentrira na desni odjeljak u koji ulazi pijan, bijesan  i sav u suzama GENERAL i mahnitim kretnjama ruši neke predmete  po prostoriji; luduje i ima neurotične ispade i naposljetku sjeda na pod uza zid, povlačeći jednu nogu k sebi i uzima kutijicu s cijankalijem u šake i zagleda se u nju. Svijetlo se ugasi i biva mrak kao i na samom početku.

Svjetlosni snop se koncentrira na desni odjeljak u koji ulazi VOJNIK zamišljen i udubljen u misli. Sjeda za stol; toči vino, otpije gutljaj; zapali cigaretu; odbije dim u zrak i ljulja se na stolcu, svako malo pomičući kutijicu s cijankalijem. Svijetlo se opet spušta na središnji odjeljak i nastupa MAJKA, a iza leđa iz mraka izvire MEFISTO-vo lice i pojava te ukočeno i nepomično stoji.

 

 

 

 

MAJKA smota krunicu oko ruke, pali svijeću i pogledava čas u sinovljevu sliku, čas na kutijicu cijankalija.

MAJKA: Tako sam sama; tako sam usamljena na cijeloj zemaljskoj kugli.  Tako si daleko od mene sine dragi. Tako te dugo nisam vidjela. Ima već dvadeset godina otkako si otišao i nikad se više nisi vratio. Dvadeset godina te nema. Uzeli su te samo tako od mene. Otrgnuli su te s mojih grudi i prerezali sabljama pupkovinu koja nas je držala zajedno.

Dalje nastavlja  jadikovku s istom intonacijom i monotonim stilom, razgovarajući sa slikom.

MAJKA: Kad si bio dijete, obećala sam ti da ću te štititi, da neću dati da te uzmu od mene. Obećala sam ti, ali nisam mogla obećanje ispuniti.  Trebao si biti ovdje sa mnom pod ovim malim kutkom neba; trebao si biti tu i sve bi bilo lijepo. Ali uzeli su mi te kao jastrebovi one proklete kišne noći. Da samo znaš da od onda ne spavam noćima. Ne mogu sklopiti oči pred tim užasom koji su mi učinili. Iščupali su mi dušu! Živo srce su mi iščupali te barabe!  Trebao si biti tu kraj mene i imati život. Trebao si živjeti u miru, imati djevojku, ženu, djecu, svoje novo pokoljenje, ali ja nisam bila dovoljno jaka da te zaštitim. Obećala sam da ću te vazda štititi, ali nisam uspjela. Zakazala sam! Ja nisam dobra majka.

Na to brizne u plač  i grli sliku, a svijetlo se ugasi i ponovno upali na lijevom odjeljku. VOJNIK puši cigarete, pije vino, njiše se na stolici, gleda u plafon i prisjeća se.

VOJNIK: Bila je to divna noć kada nisam znao kamo me vode. Padala je kiša i nisam mogao spavati. Kao da sam predosjećao da će se nešto dogoditi, kao da sam znao da će mi ta kiša promijeniti sve ono čemu me majka godinama učila i poučavala. Znao sam da će sav taj nauk biti potopljen i ne značiti više ništa za mene. Možda sam bio lud tada što se nisam branio? Ali sviđale su mi se njihove odore, njihove svjetlucave sablje. (Otpuhne dim cigarete.) Bio sam glup tada. Kako bih volio vratiti se u te trenutke i ošamariti samoga sebe da se probudim iz lažnog sna. (Obuze ga bijes.)  Najradije bih onom svijetlom sabljom sve njih isjeckao na komadiće, ali tada sam bio nevin i glup.

(Zamisli se na trenutak i nastavlja umirujućim tonom)

VOJNIK: Bilo je to prije dvadeset godina, a osjećam se kao da se to dogodilo jučer, kao da su me jučer odveli na to užasno stratište.  (Ponovno raste uzbuđenje).  Bio sam uzbuđen i vatrenoga srca. Htio sam odlepršati na Mars i ostaviti tu meku i toplu majčicu plavih zjenica, samo da osjetim krv Marsa, da nosim sablju i ulaštene čizme. (Smireno) Bio sam glup, užasno glup. Ja više ni ne poznajem svoju majčicu. Otuđio sam se od njenih toplih, dobronamjernih riječi i…

Svijetlo se ponovno ugasi i fokusira na lijevi odjeljak i osvijetli generala. MEFISTO prati svijetlo i pojavljuje se u svakom osvijetljenom odjeljku, kako se nastavljaju monolozi glavnih likova, zauzimajući uvijek isti . GENERAL sjedi s upaljenom cigaretom i bulji u kutijicu s cijankalijem, koju ujedno i drži u ruci.

 

 

GENERAL: Zašto si otišla tako brzo i nenadano?  Htio sam ti uputiti posljednju riječ, ali nisam stigao. Otišla si bez pozdrava, samo tako kao da naša ista krv ništa ne znači. Pobogu! Iz iste smo utrobe izašli; u istom smo svijetu živjeli i dijelili istu crvenu krv, a otišla si samo tako, bez pozdrava, bez oprosta.  Znam da nisam bio dobar brat. Pokajao sam se mnogo puta zbog toga, ali nikad nisam mogao smoći dovoljno snage da te molim za oprost, a sada kada je imam na pretek, namjerno si otišla, samo da mi rasparaš dušu koja ionako krvari. (Pojačavaju se tenzije i generala obuzima bijes) Otišla si kao kukavica! Stalno si radila to, samo da mi napakostiš! Čitavo djetinjstvo sam trpio tvoju taštinu i bezobraštinu i nisi ni zašto drugo nego da crkneš! (Smirenim tonom)  Ali već si otišla. Nije mi dobro znaj. Dvadeset godina nisi progovorila sa mnom. Osjećam se izdanim i poniženim zbog toga, poniženim…

Svijetlo se ponovno vraća na središnji odjeljak, gdje sjedi majka još uvijek zagledana u sliku. Počinje govoriti, odgurnuvši sliku od sebe i grabeći u ruke raspelo sa stola.

 

MAJKA:  Izmolila sam pred Bogom tolike „Oče naše“ nizašto. Molila sam ga da mi te vrati, da moje nejače vrati u majčino krilo.  Tolike noći klečala sam i molila Ga, ali nije me čuo. Nisam bila dovoljno glasna.  Nisam se dovoljno trudila sine moj. Nisam bila dovoljno jaka. Ostao si bez oca jako rano.  Ne znam da li ga uopće pamtiš. Bio je to dobar čovjek, samo što je rano otišao. Nije bio kao drugi propalica ili pijanac. Bio je čestiti čovjek, dobar čovjek. Podario mi je tebe. Kao dar Svevišnjega, sišao si mi u njedra. Ne znam kako bih bila sve te godine trpjela tu prazninu koju je tvoj otac napravio. Ne znam kako bih uopće živjela dalje da tebe nije bilo. (Uzdiše) Da si bar imao prilike, upoznati ga. Znao bi da je to doba čovjek. Nije se bojao ničega. Nije prezao ni pred čim. Štitio je slabe i  milosrđem darivao unesrećene.  Da si ga barem imao prilike upoznati, samo na trenutak, samo na časak. Ali tvoje maleno srce nije moglo progovoriti još onda, prije nego je poginuo.  Njega su mi uzeli ti prokleti jastrebovi, a sada i tebe. Njega su mi iščupali iz živa srca, sada i tebe. I kad bih te vidjela, više te nebi ni prepoznala. Mislila bih da si jedan od onih groznih jastrebova koji su ubili tvojeg oca. Zlato moje, da te samo jednom mogu stisnuti u  naručje.

Prelazi se na lijevi odjeljak.

 

GENERAL:  Ostao sam sâm. Ostao sam u ovoj sumornoj i tamnoj špilji sam samcat. Ostavila si me. Bila si jedini živući rođak, kojeg sam ikada imao.  Učinila si doista nešto strašno. Učinila si da patim. (Nasmije se vrlo histerički i prođe rukom kroz kosu) To je bila i tvoja namjera. Cijelog si života htjela da patim . A zbog čega? Što sam ti to tako nažao učinio? Ha?! Možda to što sam tvoje kopile htio odgojiti da bude muškarac, a ne kao onaj tvoj papučar, koji  se skrivao kao dezerter i bježao?  Tako je i završio taj gad dezerterski. Nitko ne ostaje živ tko izdaje domovinu! Nitko! Pa makar i sam bog bio.  Mrzim te! Mrzim te!

 

Zamišljen i opušteno obijajući dim cigarete, njiše se na stolcu.

 

VOJNIK: Sjećam se, moj je djed imao konje. Volio sam te čestite životinje. Volio sam im četkati dlaku i milovati rukama. Divna stvorenja.  Barem nešto lijepoga na ovome jadnom svijetu. Sjećam se onih sviježih ljetnih jutara, kada bi u zraku bile same kapljice rose i čaroban miris nekog tajanstvenog mjesta kojeg još nisam upoznao. Sunce je tek izašlo i bilo mlado, tek rođeno nejače jutra. Nebo se plavilo, a tišina je  gutala svijet oko mene. Čuo sam tada kopita konja i drvena kola. Brzo! Pohitao sam da stignem djeda, prije nego što dođe kući. Trčao bih kroz šumu i presjekao šumski put, samo da se provozam na kolima. Djed je uvijek znao biti dobar i blag prema meni. Uvijek bi me podizao na kola, a ja bih lijegao na meku i hladnu, rosnu jutarnju travu i gledao u nebo. Ponekad bi mi se činilo da gledam u svoju budućnost, ali je još uvijek nekako mutna i zamršena. Volio bih se još jedno provozati na tim kolima i gledati u nebo. Sve je šutjelo, samo su konjska kopita i rzanja, nadvladavala tu tišinu, tu ljepotu tišine. Crni vranci, skakutali su uz zlatno žito djedovine. Nebo je tada imalo prelijepu plavu boju, a trava je bila živa i krupna.  Svi bi susjedi rano ujutro, kada bi se djed i ja vraćali s puta kući, mahali i dobacivali tople riječi. Kada bi se barem dogodilo čudo.

 U ruku uzme kutijicu s cijankalijem i utihne. U središnjem odjeljku, majka se pridiže i rashoda po prostoriji sklopljenih ruku.

MAJKA:  Nikada ti nisam pričala o tvojem ocu i meni i svim tim divnim trenucima koje sam s njim provela. Znali smo u ljetnu noć ležati pod vedrim nebom i gledati zvijezde, trag mjeseca i svjetlucanje. Zvijezde su se igrale lovice. Bile su više kao krijesnice kojih je hvala bogu bilo i oko nas. Noć je bila čarobna. Odasvud se čulo glasno zrikanje i kreketanje žaba.  Trava  mi je pod leđima bila meka i sviježa.  Mjesec se znao učiniti kao  samotan ljubavnik noći. Jadnik. Bio je usamljen i daleko do svih tih divnih stvari koje imamo ovdje na zemlji. Što je bolje od gledanja u zalazak sunca, kada sunce umire i krvari sa svim onim bojama ljubavi. Krv sunca, škropila je oblake, a krajolik je gasnuo u tmini. Tvoj otac i ja, voljeli smo takve trenutke. On je bio sanjar, a ja sam ljubila njegove snove. Moji snovi nikada nisu bili tako slikoviti kao njegovi, ali mi je sve postalo jasno kada bi me doveo na neko od svojih mjesta u snovima. Jednom me odveo na maleni brežuljak za koji je uvijek govorio da je to njegova crkva. Istina. Mogu se složiti sa svakom njegovom riječi. Bila je to najljepša crkva koju sam ikada vidjela. Ni crkveni vitraji nisu sjali takvim prirodnim i čistim bojama kao taj zalazak sunca. Tonuli smo u sve boje, u sve što nam je nudilo uplakano sunce. Sine dragi. Da si barem bio sa mnom tada.

General ustaje i približava se zrcalu. Gleda svoju fizionomiju i vojnički stav koji je zauzeo pritom. Odbije do sebe dim cigarete.

GENERAL: Tjerala si me mnogo puta u crkvu.  Ali ja sam već tada znao da crkva nije za mene. Kasarna je moj hram i pagoda. Kasarna je moj život, moja žrtva, moja molitva. Da, tjerala si em sestrice da se pokajem u crkvi i da vjerujem popovskim lažima. Ali ja sam bio dosta jak da se oduprem onoj poglupaviloj gomili koja je svima vama isprala mozak i zatočila vas u ludilo. Na! Samo gledaj na što si spala. Svi oni tvoji ljubimci, sve one čudne seoske gospođe, nisu se usudile doći ti na sprovod. Vidi ti te kučke seoske, provincijske kurve! One su dovele u dušu našeg čistog sela dezertere i ratne zarobljenike. Dok smo mi vodili rat, oni su bježali! Dok smo mi ginuli na bojištima, oni su spavali i drpali se s vama kurvama u perinama i perju! I onda možeš štiti onog svojeg glupana. S pravom sam ga ubio! Bio je dezerter i neprijatelj. Htio sam sprati ljagu s imena tvoje kopiladi, a ti ništa ikada ne razumiješ. Ja sam za tebe vrag koji je odveo tvoje dijete, orao, koji je ščepao lisičića majčici lisici. Jel’ da? Ja sam izrod naše familije? Ja sam sve najgore zato što vidim i nemam voska u ušima ni poveza pred očima! Ja sam ginuo za tebe sestrice i tvoje kopile. Na! Što sad imaš od njega? Pjesnika koji po čitave dane u vojničkim čizmama divani u svojoj sobi i oplakuje dane djetinjstva. Ja sam ga htio pretvoriti u vojnika u čovjeka, a ti si od njega učinila kmezavca. Moja vlastita krv bila je zatrovana dezerterskim otrovom, a ti si mu punila glavu kako je njegov otac bio dobar i pošten čovjek. Skrivao se gad pred obvezom da štiti domovinu. Htio sam samo od tvog sina načinit pravog domoljuba, čovjeka, a ne izdajicu kao što je tvoj muž. I zato si otišla tako brzo i nenadan sestrice, jer si se bojala oprostiti mi istinu.  No sad sam sâm, jedini od svoje loze. Sad sam sâm i nemam više nikoga. Svi ste me izdali. (Opet sjedne za ono isto mjesto) Svi ste me prevarili i načinili budalu od mene.  A ti još otiđeš bez pozdrava, bez ijedne riječi. Sramota.  Iako si činila strahote i bila neprestano umet naših duša, volio sam te kao što brat voli sestru, svoju vlastitu krv.  Izgubio sam te, sada, zauvijek. Nismo progovorili ni riječi dvadeset punih godina. Sada ćemo zašutjeti zauvijek.

 

VOJNIK:  Ponekad doista pomišljam kako je lijepo biti dijete. Živiš dan za danom, ne opterećujući se glupostima koje te samo plaše i čine mrzovoljnim i skeptičavim. NE razmišljaš ni o čem drugom, do li  o tome kako ćeš se igrati, što ćeš zabavnoga sutra raditi. To je sva dužnost i zadaća koju kao djeca podnosimo. Ne brine te ni to što ćeš jesti i piti i kako ćeš se obući za sutra. Ne opterećuješ se s kojekakvim praznovjerjima ili vjerovanjima. Nije te briga ni za kakve  nesigurne teorije, teoreme, aksiome, tvrdnje koje jedva da vodu drže. Živiš sretan i slobodan uz pjev ptica, uz toplo sunce, uz zamaman miris livadnoga cvijeća. To je prava idila življenja, kada život još ne izgubi sve one svijetle boje. No kada jednom zakoračimo  u svijet odraslih, sav teret toga svijeta, iznenadno padne na naša ramena i stavljeni smo u okove kao afrički robovi u kolonijaliziranome carstvu. Pune nam glave glupostima u koje ni oni sami ne vjeruju. Sve ljudske tvorevine su doista krhke i slabe i samo je pitanje vremena kada će se slomiti.  Sve te  sulude stvari, oko kojih se okuplja gomila, plaše nas i zaokupljaju nevinu maštu. Kao spužva, upijamo sve te neprovjerene neistine i počinjemo sumnjati i pitati se.  A kada se čovjek pita, onda muči samoga sebe. Sve te utvare koje zovemo demokracijom, ekonomijom, religijom, ratom i domoljubljem, strovaljuju se  na dijete i pomute ne samo razum, već i onu idiličnu utopiju u kojoj je živjelo svo ovo vrijeme! Gluposti koje su izmislili davni naši oci poput topovskih kugli probijaju zidine našeg malog raja, naše male neoskvrnjene  pokrajine.  Lijepo je biti dijete, jer te u tim godinama ne zalijeću zlodusi. Tada su slijep( što je tvoje najveće bogatstvo i sreća) pred ogavnostima i zlu koje ljudi nanose  jedni drugima. Tada si sretan što ne vidiš i ne čuješ zlo koje su ljudi namijenili jedni drugima.  Čista nevina mašta, biva ubijena besmislom kojeg usađuju u nas. Nikada na svijet nisam gledao ovako neprijateljski kao sada.  To su me naučili u kasarni! Neprijatelj nikada ne spava! To su mi usadili u svijest da pamtim do kraja života!  Dana s cijenim zlato, srebro, dijamante, a nekada su mi ti isti dijamanti, zlata i srebra bili obično blato. Ono što je tada za mene bilo blago i bogatstvo, bili su  zlato sunca, predivni dugini pramenovi i biserna kap jutarnje rose.  Nekada sam mogao znati što šume misle, što govore polja; mogao sam suosjećati sa srcem zemaljskim. Danas moje srce pripada Marsu, njemu i samo njemu. Dok sam bio dječak, nisam se klanjao ni jednome bogu, a sada strepim pred moćnim Marsom i čekam svoj trenutak kada ću zavitlati mačem i krenuti u boj. Otupio sam. Potpuno sam poludio.  Volio bih se vratiti u vrijeme jedne divne jeseni. Pobjegao sam u voćnjak i sjeo na sluzavu i mokru travu i otpalo lišće uz deblo orahovog drva. Gledao sam oko sebe i vidio i osjetio divote. Svu okolinu, okruživala je nijema tišina. Buljio sam u daljinu i osjetio u sebi ispunjenost i radost. Nigdje nikoga nema, samo ja i moj tihi šapat, kojeg sam najbolje čuo u jesen, kada je sve utihnulo, kada su sve duše okovane lancima pakla preminule i prestale zvečati gvožđem. Ništa me nije moglo otrgnuti od tog divnog trenutka ni kiša koja je sipila po meni, koja me je bacila u krevet s upalom pluća.  Katkad bi se nebo toliko zamračilo da bi oblaci ispuštali krupne suze. Ja bih stajao pod krovom stare drvene kuće i gledao kako pada svaka kap i razbija se o tlo; gledao bih život jedne kapi od neba do zemlje. Moj hram čistoće je kontaminiran i ja sam zbunjen, strahovito zbunjen! I želio bih toplo majčino naručje i pokoju riječ da me umiri! (Brizne u plač i sav se trese od jecanje. Za koji trenutak se uspravi na stolici, natoči čašu vina i uzme jednu kapsulu cijankalija i pregledava je suznim očima. Na to se jedan od MEFISTA iščupa iz mraka i tješi ga, upravo onako kako majka uplašeno dijete. Pritom MEFISTO uključuje svoje elegantne kretnje.)

MEFISTO: Polako samo. Polako. Smiri se. Sve će biti dobro.

VOJNIK: Ništa neće biti dobro! Ništa!

MEFISTO: Ne govori tako.  Zašto se pobogu toliko naprežeš? Pa prepusti se čovječe trenutku agonije i jednostavno makni se od svega ovoga.  (Prošapće) Ne treba ti tako luditi i opijati se od tuge i muke. Ima jednostavnije rješenje tvoga problema. Nije teško samo zagrizi tu staklenu oplatu i pusti da otrov klizne niz tvoja usta.

(Vojnik djeluje razdraženo i okreće se prema MEFISTU)

VOJNIK: Dosta! Prestani govoriti gluposti! Nisam ja kriv što je sve tako izišlo! Nisam! Krivi su drugi. Da. Drugi su me doveli do ovoga. Drugi su me odveli u sigurnu smrt. Pa kakvi su to ljudi!?  Dali su mi u ruke otrov, dali su mi otrovano koplje smrti u ruke da se sam probodem s njim.

MEFISTO: Bolje je da sam učiniš to nego date drugi probadaju. Bol je tada veća i užasnija nego ova bol kada je svjesno nanosiš. Vjeruj mi.

(Vojnik ustaje i suprotstavlja se MEFISTU)

VOJNIK: Tako su govorili i oni koji su mi dali taj prokleti otrov u ruke. Da sjećam se točno tih riječi. Bolje je da ti pogineš, nego da drugi ginu zbog izdaje tvoje! Oni su krivi što sam spao na ovo. Živim u kasarni kao u zatvoru. Bio sam slijep užasno slijep!

MEFISTO: No mi imamo lijeka za tebe sine. Pa u ruci ti je lijek. Ako ga popiješ, više nikada nećeš biti slijep. Ovo što držiš u ruci, popravlja svaku dioptriju. (Nasmije se sadistički).

VOJNIK: Što ti znaš kako je živjeti u kasarni kad te ni rođena majka ne može tamo posjetiti!? On, taj prokleti čovjek je nije puštao do mene. Nije htio da imam kakvog doticaja s njom. JE li to humano, ljudski da ne možeš vidjeti ni rođenu majku koje sam se toliko zaželio!? Je li!?

MEFISTO: Tamo gdje ja stanujem, nema takvih čudnih obiteljskih farsa. Dođi sa mnom i sve će biti u redu. Vidjet ćeš. Nećeš više nikada morati trpjeti tog prokletog čovjeka koji ti je uništio život.

VOJNIK:  Ubio mi je oca! Taj prokletnik je prolio krv mojeg oca i ostao nekažnjen zbog toga. Krvnik je ubio mojeg oca i stotine ljudi je odveo u smrt sa svojim bolesnim igricama. Taj prokleti čovjek me je otrgnuo sa sise pameti i zdravog razuma i otrovao.  Zamisli samo. Otrovao me i ubio je moga oca. Zar je to pošteno!? Gdje ima tu pravde na tom prokletom svijetu!? Gdje!?

MEFISTO: Pođi sa mnom i vidjet ćeš kakva je pravda tamo gdje ja živim.

(Vojnik pobjesni i udara MEFISTA i tjera ga u sjenu)

VOJNIK: Gubi se ti prokletniče! Odlazi! I ne vračaj se više pred moje oči! Je li ti jasno!?

(Uzima kutijicu s cijankalijem i baca je za MEFISTOM koji nestaje u dubini pozornice. Udara rukama po stolu i zove majku.)

VOJNIK: Majčice! Rođena majko moja! Javi mi se! Zagrli svoga jadnog sina! Uzmi ga sebi u naručje! Majko!

(Majka se strese u središnjem odjeljku i prati smjer sinovljeva(VOJNIKOVA) glasa, koji ostaje statičan i ponavlja one iste riječi)

MAJKA: Sine!? Jesi li to ti!? Gdje si sine dragi!? Ne vidim te!? Pokaži se! Nedostaješ mi!? Dođi!? Sine! (VOJNIKOV glas zastane i iz mraka se izvuče drugi MEFSTO)

MEFISTO: Miruj majčice.

MAJKA: Što!? Tko? Vrag!! Vrag je u mojoj kući!? Što želiš nesrećo!?

MEFISTO: Miruj majčice. Ne želim ništa. Samo sam te posjetio. Ne. Neću ti ništa. Ne boj se, hajde.

MAJKA: Sto si učinio mome sinu!? Gdje je on!?

MEFISTO:Sjedni tamo majčice. Hajde, sjedni u stolac i uzmi si krunicu u ruke. Sve će biti dobro.  Ne brini i ne viči zaboga više.

MAJKA: Moj sin jedinac. Čula sam njegov glas. On je tu jel’da.

MEFISTO:Da vrlo blizu je majčice. Bliže nego što misliš. Maločas sam bio kod njega.

MAJKA: Što? Moj sin je u paklu!?

MEFISTO: Itekakvom paklu majčice. Ne možeš ni pojmiti kakav je to pakao u koji je zašao tvoj sin. Ni moj gospodar ne zna za takav pakao u kakav je došao tvoj sin.

MAJKA: Ali…Ja sam čula njegov glas.

MEFISTO:Nedostaješ sinu majčice. On te neizmjerno voli, ali velika je razdaljina među vama. Nažalost između tebe i njega kroz godine se nakupila hladnoća, koja gradi zid. On je tu nadomak ruke majčice, samo trebaš slušati i učiniti što ti kažem.

MAJKA: Da!? A što je to? Što trebam učiniti!?

MEFISTO: Otvori ovu crnu kutijicu i izvadi iz nje kapsulu.

(MEFISTO je drži za rame i cereka se, a majka uplašeno gleda)

MEFISTO:Eto sad progutaj jednu od tih kapsula i vidjet ćeš ubrzo svoga sina.

MAJKA: Što!? Želiš da  se ubijem!? To želiš vraže. To. Moj sina nema oca, jer si mu ga ti uzeo!

MEFISTO: Ja!? Ja ti nisam ništa uzeo. JA samo dajem. Pošast od tvoga brata ga je ubila, a ne ja. JA sam nevin, neviniji od ičega na svijetu.

MAJKA: Prokletniče! Želiš me ubiti. To je jel’da!? To. Ne neću dopustiti da sin bude i bez majke. Izgubio je oca zbog tebe, a sada mu želiš ubiti i majku prokeltniče!? I majku bi mu uzeo!? Ha!?

MEFISTO: Vidi. JA ne uzimam ništa. Ja sam želi žarko spojiti razdvojena srca i ništa više. Eto. Ja sam dobar kao anđeo, kao anđelčić. Tvoj sin je iza toga zida i možeš mu pristupiti jedino ako popiješ tu tabletu cijankalija.

MAJKA: Ne želim ja ništa od tebe! Ti si kriv što je zlo zasjelo na čestitu kuću. Ti si kriv što je zlo ušlo u moj dom! Ti!!

(Baca kutijicu cijankalija na MEFISTA koji bježi u mrak scene i hihoće. Majka prislanja uho na zid i šapće)

MAJKA: Sine? Jesi živ sine? Jesi dobro mili moj golupčiću? Ja sam tu, sama. JA sam tvoja majka.  Dođi k meni sine, dođi.

(Na grudi uzima sliku i grli je)

 

 

 

 

Mefisto pristupa i GENERALU koji se licka pred zrcalom i briše suze.

GENERAL: Što je ovo!? Tko si ti dezerteru? Kako si samo dospio dovde?

MEFISTO: Dolazim u miru.

GENERAL: Svi vi dolazite u miru, a onda kuburama i sabljama komadate zemlju.

MEFISTO:Ne ozbiljno, ja dolazim u miru. Nisam ja nikakav dezerter.

(MEFISTO se prenavlja i kruži oko GENERALA)

MEFISTO:Došao sam ti samo nešto reći to jest prišapnuti na uho. Možda nisi čuo, ali ja sam sreo nekoga, koga bi i ti volio sresti.

GENERAL: Nikoga ja ne želim sresti, niti me zanimaju tvoje ponude.

MEFISTO:Ne bih baš tako rekao generale. Možda biste htjeli posjetiti svoje drage vojnike koje ste survali u sigurnu smrt zbog vaše krive procjene. Jesam li upravu generale?

GENERAL: Nije to bila nikakva kriva procjena. Ljudi se nisu znali boriti i to je sve. Nisam ja nikog stjerao u smrt. Sami su pali. Ja sam ih naučio i poučio svemu što sam ikada znao, a oni su bili prepušteni svojoj volji. Ja ih nisam prisilio da u zarobljeništvu gutaju cijankalij! Nisam im ga ja gurao u usta.

MEFISTO:Da, ali zato jeste u njihovu svijest. Bolje je umrijeti kao junak i stisnuti zubima kapsulu nego izdati domovinu. Jesam li u pravu?

GENERAL: Što bi to trebalo značiti? Ha? Što!?

MEFISTO:Vi ste generale bili taj koje je pričao priče, bajkovite priče o hrabrosti i časti. Vi ste ih potrovali generale i pobijali vlastitu obitelj. Sve ste ih pobili.

GENERAL: Ne govori gluposti. Nemam strpljenja s takvima kao što si ti, s dezerterima. I oni se brane ovakvim izjavama. Okrivljavaju druge i to je sva njihova mudrolija. Ja sam general…

MEFISTO:  …Bivši general, koji je izgubio službu jer je ljude bacio niz klanac zbog vlastite pogreške i krive procjene za koju nikad nije odgovarao.

GENERAL: Izgubio sam službu ne zbog pogreške, nego zbog časti.

MEFISTO:Da baš ste me uvjerili. Ta prokleta mala čast.(Ironično)

GENERAL: Ja nisam učinio nikakav krivi potez ako to misliš. Ne! Učinili su ga drugi, a ja sam se samo svojom profesionalšću borio da čast ne nestane u vatrenim grudima ratnika, u grudima onih koji su se borili za domovinu. To je bio moj grijeh što nisam mogao biti tiho, jer me boljelo gledati ljude koji umiru ni za što. Ljudi su umirali zbog igrica konzekventnih slavoljubaca, a ne zbog patriotizma.

MEFISTO: Da uvijek iste priče. I znate što, oni nisu umrli ni za što generale. Oni su umrli zbog vas. Svi su oko vas pomrli i napustili vas samo da budu što dalje od vas. I sretan je svaki čovjek koji je poginuo pa i oni od vaše ruke, jer više ne moraju gledati tu ogavnu generalsku spodobu koja kvari mlade ljude. Sada žalite što ste bili tako opak general.

GENERAL: Prestani tako sa mnom razgovarati. Prestani dok još nisam izgubio strpljenje, a kad ga izgubim i božji tron će se stresti od mojeg bijesa. Takvi kao ti uništili ste čistoću jedne obitelji; takvi kao ti ubili ste sve one ljude zbog ludosti. Ni rođena sestra nije htjela razgovarati sa mnom zbog takvih kao ti, jer si joj u krilo donio klapčića, kontaminiranog klapčića koji je nesreća ovoj časnoj kući. A sad me još i osuđuješ! Lijepo je to boga mi, lijepo!

MEFISTO:Svima si tako hrabro i uvjerljivo gurao cijankalij u usta, a sam ga se bojiš uzeti. Nije tako strašno. Samo malo zapeče i sve je gotovo. Više nema ničeg. Nikakva briga te više ne mori, ni obveze te ne opterećuju ni mržnja ni jad ni bol ni išta što bi moglo povrijediti tvoj generalski oklop jedne iluzije časti.

GENERAL:Misliš da se bojim!? Je li to!?

MEFISTO: Nema u tebi čovjeka generale, nema.

(Mefisto je na odlasku, a general od bijesa razbija zrcalo pred sobom rukom i raskrvavi je no to ne spriječi da  razdraženo vičuće)

GENERAL: Gledaj me samo! Gledaj kukavico! Kuda bježiš! Uzet ću ih sve ako hoćeš!? Kuda bježiš kukavico!? (I baca kutijicu na pod te segne u džep po maramicu da sveže porezotine i umiri se)

Svijetlo se gasi i koncentrira na VOJNIKA koji sjedi na podu do zida koji ga dijeli od središnjeg odjeljka i drži dlan priljubljen uz zid. Svijetlo je polumračno i pojačava se sa žarom VOJNIKOVOG monologa.

VOJNIK: U dvorištu rodne kuće, imali smo veliku, stoljetnu krušku.  Svu svoju ljepotu, zrcalila je iz srca samog dvorišta u okolne objekte, koji su kao vijenac obujmljivali svu tu čar i ljepotu. Bila je gospodarica dvorišta. Ispred nje, nalazio se bunar, koji je za ljetne žege i za strašnih vrućina, krijepio njeno duboko korijenje. Stajao bih pod krošnjom i slušao šapat lišća, podraženog ljetnim povjetarcem. Rasla je ta ljepotica u obliku slova ipsilon; zapravo u obliku nepravilnog slova ipsilon, jer je lijeva grana bila znatno deblja od desne grane. Izgledala je kao da ima razdjeljak usred glave, ali je deblji pramen, začešljan u lijevu stranu. Na lijevom razdjeljku, nosila je ostala zadebljanja, grane, koje su opterećivale njena stara i umorna leđa. Otkad je stasala u ozbiljnu majku svojih plodova, slatkih i krupnih, takvih da su opterećivali njeno granje, pokoravajući ih gravitaciji, nikad nas nije iznevjerila. Nikad nije posustala u rađanju i porođajnim mukama u kojima je donosila na svijet slasno blago za naša ljudska srca. (Lik MEFISTA ulazi i stoji kao sablast nad VOJNIKOM, gladeći ga po kosi) VOJNIK: Krupni bi plodovi visjeli na sve strane kao crkvena zvona. Bila je osjećajno biće, krotka majka koja grli svoju djecu. Ni jedna štetočina, ni jedna bolest, nije mogla pokoriti njeno srce ili osakatiti život. Takva upornost, takva strpljivost, ne može se naći ni u jednom čovjeku. Trpjela je udarce vremena, koje je ostavljalo brojne rane po njenom tijelu, ali nikad nije posustala. I dalje je rađala bez obzira na strahotnu bol porođajnih muka. (MEFISTO čučne do njega i grli ga. Svijetlo ostaje fiksno na tom odjeljku i produljuje se na središnji odjeljak, gdje MAJKA u isto takvom položaju sjedi od zida i nastavlja sinovljev(VOJNIKOV) monolog.

MAJKA: Jednog ljeta, spremala se strašna oluja. Vjetar je osakatio tu uzoritu Afroditinu ljepotu, brutalno lomeći opterećenu krošnju brojnom djecom. Vjetar je kidao grane i iščupao desni razdjeljak nepravilnog  ipsilona i odnio djecu daleko od nje, u ništavilo. Vjetar je u njoj ostavio dubok trag i ranu koja nikada nije zacijelila. Rana otkriva njeno golo srce, koje još uvijek plaće za svojom izgubljenom djecom u ništavnosti svijeta. Sada, takva osakaćena majka, nalikuje pogrbljenoj starici koja nosi na leđima košare bujnih plodova krušaka. Starost je i nju zaskočila. Kora joj je ispucana, izbrazdana i vrlo gruba. Nalikuje kornjačinu oklopu i tvrdoj krokodilskoj koži na leđima. No plodovi su bili mekani i tako umiljati. Sva njena krutost, prelila se u nježnu i mekanu put plodova. Gusta mahovina ju je obrasla kao tepih. Kad bih rukom prešla po leđima, imala bih osjećaj kao da dragam psa ili konja. (Kao i u prvom prizoru, MEFISTO se ispukne iz mraka i stade je gladiti po glavi i tješiti, dok ona nesmetano i dalje vodi monolog.)

MAJKA: Mnoge ptice su znale prebivati  u bogatoj krošnji i savijati gnijezda za mlade ptiće. Sjećam se jednog divnog ljetnog predvečerja, čarobnog trenutka koji nikad ne ishlapi. Ptičica u dimnjačarskom odijelu i žutog nosa, pjevala je pjesmu o nesretnoj ljubavi. Mogla sam čuti kako ispod kore diše ta božica ljubavi; mogla sam čuti njeno živo srce pod olupinom ispucane kore. Svi divni cvijetići u proljeće, činili su joj laganu vjenčanicu, satkanu od samih latica. Mirisala je kao mlada djeva pred oltarom, spremna, uzljubiti svoga dragoga.

Ista scena kao prethodne dvije, ponavlja se i kod trećeg odjeljka, gdje GENERAL sjedi do zida i vodi monolog. Prethodna dva MEFISTA i dalje tješe MAJKU i VOJNKA koji sanjare.

GENERAL: Svake godine bi se vjenčavala pa živjela i umirala, samo što je njena smrt nalikovala više dubokom zimskom snu koji spavaju medvjedi. Zimi je krošnja bila prepuna inja i bijelih pahuljica snijega, koje su joj satkale još ljepši veo, nego onaj od proljetnoga cvijeća. Svi su htjeli biti uz nju; svi su je htjeli voljeti i biti adolescentski zaljubljeni  u njenu živuću imaginaciju, koja je očaravala duh i tijelo. Vjetar je znao milovati njene grane nježnim pokretima; kiša bi ispitivački i zaljubljeno pipkala po erotskim oblinama i linijama njenog tijela; snijeg ju je snažno grlio i tiskao se uz nju, gušeći je težinom. Najljepša je bila u ljeto, kada sam sjedeći u njenoj hladovini, priljubljen uz deblo, slušao misli svojih predaka, koji kao da su govorili iz nje. Ona je bila slijepi svjedok događajima  koji su se odigravali na ovome tlu. Ona je registar svega što se ovdje događalo. U njeno srce su pohranjeni svi podaci.  Ona se sjeća svega, bolje od ikoga.  Ona se sjeća svih ljudi, svih druženja, svih ptica, svega! (Dolazi treći MEFISTO i nijemo kao i prethodna dvojica, miluje ga po glavi. U monologe se uključuju sada svi GENERAL, VOJNIK i MAJKA te svo troje govori u jedna glas.)

 

GENERAL:Kraj nje su sjedili  i otvarali joj svoje duše pradjedovi, djedovi, očevi i sinovi. Nadživjela je sve njih i ostala sama; nadživjela je mojeg pradjeda, djeda, oca, a nadživjet će i mene. Ona je svjetionik duše, čistilište grijeha; ona je moje najmilije blago.

VOJNIK: Kraj nje su sjedili  i otvarali joj svoje duše pradjedovi, djedovi, očevi i sinovi. Nadživjela je sve njih i ostala sama; nadživjela je mojeg pradjeda, djeda, oca, a nadživjet će i mene. Ona je svjetionik duše, čistilište grijeha; ona je moje najmilije blago.

MAJKA: Kraj nje su sjedili  i otvarali joj svoje duše pradjedovi, djedovi, očevi i sinovi. Nadživjela je sve njih i ostala sama; nadživjela je mojeg pradjeda, djeda, oca, a nadživjet će i mene. Ona je svjetionik duše, čistilište grijeha; ona je moje najmilije blago.

(Nakon tih izrečenih riječi, nastane stanka. Vojnik nastupa prvi i zaziva majku, zatim majka odgovara, a javlja se i general i naizmjenično zazivaju jedan drugoga. Dok su se tri glavna lika uskomešala, tri Mefista, polagano nestaju u mraku pozornice.)

VOJNIK: Majko! Majko! Čujem te majko! Čujem  kako dišeš pored mene, kao da si tu negdje blizu!

MAJKA: Sine! Sine! Tu sam! Dođi po mene! Sine volim te!

GENERAL: Sestrice, čujem ti glas! Vratila si se! O mila moja, vratila si se oprostiti mi! Vratila si se!

(Vojnik drhće od uzbuđenja i šeće gore dolje po malom odjeljku. Sabire se i ponovno zaziva.)

VOJNIK: Majko! Čuješ li me!? Odgovori mi molim te!

MAJKA: Tu sam pored tebe sine. Tu sam za tebe! Nisam te iznevjerila!

GENERAL: Sestrice dođi k meni! Na koljenima te molim za oprost! Sestrice!

VOJNIK:  Majko! Osjećam toplinu tvoga srca. Osjećam kako dišeš kraj mene, kako mi miluješ kosu.

MAJKA: Da. Tu sam maleni i volim te. Tu sam za tebe zauvijek.

GENERAL: Sestrice! Dođi! Otvori mi vrata. Trebam te.

(Majka stoji nasred središnjeg odjeljka plaho gledajući oko sebe, a General i Vojnik(sin) udaraju po zidovima. Čuju se tupi udarci)

GENERAL: Evo me sestrice, samo da srušim taj pakleni zid, samo da se oslobodim okova. Prokleti bili!

VOJNIK: Majko udarit ću svom snagom u zid i srušiti ga. Želim doći k tebi. Dosta mi je vojničkih čizama i svijetlih sablji. Želim tebe majko, samo tebe.

(Obojica istovremeno ruše zidove i stoje u mjestu, zapanjeno buljeći jedni u druge. Sva tri lika su kočena i pogledavaju se međusobno. Nakon kraće stanke, Sin ( Vojnik) potrći majci u susret i grli je )

VOJNIK: O majko, majčice. Od danas se zovem sinom tvojim. Više nisam vojnik. (Ljubi je) Danas bacam vojničke čizme i ne vraćam se u kasarnu. Dosta mi je sve toga.

(Približava se i General i spušta se na koljena da bi izmolio oprost od sestre. Sin (Vojnik) preneražen gleda strica i započinje kraći sukob. Sve to iz lijevog kuta pozornice promatraju tri Mefista, koji stoje nagomilani jedan do drugoga i smijulje se.)

GENERAL: Mila sestrice. (Hvata je za ruku) Jedina si kaplja krvi koja kola mojim venama. Oprosti bezumniku, oprosti očajniku. Jedinu tebe imam. Sve sam izgubio. (Brizne u histerični plač. Vojnik ga prime za vrat i padaju na pod. Vojnik ga davi)

VOJNIK: Prokletniče! Dosta si učinio za nas. Ubojico. Sada ću ja tebe ubiti za sve zlo koje si nam učinio i meni i mojoj majci, a i mome mrtvo ocu. (General ne može doći do zraka pa ispušta neljudske zvukove. Majka se trgne i krene odvojiti sina od generala.)

MAJKA: Sine! Nemoj! Molim te ko boga! Nemoj! Ne čini svetogrđe. Dosta sam već propatila. Ne mogu više. Sine! Posluhni me!

(Sin pušta Generala i ustaje k majci te svoje lice umače u njene dlanove. General s druge strane grabi skut sestrine odjeće i preklinje je za oprost.)

GENERAL: Oprosti mi molim te! Ne mogu živjeti ovako! Neću moći ni dalje živjeti, ako mi ne oprostiš.

MAJKA:  (Podiže ga.) Oprošteno ti je. Nisi ti kriv za sve ovo. Nisi ti kriv. (Zagrli ga i General zaplače u njenom naručju. Tri Mefista se počinju glasno ceriti i to ozlovolji Generala koji nasrće na njih tjerajući ih dalje.)

GENERAL: Što vi smrdljive mrcine želite!? Gubite se! I da vas više nikad nisam vidio! Sve ste nas otrovali najgorim otrovom, ratom i mržnjom! Iš! Gubite se!

(Sin se stisne k majci i zagrli je još jednom. Svo troje  sjednu na desni kraj scene jedno do drugoga.)

GENERAL: Nismo mi krivi zbog toga što se mrzimo i želimo zlo jedni drugima. Kriv je rat! On nas je zatrovao mržnjom. Njegovi zubi su probili duboko u vene i pustili smrtonosni otrov da mrzimo i preziremo jedni druge. I što sad? Što nam je sad činiti? Zazidao si zidove između nas. Godinama nisam poznavao svoju sestru ni njeno dijete. Otrovao si me prokleti ratu, otrovao!

(Majka ga umiri tapšajući ga po ramenu. U međuvremenu posjedaju i ona tri Mefista na drugi kraj scene, nasuprot glavnim likovima. Majka izvlači ispod suknje tri doze cijankalija i dade sinu i generalu.)

MAJKA:  Uzmite ovo. Ovo će sve skončati.

VOJNIK: Majko što to radiš!?

GENERAL: Da to će sve riješiti. Ionako smo dovoljno propatili.

VOJNIK: Majko pa to su kapsule s cijankalijem! Želiš nas ubiti!

MAJKA: To je jedini izlaz iz ovog prokletstva. Sine, slušaj majku. Ona te voli. Sve će biti u redu.

(S drugog kraja dvorane, čuju se glasovi tri Mefista)

MEFISTO(sva trojica u jedan glas): Dajte već jednom. Nama se žuri. (Prasnu u smijeh).

MAJKA: Učinimo onda to. Ovo je kraj.

VOJNIK: Da ovo je kraj.

GENERAL: Stvarno. Ovo jest kraj strahota.

(General se nasloni na zid, Majka naslanja glavu na Generalovo rame, a sin se naslanja Majci u naručje. U usta stavljaju cijankalij i lome staklo staklene kapsule. Lagano izdahnu. Mefisti također utihnu.)

Spušta se zastor.