Sara Ćerketa

Bilješke iz svijeta depresije

Poglavlje prvo

 

Dobro došli u svijet gdje biti onakav kakav si nije bilo, nije i nikada neće biti dovoljno dobro.
Nikome.

*

Osjećam da se mijenjam. Ispočetka sam mislila da umišljam, ali… Vremenom sve ukazuje na to. Niti se smijem, niti pričam na isti način. Sve je postalo dosadno. Nisam lijena. Nisam arogantna ni agresivna. Ja… Nisam dobro. Nisam srećna. Depresivna sam i uz to suicidna djevojka, a tek sam u dvadesetim. Ta činjenica vrijeđa i boli moju porodicu, moje najbliže, znam. Želim da znaju da nikada nisam htjela da postanem ovo što sam sada. Nisam smjela da dozvolim da budu slomljeni zbog mene. Nisam ih željela razočarati. Želim da tražim od majke oprost.

Zato što nisam nikada skupila hrabrost da joj kažem da njena mala djevojčica želi da umre. No, kako to da joj saopštim? Podarila mi je život koji živim. Zar ja se usudim dovesti ga do kraja prije vremena?

Sva moja sreća, moja pozitivna energija – sve svakodnevno biva potisnuto tugom. Nikada joj nisam mogla reći da sam drugačija, da je moj svijet pun demona. Mali nevini svijet postajao je pakao koji sve jače steže svoje ruke oko mog vrata, guši me, dovodi me do poslednjeg daha. Evo, sada je došao trenutak da otkrijem najsitnije detalje mog života.

Pa… Dobrodošli u moj pakao.

Petnaest godina unazad, živjela sam kao svaka petogodišnjakinja sa oba roditelja. Imali smo onoliko koliko je potrebno, nikada ništa nije nedostajalo. Mnogi su govorili da smo poput onih porodica koje postoje samo u filmovima. Eh… Dani su mi bili ispunjeni igrama, drugarima, šareni, srećni, puni maštanja o budućnosti. Šteta, samo se jedna želja ostvarila. Tada me nije bilo briga ako se nekoj drugarici nisu sviđale moje patike, jer su se meni sviđale. Onda je život odlučio da mi nakon nekog vremena lupi šamar i ubijedi me da mišljenje drugih ljudi stavim ispred svog. To je bila ogromna greška. Tada, a i danas, jedina pouka crtaća je da pratimo svoje srce, čak i kada su i najmanje odluke u pitanju, a ne da slušamo ljude oko nas. Međutim, da li to iko od nas radi? Možda svega nekoliko ljudi u vašem okruženju, a u slučaju ostalih, mnogi se plaše uraditi korak bez da bar nekoga pitaju da li je to ispravno.

Bila sam tada srećna, upoznavala sam dosta prijatelja. Zaista, nisam bila stidljiva. Jedina želja mi je bila uklopiti se sa svima, da ne vučem nikoga na neku lijevu stranu, nego da, naprotiv, spojim što više krugova društva u jedan. Ničiji život ne može biti savršen, pa čak ni jedne male djevojčice koja se sprema za polazak u školu.

Ubrzo sam ostala bez oca, a majka i ja smo se našle same usred ničega. Dobra izreka kaže:

“Čovjek je živ ali je otac umro.”

Da. Svakog novog dana nestajala je po jedna boja sa palete, da bi mi na kraju ostale samo crna, bijela i siva koje su me pratile godinama. Pažnju sa svih problema odvraćala mi je činjenica da se bliži prvi dan škole. Ljeto je bilo gotovo pri kraju, a sve je bilo spremno. I dan danas, kada sam već student, najviše volim kupovati školski pribor.

Ono što mi je najteže tokom prvih pet razreda u osnovnoj školi padalo jeste gledati osmijehe mojih drugara kada ih tata dovede u školu, te kasnije dođe po njih. Pobjegla bi mi iz oka jedna ili dvije suzice i ubrzo bih nastavila sa igrom. Naravno, nisam bila tada jedina bez oca, ali jedino moj slučaj je bio ovakav. Najgori. Prolazile su godine, bila sam odličan đak sve vrijeme. Onda smo postali veliki. Prelazak od učitelja kod nastavnika je veoma važan za svakog osnovca. Više gradiva za učiti, teže lekcije, manje slobodnog vremena ali samim tim postanemo i ozbiljniji.

Tako sam i ja prestala tugovati jer odrastam bez oca kada mi je najpotrebniji. Imam divnu majku koja je uspjela da preuzme ulogu oba roditelja. Iz tog razloga ne smijem da budem tužna, nego moram da je učinim ponosnom. Činilo se da se iz sjećanja briše sve ono loše što smo prošle. ČINILO SE. Školska 2011/2012 godina. Učenica sam devetog razreda osnovne škole sa prosjekom ocjena 5.00

. Majčin ponos, majčin osmijeh. Da, dok ne obučem majicu koja nema duge rukave. Zašto? Rana. Rane. Dosta njih. Za moje godine – previše. I niko ništa nije primjetio, samo iz jednog razloga – jer sam dobra glumica.

Više ne mogu sebe da ubjeđujem da sam dobro. Ne mogu to više izdržati. Nemam mi najmanje nade da će biti bolje Bespomoćna sam odavno i plašim se da zapravo više nikada neću biti dobro. Zarobljena sam.

Pokušavam, ponekad, učiniti svoj život boljim.

Potrudim se biti među ljudima i igrati ulogu srećne, raspoložene djevojke koja je tu da zabavlja ostale. Prije ili kasnije nekako uspijem da steknem prijatelje, izbjegavam samoću, te vremenom počnem da uživam u svemu tome. Smijem se, družim se, čak ponekad počnem da zamišljam kako bih se osjećala da imam najboljeg druga ili drugaricu, kako bi izgledao moj život, kako bih provodila dane… Tada se stvori nekakvom neobjašnjivom reakcijom nevidljivi zid oko svega lošeg što mi se desilo, oko svega što me ubijalo i počinjem da živim neko određeno vrijeme kao normalan tinejdžer. Okej, sada ja ispadoh nenormalna tinejdžerka koja bi sve a ustvari uopšte nema pojma šta bi i šta joj zapravo treba. Ja znam šta mi treba. Normalan život, normalna porodica, prijatelji, ljubav.

Već nakon nekog vremena, koje protekne u dobrom duhu, uhvatim sebe da bježim od svega toga, od želja, uživanja, čežnji, sreće – bježim od života koji toliko želim, o kom maštam svakodnevno. Iznenada se nađem u praznom prostoru između crnog i bijelog polja gdje nikoga nema. Tu nema ničega, niti vazduha, niti egzistencije bilo kakvog bića. Gdje čak ni moja ličnost i moje tijelo nisu stvarne pojave nego tu lebde kao hologrami moje podsvijesti. Jednostavno sam tu daleko od svega, a ustvari i ne znam zašto sam tu, ne znam šta da radim. Da odem na bijelo polje gdje me čeka masa ljudi, gdje postoji mogućnost da upoznam prijatelje, pronađem ljubav svog života… Ili pak da odem na crno polje gdje me čeka samoća, bol, sivilo, tuga, suze, praznina… Ne znam.

Nesigurna sam. Ljuta. Povrijeđena. Usamljena. Depresivna. Van kontrole. Izgubljena. Ružna. Ja sam niko. Plašim se. Ignorišu me. Dižem ruku na sebe. Ponekad čujem da mi iza leđa kažu da me mrze, da sam mentalni bolesnik. Nezgodna. Neprivlačna. Debela. Tračara. Jezičara. Lažov. Dvolična. Drugi, u gorim slučajevima i treći izbor – SVIMA! JA SAM NIŠTA. JEDNO VELIKO NIŠTA. A najgore od svega je to što sam u suštini većinu vremena okružena masom ljudi, a uglavnom se osjećam tako usamljeno i beskorisno. ZAŠTO?

Moj život je šala, jedna zaista loša šala iliti anegdota koju mi neko priča u nekoj drugoj dimenziji kao odgovor na pitanje kako bi izgledao moj život kada bi svaki moj postupak u određenoj situaciji bio drugačiji?

Zar je moguće istovremeno plašiti se samoće, ali i zbližavanja sa nekim?! Moguće ili ne, to je upravo ono što proživljavam većinu svog života. U najtežim trenucima uhvatim se razmišljanja o prošlosti, kada je sve bilo mnogo lakše jer neke stvari nisam razumijevala baš najbolje, iako su tu postojali brojni problemi koji i sada ostavljaju ožiljke na meni. Otkrit ću vam mišljenje ljudi o meni na prvi pogled. Prvo se javi mali miks ljubomore i gađenja, jer pomisle da imam sve što poželim, te se zgroze na priče koje kruže o meni. Zatim počinju da oponašaju moje pokrete tijela, pokrete lica. Ponekad se dogodi situacija da imaju priliku biti u mom društvu i onda se kompletno mišljenje o meni okrene. Na njihov prvi pogled nakon upoznavanja, ja sam jaka i kao da ne postoji ništa što nije onako kako treba da bude. Pogledaju li jednom malo bolje, shvate da je to optička varka.

Ne sudi ni o čijim osjećanjima, razmišljanjima, životu uopšte na osnovu onog što vidiš, a posebice na osnovu onog što čuješ. Priznajem svečano ovim pomalo već izlizanim riječima da se nije dogodila noć od moje dvanaeste godine, a da nisam bar jednu suzu pustila. Natjera vrag da se prisjetim svega proživljenog tokom djetinjstva. Razmislite sada dobro o ovom što ću reći – neko ni sa svojih “osamdeset i kusur godina” ne doživi tolike traume koje sam ja tokom djetinjstva. Prisjetim se onda jednog citata koji sam sasvim slučajno pročitala:

“Samo hrabre žene mogu da se odluče na novi korak u životu – noseći u jednoj ruci kofer, a u drugoj dijete.”

Nije se dogodio dan od polaska u srednju školu, a da nisam bar nekog u toku dana lagala gledajući osobu u oči i govorila da sam dobro, da me ništa ne boli. Kao da je nekog zanimalo kako se ja osjećam. Ma daj. Uvijek bih na dobro poznato pitanje smislila neki ubjedljiv odgovor. Kako si, upitali bi me… Prvo bih se blago osmijehnula dok osmislim korektan odgovor, napravim korektan red riječi u rečenici kako se ništa ne bi posumnjalo, a onda bih odgovorila.

Zašto da nekom govorim o svojim problemima kada možda dotične osobe imaju veće probleme!? Na kraju krajeva, nadam se da će jednog dana u moj život da navrati neko ko će i bez pitanja znati da nisam dobro, a do tada… Evo, dobro sam, kako si ti? Prilazili su sa lažnim izrazima lica koji upućuju na zabrinutost, a u sebi su likovali jer znaju da psihički padam, jer im sama priznam da sam postala krhka.

Najviše od svega toga, boljelo me jer nikoga nisam zanimala kada je trebalo da zanimam bar one najbliže. Ako ne pričam o svojim problemima, ne znači da ih nemam. Ne izjavljujem sada da nikada nisam pričala o tome što me muči. Govorila sam, UPORNO, ali očigledno uzalud, te mi je sve dosadilo. Vidjeli su se ožiljci samopovređivanja tek nakon pet godna otkako sam sa svim tim cirkusom počela. Znali su svi su moji podočnjaci posljedica plakanja – niko nije obraćao pažnju, a da su samo znali kako mi je bila potrebna. Onda sam odlučila odustati. Prestala sam govoriti makar o najmanjoj sitnici koja mi se vrti po mislima, a tako mi je bio potreban neko kome mogu sve da kažem. Neko ko me razumije. Da, bio je potreban, ali tog NEKOG nikada nije bilo.

Od tada, sve je bilo nepoznato. Postajala sam iz dana u dan sama sebi nepoznata. Kao da se u meni rađala neka potpuno nova osoba. Nepoznato je bilo mjesto u kome živim i u kom sam rasla nakon svoje šeste godine. Nepoznati su postali ljudi koje svakodnevno srećem. Sve. Samoća me dovodila do toga da sam nesvjesno kolutala očima pri svakom razgovoru. Teoretski, ja, Sara Ćerketa, postajala sam biti alergična na ljude. Međutim, u praksi, izigravala sam dobrog slušaoca, i samo slušaoca. Nikada nisam bila ona koja govori. Zamišljala sam da ubijam pojedine ljude kada sam bila primorana na konverzaciju. Ako bi kojim slučajem neko pričao i počeo da razgovara sa mnom o sebi, smijala bih se, a u džepu isprane dukserice bih stezala pesnicu i spremala se za udarac. Jedva sam se uspijevala suzdržati da ista ne završi na licu sagovornika.

Čudovišta koja su se krila ispod mog kreveta, koja su me pratila tokom dana, bilo gdje da odem i kojih sam se nekada kao mala djevojčica plašila, pustila sam dobre volje da se nastane duboko u meni i pretvaraju me atom po atom u jednu od njih. Odlučila sam dopustiti da na svaki put do sreće zasade trnje, da povređuju, da se igraju osjećanjima. Dopustila sam da dovrše odavno započet posao pretvaranja mene u mog oca.

Ja sam postala onaj neko ko se uklopi sa svima iako ima osjećaj da se ne može uklopiti nigdje. Znala sam vrlo dobro da osamdeset od sto svih tih ljudi godišnje proširi bar jednu neistinu o meni, a opet sam se prema njima ponašala kao i prema preostalih dvadeset od sto. Svi su oni isti, samo neki vode tuđe živote, a neki samo svoje. Slušala sam sve i svašta, pomagala, dijelila savjete, bila tu i kada treba i kada ne treba, a da ništa nisam tražila zauzvrat. Pokušavala sam shvatiti šta me kočilo. To je bila glavna misao kada se budim.

Iz dana u dan mrzila sam svoj život, a ljudima koji su se imalo trudili oko mene i brinuli, prodavala sam neku lažnu, dobro odglumljenu sreću. Niko na ovom svijetu nema sposobnost čitanja misli, zar ne? Vješto sam nosila masku skrojenu tako da niko ne može da vidi šta se krije ispod nje. Prestajala sam slušati sažaljenja i pitanja koja su se odnosila na to što nikad do sada nisam nekog voljela, na vidljive ožiljke i svježe rane po rukama. Na moje psihičko stanje, na situaciju u porodici. A bila sam jako loše. No ipak, bilo mi je drago zbog svega toga, što je konačno prestalo. Dođavola lažna briga i nelagoda kada se susretnu sa mnom nakon dugo vremena. Od kojekakvih zagrljaja nemam ništa, kada su svi govorili najlošije stvari kada nisam prisutna. Bezobrazna, loša, dvolična. Surova realnost… Kako sam se udaljila čak i od onih koji su mi bar malo bili bliski, postala sam nevidljiva. Vrijeme sam provodila uglavnom sama, nisam sjedila u kafeima, nisam šetala po parku. Uzalud je bilo što sam bila među vršnjacima. Sama sam. Potpuno sama. Nije li mi to bio primarni cilj?

Vikende sam provodila u sobi, čitala sam ili gledala filmove, dok bi ostatak “drugara” ludovao do ranih jutarnjih sati. Bolje biti sama nego skitati uzalud, ionako van moje sobe nema ničeg osim glumaca poput mene. Svi imaju stil oblačenja, izmišljeni nivo na koji mogu samo razmažena mamina i tatina djeca koja pojma nemaju šta znači biti normalan i tako se ponašati. Djevojke u markiranoj odjeći odmjerale bi moje pocijepane farmerice i prljave starke kada bih prolazila pored njih. Pa šta, ne želim ni da pomislim da sam poput njih. Kako sam se sve više zatvarala u seve i svoj vražji svijet, nisam ih ni primjećivala. Hodala sam ponosno sama, poput kakvog dječaka. Stvaran život je ponekad zaista tragičan. Vjerovatno na osnovu ljudi poput mene nastaju popularne turske i španske serije.

Tuga je rasla konstantno. Sve ima neki svoj maksimum, bar sam toliko naučila do sada. Tako je tuga počela da se pretvara u prazninu. Osjećaji su nestajali. Postajala sam… Prazna. Teško za razumjeti ko nije doživio. Prestajala sam noću plakati, pa i ako bi se neki osjećaj vratio, trudila sam se da ga uništim. Nisam to htjela, ali sam morala. U suprotnom, boljelo bi. Najgore je što ne znam šta boli, a bol ubija.

Nisi dobra sa osjećajima, sjećaš se, djevojko?

Mogla sam nakon toliko patnje i da spavam. Sanjala nisam. Noćima su me tik poslije ponoći obuzimale noćne more. Nisu se ponavljale često, ali kad se ponove – dogodile bi se u stvarnosti. Katkad bi se nastavile i kad bih se probudila. Realnost kakva je bila do tada, više nije postojala. Dozvolivši čudovištima da se usele u um, postadoh demon koji uništava sve dobro što bi moglo da me učini anđelom. Većina djevojaka ima lijepo lice, tijelo kao izvajano, a ja? Ja imam istu takvu unutar sebe i vraga koji je drži u kavezu. Želi izaći, želi vidjeti svijet, ali kada nađe nekoga ko će biti njeno svjetlo u tami, jer snage da se bori sama sa bezdušnim stvorom nema.

Varate se svi vi koji mislite da đavo dolazi kao mali crveni čovječuljak sa rogovima i šiljatim repićem za nijansu tamnijim od tijela. Uzme oblik onog za čim žudite. Nije me djevojka koju sam upoznala povrijedila. Pružila mi je ruku prijateljstva u pravo vrijeme, bila je uz mene svakog trena bez razmišljanja. Postajala sam srećna otkad je tu, i tu je bila caka. Poslije svakog srećnog perioda desilo bi se nešto loše i ubilo me.

“Premlada si da te unište priče okoline i sasvim nevažni ljudi. Možda govore da si prelijepa, talentovana čim si u stanju svakim napisanim tekstom da dirneš svakog. A ti samo znaš za loše. Ti samo želiš da čuješ ono najgore. Prestani.”

Nije mi to nikada niko izgovorio, ali katkad bih sve ove riječi čitala u očima ljudi koje poznajem. Nije znala koliko patim, a mislila je da zna svaki detalj o meni. Jedina. Pojedine stvari nije mogla da razumije, a ja nisam znala da objasnim. O nekim stvarima nisam mogla ni da razgovaram sa njom. Nikada nisam voljela do tada, ona jeste. Znala sam da želi da mi pomogne, da me spasi, ali ne zna kako da mi se obrati povodom toga. Odbijala sam i samu pomisao da idem kojekakvim psiholozima, pa čak i psihijatrima. Istina, pomogao bi mi razgovor sa nekim ko će me izliječiti. Uprkos tome, odbijala sam. Da li je to bila samo tvrdoglavost ili demoni unutar mene, ko će znati. A možda jednostavno nisam željela da budem spašena.

Znala sam se zapitati, da li je zaista tako dobra. Kada je bila sa mnom, bila je krhka i nježna, možda pomalo stidljiva, lijepa poput anđela. Bila je ta koja me znala nasmijati, ostati budna do jutra. Smijale bi se do besvijesti, glupirale. Počela sam shvatati smisao prijateljstva i sreće. Onda se zapitah… Da li je pričala drugima lijepo o meni? Pitam se, da li je govorila da sam glupa jer mislim da je zapravo takva kakva je, kada je sa mnom?! Nisam nikada mislila ništa loše o njoj, pa tako i na ovakva pitanja nisam dugo tražila odgovor. Nije me ni zanimao odgovor. Znam samo da mi je vremenom pomagala. Vukla me sa dna i činila srećnom. Prije svega, nikada o njoj nisam rekla lošu riječ. No sva ta moja silna razmišljanja, strahovi, pitanja bez odgovora, trenutak rasijanosti i cak. Otjerala sam je. Nije je više bilo. Zapravo jeste, ali kao da nije. Dvije drugarice koje su svi zajedno viđali, odvojile su se. Više nisam imala nikoga, ostala sam potpuno sama, stidljiva zbog loših postupaka, tužna, prazna.

Govorila mi je majka često, da ne sudim o ljudima ako ih ne poznajem dovoljno dobro. Nisam govorila o čudacima, jer sam i sama jedna od njih. Nisam govorila o princezama i maminim sinovima, prije ili kasnije će doći onih pet minuta kada će se morati osvijestiti i sami izgraditi svoj život. Ponekad bih ležala noću i zamišljala da sam poput svakog ko mi i nije baš drag, i takva razmišljanja bi me ubila. Dolazila bih do zaključka da im je svima bolje nego meni iako i nisu baš lijepo vaspitani i kulturni. Oni ne žele umrijeti. Oni ne dižu ruku na sebe. Zar ne? Eto. Bolje im je. I tako se sve vrtilo u krug. Odjednom, težila sam da postanem onakva kakve su djevojke danas. Sve su težile ka nekom savršenstvu, pa zašto onda ne bih i ja?

Atelofobija. Strah nesavršenstva. Razmišljanje da nisi nikada dovoljno dobar. Pronalazila sam stalno neki novi strah kod sebe. Zapisivala bih sve to, i istog trena bacala u korpu za otpatke. Svjesna sam svakog od njih, zar mi još i podsjetnici trebaju?! Skupljale su se svakakve djevojke oko mene. One su to nazivale prijateljstvom, a svaku bi moju riječ prevrnule na nešto gore i tako bi nastajale kojekakve priče. Kurva, sponzoruša, drolja, dvolična, glupača, ljubomorna, švalerka. Fuj. Utihnule bi kao i sve, kad bi za njih svi čuli. Isprva sam opet patila od tuge, plakala, ispaštala zbog bezobrazluka. Stop. Bježi. Razlika između njih i mene bila je ta što su njihove noćne more završavale kada se probude. Moje su tek tada počinjale. Ponovo sam primjećivala užasnute poglede kada prolazim pored ljudi. Ne znam da li bi prvo posmatrali razbarušenu i neuredno očešljanu kosu ili ipak preširoke majice i trapez hlače, podočnjake ili ožiljke… Bila živi mrtvac. Opet. Savršenstvo je moglo da bude precrtano na listi mojih želja. Sve što je slijedilo ispod, kao što su ljepota, sreća, zgodno tijelo, bilo je prešarano već istrošenim crnim markerom. Pa šta, neka je. Samo želim da se izvučem iz depresije. Da li je to izvodljivo? Bio mi je potreban neko kome neće biti čudno ćutanje. Kome neće smetati što će većinu vremena sa mnom provesti ćutajući. Čak sam i nju svojim glupostima otjerala od sebe.

Povrijedila sam je. Izgubila. I znala sam da će prije ili kasnije doći do toga. Čudovište sam, zar ne? Pitali bi me ljudi za nju, no ćutala sam. Vrag o kome sam vam govorila, otjerao ju je i ubio ono malo moje sreće. Moji strahovi ipak nisu bili tu uzalud. Osmijehnula bih se i mislili bi da sam dobro. Niko se nije usudio pogledati me u oči. Oči su bile ključ mojih raspoloženja, ključ koji niko nije pronašao. (Možda i jeste no o tome ću kasnije.) Pa i kako bi kad bih većinu vremena gledala samo u pod. Katkad bi različiti podovi iliti zemljišta bili baš poput mene. Imali bi bore na sebi, a ispod se krila njihova prava vrijednost. Najviše sam mrzila što su svi mislili da želim umrijeti jer se režem. Nije da mi to ponekad nije bio cilj, no imam toliko toga još da uradim, nije još bio kucnuo trenutak. Samo sam vjerovala u rečenicu

“Ako se režeš, ubićeš bol u sebi.”

Nije tako. Znam. Mnogi su to saznali tek kada je bilo kasno. Za neke čak i prekasno. Dolazila sam u dileme gdje da pravim nove rezove. Bilo ih je posvuda. Ruke, noge, vrat, stomak. Dešavalo se da oštetim venu i krvarim pretjerano (da bih kasnije saznala da sam malokrvna), onda bi majka naišla. Zavila bih rane i spustila rukave tako da ne zna šta mi se dešava. Uopšte se nisam lijepo ponašala, ni prema kome, a posebno prema sebi poslednjih godina. Ona zna tek godinu dana…

Ne znam da li želite da ti prestanem pričati. Željeli ili ne, nastaviću. Želim sve da vam kažem. Više nema tajni. Došao je trenutak istine kada će svijet čuti priču o depresivnoj djevojci koja je vremenom postala suicidna i donijela mnogo pogrešnih odluka, no odlučila je učiti ići sama kroz život. Da li je uspjela?! Možda. To je dio priče koji tek treba da bude napisan.