Miroslav Pelikan

Brončani David

 

A N A  K R A U S

Albert Novak, antikvar, odnedavna se zatekao u ovome mirnom gradu, utonulom u povijesni san ispod zelene, nevisoke gore, koja ga je vješto branila u proteklim vremenima od raznolikih nasrtaja ljudi i vjetrova.
Otkupio je po povoljnoj cijeni lokal u Prilaznoj ulici broj 2 od također antikvara Careka, koji zapravo nije znao što bi s tim prostorom u prizemlju i istina suhim i dobrim podrumom ispod njega.
Naime, Prilazna ulica bila je na samome rubu staroga dijela grada i kroz nju se rijetko prolazilo jer ona vodila tek do ostataka obrambenih zidina koje ovdašnjim stanovnicima nisu bile gotovo nikada važne osim u onim trenucima u davnini, kada se na njih valjalo popeti i oduprijeti se napasti.
Novak je bio zadovoljan kupljenim prostorom. Centralna prostorija protezala se na nekih šezdesetak četvornih metara uz malu ostavu s lijeve strane bez prozora. S desne strane nazirale su se stepenice koje su se svijale u podrum, od nekih četrdesetak kvadrata.
Ulaznu plohu činila su vrata, te s obje strane, veliki, duboki izlozi.
Da,da, mljackao je Novak, ovo je doista dobar prostor.
Osvrtao se po prostoriji, premjeravao je zamišljajući police, razmišljao je grozničavo, vrijedi li izloge napuniti s mnoštvom sitnica ili istaknuti samo neke, krupnije i vrjednije antikvitete.
Vjerovao je u svoj dobar osjećaj znajući kako se u ovom snenom gradu krije mnoštvo stvari, često i značajne vrijednosti i koje su čekale samo njega da ih on prezentira na pravi način u svome antikvarijatu u Prilaznoj ulici broj dva.
Nije mu bilo nepoznato kako se nekoliko obitelji antikvara na glasu sve manje bave ovim poslom, stjerane u kut, pritisnute raznoraznim nevoljama.
Njemu se prigoda široko otvorila, pa i Carek mu je rekao kako ovaj grad pruža izvrsne mogućnosti svima koji se kako valja razumiju u svoj posao.
Naravno, mrmlja Novak, nije Carek glup, odmah je prepoznao profesionalca.
Novak je već idući dan objavio oglas u dnevnim novinama nudeći pristojan otkup za sve iole vrijedno.
Već u prvome tjednu, Novak je gotovo do polovice napunio antikvarijat, većinom s porculanom, kristalom, svjetiljkama, s nekoliko slika i komadima rjeđeg namještaja.
U prvih petnaestak dana imao je i nekoliko kupaca, novac se vraćao.
Po ustaljenom običaju, odlučio se za prvog, muškog kupca.
Gospodin se uljudno predstavio.
Miler, Arnold Miler, pekar.
Svidjela mu se metalna svjetiljka koju je Novak netom očistio i postavio na vidno mjesto.
Miler nije pitao za cijenu. Molio je dostavu na adresu i preporučio se, njega osobito zanimaju metalne svjetiljke, neka ga Novak slobodno nazove čim bude imao štogod zanimljivo.
Naravno, uzvrati sa širokim osmijehom Novak, spremajući u džep novac, naravno, bez brige.
No, s drugima nije bilo tako lako i jednostavno.
Tvorničar Lemaus, dugo je opsesivno tragao za djelima tajnovita umjetnika I.Ž. Bulića. Posjedovao je gotovo sve Bulićeve slike koje su se mogla naći na tržištu. Molio je Novaka neka mu pomogne u potrazi, bit će mu dobro plaćeno, no Lemaus niti nakon dva sata prebiranja nije kupio ni sitnicu. Otišao je iznenada s kratkim pozdravom.
Krajem prvoga mjeseca, antikvarijat je posjetio gradonačelnik Maras, koji se nakon kratkotrajnog razgledanja odlučio za porculansku figuricu balerine a zatim i ostali iz pratnje, kupujući slično.
Novak nije bio oduševljen ovakvom posjetom, malo ili gotovo ništa nije zaradio, no dobro, bit će i bolje, valjda, uvjeravao se nekako nevješto.
U međuvremenu je antikvar vrijedno radio te lijepo ispunio prizemlje s odabranom ponudom, te ostavu i podrum s robom za koju još nije bilo mjesta u glavnom prostoru., a koja je ukupno obećavala ipak moguć interes kupaca i kakvu takvu prodaju.
Bilo je sve više posjetitelja, zanimale su ih razne stvari, od istaknutih cijena pa do realne vrijednosti izložaka.
Sve u svemu, Novak je bio zadovoljan preseljenjem i posebice otvaranjem antikvarijata u Prilaznoj ulici.
Prije nekoliko dana, krojač Havelka otvorio je svoj obrt u Prilaznoj broj sedam a dan nakon njega, postolar Janković uselio se i započeo s radom na adresi Prilazna broj šest.
Čak su i novine zabilježile kako se Prilazna ulica budi, zahvaljujući ponajprije antikvaru Novaku.
No, Novak je duboko u svojoj fragilnoj nutrini osjećao kako sve ovo što se događa nije posve uobičajeno.
Naime, sve je išlo prebrzo, sve se tako lako odvijalo.
Što ne valja, razmišljao je Novak, čudeći se snopu novca u lisnici?
Dobro se je sjećao i instinktivno brisao nepostojeći hladni znoj koji mu se prilijepio oko vrata i ne može ga obrisati, koliko je puta na raznim mjestima , na odličnim pozicijama, pokušavao, trudio se, da bi sve na kraju završilo fijaskom i on bi tada hitro pakirao kofere i odlazio dalje, uopće ne razmišljajući kamo ide i kamo ga noge nose.
Što se ovdje događa?
Pročačkao je ponešto i o povijesti Prilazne ulice. O zgradi gdje se nalazi antikvarijat. Zapravo ništa.
Ulica bez osobita značenja. Građevina stara stotinjak godina s nizom bezimenih stanara.
Prije dvadesetak godina Carek je otkupio stanove u prizemlju i uredio lokal, no, prostor je ostao svih dvadeset godina prazan.
Zašto?
Zašto je ostao prazan?
Pitao je prvom prigodom Careka.
Iznenadio ga je upit.
-Gledajte, tada mi se činilo da ovaj lokal ima budućnost. No, prevario sam se. Nikada nikoga, osim vas ovaj prostor nije zanimao. Eto. Vi ste napravili čudo gospodine Novak, pravo čudo.
Poslije je Novak saznao kako je sadašnja Prilazna ulica bila uski kolski put koji je vodio do zidina. Vremenom su izgrađene kuće. Ništa osobito.
Nižu se mjeseci, jedan bolji, drugi lošiji, sve skupa Novak je mogao bez ustezanja trljati ruke.
Antikvarijat je bio već i pomalo zagušen mnoštvom antikviteta, mjesta niti za iglu jer koliko je prodavao još je više Novak otkupljivao.
Prvih šest mjeseci, otkako je stigao u ovaj grad, Novak je stanovao u iznajmljenom stanu, skromno namještenom u Strmoj ulici. Srećom, ulice su bile tek jedan blok udaljene pa mu je smještaj odgovarao.
Danas ga je Carek nazvao i predložio mu otkup prvoga kata kuće.
-Evo, gospođa Stanković povoljno prodaje stan na prvome katu, da, odmah iznad vas. Vi možete dobiti kredit sa solidnim uvjetima, siguran sam.
Istinu govoreći, Novak nikada nije vidio gospođu Stanković, u stanu su bili stanari, tihi i nevidljivi.
Carek je organizirao sve potrebno oko kupovine stana gospođe Stanković.
Za nekoliko dan stan na prvome katu bio je prazan.
Carek je prikupio i ekipu koja je derutni stan dotjerala i preuredila po vrlo prihvatljivoj cijeni za Novaka.
Naravno, Novak je prazni volumen stan lako ispunio s nizom najljepših komada namještaja, svjetiljkama, porculanom, kristalom, slikama.
Baš lijepo, baš lijepo, pjevušio je Novak, razmišljajući o svom iznenada stečenom vlasništvu.
Za njegove četrdeset i četiri godine života, postigao je mnogo, prije ili samo nedavno, ovako nešto nije mogao ni zamišljati.
Istina je i to, sve što je imao i mukotrpno zaradio, uložio je u antikvarijat i stan. Zapravo, sada je bio bez prebijene pare a i stiska ga i nemali dug u banci.
No, dobro, kako je krenulo, uskoro će mu lisnica biti opet, ne puna, već prepuna.
Prošetao je kroz sobe i sjeo u dnevnom boravku. Ugodno mjesto, lijepo će biti ovdje živjeti.
Samo, kako se to sve tako posložilo ?
Prije godinu dana došao sam u ovaj grad s dva kofera i nešto ušteđena novca. Pogledaj se sada Novak, imaš antikvarijat pun robe i namješteni stan. Cijela kuća u Prilaznoj je tvoja.

Osjećao je uistinu loše posljednjih dana, umor ga je pritiskao.
Mora uzeti povjerljiva pomoćnika. On će se tada moći prepustiti prodaji i otkupu, pomoćnik neka radi ostalo, neka se bavi onim silnim radoznalcima, njega boli vilica od tolike priče, ali posao je posao i bez dobra razgovora nema niti pune blagajne.
Kada se neoprezno odao pred Carekom, ovaj nije bez razmišljanja progovorio, razmišljao je nekoliko trenutaka.
Poslije kraće stanke tiho je rekao.
-Mislim da bi vam ženska ruka najbolje odgovarala. To mora biti i osoba koja se razumije u naš posao. Vi ste u najboljim godinama, dakle, bilo bi u redu da je mlađa od vas.
-Ali gospodine Carek, ja ne tražim suprugu.
-Znam, znam, krivo ste me razumjeli. Ako je mlađa može više raditi, izdržljivija je a i možda bi se mogla brinuti na svoj ženski način i o Vašem kućanstvu.
.Znate li koga, brzo će Novak?
-Pa možda. Poznajem udovicu Anu Kraus, ona je odnedavna udovica. Bila je kratko u braku s jednim časnikom, poginuo je negdje daleko, ni tijelo mu nisu pronašli, nema djece, a iz obitelji je Kraus, oni su svi rođenjem antikvari. Koliko se sjećam radila je neko vrijeme u njihovom antikvarijatu. A i ono nevažno, ima samo trideset i tri godine i nije ružna, naprotiv gospodine Novak.
U idućem tjednu Carek je doveo Anu Kraus u antikvarijat u Prilaznoj ulici.
Novak je bio zatečen. Udovica Ana Kraus vezala je kosu u konjski rep, izravno ga je gledala, vitkog tijela.
Svjetlina njezinih plavih očiju bila je dovoljan razlog da se Novak niti trenutka nije dvoumio.
-Ostavljam vas, ozbiljno će Carek. Ja sam gospođi Kraus u kratko ispričao tko ste, što imate, što radite i što trebate.
-Hvala gospodine Carek, sa smiješkom odgovori Novak.
Ana Kraus vrlo se brzo uklopila u svakodnevni život antikvarijata. Imala je dosta iskustva s raznolikošću ponude antikvarijata, vrtjela se lako i spretno u lokalu s lijepim osmijehom razgovarajući vješto i uvjerljivo s potencijalnim kupcima.
Sve što je Novak saznao o njoj, bilo je da stanuje u obiteljskoj kući, u stanu zapravo, u Kratkoj ulici, da živi sama poslije pogibije svoga supruga za kim plače svaki dan i da je posljednja od loze Krausa.
Novak je odmah zapazio kako Ani nije baš nikakav problem provesti cijeli dan u antikvarijatu, iako su bili dogovorili samo jednu smjenu, onu poslijepodnevnu kada je i bilo više kupaca.
Ana Kraus je samoinicijativno započela dolaziti i ujutro a on se nije bunio.
Zapravo, sve mu je više odgovarala njezina blizina, vrckavi komentari, smijeh, a on se tada pitao što je s tugom za izgubljenim mužem.
Ponekad bi se dodirnuli u prolazu, on bi se traljavo ispričao i produžio za svojim poslom dok bi se ona samo osmjehnula i pogledavši ga netremice.
Tada je on osjećao naviranje uzbuđenosti, smetenosti, zbunjenosti, bio je ogoljen pred njom, njezin pogled ga je posve razotkrivao, činio nemoćnim da se odupre.
Carek mu je jednom rekao.
-Vidim da lijepo surađujete. Ana mi je rekla kako je vrlo zadovoljna plaćom a još više s poslom. Baš lijepo gospodine Novak, baš lijepo za čuti.
Te srijede, nevrijeme se sručilo na grad. Potoci vode tekli su kroz Prilaznu ulicu. Gromovi su bubnjali.
Nešto prije dvadeset sati Novak se stidljivo obratio Ani koja je pravila dnevni obračun na blagajni.
-Gospođo Ana, gospođo Ana.
Ona podigne glavu i zagleda se šutke u njega.
-Gospođo Ana.
-Molim gospodine Novak.
-Vrijeme je stvarno grozno. Nema smisla da po takvom vremenu idete kući, pa čak nit s taksijem.
-Da?
-Ja imam stan, gore na prvome katu. Možete prespavati gore. Imam dovoljno soba.
-Ne znam je li to u redu, gospodine Novak?
-Po ovakvom vremenu svakako je u redu. Bez brige. Ništa vam se neće dogoditi.
-Dobro, ne znam, malo mi je neugodno.
-Sve je u redu. Zaključajte lokal, evo, iza ovih vrata su stepenice što vode u stan.
-Znam, u redu.
-Vidimo se gore.
Novak je u jednom hipu protrčao kroz zavojiti hodnik sa nizom stepenica i ušao u
stan.
Tek sada je opazio koliko je stan neprovjetren, s debelim slojem prašine.
-Baš je imam kamo pozvati. Ovo je muzejski depo a ne stan, mrmljao je Novak, pomičući stolce s lijeva na desno i skupljajući komade odjeće.
Za desetak minuta Novak je začuo tiho kucanje. Otvorio je vrata i najprije zamijetio njezine plave oči.
-Izvolite, izvolite, smjestite se. Jeste li gladni? Naravno da ste gladni, cijeli dan radite. Sada ću ja. Izvolite.
Odjurio je u kuhinju i umalo prevrnuo postament s brončanim Davidom koji se nekako nepotrebno prepriječio.
Okrenuo se i kriomice promatrao Anu kako razgledava bogato opremljeni stan i dok je nervozno prekapao po hladnjaku nije ni primijetio kada je ona ušla u kuhinju.
-Pustite meni gospodine Novak, pustite meni. Ja ću nešto spremiti, ako smijem, za nas dvoje.
-Da, da, naravno,
Sav zadihan odahne Novak i napusti kuhinju. Sjedne u duboku zelenu fotelju u dnevnom boravku i i zagleda se u ulja na zidovima. Nema što, vrijedne zbirka, pomno odabrana.
-Jeste li za popiti nešto?, dovikne, čudeći se svome glasu,Novak.
-Ah ne, ne pijem, ali mogu čašu vina zbog vas, za večerom.
-Dobro, bijelo, crno?
-Može crveno gospodine Novak.
-Crveno, u redu.
Unatoč vinu i ukusnoj večeri razgovor je tekao otegnuto, s mnogo pauza, bez i jednog njezinog izravnog pogleda.
Otpratio ju je do sobe.
-Ključ je, koliko znam, s druge strane. Laku noć-
-Laku noć.
Cijelu se dugu noć Novak prevrtao u krevetu ne želeći sebi priznati kako se poput dječaka zaljubio u neopisivo ljepotu plavih očiju Ane Kraus.
Pred samo jutro nedvojbeno je zaključio kako je Ana logični dio cjeline antikvarijata, stana i njega osobno.
-Dobro jutro, kava? Jeste li dobro spavali?, smiješi se Ana.
-Dobro, dobro, idemo otvoriti, kasnimo.
Popio je samo gutljaj kave i brzo se spustio stepenicama u antikvarijat
Prodaja je polako ali kontinuirano jenjavala, nije opadala drastično, no prodaja je tonula, pa ni otkup nije bio tko zna što.
Ipak, protekli dobri mjeseci osiguravali su Novak bezbrižan život.
A zapravo, kao da se njihov odnos nakon te burne, kišovite noći, nekako ohladio.
On je snažno sputavao svoje emocije zbog nekog čudnog stida koji je osjećao pred Anom, a ona, kao da je sada bila pred njim neka sasvim druga osoba, iako i dalje nasmijana, uvijek raspoložena. Novak je jasno osjećao promjenu i sa zebnjom se pitao što se dogodilo.
Ona je u posljednje vrijeme radila samo u svojoj poslijepodnevnoj smjeni i odmah navečer odlazila uz kratki pozdrav.
Možda je tako najbolje, razmišljao je utučeni Novak, možda najbolje za sve.
A ni vrijeme nije bilo na njegovoj strani, niti jednog nevremena oko osam sati navečer, kako bi iznova uputio poziv Ani.
Sada je već bilo sasvim razvidno kako antikvarijat stagnira, bio je blizu ruba gubitaka, dok su troškovi rasli.
Pažljivo je otkupljivao, plaćao što je moguće manje, ponešto je prodao i ispod prihvatljive cijene samo da bi došao do gotovine, no blagajna je bila svakim danom sve praznija.
No, Alberta su mučile druge brige.
Ana žuri svake večeri jer se s nekim nalazi, naravno, ona je mlada žena, pred njom je cijeli život.
Ti si svoju prigodu protratio Novak, ako si je uopće i imao, govorio bi ljutito sam sebi.
Jednom je diskretno upitao Careka koji mu je suho odgovorio.
-Sve se može saznati.
Nakon tri dana Carek mu je rekao.
-Ne, nema nikoga. Ne sastaje se s nikim. Pouzdano.
Novak je odahnuo, Sada je trenutak, sad ili nikad.
Oko dva sata, kada je završio teški posao s Lemausom, kome je ipak uspio prodati nekakve sitnice, stao je ispred Ane.
-Ana, gospođo Kraus.
-Molim.
-Oprostite, neugodno mi je.
-Nešto sam krivo učinila-pocrveni Ana.
-Ne, ne, nipošto, radi se o nečem drugom.
Ona ga gleda netremice i smiješi se.
-Znam, vama će zvučati glupo, ali ja, ja vas volim.
Ona malo otvori usta, ukažu se zubi, osmijeh.
-Zbunjujete me. Oduvijek sam mislila kako me niti ne primjećujete.
-Ma ne Ana.
Zagrli je isprva nježno, zatim snažnije, poljubi je.
Ana se posve prepustila njegovom zagrljaju a za Novaka je vrijeme stalo.
Novak je doista cijelim svojim bićem uživao u ljubavi s Anom. Cijeli je svijet izgledao drugačije a tek antikvarijat i stan.
Svejedno ju je teško nagovorio da se preseli u stan iznad antikvarijata. Opravdavala se, mogu biti sretni iako ona i dalje stanuje u Kratkoj ulici.
Napokon je pristala.
Novak je začuđen sobom, razmišljao kako bi mogao imati svoje djece, Anino mlado tijelo budilo je u njemu impulse koji su ga istodobno zbunjivali i uznemiravali.
Nije mogao razumjeti njezino odbijanje da se vjenčaju.
Najprije o tome nije htjela ni čuti, a onda kako je rano, trebali bi razmisliti oboje prije nego li se odluče.
-Ali Ana, ja sam odlučio. Nema uzmaka. Čekam samo tvoj pristanak.
U svim tim danima ispunjenim turbulentnim emocijama Novak jednostavno nije opazio kako je antikvarijat propao, kako kupaca gotovo i nema. Uz to je učinio, posve neoprezan, sluđene glave i nekoliko kardinalnih pogrešaka, investirajući znatan novac u projekte koji su ubrzo iznjedrili samo gubitke, zadužio se tada dodatno.

Te večeri mu je rekla.
-Alberte, mjesecima antikvarijat ništa ne zarađuje, baš ništa. Od čega ćemo živjeti? Da pokriješ sve tvoje dugove, morati ćeš prodati i antikvarijat i stan. Od čega ćemo živjeti?
Branio se.
-Ali ja se ne bojim, možemo početi iz početka.
-Ne, Alberte, zamolila sam Careka da mi nađe novi posao. Oprosti, odlazim zbog tvoga dobra.

Za manje od mjesec dana Albert Novak je otplatio sve dugove i s dva kofera napustio grad, otišao je na sjever.
Od onoga razgovora nije vidio Anu.
Jedino se pitao što se doista dogodilo u Prilaznoj ulici?
Tko se s njim tako poigrao?

 

I I

Pričalo se javno, kako je antikvar Albert Novak netragom nestao sa svoja dva kofera s kojma je uostalom i došao u njihov grad, nakon što je izravnao sve račune , otplatio dugove , prodavši antikvarijat koji je jedno vrijeme bio na glasu i stan u kome je kratko stanovao.
Rijetko je tko spominjao udovicu Anu Kraus, Novakovu pomoćnicu a neki su tvrdili i ljubavnicu, naime, jedni su vidjeli u njoj uzrok propasti Alberta Novaka.
Muž joj je ubijen, a drugi, budući, utopio se u vlastitim dugovima i nestao, kažu, otišao je na sjever tražiti svoju sreću.
Uz pomoć Careka, Ana Kraus se zaposlila u malenoj trgovini svaštari u Dugoj ulici, radeći dvokratno za malu plaću i dalje s osmijehom i konjskim repom koji je zagonetno lepršao prateći pokrete njezine lijepe glave.
A Carek, već dovoljno star da bude umoran od svega, preselio se sa suprugom na more gdje mu je odsječena glava u nikada odgonetnutoj tajni.
Za Alberta Novaka u ovome se gradu više nije čulo.
Tek je Miron, stanovnik ovga grada i stalno u pokretu, jednom opazio Alberta Novaka u Parizu kako nešto žestoko raspravlja s bukinistima.
Nije razgovarao s njim, ali posve je jasno da se Novak bavi starim knjigama u Francuskoj.
-Nosio je fino odijelo. Dobro je izgledao. Očito, nije mu loše. Ma on je, isti on, Albert Novak osobno.
Tko zna kako je Ana Kraus načula tu priču o finom odijelu Alberta Novaka u Parizu i spoznala jednostavno i odlučno kako bi ga možda negdje mogla pronaći prije nego li skapa u ovoj trgovinici.
Nema ni Careka da joj iznova pomogne a ni drugi nisu bili skloni razotkrivanju njezina zagonetna osmijeha i duga izravna pogleda.
Na sjeveru države nalazio se samo jedan grad u kojem se mogao otvoriti antikvarijat. Ubrzo je dala otkaz i zaputila se u barokni V. Nije bilo nikakvih problema saznati kako je Novak kratko boravio ovdje i jedno vrijeme držao antikvarijat a onda je odjednom otišao, znaju svi, s dva kofera s kojima je i došao u V.
No, kamo je otišao? Dalje na sjever? Ili se vratio u mjesto odakle je i krenuo u svijet, Ana nije saznala.
No sjetila se, kako je Albert jednom pričao, kako posjeduje staru kuću u mjestu D., stotinjak kilometara zapadno od grada u kome su se upoznali. Riječ je bila o obiteljskoj, oronuloj kući, koju je on na čudan način naslijedio i vrlo je rijetko obilazio. Albert je bio rođen u tome mjestu, no zapravo ništa drugo i nije ga povezivalo s tim mjesto, osim krsnog lista.
Zamislila se, Albert je napunio pedeset godina. Prije šest godina je ušao u njezin žvot, ona ima za koji dan trideset i devet.
Iduće jutro otputovala je iz V. U mjesto D.
Mjesto koje je do jučer bilo, tek dugo ,uz cesto poslagano selo, a sada već pomalo sliči na gradić s lijepom crkvom i malim trgom.
Naravno, za desetak minuta jer svi su znali kako se od prije nekog vremena, Albert Novak vratio u mjesto rođenja i sada živi u staroj kući, stajala je Ana ispred drvene ograde na broju sedamdeset i tri.
Ušla je u prostrano dvorište i pokucala na vrata kuće.
-Ti, iznenađeno je prozborio Albert, ugledavši je na pragu.
-Zar me nećeš pustiti unutra?-odvrati mu staloženo Ana.
-Oprosti, izvoli.
Ana uđe u veliku prostoriju, isred nje veliki prozor, ovalni stol u sredini sa četiri stolca, police i ormari sa strane, vrata.
-Izvoli, ponovno će Albert.
Ana se okrene prema Albertu.
-Tko bi rekao da ovdje živiš. Niti jedne sitnice koja bi govorila o tebi.
-Ah, imam nešto od toga i ovdje, u drugoj su sobi. U ovoj pokrajnjoj, pokaza rukom.
-Sjedni. Gladna, žedna?
-Ne, samo mi je nekako čudno da se nalazimo u ovakvom ambijentu.
-Meni je sasvim dobro ovdje,
-Oprosti nisam te željela uvrijediti.
-U redu je.
-Čime se baviš, upita ga tiho Ana.
-Hm, pokatkada pronađem neku staru knjigu za velike igrače. Oni plate troškove traženja i meni je dovoljno. Često putujem vani, najčešće u Francusku.
-Nije ti loše, nasmije se Ana.
-Ne, a ti, kako si ti?
-Ha, radila sam u maloj trgovini nakon tvoga odlaska. Jedva sam preživjela. Jesi li čuo da je Carek mrtav?
-Da, u Parizu sam čuo. Netko mu je odrubio glavu. Užasno. No, oprosti, čemu imam zahvaliti tvoju posjetu?-upitno je pogleda.
-Iskreno, na ovome svijetu poznajem samo tebe.
-Ha, ha, ha, otrcano zvuči.
-Doista u gradu je užasno. Došli su neki novi, nepoznati. Ljudi su nesretni, nezadovoljni. Rekla sam sama sebi, nema ništa loše u tome ako pronađeš Alberta.
-Da, samo to više nisu ona vremena i ja nisam onaj stari Albert Novak. Ja živim skromno i tiho, ponekad dodirnem brončanog Davida, tu je u onoj sobi i kažem, sigurno si zaboravio kako je nekada bilo a on samo šuti.
-Da, bio je ono lijep život Alberte.
-Da, bio je, bio je lijep život.
Ana ustane i pruži mu ruku,
-Pozdravljam te Alberte Novak i uputi mu onaj dugi pogled s blago rastvorenim usnama.
U tom se trenu u Albertu nešto teško prelomi, on zadrhti, prihvati njezinu ruku i privuče je k sebi. Ana se nije opirala. Šutjeli su zagrljeni neko vrijeme, sve dok on ne prozbori.
-Što ćemo sada Ana?
-Ne znam, tiho će ona, ne znam.
On se odmakne, svejedno je držeći za ruke i gledajući u duboku plavet njezinih očiju.
-I ovdje se može živjeti. I iz ovoga mjesta se može stići bilo gdje.
Nitko se u D. Nije čudio što s Albertom Novakom živi Ana Kraus, govorilo se, ona je njegova odvna nevjenčana supruga i što koga briga što formalno nisu u braku.
Ani se nije bilo lako prilagoditi životu u trošnoj kući s malo komfora. No, trudila se je svakodnevno.
Albert je ponekad putovao, ostajao dan, dva ili cijeli tjedan i na povratku joj ponosno pokazivao smotuljak novca.
-Sada smo mirni skoro mjesec, možda mjesec i pol ako ne budemo rastrošni.
Ana je i dalje bezuspješno pokušavala dovesti staru kuću u red, onako kako je ona zamislila, kuća se opirala i Ana bi odustajala.
Ni vrt joj nije išao od ruke, digla je ruke i od njega. Zabavljala se poslom u kući a ponekad i dalje kada bi Albert ostao duže na putu.
Albertu su prišapnuli rođaci kako se Ana ne ponaša dolično.
On se nije ljutio. Kao da ga takvo njezino ponašanje nije iznenađivalo, nekima se činilo kao da je jedva dočekao te riječi. Čudno se smijuljio i šutio.
Ana nije probudila u njemu nikakvu iskru a kamo li vatru, kao nekada, često bi se samo pružio pored nje, hineći kako ga sam odmah svladava, razmišljajući o brončanom Davidu..
Negdje u jesen, Albert je otputovao u Pariz s dva velika kofera, govoreći joj kako nosi tražene knjige, znajući koliko joj je gadljiva i sama pomisao na stare i smrdljive sveske.
-Samo ih nosi što dalje od mene, govori Ana, koketno zamahujući repom.

Iznenadilo ju je kucanje na vratima,

-Dobro je što ste još ovdje, mislim, netko od bivših vlasnika, kaza joj čovjek.
-Kako bivših vlasnika?
-Gospodin Novak je prije dva tjedna prodao ovu kuću i okućnicu obitelji Horak. Ja sam njihov odvjetnik, evo papira. Oni se danas po dogovoru useljavaju.Čudi me da se vi još niste iselili.
Ana je zbunjeno gledala u odvjetnika, prisjeti se tada dva velika kofera.
-Naravno, rekla je, otišao si.

Popodne je Ana otputovala iz D, s nešto svojih osobnih stvari, ne znajući što joj je činiti, no možda ga u Parizu pronađe a do tada, osmijehne se a rep poleti za njom vijoreći se.

 

I I I

Iskreno govoreći Albert Novak se uvijek sjajno osjećao u Parizu, taj je grad bio njegov istinski dom. S bukinistima se odlično slagao, s prekupcima umjetnina nastojao je pronaći gotovo uvijek zajednički jezik, mada se to teško postizalo, jedna je strana morala po sili zakona biti na dobitku a to nije bio on, no nije se žalio, život u Parizu bio je uzbudljiv i u njegovoj glavi ali i tijelu ponekad palio kratkotrajne plamičke koji su ga održavali na životu u sumornim danima.
Pio je kavu u središtu metropole i bio je sretan što se napokon riješio one nevolje zvane Ana Kraus. Da ga nije potjerala možda bi još u miru živio u D. No dobro, ni ovako nije loše. Iznova je u pravoj igri, doduše radi za druge, ali živjeti se mora.
Tja, da je sve bilo kako treba, Ana bi danas bila glavna u antikvarijatu dok bi on pio kavu na terasi s uglednim kupcima. Sigurno bi imali djecu, barem jednu djevojčicu koja bi sličila njoj, zacijelo.
-Oprostite gospodine, slobodno?
Iznenadi ga jezik i pogleda čovjeka koji je stajao ispred njega.
-Da, naravno, izvolite.
-Vi se mene ne sjećate gospodine Novak.
-Kako da ne gradonačelniče.
Ustane i pruži ruku čovjeku u zgužvanom odijelu.
-Vi ste ovdje službeno.
-Ne, turobno će Maras, odselio sam se iz države.
-Zašto?
-Ah, zašto, odmahne Maras, namjestili mi aferu, što ću, pobjegao sam.
-Ne bojite se ovdje, znači.
-Ja sam bio sitna riba u toj igri, na vrijeme sam se sklonio. Nadam se da su zaboravili na mene.
Dok su pili kavu, Maras je ispričao novosti iz domovine. Nakon dosadne ispovijedi, Novak ga upita.
-Recite mi, što je s Anom Kraus?
-Mislite, što je s vašom Anom Kraus. Da, ona se prije nekog vremena vratila gola i bosa iz onog vašeg mjesta D. Našli smo joj neke poslove, no niti jedan joj nije odgovarao. Nisam znao da je ona tako profinjena žena, prava milostiva. Na kraju je završila kao spremačica u noćnoj smjeni u Zapadnoj bolnici. Često sam slušao od svoje tajnice kako je ona, Ana Kraus, silno nesretna žena, osoba bez sreće. Pa, evo i što joj se dogodilo s vama, ako dopustite.
-Da, možda nisam bio korektan prema njoj, ali takve su bile prilike. Svi se mi borimo kako bi preživjeli. Znate što, bili ste moj kupac, uzmite ovo, neka vam se nađe. Možda se još koji puta sretnemo.
-Hvala gospodine Novak.
Još dok je razgovarao s Marasom, Novak je sve isplanirao. Ionako mora poslom u domovinu, možda ne bi bilo loše da pronađe Anu i da joj kaže, barem dobar dan.
-Baš trivijalno Novak, promumlja sebi u bradu.

Za četiri dana sjedio je za okruglim stolom u Restoranu F, nasuprot Ane Kraus.
-Da, prije jedanaest godina Alberte mi smo se upoznali i svašta proživjeli zajedno.
Doista, tih jedanaest godina ostavilo je duboki trag na Aninim svijetlim očima s mnoštvom borica oko njih, jedino je konjski rep podsjećao na onu davnu Anu.
-Što ti radiš, glasno ga ona upita.
-Trgujem, knjige, umjetnine, pomalo.
-I stalno se seliš s ona dva kofera?
-Ah ne, nedavno sam ih bacio. Sada koristim samo jedan, manji puno, crni. Sasvim dosta. A ti Ana?
-Ja sam još uvijek u onom stanu, u obiteljskoj kući Kraus. Znaš, čudno je, sada ja imam četrdeset i četiri godine, koliko i ti, kada si onda došao u grad.
-Da, samo, ja sad imam punih pedeset i pet godina i imam samo jedan kofer i nije mi loše. Slobodan sam, neovisan, imam novca koliko mi treba.
-Zbog čega si došao? Da me vidiš? Nemoj lagati. Želiš vidjeti moje umorno lice bez osmijeha.
-Došao sam vidjeti tvoj dugi izravni pogled, tek malo otvorene usne. Došao sam vidjeti kako zamahuješ svojim repom. Eto.
-Ne znam koliko si vidio. Odavno se ne smijem. Ostao mi je samo konjski rep. On me podsjeća na sve što sam prošla.
-Da, da sam možda bio pametniji i hrabriji, danas bi zajedno vodili onaj antikvarijat, živjeli u stanu na prvom katu sa svojom djecom.
-Ne pričaj gluposti Alberte. Da si to htio, dogodilo bi se. Ali, ti to nisi želio. Pođi sa mnom, pokazati ću ti nešto.Često tamo prođem i iznova se začudim.
Odmah je znao kamo ga vodi.
Prilazna ulica, pusta, prašnjava.
Zastali su ispred zgrade s praznim lokalom u prizemlju.
-Sve je prazno Alberte, zapušteno, tužno.
Albert se zagleda u oronulu kuću, staru i izdanu.
-Cijela je ulica ovakva, bez života. Posve sliči nama. Pogledaj, naziremo se na staklu. Izgledamo kao ova kuća, prazni i ostavljeni.
Dok mu je govorila dodirne mu ruku, on se otrgne i otrči niz ulicu.
Iste je večeri Albert Novak otputovao iz grada neobavljena posla a kamo je otišao zanimalo je samo Anu Kraus, kada bi se nakon naporne noćne smjene sjetila antikvarijata i Alberta iz Prilazne ulice.

 

I V

Jučer je Albert Novak napunio šezdeset i prvu godinu. Dobro se osjeća. Malo ga muče zubi ali se on ne obazire na njih. Pa nije on maneken s blistavim redom zuba, on je umorni trgovac, propali antikvar, osamljenik što putuje svijetom s jednim manjim, crnim koferom.
Da, sjetio se i nje. I ona će u šestom mjesecu napuniti, okruglo pedeset godina. Tko zna kako danas izgleda Ana Kraus? Sjeti li se ona ponekad davnih dana u antikvarijatu u Prilaznoj ulici? Sjeti li se njega s figuricom u ruci kako nagovara neodlučne kupce i pogledava kriomice prema njoj ne bi li uhvatio na brzinu njezin raskošni osmijeh i dražesno zamahivanje repom?
-Ako te se sjeti Alberte, onda to nije po dobru. Budi siguran u to gubitniče.
Malo mu je raspoloženje popravio današnji honorar od gotovo četiri tisuće eura, koliko mu je usluge traženja i pronalaženja isplatio škrti biskup. Malo su se natezali, no, svećenik je održao riječ. Tko će, ako neće mi, misli Albert.
No, svejedno, osjeća se loše u ovom malom, iznajmljenom rimskom stanu, užasno je vruće unutra, već je sve isplanirao za duži boravak u Parizu.
Tamo mu je uvijek bilo dobro, uostalom ima i njihovu putovnicu iako mu francuski nije jača strana.
No, mora sačekati još nekoliko dana, biskup mu je naznačio kako bi mogao imati izvjesne zahtjeve pa bi bilo dobro da mu se javi krajem tjedna.
Što će, mora, biskup mu je najbolja stranka u Italiji.
Mogao bi preko stare domovine do Pariza, baš bi volio vidjeti kako sada izgleda Prilazna ulica.
Čudno je to, želiš otići i vidjeti pustoš te ulice, znajući koliko ti bola nanosi.
Svejedno, prošetati ću i onuda, možda i sretnem nekog poznatog,možda.
Krajem tjedna biskup je dao posla Novaku za nekih šest mjeseci, uglavnom Europa.
Ne odvajajući se od crnog kofera Novak je doputovao u grad ispod nevisoke zelene gore.
Prije sedamnaest godina s istim smiješkom uz dva velika kofera Novak je kročio u susret svojoj sudbini s ovoga istog kolodvora.
Uzeo je sobu u hotelu u središtu, rekavši recepcionaru.
-Ne znam, dan ili dva, možda duže, ne znam.
Najprije je odšetao do Prilazne ulice, no nije se zgrozio, ulica je odavala ponešto života, čuo je povike djece.
Zgrada u kojoj je bio antikvarijat bila je i dalje prazna. Na lokalu su bila razbijena oba velika stakla na izlozima, u unutrašnjosti se naziralo smeće, osjećao je miris truleži.
Vraćao se istim putom misleći samo jedno.
-Zar je toliko vremena proteklo?
Ne znajući kako odjednom je opazio kako korača prema Kratkoj ulici.
Da, podsvijest ga vodi prema njoj,ako je još tamo?
Kratka je izgledala kao i prije, bez ikakvih promjena.
Da, ovo je kuća Krausa.
Promatrao je staru, lijepo oličenu kuću i pomislio, da ti možeš pričati, svašta bi čuli.
I tada se jedan prozor otvorio na prvome katu.
Pogledao je i na njemu ugledao ženu kako vezuje kosu u rep i promatra ga. Napregnuo se da prepozna lice, koje je u idućem trenutku odao onaj tako prepoznatljivi osmijeh.
Žena se naslonila na lakte, zamahnula tek malo s repom i dalje netremice gledajući u njega na drugoj strani ulice.
Albert je ukočen, nepomično stajao, šutke uzvraćajući pogled.
Ana.
Tek je tada shvatio koliko ona ima lijepo lice.
Tek sada je osjetio, ne srameći se svojih probuđenih emocija, koliko mu ta žena znači, zaustio je viknuti i pozvati je, bolno svjestan glasa iz nutrine kuće kako je zove.
Ona je polagano zatvorila prozor i nestala.
Još je neko vrijeme Albert stajao okamenjen na pločniku, stalno se nadajući kako će se Ana pojaviti ili na prozoru ili na ulaznim vratima kuće.
Tama ga je razbudila i prodrmala. Jedva je nekako zakoračio i spustio se niz ulicu, sjećajući se jasno zvuka zatvaranja prozora.
Otputovao je iste večeri u Pariz, razmišljajući koliko može zaraditi u poslu s biskupom dok mu je glavi neprestano odjekivao zvuk zatvaranja prozora.

 

V

Dobro si se nosio sa svim poznatim i nepoznatim bolestima, brunda sebi u bradu Albert Novak, izlazeći iz privatne pariške klinike. Rekao mu je bez uvijanja, liječnik Thiery, pa vi imate sedamdeset i četiri godine, uistinu ste u dobroj kondiciji, nalazi su vam korektni, ostalo je zamor materijala. Malo više pripazite i to je sve. Idite na more, bilo gdje, uživajte.
Uzeo je svoju jedinu imovinu, manji crni kofer, spremio nešto bolje odjeće, preostalo je bacio u smeće, zamotao brončanog Davida, provjerio stanje na nekoliko štednih knjižica i odlučio se vratiti kao strani državljanin u svoju bivšu domovinu s odavno nevažećom putovnicom zemlje u kojoj je rođen.
Već prije je odabrao bolji pansion za umirovljenike na Jadranu. Živjet će u garsonijeri i ne mora se brinuti ni za što.
Takvo što mu je odgovaralo.
Napokon će malo predahnuti.
Ljubazno osoblje smjestilo ga je u njegov stančić, upoznajući ga s redoslijedom objeda i društvenog života.
Odmah mu se osobito svidjela velika terasa ispred pansiona s izvrsnim pogledom na more.
-Neće ti loše biti ovdje Novak, uvjeravao je sam sebe dok je raspremao stvari.
Odložio je crni kofer na ormar, potapšao ga i promrsio.
-A kada bi ti mogao govoriti, to bi bilo čudo.
Pažljivo je obrisao brončanu figuru Davida i stavio je na ormarić pored kreveta.
-Neka te tu, budi mi blizu, jedini si mi ti preostao.
U idućim je danima upoznao cjelokupno osoblje pa i poneke stanare. Većinom su to bili korisnici stariji od njega i lošijeg zdravstvenog stanja.
Odabrao je od početka uvijek isto mjesto pored ograde na terasi, namještao suncobran i samo zurio u more, gledajući igru valova i vjetra.
Nakon ručka požurio je na svoje mjesto na terasi i umalo se sudario sa ženom koja je gurala kolica s pacijentom.
-Oprostite, oprostite, baš sam nespretan.
-Ništa, oprostite.
Samo je prošao pored žene i čovjeka u kolicima, hitajući kako bi što prije mogao uživati u igri valova.
Tek se namjestio kada ga iznenadi glas.
-Ispričavam se, oprostite, vi ste gospodin Novak.
-Da, jedva će on, da, ne okrećući glavu od morskog prizora.
-Oprostite, mi smo se nekada poznavali.
-A vi ste?- i dalje će Novak ne okrećući glavu.
-Ja sam Ana Kraus.
Okrene se prema ženi, ne opazi konjski rep i zagleda se iznova u more.
-Ne. Ana se prepoznaje po konjskom repu.
-Ovako?
Novak se okrene i vidi kako žena vješto vezuje kosu u rep.
-Ovako?
Tada opazi ženine svijetle oči, blago rastvorene usne.
Ana.
Ustane.
-Ana.
-Alberte.
Stajali su nepomično na udaljenosti većoj od metra, predaleko da bi si pružili ruke i predaleko za zagrljaj.
-Odmah sam te prepoznala, nastavi vedro Ana, što radiš ovdje?
-Došao sam se napokon odmoriti a ako mi se posreći i umrijeti na miru. A ti?
-Ovdje je moj suprug.
-Tvoj suprug?
-Nakon svega što sam proživjela s tobom, on mi je jedini pružio ruku i prihvatio me je kakva jesam. Na žalost, on ima osamdeset i pet godina, teški je bolesnik, nepokretan ali svjestan. On je sam izabrao ovo mjesto.
-Da, da. A ti, što radiš ti?
-U mirovini sam nekoliko godina. Živim i dalje u svom stanu u Kratkoj ulici. Još je života preda mnom. Zar si zaboravio koliko imam godina?
-Nisam. Šezdeset i tri, nisam zaboravio. No reci mi, je li barem bogataš?
-Ne, ne. Računovođa u mirovni.
-Bio ti je zacijelo dobar?
-Da i ja mu samo vraćam dobrotu koju mi je darovao kada mi je bilo najpotrebnije.
-Da, da. Lijepo izgledaš Ana..
-Za tvoje godine i ti ne izgledaš loše. Nije li prerano za tvoj boravak ovdje?
-Ne. Baš sam na vrijeme dospio na ovo mjesto.
-Dobro, dobro. Ne ljuti se. Nadam se da ćemo se vidjeti idući put kada dođem.
-Svakako.
Ona mu priđe i pruži mu ruku, on je prihvati i brzo je povuče.
-Vidimo se Ana.
-Vidimo se Albert.

Iste večeri Albert je pokupio svoje stvari, rekao direktorici pansiona kako mu se ne sviđa ovo mjesto, posebno ona ogavna terasa i da ide naći bolji pansion.
Svi su ga u čudu gledali dok je odlazio.
Doista, neobičan starac.
-Što misliš kamo nam valja brončani, na sjever ili jug?
Iako nije čuo Albert je znao što govori David, kamo ti hoćeš Alberte Novak.

 

V I

Kada je za dva tjedna doputovala iznova u pansion na obali, Ana je već bila izmučena stalnim i grčevitim razmišljanjem o susretu s Albertom i mislima o novom viđenju. Posve je hladno primila vijest o vrlo lošem stanju svoga nepokretnog supruga ali se je ne malo iznenadila kada je saznala da je Albert jednostavno otišao, nestao.
Nije je čak ni zabrinula dopuna vijesti kako joj je suprug na samome kraju snaga i pitanje je trenutka kada će mu crni anđeo zaklopiti oči.
Vjerovala je kako mu je uzvratila svu dobrotu koju joj je on nesebično davao u onim gadnim danima i njihovi su računi u dobroti posve izravnati.
Ali, što je s Albertom?
Iste večeri tijelo njezina supruga posve je utihnulo. Osoblje pansiona obavilo je cjelokupnu organizaciju dok je ona nervozno pušila na terasi, razmišljajući, kamo je mogao otići Albert.
Idući se dan vratila u grad, čekajući lijes i sprovod.
Čim je pokop obavljen, krenula je u potragu.
Duboko u sebi, znala je kako se Albert nalazi, negdje tu, pored nje, nedaleko. On je svakako u gradu.
I tada se dosjeti.
Naravno, može biti samo tamo.
Taksi je brzo doveze do početka Prilazne ulice. Gotovo je dotrčala do stare zgrade, ušla je kroz razbijeni izlog u zjapeći prostor bivšeg antikvarijata, osvrtala se nervozno i nestrpljivo oko sebe nastojeći otkriti skriva li se netko ispod nakupina smeća u tami.
Priđe vratima što vode na kat, srećom nisu bila zaključana. Polako, s noge na nogu, uspinjala se na prvi kat dok joj je srce snažno tuklo.
Otvori vrata od stana na prvome katu, uđe, obazre se.
Prazno,sve je prazno.
Uđe u kuhinju i iznenadi se, ugledavši pogrbljenu figuru kako onemoćalo sjedi na stolcu, jedinom komadu namještaja u cijelom stanu.
-Alberte, Alberte.
Tijelo se donekle uspravi i ona se susretne s zamućenim pogledom starca.
-Alberte.
-Ana.
-Alberte, Alberte.
Priđe mu i osjeti kako mu je tijelo klonulo.
-Ana.
Samo je spuznuo na tlo, pored njezinih ruku i savio se u grču.
-Alberte?
Još je osjećala napor njegove ruke da dohvati brončanu figuru Davida u kutu.

 

V I I

Brončani David

Brončana skulptura Davida s opuštenim rukama i praćkom, visoka trideset i dva centimetra, pripisivana je austrijskom kiparu Wrexleru. Pretpostavljalo se da je figura nastala, negdje krajem devetnaestog stoljeća u Beču. Njezin posljednji vlasnik bio je nedavno preminuli antikvar Albert Novak. Dapače, pričalo se kako je Davida, Novak nosio sa sobom posvuda po svijetu i osim nešto novca, bio je jedina imovina koju je antikvar oporučno ostavio Ani Kraus.
Ani se nikada nije dopadao drski pogled statue i rado bi je se riješila iako je znala koliko je Albert volio taj mali komad metala.
Na prvoj aukciji David nije prodan, pa niti na drugoj, niti na trećoj u tijeku te godine. Tek četvrti pokušaj i to gotovo na samome kraju, figuru je po gotovo simboličnoj cijeni otkupio sin pekara Arnolda Milera, Arnold mlađi.
Njemu se također bronca nije sviđala ali bila je veoma draga njegovoj bliskoj prijateljici Lori Mayer i nije mogao drugo nego otkupiti Davida.
Arnold mlađi već je neko vrijeme živio u sretnom braku s Margaretom Horvat, sada još i Miler, kćeri ugledna hotelijera Josipa Horvata.
Nekako im nije pošlo za rukom da se u proteklih nekoliko godina u Krušnoj palači, kako je puk nazivao impozantnu građevinu, začuje glas djece, pa je tako otac, Miler stariji dopustio svome sinu, Arnoldu mlađem da obrađuje teren i izvan svoga braka jer takvo bogatsvo nužno treba nasljednika, pa makar i sa strane, izvan kuće.
Tako je i Arnold mlađi, govorilo se, posve slučajno upoznao crnokosu djevojku, izrazito crnih očiju, nevelikih grudi, Lori Mayer na nekom stranačkom skupu jer Mileri su naravno zdušno podržavali stranku na vlasti.
Lori Mayer pomagala je u organizaciji skupa unatoč nedostatku vremenu i grčevite želje da što prije okonča studij na Glazbenoj akademiji.
Lori Mayer rođena je prije dvadeset i četiri godine u gradu na obali u skromnoj obitelji, koja joj je valjda već rođenjem usadila želju za probitkom, uspjehom, materijalnim.
Naravno, Lori Mayer je odmah po dolasku u veliki grad zaključila kako se u krugu Glazbene akademije ne nalazi baš nitko, tko bi joj mogao omogućiti ostvarenje njezinog sna, napuštanje zauvijek jedne klase i stupanje u otmjeni građanski sloj.
U nekoliko godina vrijednog studiranja Lori je upoznala niz osoba koje je većinom iskoristila za svoje svakodnevne potrebe dok se s drugima poigravala, vrteći ih oko maloga prsta, uživajući u njihovom bijesu, nemoći, ljubomori.
Zapravo, Lori nije ni zamijetila Arnolda mlađeg na skupu. Istinu govoreći, on se nije posebno ni isticao niti svojim glasom niti svojim stasom, već saznanjem o odebljoj lisnici. Od ranih dana lice mu je ukrašavala tamna brada s već prošaranim sjedinama.
Uglavnom, Arnoldu je za oko odmah zapala atraktivna crnka i nije proteklo mnogo vremena, kako je Lori dobivši potrebne upute i instrukcije, išetala sa skupa u društvu Arnolda mlađeg, dok je na drugoj strani grada njegova supruga Margareta Horvat Miler dijelila pakete s hranom sirotinji, široko im se osmjehujući, pozorno promatrajući okupljene, ne bi li ugledala nekog mladića snažna tijela i užagrenih očiju, koga valja prvo dobro oribati a onda se milovati s njim ispod svilenih plahti u ladanjskoj kući na obali rijeke, dvadesetak kilometara zapadno od grada.
Savršeno je dobro znala što po naputcima svoga oca radi Arnold mlađi i nije joj smetalo. Prema Arnoldu doista nikada nije ništa osjećala pa ni onda kada se on žestoko, znojan, propinjao iznad njezinog tijela. Sve je bilo uzalud, niti potomstva, niti ljubavi.
Margareta je naravno posve javno, dovodila u ladanjsku kuću raznoliko društvo, organizirajući mnoge dobrotvorne akcije, da bi se mogla neometano u tajnosti prepuštati zagrljajima mladih muških tijela. Ni tada nije osjećala ništa, tek malo zadovoljstva. Ta su je nepoznata tijela jedino pošteno izmučila, no barem je poslije dobro spavala.
Arnold mlađi se zadržao u otmjenoj Gradskoj kavani, duže no što je predvidio.
Promatrao je netremice Lori koja se povremeno nasmijala, rekla nešto zgodno i pobrala pljesak prisutnih.
Alnold mlađi jedva se je susprezao. Želio je što prije ostati nasamo s crnokosom djevojkom i što je moguće duže, to mu je bilo posve jasno.
Svakako, vrlo brzo, u idućim danima Lori Mayer je postala ljubavnica Arnolda mlađeg.
Preselila se u njegov stan na drugome katu u dobro sačuvanoj zgradi u Visokoj ulici broj dvadeset i jedan.
Arnold mlađi se zaljubio, po prvi puta u svome životu, teško, neopisivo u Lori.
Lori je odmah uočila kako s Arnoldom neće biti ni malo lako. Ispunjavao joj je sve želje ali samo uz jedan stalno važeći uvjet, ona je samo njegova, pripada samo njemu.
Nekako se je uspjela naviknuti na taj grozni osjećaj kako je Arnold drži za jednu od svojih stvarčica, kako je doživljava samo kao dio svoje osobne i vrijedne imovine.
Neprestano joj je kupovao darove, za koje ona uglavnom nije marila, pa tako i figuru brončanog Davida, koja je njemu bila iznimno ružna, rekao je više puta glasno negledljiva, ali David se sviđao Lori i tu se nije moglo ništa.
Nastojao je ne primjećivati sjajnu broncu na postamentu u bogato opremljenom dnevnom boravku.
Naime, Lori je znala reći kako sve u ovome stanu pa i ona pripada Arnoldu, dok je David samo njezin.
Arnold se kiselo smiješio i šutio, promatrajući njezin vitki vrat i nježna ramena u koje bi sada tako strasno zabio svoje zube.
Grad se znao potiho smijati kada bi zabrujale priče o tome kako su se susrele gospođe, Margareta Horvat Miler i Lori Mayer, negdje na podnevnom suncu, na glavnom gradskom trgu te prošle jedna pored druge visoko podignuta nosa.
Samo jednom je Margareta rekla potiho Arnoldu mlađem u tijeku obiteljska večere dok je Arnold stariji već spavao pored stola.
-Nadam se da ćeš ostati diskretan. Što je javno, javno je. Što je tajno, tajno je.
-Da draga, svakako, šaptom je uzvratio.
No, uskoro se Arnold stariji pojavio kao ozbiljni problem.
Pozvao je sina i rekao mu kao prvoškolcu.
-Nema koristi od tvoga posla. Koliko znam ni ovdje a ni vani.
-Pa ti dobro znaš da ja s Margaretom nemam ništa, osim onih formalnih, nikakvih kontakata.
-U redu ne ljuti se. No volio bih vidjeti prije smrti Arnolda trećeg. Kome će sve ostati sine?
-Trudim se.
-Ma daj. Za sutra sam te naručio u Glavnoj bolnici kod moga dobrog znanca, doktora Pospišila. Možda tvoj stroj ne valja.
-Tata.
-Da, daj. Samo otiđi sutra pa ćemo onda vidjeti. Ne mogu razumjeti da nisi u stanju niti jednoj ženi napraviti dijete.
Vidno izmučen razgovor s ocem povukao se u svoju sobu.
Iznenadi ga navečer kucanje na vratima.
-Da?
Na vratima je stajala Margareta ogrnuta svilenim haljetkom.
Možda je samo u tom strelovito brzom trenutku shvatio koliko je Margareta lijepa i poželjna.
No te večeri i noći Arnoldovo tijelo je mislilo samo na tanku Lori i nije začulo zamamni zov Margaretine požude.
-Ne možeš reći da se nisam trudila Arnolde.
Arnold je jedva dočekao da Margareta napokon izađe iz njegove sobe.
Koja glupa gnjavaža, mrmljao je Arnold mlađi.
Toga je popodneva bio vrlo grub prema Lori. Zadovoljio se i divljački izbacio svoju nutrinu u njezinu utrobu, teško i isprekidano dišući.
Doktor Pospišil nije pronašao nikakvih anomalija kod Arnolda mlađeg.
-Sve je u redu. Vašem će ocu biti jako drago. No, znate, valja naći onu pravu.
Nakon saznanja rezultata pregleda Arnold stariji se odlučio za radikalni potez.
Privatni tajnik Arnolda starijeg, gospodin Martens, pronašao je nekoliko privlačnih, slobodnih mladih žena, koje su potpisale vrlo obećavajuće ugovore u vezi rađanja djeteta. Dogovor je bio, koja žena prva ostane u drugom stanju mora roditi dijete koje će Arnold mlađi priznati dok će druge biti obilno obeštećene.
Ali, te su se žene Arnoldu gadile, osjećao se najčešće kao zec u kavezu, ponekad bi nešto i uspio obaviti, da bi ubrzo posve odustao od te sulude nakane.
Izmučilo ga je toliko tjelesne ljubavi i Lori je primjetila.
-Što se događa s tobom Arnolde. Tjednima me nisi dodirnuo.
Odjednom je Arnold mlađi bio bremenito svjestan težine svojih bolnih zaključaka. Tjednima je umjesto Lori promatrao brončanog Davida. Zlurado se smiješio.
Te ga je večeri uzeo i samo rekao Lori.
-Želim ga pokazati doktoru Pospišilu.
Zaustavio je automobil na Dugom mostu, razmotao tkaninu i figuru s osobitim zadovoljstvom zavitlao u tamnu vodu.
-Nikada ne izronila, zamumljao je.
To je bila noć koju Arnold mlađi nikada nije zaboravio. Noć posvećenja njegove neizmjerne ljubavi. Gotovo da se je Lori morala braniti od njegovih uzastopnih nasrtaja.
Idući dani otkrivali su Arnoldovu neugasivu žeđ.
-Arnolde, Arnolde, uopće ne izlazimo iz stana, iz ovoga kreveta, odmori se malo, doživjeti ćeš infarkt.
Arnold se samo smijuljio, potpuno iscrpljen.

-I eto, napokon, dragi oče, moja Lori, Lori Mayer nosi naše dijete. Evo nalaza doktora Pospišila.
-Bravo, čestitam sine.
Suze kliznu niz obraze Arnoldu starijem.
Arnold mlađi je uviđavno smatrao kako o razvoju događaja mora obavijestiti i svoju suprugu Margaretu.
-Znam, znam Arnolde, već sam čula. Ipak, hvala ti, kaza mu Margareta, mirno i pribrano.

Kako se ta nesreća zaista dogodila, nije se rasvijetlilo.
Naime, Arnold mlađi povezao je Lori u visokoj trudnoći, zapravo, porod se očekivao svaki dan.
Što se dogodilo kada je skupocjeni automobil skliznuo sa suhe ceste? Arnold mlađi poginuo je u prevrtanju vozila. Lori je preminula nešto kasnije u bolnici, no beba je bila spašena.
Arnold stariji nije mogao izdržati teret tragedije, preminuo je za nekoliko dana od srčanog udara.
Margareta je podigla djevojčicu iz bolnice. Nazvala ju je Leni.
Upisala je u službene knjige ime oca, Arnold mlađi Miler i ime majke, Margareta Miler Horvat.

Jučer je razdragana svjetina mogla na pučkoj svečanosti pozdraviti petogodišnju djevojčicu Leni Miler Horvat, jedinu nasljednicu carstva Miler Horvat.
-Gospođa Margareta, milostiva, obrati joj se veseli trgovac umjetninama sa svoga štanda.
-Milostiva, imam nešto zgodno za vas i Leni.
Margareta zastane, Leni je htjela otići do vrtuljka.
-Sada ćemo Leni, idemo, trenutak.
Praćena budnim pogledima tjelohranitelja i osobnog vozača i pratitelja, Margareta se s Leni približi štandu.
-Evo, milostiva, baš lijepi poklon za vašu crnokosu, crnooku djevojčicu. Evo, izvolite pogledajte, predivni brončani kip Davida. Čini se da je u pitanju Wrexler.
Margareta pogleda za tren brončanu figuru, nešto je bocne kod srca, osjeti nemir i odmakne se.
-Hvala, danas ne bih. Idemo Leni.
-Da mama, trčim.

 

V I I I

Brončani David II

Veseli trgovac umjetninama Tomo Petak jedva je preživljavao, tegobno je prehranjivao svoju malobrojnu obitelj, suprugu Danicu i sina Petra.
Živjeli su na periferiji u skromnoj kući. No Tomo bi rekao, dostojanstveno. Sin je krenuo u srednju školu i ponešto naučio, ali bez osobita zanimanja za bilo što a ponajmanje su ga privlačili te smrdljive i ružne umjetnine s kojima se toliko dugo i tako bezuspješno bavio njegov otac.
Tomo Petak je naslijedio putujući štand od svoga oca a sa štandom i zanimanje. Nekada je bilo bolje a nekada lošije a doista i ponekad, doslovno užasno, kada tjednima nije uspijevao prodati niti jednu sitnicu sa štanda i da bi mu tada čuvari sajmova opraštali plaćanje najma prostora koji je zauzimao štand jer svi smo mi ljudi i nikada se ne zna kada će tko kome trebati.
Katkada je Tomo, u boljim vremenima, znao otkupiti za male pare, stvari koje su stanovnici s obale izvukli iz rijeke.
Malo bi takve stvarčice oprao, očistio i pokušavao prodati na svom štandu u gotovo svim gradovima ove države u vrijeme sajmova, kada su i ljudi bolje volje jer zbog sveca pojedu i popiju pa postanu mekši i lakše ih je nagovoriti.
No rijetko se događalo da rijeka ili utroba nečijeg zaboravljenog podruma izbaci na svjetlo dana nešto vrednije.
Tomo se pomirio s takvom lošom srećom, te nastavio i dalje obilaziti sajmove, trgujući sa svim i svačim, ponosan nekih večeri kada je supruzi Danici davao novac s ozbiljnim izrazom lica.
Kada mu je nedavno skupina dječaka ponudila tešku, zamazanu blatom figuru mladića nije se previše dvoumio.
Dao im je nešto sitniša i figuru samo strpao u kovčeg.
Taj mu je dan donio nekoliko kupaca, osjetio je stanovito zadovoljstvo, ide mu, nije loše.
Navečer je pažljivo oprao figuru.
Teška brončana, sva sreća neoštećena skulptura.
Prepoznao je Davida po praćki.
Odvagivao je i klimao glavom, mrmljajući, teška, teška.
Sutradan je pokazao profesoru Gordanu, povjesničaru umjetnosti, starom znancu i suradniku.
Naime, kada god Tomo nije znao što drži u rukama, upitao bi Gordana a ovaj mu je u hipu pronalazio odgovor i ponekad pretpostavljao koliko vrijedi.
-To ti je Wrexler, Tomo. Austrija, devetnaesto stoljeće. Koliko vrijedi? Vjerojatno više nego ono sve prije. No, vidjeti ćeš, koliko možeš dobiti. Ponudi nekom bogatijem, oni vole takve stvari.
-Idemo Gordane na litru i vodu, zaslužio si.

Prvi pokušaj s uvaženom milostivom Margaretom nije uspio.
Tomo je u njezinim očima u jednom trenutku ugledao strah, silni strah. Zato je i otišla. Strah je otjerao. Zar se takva žena može bojati? A možda figura i nije na njezinoj visokoj razini? Oni, oni imaju sve najskuplje i najbolje, naravno.
Ponudio je Davida nekolicini galerista koji su najprije tražili certifikat.
-Čovječe, izvučen je iz rijeke, odakle mi vražji papir.
-Žao mi je Tomo. Mada mi se čini da bi to mogao biti Wrexler ili netko iz njegove radionice, ali znaš kako je, kupci traže potvrde.
-Znam, znam.
Tako je bilo gotovo isto na svim mjestima.
Nema dokaza bez pravoga papira da je to Wrexler.
Zatim ga je nudio svima na sajmovima. Uistinu, nikoga brončani kip nije zanimao.
A onda se dosjetio.
Odnijeti će ga u ljevaonicu umjetnina. Možda ga njima uspije prodati.
Ljevaonicu je vodio gospodin Murn.
-U redu Tomo, daj mi dan, dva, pa ću ti javiti. Bez brige budi, ja uvijek nađem kupca, vjeruj mi , biti ćeš zadovoljan.
Tomo je navratio za nekoliko dana u ljevaonicu umjetnina i susreo se sa smrknutim Murnom.
-Oprosti Tomo, dogodilo se nešto neobično. Moji su neoprezni radnici rastalili tvoju broncu. Eno je tamo.
-I što sada?, zgranuto će Tomo.
-Izvoli, ovo je nadoknada, ali molim te, šuti, ne bih volio da se ovaj incident pročuje.
-Naravno gospodine Murn, mrmlja Tomo i broji novčanice i pomalo se smijulji. Uopće nije loše, dobar si posao napravio Tomo.

Tomo je zaboravio na glupu sudbinu brončane figure jer je imao pune ruke posla sa sinom Petrom, naime, dječak se nije mogao skrasiti niti u jednoj srednjoj školi, stalne pritužbe i preseljenja.
A i supruga Danica počela je pobolijevati. U tom svakodnevnom životnom vrtlogu Tomo nije niti čuo kako je u potpunosti izgorjela ljevaonica umjetnina, do temelja, srećom nitko nije stradao, osim Murna koji je izgubio cjelokupnu imovinu.
Veselio se današnjem sajmu u gradu ispod nevisoke zelene gore, on je oduvijek donosio najbolju zaradu.
Već ujutro, iznenadila ga je posjeta milostive Margarete Miler Horvat i njezine čudesno lijepe crnokose i crnooke kćeri Leni s brojnom svitom.
-Imate li što za mene gospodine Tomo?
On je najprije naklonio a onda pokazao četiri sjajna, glatka oblutka, koje su mu danas dječaci s rijeke prodali za pravu sitnicu.
Oblutci su bili jednake veličine i idealne obline, prošarani tamnim žilicama.
-Evo milostiva, četiri sjajna okrugla kamena kao četiri strane svijeta. Nema ništa ljepše od onoga što priroda stvori.

-Divni su mama, začuje se djevojčica i spretno uzme sva četiri kamena.
-Baš su lijepi mama i moji su, samo moji.
Tomo se smiješio, svita se smiješila i Margareta se smiješila, tko će ako neće ona ugoditi svojoj kćeri.
-Izvolite gospodine Tomo i pruži mu smotak novca.
-Ali, ali milostiva, molim vas, ja to ne mogu primiti.
-Tomo, vidimo se iduće godine na sajmu. Potrudite se da opet obradujete moju kćer Leni.
-Naravno gospođo, naravno, moj naklon.
Tomo se vratio kući nesigurna hoda, nikada nije imao toliko novca.
Supruga Danica dočekala ga je ispred kuće.
Tomi su oči zasUzile.
-Dobro si?
-Bolje sam Tomo, bolje.
Za večerom mu je sin rekao.
-Želim biti kovač.
-I budi, kaza mu Tomo i nastavi jesti.

 

I X

Završno poglavlje o Ani Kraus

Doista, priznala je sama sebi, nerado ali otvoreno, bez ustezanja, nikada uistinu nisam razumjela Alberta, njegov nesvakidašnji ukus, čudnu ljubav koju je pokazivao prema trideset i dva centimetra visokoj brončanoj figuri Davida.
Ne Ana, priznaj, Albert je oduvijek bio i ostao za tebe tajna, neotkrivena enigma, osoba nedokučivih razmišljanja.
Odahnula kada je ipak nekako, unatoč ekonomskoj krizi uspjela preko posrednika na aukciji prodati broncu po ne baš osobitoj cijeni, ali svejedno i toliko novca dobro joj je došlo.
Albert joj je oporučno ostavio pored Davida i nekoliko štednih knjižica, čiji je neveliki sadržaj bio dovoljan tek za ukop, grobno mjesto i skromni spomenik.
Ponekad se pitala gdje je novac?
Bilo je vidljivo kako je Albert pred sam kraj svoga života podigao s knjižica poveći iznos, no Ana nije uspjela saznati na što ga je Albert i utrošio.
Još dok je David bio u njezinom vlasništvu, pozorno ga je pregledavala, kuckala po njemu, čak ga je i rendgenski snimila, figura je bila prazna, šuplja.
Albertove osobne stvari, pa i onaj manji crni kofer ustupila je Crvenom križu, tek nakon pažljive pretrage.
Odjeća a ni kofer nisu sakrivali ništa.
Ponekad bi odšetala do Gradskog groblja i tek se kratko zadržala kod posljednjeg Albertovog počivališta. Stojeći na nekih metar,metar i pol udaljenosti.
Naime i da se htjela približiti, jednostavno nije mogla, čim bi zakoračila preko te zamišljene crte, osjetila bi uznemirenost pa i strah, stoga je uvijek ostajala na sigurnoj udaljenosti.
Ana je bila uvjerena kako zemni ostaci Alberta Novaka, prepušteni zemlji miruju, no njegova neshvaćena duša i dalje luta svijetom, zavirujući i prekopavajući po tamnim kutovima u potrazi za skrivenom ili zaboravljenom knjigom ili oštećenom umjetninom.
Posjeta je trajala tek nekoliko minuta, cvijeće nije donosila jer nije mogla dosegnuti grob.
Na kraju bi mu mahnula, govoreći.
-Odmaraj se Alberte, odmaraj.- i odlazila rasterećena, obavila je još jedan, za nju sve mučniji posjet.

Ana je osjećala svoje šezdeset i tri godine kao stanje koje ne pripada niti dobrim godinama ali ni starosti.
Kao da je uhvaćena u zamku, negdje usred ničega, usred potpune praznine i ne može krenuti niti na jednu stranu.
Rijetko bi se Ana prisjećala vremena provedena u onom nesretnom antikvarijatu, zapravo, nije posjedovala niti jednu sitnicu koja bi je podsjećala na čovjeka koji je unio silni nemir u njezin život držeći je neprestano na mukama.
Tijekom vremena jednostavno se zatvorila u svoj stan u Strmoj ulici, tek rijetko, u krajnjoj nuždi izlazeći.
Većinom je sjedila u dnevnom boravku i slušala radio, tek povremeno odlazeći do prozora koji je gledao na ulicu, razgrćući teške zavjese, da bi nakratko pogledala na pločnik, koji je najčešće bio posve pust.
Jedina stvarna promjena u tim godinama Anina života bila je odluka da svoju kosu ne vezuje u konjski rep, nije željela biti više ona tako prepoznatljivA osoba jer taj je rep bio simbol prošlih, svršenih vremena.
Jedino je rado posjećivala i ostajala cijeli dan na godišnjem sajmu, kada bi susretala znance, ponekad i okretala glavu od njih, kako ne bi morala odgovarati na njihova radoznala pitanja, kako je ona sada i što radi? Nije podnosila njihove suosjećajne riječi i geste prepune razumijevanja.
Veselilo ju je promatrati strku i buku, glasove prodavača koji se nadmeću u želji da napokon nešto i zarade jer ovaj je sajam bio prava prigoda.
Uvijek bi zastala kod štanda veselog čovjeka zvanog Tomo Petak i ponekad pronašla nekakvu sitnicu otkrivajući u njoj tajanstveno značenje.
Tomo Petak je u međuvremenu razvio vrlo uspješno trgovinu s ovalnim kamenčićima iz rijeke.
Sin, kovač se dosjetio pa mu jednom nakon zacrnjen od posla rekao.
-Vidiš, mogao bi ih prodavati kao kamenčiće sreće. Baš su lijepi.
Tomo je prihvatio sinovu ideju i najprije stidljivo a onda i sve izravnije i glasnije, uzvikivao a njegov je potmuli glas grmio oko njegova štanda.
-Idemo, idemo, još je svega nekoliko jedinstvenih kamenčića sreće. Idemo, idemo.
Tako je i Ana zastala privučena Tominim glasom.
-Ah, gospođa Kraus. Dobar dan. Izvolite.
-Nađite mi Tomo jedan lijepi kamenčić sreće, jedan samo za mene.
-Najprije pogledajte, odaberite.
-Vi izaberite Tomo.
Tomo pročeprka po nakupini bijelih i šarenih okruglina i izvuče jedan, posve crni, sasvim mali.
-Ovaj je stvarno jedinstven. Jedini je ovako crn, kao da je izronio iz srca noći. Lijep je.
Ani se odmah svidio crni kamenčić. Zaiskre joj oči.
-Kolika mu je cijena, gospodine Tomo?
Tomo se zamisli pa tiho kaže.
-Dopustite da vam ga darujem. Ovaj se kamen nekako razlikuje od ostalih, nije kao oni. Možda nosi veliku sreću a možda…..
-A možda, što Tomo?
-A možda i skriva nešto drugo, tko zna. No svakako izvolite, baš je lijep.
Ana se zahvali na daru i kao da je iznenada osjetila trzaje mišića na vratu i zatiljku.
Za tren veže spretno svoju smeđu kosu u rep i spremi kamenčić u džep.
-Hvala Tomo, hvala.
Kao da se naglo probudila iz dugog sna.
-Hvala još jednom.
Provela je doslovno cijeli dan osluškujući glasove koji su se množili oko nje, pogledala ponudu i na drugim štandovima, no ništa je više nije ni na koji način privlačilo.
Neprestano je prstima opipavala u džepu glatku površinu kamena veseleći se njegovu prisustvu poput djeteta.
Osjećala se smireno i opušteno, činilo joj se kao da se napokon uspjela odvojiti od ogromne stijene koja joj nije dopuštala učiniti ni najmanji pokret.
Stijena se raspala u nepovrat a umjesto nje na svjetlosti je zasjalo crnilo kamenčića.
Ana Kraus nastavila je živjeti svoj mirni, jednolični život, no ljudi su znali govoriti, čudeći se, ta žena izgleda sretnija od bilo koga od nas.
Poslije njezine iznenadne smrti, grobari su proširili priču kako im se učinilo da čuju lupkanje pada kamenčića u njezinoj škrinji dok su je spuštali u grob.
Njihov je šef odmahnuo rukom i provjerio jesu li pod utjecajem alkohola, no sva četvorica su pričala isto i nisu mirisali na piće.
-Vjerojatno je nekako onaj njezin crni kamenčić za sreću, što joj ga je davno darovao Tomo Petak, ispao iz džepa gdje ga je uvijek držala i nije se odvajala od njega.
-A sada bi on možda van, dometne drugi grobar.
-Da, ali je kasno, ostaju dovijeka zajedno, odgovori mu strogi šef i dade im novi posao jer ovdje nema vremena za čekanje.

 

X

Kovač

Izučeni kovač Petar Petak, sin trgovca na sitno Tome Petka i majke Danice, kućanice, nije uživao u svome poslu. Otvorio je kovački obrt na rubu grada i rijetkim mušterijama pružao svoje usluge. Govorilo se kako on nije neki naročito dobar kovač, no ljudi su voljeli navraćati u njegovu kovačnicu, gdje bi po običaju vodili duge razgovore o mnogima koji su živjeli u gradu ili u okolici ili su pak samo prolazili po trnovitom putu traženja vlastite sreće.
Kod Petra ste mogli obaviti posao i ne platiti, platilo bi se kada bi se imalo, zato kovač i nije stekao vrijednu imovinu osim te crne barake s vatrom i mjehovima koju su svi nazivali Petrova kovačnica.
Petar nije bio oženjen, živio je skromno u roditeljskoj kući sa dvoje starih roditelja. Imao je Petar prigoda dobro se oženiti ili zbog ljubavi ili zbog pristojna miraza, no to se ipak na koncu nije događalo.
Uvijek bi se na kraju nešto loše, nezgodno, nepotrebno ispriječilo i on je ostajao sam. I tako se i umorio od djevojačkog društva.
Ponekad bi subotom navečer navraćao do Morske zvijezde, na drugoj strani grada i gasio strpljivo ne odviše burnu žeđ svoga tijela jer toliko je novca uvijek mogao odvojiti.
Rasterećen bi se u tim prigodama vraćao pješice polako, kroz noć u svoju kovačnicu, gdje bi dočekao jutro, osjećajući neprikriveni strah, što će odgovoriti svojoj majci kada ga bude pitala gdje se toliko zadržao. Ona će znati gdje sam bio, stoga ću joj reći da sam morao i po noći raditi da izvršim obavezu.
U zadnje dvije godine, kada nije bilo posla a tako je bilo sve češće, od raznih metalnih otpadaka, Petar je iz dosade počeo spajati te fragmente u neke zamišljene cjeline, pa je tako najprije napravio mala vrtna vrata, a zatim, dvorišna, veća. Uskoro je započeo izrađivati i metalne razigrane ograde.
Naravno, da ništa na ovome svijetu ne može ostati tajnom pa tako ni njegova nova zanimacija.
I jedna i druga vrata, pa odmah i nekoliko metara ograde, Petar je doista povoljno prodao bogatim trgovcima Milasu i Oblandi.
Za tjedan dana dobio je narudžbu za izradu metalne ograde, visoke metar i četrdeset, dužine dvadeset i četiri metra, za prednju frontu dvorišta uvaženog tvorničara Juliusa.
Neka najprije predloži nacrt, pa ako se gospođi Julius predloženo svidi, kreće odmah na posao.
Kovač je rasuo unutar okomitih stupića tek nekoliko malih, crnih noćnih cvijetova, kako ih je on sam nazivao i pokazao nacrt gospođi Julius.
-Pa vi ste pravi umjetnik. Tako jednostavno a istodobno i tako ispunjeno. Divno gospodine Petar, divno.
Petar se mučio tjednima dok sve nije iskovao i oteo vatri, te napokon spojio ogradu. Bio je zadovoljan.
Tvorničar Julius nije štedio na honoraru, isplatio ga je više no što je dogovoreno. Doista, metalna ograda je bila doslovno prozirna s tek nekoliko uhvaćenih cvijetova u paukovu mrežu.
Petar je uzeo i nekoliko vještih pomoćnika jer je narudžaba bilo sve više, unatoč visokoj cijeni izrade, pa su on i pomoćnici jedva stizali ispuniti dogovoreno.

Krajem ljeta stigao mu je poziv i iz carstva Miler Horvat.
Osobno ga je u salonu primila gospođa Margareta, otmjena žena, sačuvane figure.
Petar nikada nije vidio tako lijepu ženu, privlačnu, poželjnu s tako profinjenim gestama.
Gospođa Margareta je naručila izgradnju metalne konstrukcije paviljona u njihovom prostranom vrtu , koji će zimi biti ostakljen a ljeti posve otvoren.
Natuknula mu je samo kako zamišlja pavijon.
-U redu milostiva. U najkraćem roku napravit ću nacrte i pokazati vam.
-Znate gospodine Petak, sada imam nešto više vremena, naime, moja kćer Leni nedavno je otišla na školovanje u Francusku.
Margareta je kriomice pogledavala snažno tijelo mladog kovača i u njoj je ciknula iskrica grijući njezino već pomalo hladno tijelo pedesetogodišnjakinje.
-Koliko vi imate godina gospodine Petak, oprostite na indiskreciji?
-Trideset i pet milostiva.
-Trideset i pet i niste oženjeni, šteta.
Naravno i Perar je primjetio iznenadnu promjenu u ponašanju milostive, uočio je njezino nešto brže disanje i nadimanje grudi.
Petar je za vrijeme samoga razgovora s Margaretom u svojim mislima složio izgled paviljona.
Napraviti će piramidu.
Nekoliko je dana dorađivao osnovnu ideju a onda je i pokazao, čim je gospođa Miler Horvat bila slobodna.
Bila je nekako hladna i nezainteresirana.
-U redu je, može piramida. Možete započeti s gradnjom.
Za iskovati sve metalne dijelove Petru su trebala gotovo tri tjedna.
Uređeno je mjesto u vrtu i on je krenuo slagati metalnu konstrukciju. Naručeni su i stakleni dijelovi.
Piramida je polagano rasla, već su se uočavali i oblici.
Isprobana su i ležišta za staklene ploče, bez greške.
U tijeku tih dana Petar nije niti jednom vidio gospođu Margaretu, pa je pomaslo i zaboravio na njezine grudi.
Kada je zgotovio uspješno posao, tajnik ga je u cjelosi isplatio i zahvalio mu se na trudu, predajući mu i dar od gospođe Margarete, zlatnu dugmad za košulju.
-Zahvalite milostivi.
Nikada nikome Petar nije govorio, no pričalo se kako ga u kasnim noćnim satima posjećuje stanovita gospođa, ostajući tek sat ili dva, da bi ubrzo netragom nestala.
Neki su spominjali M.M.H., no, vrlo tiho, toj se obitelji nikako ne valja zamjeriti.
Vrijeme lijeno no strelovito prolijeće, Petar se još nije oženio, ima nekoliko kovačnica i kažu da se dobro potkožio, spomenu ga i u priči o Margareti Miler Horvat, njoj nitko ništa ne zamjera a niti njemu, to je samo njihova stvar.
Grad živi pomalo pospano i turobno, prava dosada, iščekujući nove događaje s drugim licima.
I tada je poput stravične eksplozije bombe odjeknula vijest kako Leni Miler Horvat, a koja se nedavno vratila sa školovanja iz inozemstva, želi svoju majku Margaretu razbaštiniti, dapače, otjerati je u punom smislu te riječi iz svoga života.
Naime, prigodom svečanog preuzimanja vlasništva u svoje ruke pred okupljenima, Leni je glasno rekla a to su i mediji precizno zabilježili.
-Zahvaljujem svima koji su se brinuli o obitelji. No, želim kazati kako mi je odavno poznato da Margareta nije moja majka. Moja je majka Lori a otac Arnold mlađi miler. Ne mogu Margareti oprostiti prevaru. Poslala me je u inozemstvo kako bi prigrabila u konačnici cjelokupno bogatstvo naše obitelji. Dok se ne snađe može živjeti u onom krasnom metalnom paviljonu u parku. To je moja definitivna odluka.
U trenu je Margareta iseljena s nešto osobnih stvari u paviljon u vrtu.
Pozivala je Margareta nekoliko puta Petra, no on nije imao više vremena za nju. Upoznao je simpatičnu djevojku Mariju, kćer jednog pomoćnika i oženio se.
Tegobno je bilo Margareti živjeti u ostakljenom paviljonu.
Nije se tajilo nikome, gospođa Margareta objesila se jedne noći u paviljonu.
Petar je samo coknuo jezikom i promumljao.
-Dobra konstrukcija sve izdrži.

 

X I

Leni

Leni nije donijela ništa dobroga u grad. Bila je ohola, arogantna, svadljiva a takvo građani nisu mogli shvatiti, tako lijepa, crnokosa, crnooka djevojka, tako bogata, zar se ona može tako loše ponašati, doista što je naučila vani u tim skupim školama?
Posluga u palači mijenjala se svaki čas, direktori u njezinim brojnim firmama proživljavali su svoje najgore, najlošije dane u životu iako je carstvo Miler Horvat bujalo, raslo je i uvećavalo se danomice, pružajući svoje pipke na sve strane i prema svakome.
Osobno je u svemu tome Leni uživala, nastojala je iskoristiti svaku prigodu, svakog čovjeka jer ljudi koji su je u gradu okruživali nisu imali za nju nikakvu vrijednost. Oni su samo za trošenje, svakodnevno je nabijala na nos tajniku, jedinom preostalom od svih, naime, on je bio tajnik još kod njezinog djeda Arnolda starijeg.
Naravno, svi su pitali, što se događa s Leni? Što se u njoj, toliko zla nakupilo i ravna njezinim ponašanjem?
Oni hrabriji, šaptali si kako je to naslijeđe, sve ono loše iz prošlih generacija odjednom se objedini u jednom tijelu.
Leni je i dalje divljala, kažnjavala radnike u tvornicama za besmislene sitnice, uskraćivala je pomoć sirotinji koji su oni Mileri oduvijek davali i još im je povisivala stanarinu pa su jadnici morali napustiti svoje mizerne domove.
Leni se grozila od same pomisli kako netko upće može biti sretan. Što je to uopće sreća?. Što je to?, vikala je na novoga tajnika jer je stari jednostavno nestao, tvrdilo se da se je bacio u rijeku, ne mogavši više izdržati teret svoga života.
-Što je to sreća, molim vas lijepo?
Tajnik je klimao glavom i šutio.
-Kome treba sreća? – urlala je Leni-kome?
U svom bijesu upustila se posve neoprezno u inozemna, dobro obećavajuća ulaganja, kupovala je i nekretnine i pokretnine na raznim stranama i mjestima svijeta, sijevajući neprestano svojim crnim očima, ne prihvaćajući niti jedan dobronamjerni savjet.
Za neko vrijeme, što zbog objektivnih razloga a što zbog subjektivnih slabosti, carstvo Miler Horvat urušilo se kao kula od karata, izazivajući dugotrajne krize na burzama.
Na kraju oluje, Leni je ostala vlasnicom tek male pekare, odakle je davno Arnoild stariji i krenuo.
Iako bi se očekivalo da će svijet uživati u njezinoj propasti to se nije dogodilo, neki su je samo sažaljevali jer mnoge je zadužio Arnold stariji, Arnold mlađi ali i Margareta.
Pomogli su joj da sama pokrene pekarnicu, našli joj pouzdane pomoćnike.
I Leni kažu, peče dobar kruh ali ne kao njezin djed, no ima vremena, a čim ima vremena ima i nade.
Ona, Leni, ponekad prođe pored Krušne palače u kojoj sada živi novi vlasnik i sjeti se metalnog paviljona, možda se ona trebala objesiti a ne Margareta.

 

XII

Leni II

Doista. Zar je moguće i zamisliti da se jedna takva moć, kao što je bio imperij Miler Horvat jednostavno uruši i da se pojavi novi vlasnici.
Grad naravno nije bio oduševljen novim vladarima njihova grada, no, ta su se gospoda ubrzo pokazala kao dobri i obzirni gospodari. Rijetko su se pojavljivali u javnosti. Njihove su poslove vodili također stranci i svi su zajednički trudili da ostvare kvalitetni kontakt i sa radnicima i s gradom samim.
Zapravo, nove su gazde bile posve nevidljivi i činilo se nekima kao da su zaboravili na novu stečevinu pa je grad iznova utonuo u opušteni, mirni, jednolični san.
Leni se u međuvremenu silno mučila sa svojom pekarnicom. Nikako nije mogla razumjeti, posebice, kada bi se pojavio nekontrolirani bijes, kako može tako malo zaraditi a muka je bila pregolema. No, ipak s vremenom, naučila je cijeniti taj neugledni sitniš.
No, zarađivala je tek toliko da je mogla skromno plaćati nekoliko djelatnika i mogla iznajmiti manji dvosobni stan u Kratkoj ulici.
Uistinu, kruh se mogao kupiti na mnogo mjesta. Kod Leni se on kupovao iz poštovanja, naročito prema Arnoldu starijem, a tijekom vremena poštovatelja je bilo sve manje, naime, sada su tek neki rijetki sjećali osnivača, propalog carstva. Nešto je veći broj pamtio tihog Arnolda mlađeg, oduvijek zaraslog u bradu i naravno, najveći dio građana još je dobro pamtio raskalašne dane dobre Margarete. Neki od njih sjetili bi se davnih uzbuđenja ispod svilenih pokrivača, sa smiješkom i šutnjom.
Leni je još u inozemstvu uočila kako ima silni problem u komunikaciji s muškarcima, većinom ih je smatrala manje vrijednim bićima i ako se izuzme njihova temeljna biološka karakteristika, doista ne vrijede ništa.
Razumjela je i to, kako jednostavno u cijelom svom životu nije susrela muškarca koji bi je podčinio sebi jer od svih koje je upoznala bila je jača.
U proteklim godinama, posebno u vremenima otkada vodi s mukom pekarnicu, radila je sa svojim pomoćnim radnicima po noći a ujutro prodavala kruh ili ga osobno razvozila naručiteljima većih količina.
Poslije ručka bi mrtva umorna lijegala, spavala do večeri, pa opet iznova.
Jednom je načula priču o neobičnim kamenčićima sreće koje je ponekad prodavao ili darivao Tomo Petak.
Možda njoj nedostaje osobni kamenčić sreće?
Možda on pobudi neka sretnija dešavanja?
Možda.
Leni se nasmije, misleći kako je sve oko tog vjerovanja vrhunska glupost, no pogledala je na kalendaru kada je veliki sajmišni dan u gradu.
Dan sajma osvanuo je krasan, sunčan, bez vjetra.
Već od ranoga jutra radoznali građani okupljali su se oko tek postavljenih štandova i pregledavali ponuđeni asortiman a zatim se i uljudno cjenkali.
Nepregledna se svjetina, cijeli grad, natiskao između šarenih štandova.
Gotovo se i nije moglo vidjeti nikoga a da nešto nije kupio jer od davnina je bio običaj da se u čast svecu na današnji dan kupi barem sitnica.
Leni je bezvoljno šetala, polako se probijajući između zapričanih posjetitelja.
Dobro je pamtila kada je sa svojom lažnom majkom Margaretom ovdje znala boraviti po cijeli dan.
-Ah, evo ga, Tomo Petak. Dobro je što još uvijek radi.
Priđe štandu i zagleda se u nasmiješenog starca.
-Dobar dan Tomo.
-Dobar dan gospođo.
-Sjećate li se vi mene gospodine Tomo?
Tomo zaškilji i još se više osmjehne.
-Da, da, dobar dan milostiva. Kako se ne bih sjećao. Leni Miler Horvat. Dovodila vas je vaša majka Margareta, oprostite, pokojna gospođa Margareta Miler Horvat.
-Da, da, istina je gospodine Tomo. No, oprostite, imate li još uvijek u prodaji one čudesne kamenčiće sreće?
-Da, imam, no slabo idu pa ih i ne nudim. Ali čekajte. Gospođa Margareta je davno kupila kod mene četiri oblutka, četiri kamenčića, poput četiri strane svijeta, sjećate se?
Leni se zamisli, kako se ne bi sjećala sjajnih okruglih kamenčića. Kako im se onda davno veselila dok je držala za ruku onu ženu, njezinu lažnu majku, kako bi to zaboravila.
-Stvarno, što se dogodilo s četiri strane svijeta, upita ona Tomu koji je začuđen gledao u nju.
-Ne znam milostiva, dopustite mi, možda nešto pronađem u svojim kutijama.
Sagne se iza štanda a Leni začuje otvaranje drvenih kutija i zvuk njegove ruke kako nešto prevrće.
Napokon Tomo ustane.
-Evo milostiva, pogledajte. Imam još jedino ovo.
Leni pogleda i izbroji na njegovom dlanu osam sitnih okruglih kamenčića.
-Ovako milostiva.
Tomo odvoji sedam kamenčića.
-Evo, oni su vam za sreću.
-A ovaj osmi?, radoznalo upita Leni.
-Eh on, to ste vi, vi ste osmi kamenčić. Neka vaša sreća bude uvijek s vama. Izvolite milostiva.
-Hvala Tomo. Koliko sam dužna?
-Molim vas lijepo milostiva, ja sam sa svima vašima dobro radio, molim vas, primite ovaj mali, skromni dar, to je samo osam kamenčića, molim vas.
-Hvala Tomo.
-Moj naklon.

Leni se tek kasno popodne vratila u stan u Kratkoj ulici, no prije toga obišla je pekarnicu.
Promatrala je te večeri dugo osam sitnih kamenčića, iskreno se diveći i čudeći njihovoj ljepoti.
-Doista su poput dragulja, a što je život nego obično kamenje.
Pozorno ih je poslagala na rub noćnog ormarića i zaspala.
Te noći su kroz njezin isprekidani san prolazila mnoga muška lica, otkrivena ili rukom sakrivena, čula je njihove glasove i izjutra se probudila slomljena, umorna, nesposobna za bilo kakav pokret.
Doista, niti jedno od tih lica nije joj vrijedilo, nitko joj nije bio dorastao, bila je jača od svih, ali i dalje sama, potpuno sama.
Uostalom do četrdeset je još daleko, netko bi rekao, cijeli je život pred tobom Leni.
Ipak se nekako otrgnula zovu udobna ležaja i otišla žurno u pekarnicu.
Njezini su radnici vrijedno radili i odjednom se Leni dosjeti, propustila je cijelu noćnu smjenu, evo je tek sada. San ju je prevario i izmučio.
Ostala je cijeli dan u pekarnici ali ne pekući kruh niti ga raznoseći nego brižljivo pregledavajući dokumentaciju pekarnice, od samog, nesretnog početka.
Priznala je sama sebi, nerado, počinila je i neke greške koje je srećom nisu skupo stajale.
Pri kraju večeri ispisala je listu prioriteta i zadovoljna obavljenim poslom sačekala noćnu smjenu, davši im precizne upute te ih pozdravila.
-Vidimo se ujutro.
Oni su se pogledavali jer ih ona nikada nije pozdravljala.
Umorna od množine brojeva Leni je sjela na rub kreveta i pogledala na red sitnih kamenčića. Stidljivo se nasmiješila.
Krajem te godine, Leni je otvorila drugu pekarnicu. Uskoro se iselila iz tmurna stana u Kratkoj ulici i iznajmila veći, na prvome katu lijepe kuće u Zelenoj ulici na sjevernoj, otmjenijoj strani grada.
Prije nekoliko dana pronašla je u nedalekom antikvarijatu zgodnu metalnu lampu i otkupila je. Neki, nepoznati, mistični zov privukao ju je tome starom i izgrebanom predmetu.
Zapravo, nije mogla niti sama sebi objasniti, nekoliko se puta na sastala u uredu s odvjetnikom Bezerom zbog tekućih poslova, pristalim muškarcem, nešto starijim od nje.
Najprije su pretresli tekuća pitanja, ponešto rekli o vremenu, da bi je on na kraju, vrlo tiho upitao, može lije, ako je slobodna i voljna, pozvati na jutarnju nedjeljnu kavu?
Po prvi puta u svom životu Leni je bila pomalo zbunjena.
-Valjda možete. U nedjelju, u koliko sati?
Naravno, gradu nije promakao par u Gradskoj kavani. Doista, Leni je i dalje bila prava ljepotica, bez i jedne sijede vlasi, izrazito crne kose, sjajnih tamnih očiju.
Bezer je pripadao grupi odvjetnika koji su tek čekali svoje velike, krucijalne slučajeve, no bio je strpljiv, znajući kako svatko dočeka svoju priliku ako joj ide u susret.
Nakon te ugodne nedjelje i fine kave, Leni je prihvatila poziv za ručak, neka dva ili tri tjedna kasnije.
Grad je glasnije zabrujao pobuđen nevjerojatnom radoznalošću, razmišljajući kako je zapravo posve prirodno što se njih dvoje nalaze.
Jednom je Leni promišljajući o Toniju Bezeru , ima li to sve smisla, zagledala u sjajni red kamenčića i pomislila.
-Vjerojatno sve ima smisla Leni, pa i ovo s Tonijem.
Nepunu godinu nakon one prve nedjeljne jutarnje kave, Leni se vjenčala s Tonijem Bezerom, na skromnoj ali otmjenoj svečanosti.
Građani nisu propustili zabilježiti vjenčanje u medijima ali i u prepričavanjima.
Par Miler Horvat Bezer živi u elegantnom stanu na drugome katu u Dugoj ulici.
Dva broja niže Bezer je otvorio novi ured s dva pomoćnika. Jučer je preuzeo prvi veliki slučaj, aferu veleposlanika S. Trljao je ruke od zadovoljstva.
Leni je dokučila kako nema snage za više od dvije pekarnice. Mora se malo posvetiti i Toniju, on je tako drag čovjek, tih, uvijek sve razumije ali misli i radi svoje. Shvatila je, nema joj druge, no prilagoditi se rastućoj karijeri i svim onim nevoljama i brigama što ih odvjetnički život nosi.
Toni je sretan čovjek, govori se tako po gradu, dobar je i odvjetnik. Šteta što nemaju djece, ona je tako lijepa i pametna žena, a on bi zacijelo bio dobar i brižan otac.
Na te priče Bezer samo odmahuje rukom, smije se i kaže.
-Ima vremena – i opet se zadubi u zakulisne istine novoga slučaja.
A Leni, ona se ponekad poigra s onih osam kamenčića i pomišlja.
-Doista ste Tomo čudesan čovjek. Cijeli ste svijet protumačili sa svojim kamenčićima.

 

 

Bauman

Ovoga se mračnog, sparnog popodneva s vidljivim teškoćama popeo Ernest Bauman do svoga stana na drugom katu oronule zgrade na križanju Barunove ulice i Zelene avenije.
S mukom, prekriven znojem, jedva je otključao bravu i gurnuo masivna ulazna vrata. Po običaju, dočekao ga je širom raširene tame, neprovjetreni volumen stana.
No taj ga je gusti, ružni miris i sada razvedrio, umirivao ga je svojom nazočnošću, nasmijao se kratko i po tko zna koji put pomislio – evo me u sigurnosti i spokoju, evo me s vama, tu sam.
Ne paleći svjetlo iako je ono bilo nužno kako bi se uopće nekako moglo kretati najprije kroz hodnik a onda i kroz tri velike sobe, Bauman se vješto dočepao kuhinje i sjeo za okrugli stol nedaleko prozora, osjećao je kako je na kakvom takvom svjetlu. Osvrnuo se nekoliko puta, vrlo polagano po kuhinji i zaključio kako ipak mora upaliti svjetlo.
Slaba treperava svjetlost žarulje za čas se razlila po skromno namještenoj kuhinji.
-Valjalo bi nešto pojesti Bauman, glasno, ali nekako posprdno dobaci sam sebi.
Otvori hladnjak, letimično pregleda njegov sadržaj i zatvori ga.
Zapravo, uopće nije bio gladan. Kratkotrajno sjedenje na neudobnom kuhinjskom stolcu oporavilo ga je od nesnosnog dana.
Ipak, barem bi se trebao istuširati.
Kratko se zadržao u kupaonici.
Baumanu su oči svjetlucale, možda je baš danas taj sudbinski dan kada će se on napokon dosjetiti i shvatiti što to nepoznato i tajanstveno povezuje iznutra njegovu čudnu zbirku umjetnina koja se ,činilo se bez reda, raširila u sve tri sobe, prekrivajući gusto žuto crni škriputavi parket, police, ormare, zauzimajući doista svaki centimetar prostora.
Naime, Bauman je preko pedeset godina sakupljao umjetnine, skulpture ponajviše, imao je tek nekoliko uljenih slika, dakle skulpture izvedene u drvu, bronci, terakoti, gipsu, željezu, aluminiju raznih autora, no sve je njih krasila jedinstvena karakteristika, potpuna anonimnost .
Većinom su to bili autori koji su se neposredno nakon mladenačkih radova i okušavanju, odricali svoga autorskog djela i prepuštali se tko zna kakvim sve poslovima, uglavnom bez izravne veze s umjetnošću.
Naime, Bauman je posjedovao nepogrešivi osjećaj za odabir željenog i traženog profila. Već nakon samo jednog susreta s određenom umjetninom, Bauman je posve jasno predosjećao kakva će biti sudbina pojedinca oko čijeg je rada obilazio u sve užim krugovima a onda ga i kupovao za neveliki novac.
U mračnom Baumanovom stanu raskrililo se više stotina skulptura, gotovo isto toliko stvaratelja kratkotrajnog nadahnuća, mada su izvjesni ali rijetki kipari bili zastupljeni s više radova.
Bauman je o svakoj skulpturi imao vrlo precizne podatke, nekoliko rečenica o samom umjetniku, tj ono što je bilo dostupno ili poznato o nečijem umjetničkom angažmanu, vrijeme i mjesto nastanka umjetnine i je li rad bio izlagan uz završnu opasku- NEAKTIVAN.
Tih više stotina djela zrcalilo je vrlo raznorodne ideje i pristupe i cijela je zbirka djelovala vrlo heterogeno, što je zapravo i bio krajnji Baumanov cilj.
Zbirka mora biti jednostavno nepoveziva, nejedinstvena i suprotstavljena sama sebi ali s nekim tajanstvenim, unutarnjim nabojem.
Onih nekoliko slika na sivim zidovima krasila je ista ili slična odrednica. Njihovi su tvorci jednoga dana odložili kist, odbacili paletu i posve se udaljili od štafelaja i nestali u nekom drugom životu, zalupivši posljednji put vratima atelijera.
Okružen bezglasnim kipovima i nijemim slikama, Bauman se jednostavno nije usuđivao razmišljati o životu što protječe, o dosadnim i blijedim danima, nije želio svojim kaotičnim mislima remetiti mir tamnoga stana.
Blizu je sedamdesete, vodi malu privatnu tvrtku za opskrbu ogrjevom , nakon pustih godina što je radio za druge, živi cijeli život u naslijeđenom stanu, u kome je oduvijek sve po starom, osim tranzistora i TV uređaja koji se mijenjaju svakih petnaest ili dvadeset godina.
Televizor je stvarno rijetko palio, tranzistor gotovo svakodnevno i to samo zato da bi čuo u posvemašnjoj tišini, jutarnje, popodnevne i zadnje večernje vijesti, uvijek sa zebnjom očekujući i poneku lošu vijest koje će ošinuti svojim zlom i njega, ako ništa drugo barem nepovoljna vremenska prognoza.
Duboko u sebi, posve svjesno, zatrpao je tragiku davnih događaja duboko u svoj nutrini iako bi se katkada probudio usred noći čuvši uznemireni glas majke koja ga budi i požuruje.
-Brže Ernest, brže.
Širom otvorenih očiju, mogao bi se zakleti, gledao je skulpture razmještene po sobi kako mu se primiču ponavljajući majčine riječi.
-Brže Ernest, brže.
U trenu bi se probudio i skočio kao uboden iz kreveta, vješto se krećući između gusto naslaganih skulptura, upalio svjetlo i tada dugo, do jutra promatrao nepomične skulpture.
No, takva su se grozna buđenja rijetko dešavala i to najčešće kada bi imao težak dan u svojoj firmi, boreći se sa svakodnevnim problemima i često nerazumnim kupcima koji su istjerivali neku svoju pravdu i vrlo lijenim zaposlenicima kojima je uvijek bilo doista sve svejedno.
Većinom su i dani i noći tekli poput spore, tihe rijeke, bez brzaca i vodopada.
Zapravo, tako su svi koji su bilo kako poznavali Baumana i razmišljali o njemu, kao o dosadnoj rijeci što polako teče i sakuplja otpad s obala, misleći pritom na njegovu sakupljačku strast prema prvim djelima anonimusa.
Rijetko je tko i pokušao razumjeti njegov odabir umjetnina i imena, po svemu one su vrijedile malo a ni njihova umjetnička vrijednost nije se posebno iskazivala.
No, Bauman je bio sretan u središtu toga neobičnog svijeta umjetnina autora koji nisu uspjeli biti zabilježeni u veliku knjigu umjetnosti.
Neke od njih, Bauman je na svoj način posebno volio, obično bi ih svakodnevno zakratko dotaknuo, prozborivši samo – Hm, hm, hm….., na primjer, skulptura od terakote Ivana Matesa, kipara iz sredine stoljeća, koji nikada nije izlagao, napravio je svega nekoliko terakota nakon Akademije i jednostavno nestao, negdje u predgrađima. Kasnije je Bauman naišao na nekoliko slabo očuvanih Matesovih crteža, no oni ga nisu zanimali.
Matesova skulptura Dječaka s vedrim izrazom lica kako gleda u nebo, visoka pedeset i dva centimetra, nalazila se odmah slijeva od vrata u Baumanovoj spavaćoj sobi.
Ili Ribar koji izvlači mrežu, mala bronca od nekih petnaestak centimetara, Viktora Levija, stara kojih pedesetak godina, naime, Bauman nije posjedovao najpreciznije podatke o ovoj bronci.
Ribar se nalazio na malom ormariću, pored kreveta i uvijek se doimalo kako želi izvući Baumana iz kreveta dok bi ga kriomice promatrao.
U drugoj sobi, neposredno uz prozor, u šumi drugih figura, isticao se lik snažnog Drvosječe kako zamahuje prema nevidljivom drvetu a oštrica sjekire opako se blista.
Ponekad je Bauman zazirao od diva, skulptura je bila izrađena u drvu, u naravnoj veličini i bila je najimpozantnija u cijeloj zbirci.
Lice Drvosječe bilo je tek naznačeno i nekako mutno, tajanstveno.

U trećoj sobi, svakodnevno je obilazio i doticao skulpturu od bijelog gipsa, Djevojka koja sjedi na obali rijeke s prekriženim rukama u krilu, malo pognute glave kao da osluškuje šum nevidljive vode.
Zapravo, Bauman je dobro poznavao svaki komad, ako ih može tako nazvati u svojoj zbirci, od naziva do autora i vremena nastanka.
Prema svima ostalima se ophodio na isti način, na stanovitoj distanci, diskretno.
Vratio se je u kuhinju i popio dvije čaše vode.
Dobro ga je uznemirila jučerašnja ponuda antikvara Careka.
-Slušaj Bauman, nemaš kome ostaviti svoje bizarno smeće. Ja sam ga odavno procijenio a i na temelju tvojih podataka ali i nekoliko ozbiljnih razgledavanja nudim ti vrlo pristojnu cijenu. Kada se raščisti stan od te nazovi zbirke, bolje će izgledati i za njega ćeš dobiti lijepe novce.
-Što će mi novac Carek? Imam ga dovoljno. Ne fali mi ništa. Zbirku ne prodajem jer ona nema cijene, u nju sam ugradio pedeset godina života a to je nemjerljivo, zar ne Carek?
Nema.

Jučer se nakon toga ogavnog razgovora, sav smušen vrtio iz sobe u sobu, kružio oko skulptura, poneku i dodirnuo, promatrao tu populaciju iz raznih kutova, pored prozora, kroz otvorena vrata.
-Pa to je pedeset godina. Pedeset godina Carek. Ne možeš samo tako površno govoriti o mojih pola stoljeća Carek.
S mukom je proveo noć, sve snažnije osjećajući nadolazeći, narastajući strah koji će se nepovratno uobličiti u idućem danu a onda će biti kasno za sve, za spas nijemog svijeta u stanu na drugom katu.
Sjetio se i jutros kako je prije dosta godina, prikupio hrabrost i pozvao, pričalo se, pristojnog gospodina, Janka Zalevskog, jednog od vodećih povjesničara umjetnosti i govorilo se, dobronamjernog kritičara, neka ga posjeti kada mu bude odgovaralo, on će mu honorirati posjet, neka samo razgleda zbirku i slobodno kaže što misli.
Zalevski je ubrzo došao i cijelo popodne polagano razgledavao skulpture, bez i i jedne riječi, da bi na odlasku odbio honorar i tek rekao.
-Šteta toliko truda i godina gospodine Bauman. Ovo je zbirka kojoj je zajednička samo iracionalna ideja o prvim radovima zaboravljenih umjetnika, bez ikakve unutarnje poveznice. Zbirka bez karaktera, zbirka promašaja, eto, to je istina. Zbirka promašaja, gospodine Bauman.
Dok je ujutro silazio niz stepenice, pun nevoljkosti da se suoči s još jednim danom sjetio se je plavokose djevojke iz davnine, Marine.
Bože, kada je to bilo?
Prije nastanka novoga svijeta Bauman, prije, još prije, odgovarao je šutke sam sebi.
Što se dogodilo s Marinom?
Nije više imala ni vremena ni volje da ga dijeli sa zbirkom koja se polagano uvećavala i bilo je vidljivo kako je Bauman sve više opsjednut zbirkom, a ne Marinom. Bauman svakim danom i tada sve grčevitije pomišljao na komade drva ili bronce a sve manje na Marinu.
Ponekad je kasnije susretao Marinu, koja je živjela svoj uredni građanski život i obično mu na kraju kratkog razgovora rekla.
-Doista ne znam što sam vidjela u tebi Ernest.
On bi se tada bez imalo neugodnosti osmjehnuo i pozdravio je.
Još je uvijek sjedio u kuhinji i razmišljao Carekovoj ponudi.
Kopkala ga je misao, koliko mu antikvar može ponuditi.Ne, ne pada mu na pamet prodati zbirku.
Pa ona je cijeli njegov život, cijeli puni život Ernesta Baumana.

Rijeka je kretala dalje, neumitno prema ušću, lijeno se valjajući, kao i preostali život Ernesta Baumana.
Carek nije više navaljivao. Bauman ga je odbio i gotovo, on ide dalje, grad je prepun izazova.
Iz dana u dan Bauman se borio da održi na životu svoju malu tvrtku i nije imao ni vremena ni mogućnosti za nabavku novih skulptura, zapravo, već odavno nije obilazio atelijere, galerije.
Bolesti su Ernesta Baumana u međuvremenu postale sve mnogobrojnije i očiglednije, a i on ih je sve teže i mukotrpnije podnosio.
Njegove se skulpture, sve odreda, svjedoci kako je s mukom umro, zazivajući imena dragih mu figura.
Tek za dva dana uočena je smrt Ernesta Baumana.
Gradska je vlast zapečatila stan.
Nakon godine i nešto, stan je u cijelosti ispražnjen, skulpture su popisane i pohranjene, svaka sa svojim evidencijskim brojem u Centralnom gradskom skladištu za neriješene predmete.
Kako Bauman nije imao nikoga niti od bliže niti od dalje rodbine, stan je pripao gradu u koji se ubrzo uselio visoki gradski dužnosnik a zbirka, procijenjena kao uzaludni napor skupljača i nebitna po vrijednosti, ni nakon nekoliko pokušaja dražbe nije u kompletu prodana, napokon je razmrvljena na pojedinačne predmete i po smiješnim cijenama rasprodana raznovrsnim kupcima.
Negdje, dvije godine iza Baumanove smrti, Zalevski je objavio osvrt u vodećem Gradskom dnevniku o zbirci Ernesta Baumana, potaknut inicijativom antikvara Careka, a koja je doslovno nestala, izgubila se, a zapravo, zaključio je kritičar, imala je uistinu nekih svijetlih trenutaka i na njima je trebalo poraditi kako bi zbirka zasjala snažnije o otkrila svoje čudno, misteriozno, izazovno i primamljivo lice.

 

 

Zalevski i Carek

Carek je doista dobro, u detalje, poznavao sve važne likovne kritičare, onako u dušu, pa tako i Janka Zalevskog, kažu mnogi, vodećeg u svome poslu.
Ali, Careku je bilo poznata i ona druga, tamna strana. Zalevski je oduvijek želio biti pilot no zdravlje mu nije dopuštalo da se njegov letački san i ostvari.
Zalevski je bio sitan, boležljiv i dovraga iskompleksiran, navodno neželjeno dijete čudne veze.
Od malih nogu Zalevski je dobro naučio, budi pristojan i to će ti otvoriti sva vrata. Tako je i stigao do doktorata, cijelo vrijeme sanjajući beskrajni azur neba, gotovo osjećajući skučenost pilotske kabine.
Pristojno se i oženio. Uzela ga je za supruga Magda, pripadnica dobrostojeće obitelji, možda i malo više od te razine.
Koliko se ona više trudila u braku, on je sve nemilosrdnije sanjao plavo prostranstvo, no ponekad je i primjećivao njezino prisustvo i tek za tren napustio letjelicu. I kada je pisao o suvremenim kretanjima u umjetnosti, sjedeći u miru svoje radne sobe , razmišljao je kako sve teže podnosi raznorazna mazala, što u potpunom besmislu mašu kistom i dlijetom.
Uskoro je u alkoholu, nakon brojnih svečanih večera i prijema, pronašao kakvo takvo opuštanje, barem nekakvu zamjenu za nebo. No,tek onda bi se budio sluđen i onako posve onemoćao, pijan do besvijesti, mrtav za ovaj svijet, izvodio nevjerojatne akrobacije sa svojim srebrnim zrakoplovom, ležeći u vlastitoj bljuvotinu ispod stola u svečanoj Sali.
No, ni alkohol a ni zrakoplov nisu ga omeli da vrijedno radi na svojoj karijeri, na toj lijepoj predstavi za javnost, tako bi se obično rugao sam sebi kada bi se u ogledalu suočio s nepoznatim likom. Za Zalevskog se govorilo kako je kao profesionalac često vrlo beskompromisan ali pristojan, često opak ali fin.
I tada ili nešto prije, Zalevski je upoznao pravoga Careka. Antikvar ga je gotovo uvjerio kako se svijet sastoji samo od materijalnoga, sve ostalo je san ili varka.
Vješto su mešetarili tržištem umjetnina priskrbljujući si znatna sredstva.
Magda je bila oduševljena nevjerojatnim sposobnostima, neotkrivenim mogućnostima svoga supruga, rado pokazujući u javnosti ponos.
No, Carek je u međuvremenu navukao Zalevskog i na opijate, tako su neki šaputali.
Pričali su dalje u pola glasa kako se Zalevski uopće nije bunio, avionski motori brujali su sve jače i pozivali kritičara neka zauvijek napusti ovu sredinu i preseli se za vječnost u pilotsku kabinu.
I u to doba, Carek je Zalevskom tek natuknuo nekoliko intrigantnih misli o Baumanu. Ispalo je, da se davno kritičar upoznao s Baumanom i vidio njegovu svaštaru niti ne sluteći kako dvojac pokušava isplesti zamku oko njega.
Ali, Bauman nije zagrizao. Zalevski je, iako nedovoljno otriježnjen uočio kako Bauman doista živi u nekom svom svijetu, javno, za razliku od njega, on, Bauman ne krije što voli i što jeste, a ne kao on, Zalevski.
Bauman je odbio ponudu i zaključao se u svom stanu.
Uostalom i Carek i Zalevski imali su i drugog posla, mnogi su poput Baumana ponešto sakupljali i istina je, negdje je po zakonu vjerojatnosti moralo biti i pravih bisera jer to je matematika a ona ne griješi.
Bauman je umro između mnogih teških pijanstava Zalevskog.
Vlast je preduhitrila sve kombinatorce i zapečatila Baumanov stan da bi u tim danima Carek bio sve uvjereniji kako se za Baumanovu zbirku moglo izvući i nešto, nešto više.
Temeljita gradska vlast sporo je rješavala Baumanov slučaj, slučaj potencijalnog nasljednika.
Kako nitko nije pronađen a mogao bi dokazati bilo kakvu rodbinsku povezanost s Ernestom Baumanom, grad je uzeo stan namjeravajući u njega smjestiti, naravno nakon stanovitog preuređenja, nadolazeću političku zvijezdu, nimalo ne razmišljajući o onim prašnim komadima drva i gipsa.
I nekako se Zalevskom nije dalo baviti više s tom prokletom Baumanovom ostavštinom, odavno je zaključio, kako to sve skupa ne vrijedi mnogo, ipak nešto više nego ništa, ipak nešto više ali ne mnogo i ne razumije Careka što ga svaki dan podbada s neugodnim pitanjima o tim stvarima.
Unatoč prisnosti s vlastima, Careku je promakla informacija o dražbi ne osobito vrijedne zbirke nekog Baumana, jer je vlast procijenila kako ona ne predstavlja ni minimalni umjetnički doseg a da bi se na temelju te vrijednosti grad morao pobrinuti za njezin smještaj i čuvanje.
Zbirka je raskomadana i rasprodana.
Carek je čuvši tu vijest doslovno poludio, no brzo se je pribrao. Angažirao je sve poznate veze podzemlja i nadzemlja, kako bi najprije došao do svih imena kupaca.
Za nekoliko mjeseci jer grad nije posebno evidentirao kome je i što prodao osim podataka, kip pod brojem=toliko novaca, Carek je imao u svojim rukama cjeloviti popis kupaca i započeo otkupljivati komad po komad Baumanove zbirke, često uz istu cijenu po kojoj je i skulptura prodana dražbi a ponekad je morao i platiti znatno više jer su ga ti neki i prepoznali.
Uskoro je zbirka gotovo kompletirana, osim Dječaka, Ribara i Drvosječe. Djevojka od Bijelog gipsa s prekriženim rukama među prvima je stigla.
Ove tri skulpture ubrzo su nakon kupovine promijenile nekoliko vlasnika i nikoga baš nije zanimalo tko kupuje ili tko prodaje.
Carek je danomice bjesnio.
-Pa zar ne mogu pronaći tri bijedna kipa, stvari bez ikakve vrijednosti? Zar je to moguće Zalevski, ogavna pijanduro?
Zalevski je odmahivao rukom i molio Careka da ga ne ometa u letu.
Ipak, kada se nešto tako želi, ponekad se i ostvari. Suradnik mnogih antikvara, probisvijet po zanimanju, Masni, ušao je u trag najprije Dječaku a ubrzo i Ribaru.
Carek je sjao dok je obilazio oko skulptura.
-Napokon, napokon Carek, ti si sila stari moj, ti si broj jedan. Ha, ha, ha, ha, Bauman, ipak te imam iako nisi htio, imam te, imam te Ernest.
Masni je u međuvremenu tragao pomamno za Drvosječom. Zalevski se više nije budio iz alkoholnih isparenja, Magda je posve digla ruke od njega i prepustila ga sasvim sudbini zrakoplovca.
Masni je, nekoliko dana kasnije ušao u trag Drvosječi, otkupio ga je uz nešto dodatnog uvjeravanja i dostavio ga je Careku.
Carek je osjećao, mogao je opipati samoću na vrhu svijeta jer nikoga nije bilo pored njega, njemu nitko nije ravan, svi su ispod njega, zauvijek.
Iako posve omamljen Zalevski je promucao dok je zurio u Drvosječu.
-Nije to ništa Carek.
-Nemaš ti pojma pijančino, bolje šuti, evo ti na, pij, pij i šuti.
Carek je u velikom podrumu ispod antikvarijata posložio po nekom svom doživljaju cijelu Baumanovu zbirku, bio je više no zadovoljan.
U idućim je danima isključivo vrijeme provodio u podrumu, zagledajući se sve više u ta krhka tijela pod njegovim nogama, poneku skulpturu je pomaknuo lijevo ili malo desno, kako bi još više došla do izražaja.
No, počeo je osjećati sve jači nemir, naprosto je iskakao iz njegova preplašena tijela, sve je više uviđao koliko je Zalevski u pravu. Ovdje nešto nedostaje.
-Što tu fali?, uzdisao je Carek.
-Što nedostaje?
Bauman. Bauman nedostaje. On je srce zbirke, on povezuje sve ove nepovezivosti i drvo i broncu i gips i terakotu i ulja, sve. Bauman je srž, on je srce zbirke.
-Zalevski je pravu, zbirka doista ne vrijedi mnogo, hladno je već idućeg dana zaključio antikvar. Samo s Baumanom je bila prava vrijednost.
Carek se snažno lupi po čelu.
-Budala, ti si budala Carek.
Prodrma Zalevski, no ovaj se nije micao.
-Evo, i on je otišao a ti si i dalje budala Carek.
Sjedne za stol i zadubi se u katalog Baumanove zbirke.

 

 

Carek

Doista, trebalo je učiniti mnogo što kako bi netko iz javnosti uopće pokazao bilo kakav interes za Baumanovu zbirku.
Carek je vješto organizirao tri samostalne izložbe Baumanove zbirke u tri glavna grada države. Unatoč svemu osvrti u medijima bili su mlaki. Jedna zgodna zbirka osamljenog čovjeka, ništa više. Zanimljivo ali ne i intrigantno, samo to.
Zalevski je u međuvremenu sahranjen uz adekvatne počasti, čak je i posmrtno odlikovan za svoje zasluge.
Kako je i red, Janko Zalevski ubrzo je potonuo u zaborav, neki su ispočetka stidljivo a onda sve glasnije tvrdili kako je on svoje prosudbe često donosio teško omamljen alkoholom ako ne i nečim drugim, još opasnijim, sve skupa akademska ništarija koja sanja let kroz alkoholna isparenja, mrmljali su oni koje je Zalevski ošinuo bez imalo obzira, vjerujući kako je njihov opus onda ipak vrijedio više ili bi ga barem valjalo iznova procijeniti i to sada.
Uz dosta sreće Carek se riješio Baumanove ostavine.
-Napokon , napokon Carek, šaptao je antikvar.
Baumanov grob u međuvremenu je zarastao u travi, slova su se jedva nazirala, dok je nova politička zvijezda, sada na zalazu, uzlazila iz stana na drugome katu, praćena dvojicom policajaca u civilu.
Stan je iznova zapečaćen.
Carek jednom godišnje odlazi na Gradsko groblje, daje izdašan iznos za kapelicu u gradnji, obilazi umrle pretke svoje supruge, na Baumana i Zalevskog i ne pomišlja.
Oni su samo kap prošlosti, a on, Carek, cijeli se život bori i nosi s prošlosti, doista cijeli život. Još je uvijek na nogama, stoji čvrsto, njega prošlost još nije porazila, on korača, korača još uvijek i osluškuje glasove što bruje oko njega.
Susreo se jednom s Magdom, udovicom Zalevskog i okrenuo glavu od nje. Ona ga je u čudu gledala i pomislila kako je njezin Janko uvijek bio pristojan i fin.
I toga dana, dok je sa suprugom odlazio s Gradskog groblja, Carek se iznenada sjetio Zalevskog i čudeći se sam sebi, dobronamjerno pomislio.
-Ti si Zalevski barem imao zrakoplov i svoje proklete letove, a ja, ja nemam ništa, ja ne sanjam, ne zbog toga što ne bih želio već zbog toga što nikada nisam imao prigodu zamišljati kako i ja imam pravo pomišljati na neko svoje tajno utočište. Zavidim ti Zalevski, letio si barem onda slobodan a ja još uvijek samo hodam i hodam.
Dok je razmišljao pravio je čudne grimase, supruga ga je čvrsto stisnula s rukom i rekla mu.
-Saberi se Carek. Svi znaju tko si. Ne zaboravi tko si Carek.
Naglo se probudio i pogladio je po ruci.
-Imaš pravo draga, ja sam Carek, ostavimo prošlost.
-Pred tobom je umalo cijeli život dragi moj, kaza mu ona mazno.
-Da, skoro cijeli život, gotovo cijeli. U pravu si, idemo.

 

 

Dječak, Ribar, Drvosječa

Nije nitko zabilježio koliko je vremena proteklo od vremena smrti onoga čudaka i sakupljača Ernesta Baumana. Jednako tako tek rijetko bi se sjetili obimnog opusa Janka Zalevskog ističući izvjesne dobre aspekte njegovog djela. Carek je u međuvremenu i dalje vedrio i oblačio antikvarnim tržištem.
Dobro mu je išlo, čak i jako dobro.
Već pomalo s licem starca prepuštao se rijetkim druženjima s atraktivnim ženama sa raznih strana svijeta u potaji, razmišljajući uvijek, je li sve što je vrijedno prošlo kroz njegove ruke
uz adekvatnu zaradu.
Sve je kontrolirao osim svoga onemoćalog tijela u bliskim susretima sa ženama koje su svakako nastojale iskoristiti svoju šansu.
No, on je svejedno bio zadovoljan iako je njegovo usahlo tijelo mirovalo, udisao je duboko mješavinu finih mirisa i znoja njihovih nježnih tijela, povremeno se oglašavajući kakvim hropcem kako ih na bi uvrijedio, ipak je on Carek, antikvar, gospodin.
Negdje u unutrašnjosti, učiteljica Ivana Zelman kupila je na lokalnoj tržnici pedeset i dva centimetra visoku terakotu Dječaka koji gleda u nebo i poklonila je suprugu Mihaelu, proćelavom književniku.
On je mrko pogledao skulpturu, zatim se nasmijao i poljubio je.
-Hvala, hvala ti.
S druge strane Sjeverozapadne gore, poduzetnik Stanko Mršić na ime duga dobio je malu brončanu figuru Ribara i poklonio je svojoj prijateljici i ljubavnici Ingrid.
Neko vrijeme je gledala šutke u broncu.
-Nisi trebao. Zgodan je. Ne volim ribu. To si namjerno učinio.
Ljutito ju je otrgnuo iz njezinih ruku i ostavio u trenu u mračnom podrumu vile.
Drvosječu je kupio saborski zastupnik Milas. Svidjela mu se skulptura kao vješalica, idealna za kapute u predsoblju, na sjekiru može stati barem pet kaputa.
Carek je bolestan i sjeća se jedino svoga djetinjstva i djeda i crnoga psa u vinogradu i zvuka zvona što ih natkriljuje.

 

 

Čovjek

Sasvim slučajno Tomo mi je pokazao poslije je priznao kako je to odavno želio učiniti i probuditi moj istraživački nerv, omanjeg, pogrbljenog starca, kako posve iskrivljen sjedi na klupi u hladu na obali mora.
Zastali smo i promatrali ga nekoliko trenutaka.
-On ti je bio velika zvjerka, velika, velika- progovori Tomo i krene.
Slijedio sam ga, ne osobito zainteresiran za izrečeno. Susretao sam mnoge važne osobe, koje se uglavnom nisu ničega važnog sjećale ili su im se iznenada razbuđena sjećanja uveliko razlikovala od iznimnog obilja informacija o njima.
Slutio sam kako bi i sada s tim pogrbljenim čovjekom bilo isto ili barem slično.
Sjeli smo na prvu slobodnu klupu u rijetkom, slabom hladu, otvorili konzerve piva i polagano pili.
Poslije dvije, tri minute tiho upitam Tomu, koji se zagledao u valove, odlutao je, pomislim.
-I što je bilo s tim čovjekom?
Tomo se nasloni na klupu, otpije dugi gutljaj.
-Uistinu, o njemu se malo zna, više se nagađalo, pretpostavljalo, zamišljalo, ako baš hoćeš.
O imenu jedino nikada nije bilo dvojbi. Viktor Mucnik, rođen je u kasnim dvadesetim godinama prošloga stoljeća, evo, ovdje gore, iza brijega, u običnoj, skromnoj kući u višečlanoj porodici, otac mu je služio na raznim brodovima desetljećima i jednom se nije vratio, govorilo se kako je zaglavio u nekoj dalekoj luci, iako je to bila od početka čudna priča, naime, njegov otac nije bio kavgadžija, bio je miran čovjek, povučen, brižan, veselio se samo novcu koji će donijeti svojima nakon teške plovidbe, a majka, ona je nekako uspijevala brinuti o svima njima, da, bilo ih je četvoro, dvije sestre i dva brata, najstarija Klara pred onaj rat se iselila u Ameriku i osim nekoliko kratkih pisama, ništa, nikada nije posjetila rodno mjesto, druga sestra Lucija stradala je u ratu kao pripadnica ilegalne organizacije a stariji Viktorov brat, Ivan, negdje odmah iza velikog rata, brijač po zanimanju, preselio se u Veliku luku, otvorio salon i tamo mirno živio do donedavne smrti, bez osobitih kontakata s ovim mjestom, a Viktor, Viktor je poslije rata bio vrlo brzo zapažen po bistrini i snažnom karakteru iako je od svih njih četvero bio fizički najslabiji i u djetinjstvu najtiši, mnogi će reći, jedva se i primjećivao.
Tomo zašuti, ispije pivo do kraja i zapali cigaretu.
-Zatim-nestrpljivo ću.
-Ništa zatim- uzvrati Tomo, ispuhujući duge dimove,- ništa osobito.
-Viktor je nestao iz našega mjesta na više godina, pričalo se a nije bilo razloga u to ne vjerovati kako ga vlast školuje i priprema za važne i odgovorne zadatke u izgradnji nove države. U međuvremenu mu je umrla majka, tada su ga ljudi na sprovodu vidjeli, nakon dosta vremena, došao je autobusom u jednostavnom, skromnom crnom odijelu, kratko razgovarao s bratom Ivanom i odmah poslije pokopa otišao. Da, govorilo se, izgledao je dobro, odlučno, čvrsto, uvijek stisnutih usana i bez mnogo riječi. I drugi put su ga vidjeli na sudu, u obližnjem mjestu, zapravo, ubrzo na ostavinskoj raspravi kada se odrekao svoga dijela i sve prepustio bratu Ivanu.
.I to he sve?-razočarano ću.
-Ne, tek počinje- osmjehne se Tomo.
-Da, važno je reći kako je viđen od mještana u nizu tih mladenačkih godina, samo dva puta, na sprovodu i na sudu. Proteklo je dosta vremena od tih događaja, kada se Mate, najbolji lokalni ribar vratio iz Velike luke, naime, netko ga je prijavio da se bavi nedopuštenim ribolovom i sav je začuđen, zbunjen, mještanima s prekidima pričao kako ga je ispitivao nitko drugi, nego Viktor Mucnik, onaj naš Viktor Mucnik, okamenjena lica u tamnom odijelu i rekao mu na kraju.
-Ne želim to više čuti Mate Juriću- i otpravio ga natrag.
Očito je bilo kako je susret Mate Jurića s Viktorom Mucnikom silno djelovao na ribara. Poslije tog zbunjujućeg događaja, mnogi su primijetili kako se Mate promijenio, postao je silno oprezan ali i plašljiv, malo je razgovarao, samo je išao za svojim poslom i nekako kriomice pogledavao ljude. Tada se po prvi puta pojavila priča, nagoviještaj mogućeg, tko zna što je u onom razgovoru Viktor Mucnik rekao Mati i otpustio ga nekažnjenog. Započele su kolati različite priče, fantastične zamisli, pa sve do toga, da je Mate, Mate ribar, čovjek, špijun Viktora Mucnika jer tako se po nekima Mate i ponašao, promatrao je ljude iz prikrajka, s broda, na obali i kažu, pamtio tiho izgovorene riječi i izraze lica.
Drugi su odmahivali rukom i bavili se svojim poslom. I sam znaš, do novca je bilo teško doći, istina, neki su radili u obližnjem kamenolomu, no bilo je više stradavanja nego zarade, drugi su plovili i njihove su obitelji živjele bolje, a preostali, kako tako. U tim je godinama napravljena i prva ambulanta, dolazio je više puta tjedno i liječnik a zatim i jednom tjedno zubar. Otvorene su i dvije trgovine a ribarnica je radila odlično.
Ljudi su osjećali napredak, škola je obnovljena, prva četiri razreda, poslije su djeca išla u Greben, mjesto, koliko udaljeno, manje od tri kilometra.
-Što je bilo s Matom ribarom?
-Ah, s njim. Hm. On je nekoliko godina poslije onoga razgovora dobio posao poslovođe u Velikoj luci, u skladištu ribarnice. Znaš, zanimljivo je, Mate više nikada nije navratio u svoje mjesto i iako je imao obiteljsku grobnicu ovdje, sahranjen je na groblju u Velikoj luci.
-Je li se spominjala njegova moguća veza s Viktorom Mucnikom?
-Svašta se pričalo, nečega je sigurno bilo. No, pričalo se jedino i to glasno kako je samo Viktor Mucnik zaslužan za ambulantu, za obnovu škole, za kamenolom i ostalo.
-Što ostalo?
-Pa znaš i sam, najbolji omladinci dobivali su stipendije i odlazili u škole u Veliku luku ili još dalje.
-Da,- nastavi Tomo sjetno – Viktor Mucnik se na svoj način brinuo o mjestu i mještanima.— –Oprosti- pomalo mu ljutito kažem – ništa osobito Tomo, baš ništa.
-Čekaj, čekaj- brzo će Tomo.
.Nakon tih nekoliko godina idilična mira čuli smo kako je Viktor Mucnik odselio u glavni grad i radi u Ministarstvu kao vrlo visoko pozicionirani službenik, što ja znam, šef odjela ili tako nešto. I negdje nakon godinu, dvije, evo ovdje, u šumici, započela je izgradnja vile, velike kuće na kat s jednostavnim linijama i s natkrivenim manjim bazenom. Vila je bila gotova za nekoliko mjeseci, okružena zelenilom, bazen napunjen vodom i znaš tko se uselio, no dobro, tek povremeno je dolazio sa ženom i jednim djetetom, točnije djevojčicom.
-Tko?
-Viktor Mucnik s obitelji.
-I?
-Viktor Mucnik je bio vlasnik najljepše, najotmjenije kuće, prave vile s bazenom u našem mjestu. Dokumenti u općini nedvojbeno su to potvrđivali.
-U redu, dobio je kredite s minimalnim kamatama, zemljište mu je darovalo mjesto a država platila nešto, recimo dio gradnje. I to je sve je Tomo?
-Ne, rekao sam ti da je Viktor Mucnik rijetko dolazio, doista rijetko, poslije, sve rjeđe. Češće je dolazila njegova supruga s kćeri. Ljudi pamte kako bi ih dovezao crni automobil i po njih došao kada su odlazile. Osim pristojna pozdrava Mucnikova supruga nije na drugi način komunicirala s mještanima. Nisu išle na plažu, rijetko bi šetale obalom.
I tog smo ljeta čuli kako je Viktor Mucnik postao ministar s velikim ovlastima, on se brinuo za sigurnost.
Njegovo se ime redovito pojavljivalo u novinama, čulo se često na radio postajama, na televiziji. Uvijek hvaljen kao beskompromisni borac, navođen kao primjer odgovorne osobe sve dok se nije pojavila kratka vijest kako ministar Viktor Mucnik daje ostavku na sve dužnosti zbog bolesti i odlazi u mirovinu.
Par mjeseci iza umirovljenja Mucnik se pojavio u vili, izvrsno je izgledao i ostao evo, sve do danas, posve sam. S njim nije došla ni žena ni kćer, niti su ikada više viđene s njim. Nakon tog dolaska nije napuštao mjesto. Ljudi su ga najčešće viđali kako sjedi u hladu vrta i čita novine ili spava u ležaljci. Jedino ga je posjećivao trgovac Martin donoseći mu potrebno jednom tjedno. Novine mu je redovito donosio poštar. Zanimljivo je reći, kako je jednom, pijani poštar štucajući rekao, kako osim novina ništa drugo nije donosio Mucniku, što mu je bilo čudno, za tolike godine niti jedno pismo.
Znaš, ponekad se govorilo kako je ustvari Mucnik zatočen u svojoj vili i jedino može izaći u dvorište.
Potkraj one države, u medijima su se znale spominjati nedopuštene metode djelovanja posebice u vrijeme ministra Viktora Mucnika i kako je on baš zbog surovosti postupanja smijenjen i udaljen iz sustava. Navođena su brojna imena mnogih stradalnika pa i ponetko iz našega mjesta, rođaci naših mještana, prijatelji i znanci. I netko je izračunao kako je proporcionalno najviše stradalo ljudi iz njegova, Mucnikova kraja a on je sada ovdje. Nakon dolaska nove državne vlasti pričalo se uz neke čudne osmijehe kako je Viktor Mucnik ponudio svoje usluge novom ministru sigurnosti. Poslije se doista glasno pričalo kako je Mucnik bio vrlo aktivan i onda se opet vratio u svoju vilu i evo, sjedi pogrbljen klupi i tko zna što misli. Je li se sjeti bilo koga iz bilo kojeg razloga?
Moram se prisjetiti kako su Mucniku nuđena značajna sredstva za obnovu sjećanja, za barem jednu knjigu memoara,no, on je sve takvo što odbijao. Ponekad je, rijetko nastupao u medijima, istinu govoreći, ne odričući se svoga složenoga djelovanja u prošlom sustavu ali ni nastavka u novom okružju, ne iznoseći gotovo ništa bitno, tek bi ponešto natuknuo i zagonetno se osmjehnuo. Svašta se, doista svašta, pisalo i govorilo o njemu, nevjerojatne grozote, užas. On se ,naime , mi smo sve to pratili jer on je bio naš, potjecao je iz ovoga mjesta, da, bio je na neki način naš, da, on se nikada nije opravdavao kada bi se u javnosti sučelio s bijesnim govornikom koji bi precizno navodio njegova zlodjela. Samo je jednom, posve mirno, Mucnik odgovorio.
Znate mladiću, svaki pravi posao počiva na zanatskoj obučenosti i doista, sve vam se svodi na to. Ja sam, naime, slijedio obuku i ciljeve svoje obuke. Dobro obučen čovjek potreban je svakom vremenu.
Ponekad bi se Mucniku dogodile neugodnosti i ovdje. Netko bi mu glasno ponešto dobacio, većinom vrlo ružno i ogavno. On se ne bi ni osvrnuo, uopće nije reagirao. Ponekad bi mu netko, nepoznat išarao zidove kuće ili ograde s porukama koje su nedvosmisleno govorile o Mucnikovim aktivnostima, a on bi uredno i strpljivo plaćao majstore koji su s novom bojom prekrivali poruke sve dok to šaranje nije prestalo.
I evo ga sada ovdje, starog i pogrbljenog s punom glavom misli a njegova je jedina briga da ih nikako ne pusti van.
-I što bih ja s njim Tomo?
-Ne znam, možda tebi za Glasnik nešto kaže, ti radiš za najvažnije glasilo.
-Ne vjerujem a ni osobno me ne zanima. Jedino te molim, pokaži mi tu vilu.
Ubrzo mi je Tomo pokazao elegantno zdanje vile s natkrivenim bazenom i otmjenim vrtom unaokolo.
No, posve iznenada, osjetio sam blagi osjećaj neugode a zatim i rastuću tjeskobu. Odmaknuli smo se, slobodnije sam disao, misleći pomalo uznemireno kako me je tek sasvim malo dotaknula zlokobna aura Viktora Mucnika.

 

I I

Za nekoliko dana već mi je dojadilo i dosadilo ovo neugledno, turobno mjesto, kome ni prekrasno ljetno vrijeme nije pomoglo da se barem za trenutak otrgne iz neprestane umrtvljenosti.
Ponekad mi se činilo, kako je ovdje uistinu bilo jezivo živjeti, no nisam se previše trudio promisliti, zašto.
-Onda, što si odlučio?- trgne me Tomin glas.
-Ne znam, doista ne znam. Osobno me ta tema ne privlači, mada moram priznati kako mi se Mucnik u nekoliko proteklih dana ugnijezdio u mislima.
-U redu. Hoćeš li ga posjetiti u njegovoj kući, sutra u deset sati? Nikako nemoj kasniti, to nikako.
Probuđena radoznalost progovori u meni.
-Kako si uspio doći do njega i pristanka? Vjerujem kako si mu rekao da sam novinar.
-Svakako novinar. Iskoristio sam neka, za tebe nevažna poznanstva i dogovorio susret, ali uz jedan uvjet.
-Koji?
-Mucnik želi autorizirati tekst prije objave.
-Nema problema Tomo, naravno.
I tada sam se dosjetio. Tako je bilo sve jednostavno. Dok sam razmišljao o ovom usnulom mjestu, ja sam mislio o Mucniku. Iako sam se opirao navali znatiželje, Mucnik mi je kroz ovih nekoliko dana postajao sve zanimljiviji. Možda ipak uspijem iskopati poneku skrivenu sitnicu i materijal o Mucniku izazove određeni interes.
Popodne sam s dosta grča skicirao nekoliko desetaka pitanja. Ona su bila bez prave poveznice jer nisam mogao ni naslutiti što će mi Mucnik odgovoriti.
U devet i pedeset pet stajao sam ispred vrtnih vrata Mucnikove vile, rekao bih, miran i opušten, razmišljajući samo o jednom. Ako se njegovi prvi odgovori pokažu posve nazanimljivi, zahvaliti ću mu se, pozdraviti ga i otići. Ukoliko bude sve u redu i on otvori pomalo svoju riznicu sjećanja, možda ovo ispadne na kraju i moj najbolji razgovor.
U devet sati, pedeset i devet minuta i trideset sekundi,, gledao sam pozorno na sat, pozvonio sam.
Zatim drugi, a ubrzo i treći put.
Vrijeme čekanja ispred vrata nalikovalo je vječnosti.
Iznenada se vrata otvore.
Oniži, vrlo star čovjek, pogrbljen, promatrao me je pronicljivim pogledom nekoliko sekundi.
-Dobar dan, ja sam…..dolazim na temelju dogovora – izustio sam tiho.
-Znam, Viktor Mucnik, dobar dan, uđite – kaže mi,pružajući mi ruku.
Slijedio sam pogrbljenu figuru, najprije kroz ne baš uređen vrt, prije zapušten, do vile.
Tada se Mucnik okrenuo.
-Ne znam što očekujete od mene?
-Ništa gospodine Mucnik, baš ništa.
On se tek malo nasmiješio i uveo me u vilu.
-Impresivno zdanje, doista- rekoh mu.
-Želite li razgledati?- odgovori Mucnik glasno.
-Svakako.
-Vidite, mladi gospodine, prije više desetaka godina arhitekt Martek je napravio nacrte na temelju razgovora koje smo davno vodili, najprije onih službenih, pa onda i privatnih i gotovo prijateljskih.
Za nekoliko minuta prošli smo kroz prizemlje i prvi kat. Cijela vila bila je sastavljena od niza manjih ili posve malih prostorija i dugim hodnicima, s tek nešto malo namještaja, nekoliko uokvirenih fotografija i gotovo sve u polutami, iza spuštenih zavjesa i zatvorenih, zamračenih prozora.
Izvana je vila izgledala izvanserijski, otmjena i odmjerena, iznutra, nešto poput, da poput labirinta.
-Koristim samo ovu sobu u prizemlju, tu spavam, čitam, radim, tu je i mala kuhinja pored, no rijetko kuham. Ja sam mladi gospodine vrlo skroman čovjek i potrebno mi je vrlo malo. Ponekad šetam, dođem do klupe na obali i tamo odsjedim neko vrijeme i vratim se. I tako svaki dan.
Ležaj sa strane, dva ormara nasuprot, u sredini četvrtasti manji stol sa četiri stolca i ispod visokih prozora veliki, impresivni radni stol i kožna fotelja.
-Ah, vidim gledate stol i fotelju. To je jedino što je preostalo iz moje prošlosti. To je moj prvi i jedini radni stol is foteljom uz njega. Kako sam se selio tako su i oni išli sa mnom.
-Ah ne- osmjehne se po drugi puta Mucnik- nema u stolu ničega, potpuno je prazan, takvog ga i volim, praznog. Rijetko sjednem u fotelju, rijetko, gotovo nikada.
Započeli smo razgovor i završili ga kasno popodne. Uglavnom Mucnik mi ništa nije rekao što već nije bilo opće poznato. Rekao je na kraju.
-Žao mi je ako ste razočarani, no, vjerujte mi, neke sam stvari, događaje i osobe morao zaboraviti, neke druge jer sam tako sam želio a one treće su se jednostavno zagubile negdje bez traga. Ja sam jedan od posljednjih iz svoga doba, nitko mi više ne može nauditi, ne mogu ni ja drugima. Ja sam mladiću, samo nepotrebni, suvišni relikt prošlosti.
Spomenuo sam mu i dojam o labirintu.
Treći se puta stidljivo nasmijao.
-U pravu ste. Znate, ljudi cijeli život žive svaki u svom labirintu i nitko ne pronađe izlaz.
Već drugi dan sam završio članak i dao ga Mucniku na autorizaciju. Sa svime se suglasio i samo me zamolio neka mu pošaljem broj Glasnika s objavljenim materijalom.
Urednik je objavio razgovor s Mucnikom uz nekoliko fotografija iz arhive. Bez osobitih reakcija javnosti. Očito je bilo kako Mucnik nikome više nije važan.
Nakon nepune dvije godine obaviješten sam preko odvjetničkog ureda M.I.M. kako mi je Mucnik oporučno ostavio veliki radni stol i kožnu fotelju.
Tomo mi je već sutradan pojasnio kako je Mucnik prije nekoliko mjeseci pronađen mrtav u vili.
Ležao je u onoj sobi tko zna koliko dugo. Na stolu je nađena njegova, vlastoručno potpisana oporuka s potpisima dvojice svjedoka, susjeda, koji su samo pripomenuli poslije kako je Mucnik tada izgledao dobro. Vilu je Mucnik ostavio mjestu, neka rade s njom što žele, namještaj ostavlja župniku a stol i fotelju meni.
Idući mjesec dostavljen je na moju adresu, uredno i propisno zaštićen, zapakirani radni stol i kožna fotelja. Uistinu, dobro mi je došao.
U gornjoj desnoj ladici pronašao sam omotnicu s mojim imenom.
Iskreno, očekivao sam tako nešto.

Poštovani mladi gospodine!
Slobodan sam bio darovati Vam ovaj veliki radni stol i kožnu fotelju. Njima sam jedino i uvijek vjerovao. Kada bi stol mogao govoriti ispričao bi Vam moju pravu i jedinu povijest a fotelja bi to sve potvrdila, dok sam ja sve to skupa izmiješao i niti sam više ne znam što je istina a što je laž. Možda Vam stol i fotelja pomognu u Vašoj karijeri, vjerujte, ni Vas neće nikada izdati.
S poštovanjem!
Viktor Mucnik

U idućim sam se godinama posve posvetio životu i radu Viktora Mucnika, pretražujući po brojnim javnim i tajnim arhivama, razgovarajući s mnogima, kupujući informacije, razmjenjujući ih…
Nakon četiri godine objavio sam na više stotina stranica knjigu pod naslovom ENIGMA MUCNIK o tajanstvenom životu Viktora Mucnika, ambiciozna provincijalca, talentiranog organizatora, hladnokrvnog egzekutora, čovjeka s glavom u oblacima i s nogama na zemlji, oponenta, rivala, žrtve, stradalnika, zaboravljenom imenu, znajući jako dobro kako je prava istina o tome čovjeku još uvijek dobro skrivena, gotovo posve nepoznata a jedino veliki radni stol i kožna fotelja znaju tko je bio on uistinu.

 

 

Djetinjstvo

Da, istina je, nekoliko sam se puta susreo sa slikama Ivana Merta, pogledavši ih na brzinu, bez osobita interesa, u nekoliko prigoda, kada su i njegova djela bila prikazana u sklopu zajedničke izložbe posvećene već pomalo zaboravljenim okupljanjima umjetnika.
Fini, nenametljivi kolorizam, odmjerena gesta na suptilno prikazanim krajobrazima, najčešće akvareli i tek poneko ulje,sve izvedeno u malim ili vrlo malim formatima.
Kasnije sam opazio kako mnogi o njegovom opusu misle, ne najbolje, ali svakako dobro. Mert je bio zaslužni član cijenjenih institucija, pa i Akademije. Ostvario je nekoliko važnih izložbi, no dosta davno.
U posljednjih više desetaka godina nije samostalno izlagao a o njegovom se djelu pojavilo nekoliko monografija različitih autora s ponešto raznolikim mišljenjima o Mertu.
Mert je bio blizu devedesete kada mu je priređena manja retrospektiva s nekoliko desetaka djela iz svih stvaralačkih faza. Gotovo sve slike s ove izložbe nalazile su se od prije u brojnim muzejima i galerijama, odabir je bio već unaprijed određen.
Urednik mi je predložio.
-Dogovorite s Mertom razgovor. Koliko se sjećam od njegovog zadnjeg intervjua ima sigurno dvadesetak godina. U redu?
-U redu.
Pristao sam, bez većeg oduševljenja, razmišljajući ponajprije o honoraru.
Popodne sam Merta, iza pet sati nazvao i u kratkom razgovoru smo se dogovorili da ću ga posjetiti prekosutra u njegovom stanu u šesnaest sati.
Skicirao sam nekoliko pitanja, konzultirajući se s brojnim prikazima i kritikama, listajući novije monografije.
Doista, lijep i snažan opus, samosvojan.
Mert je stanovao u Prilaznoj ulici, broj šest, na prvome katu u nevelikom stanu.
Sjedili smo u dnevnom boravku dok mi je on uzbuđeno objašnjavao kako je morao malo urediti i očistiti stan jer to dugo nije činio, naime, rijetko ga je tko posjećivao.
Tek tada sam osjetio teški vlažni vonj. Na stolu, stolicama, policama, ormarima, tek nespretno očišćeni rubovi, odmah iza debeli slojevi okamenjene prašine.
Mert je imao na sebi hlače i košulju, vidno zamazane, neobrijan, star i zapušten čovjek.
Na brzinu sam napravio razgovor. Moram priznati kako je umjetnik izvrsno odgovarao, precizno i kratko.
Ustajali vonj koji me je sve opasnije okruživao, gotovo me je ugušio.
Nema što, Mert je cijeli svoj život proživio u svom vlastitom svijetu, uživajući u umjetnosti, stvarajući je, ne mareći mnogo za išta drugo.
-Prije nego što odete, rado bih vam pokazao svoje najdraže slike. Njih nisam nikada izlagao.
-Naravno, bit će mi drago.
Mert je izvukao iza ormara veliku mapu i ponosno, s mnogo emocija pokazao mi tridesetak crteža ugljenom, pastele, akvarele i nekoliko ulja na papiru, sa samo jednim motivom, prostor iza velike kuće, dvorište, prepuno trave i cvijeća.
-Vidite, uskoro ću navršiti devedeset godina a tako se dobro sjećam trave i cvijeća iza kuća na obali u vlasništvu moga djeda. Dok su se drugi zabavljali ja bih legao u travu, između cvijeća i snažno udisao mirise koji su me okruživali. To, to je moj jedini svijet koji sam želio i volio.
Svakodnevno listam ovu mapu i sjećam se baš svakoga trenutka kada je određeni zapis nastajao i iznova proživljavam sve. To me i održava. Uopće ne držim do svijeta u kojem živi samo moje tijelo. Ovo je moj jedini svijet.
-Ako smijem primijetiti dosta skromno živite. Vaše slike postižu dobre, visoke cijene.
-Eh, kada sam ih prodavao nisam mnogo zaradio a i ne sjećam se više kada sam nešto prodao. Znate, za leći u travu između cvjetova i udisati mirise oko vas potrebna je tek želja.
Urednik nije bio oduševljen razgovorom.
-Dosta suhoparno, zar ne?
-Takav je- odgovorio sam mu.
Ipak ponekad, pritisnut vlastitim nevoljama i mukama, prisjetio bi se dječaka koji leži u travi između cvjetova i udiše razne mirise i pomalo mu zavidio, ne sjećajući se više turobnog stana prekrivenog prašinom i zagušenog vonjem.

 

 

Dvoje

Vladimir Komenski i njegova supruga Vera nisu bili oduševljeni smještajem u pansionu Mina, na rubu prometne ulice, ali to je bilo jedino što su uspjeli naći u nastupajućem ljetu na sjevernim otocima mora.
Zapravo, velika soba na prvom katu s dva pravokutna, visoka prozora koji su gledali na ulicu, bračnim krevetom, ormarima sa strane, okruglim stolom sa četiri stolca ,malo po strani , iza vrata kupaonice i toaleta odisala im je potrebnim i traženim mirom i tišinom. Uistinu, nisi znali zašto im se ova prostrana sjenovita prostorija nije dopadala.
Komenski i Vera bili su dugo u braku, odavno tjelesno i emotivno udaljeni. Valjalo je najprije izdržati i pregrmjeti sve nedaće svakodnevna života i u tom kontinuiranom srazu jednostavno nisu primijetili kako vrijeme neumitno prolazi a oni sve stariji i jedan drugom dalji.
Komenski je nedavno pretrpio teški šok, nakupina stresa iz davnih vremena ipak ga je dostigla, prošarana teško rješivom financijskom krizom. Pojavila se akutna slabost, osjećao je svoju ogoljelost i ranjivost s mislima kako će Vera jednostavno otići iz njegova života i on će ostati sam, sada u ovim godinama kada više ne može izvesti ni kozmetičke korekcije a kamo li radikalne promjene u svom i Verinom životu.
Nekako se počeo oporavljati, isključivo se oslanjajući na Veru.
Uslijedili su mnogobrojni noćni razgovori i umjesto da oni umire njegov nemir samo su ga još više uznemiravali, dovodeći ga do ruba samouništenja, sve snažnijim sumnjičenjem i samo optuživanjem.
Ipak, njezina nježnost i upornost odagnali su Vladimirove duboke crne slutnje.
Došao je k sebi.
Zatim su se iznenada odlučili provesti nekoliko dana na moru, doista su rijetko bili sami.
Da, morali su se malo više posvetiti sebi, jedan drugome, preostalo vrijeme pripada samo njima.
Najčešće su šetali, možda je nekima bilo čudno kada je opazio par srednjih godina kako se drži za ruke ili kada bi zastali i on se sagne i poljubi je nasred ulice između šetača.
Rijetko bi išli na plažu, Vladimir baš nije najbolje podnosio sunce ni povišenu temperaturu, više mu je odgovarao hlad. Iako je obožavao more i volio posebno šum valova, voda mu se ni ovoga ljeta nije činila ni malo privlačna, najprije mu je zbog vrućine bilo teško ući u hladno more a ni kratkotrajni boravak u kasnije ugodnoj vodi nije mu značio baš ništa, nikakva užitka.
Ponekad bi pred počinak dugo razgovarali o tome kako su se upoznali, što su tada osjećali, opisujući svoju mladenačku zaljubljenost i ono vrijeme koje je tako puno obećavalo.
Pojavljivale bi se i rijetke razmirice, još su uvijek drugačije gledali na pojedinačne događaje iz povijesti zajednička života iako je Vladimir bio jasno svjestan kako je Vera najbolje što mu se moglo dogoditi i kako je ona doista njegov zrak i njegova voda ili a te je riječi i misao najviše volio, kako je ona njegov bolji dio.
Oboje su iznimno jasno osjećali nezadovoljstvo naraslo do nepodnošljivosti kako im je mnogo vremena proteklo uzalud a oni se uopće nisu potrudili iz raznih razloga utisnuti svoj osobni pečat u te dane.
Spoznaja o emotivnoj udaljenosti odavno je postala bliskom, vrlo bliskom Vladimiru, no on se najprije na nju nije pretjerano obazirao a zatim ju je u slijedećem razdoblju dužem od dva desetljeća jednostavno ignorirao, te je gotovo na nju i zaboravio.
No sada je bio kraj svemu tome. Vladimir više nije imao kamo uzmicati. Bio je pred zidom i znao je dobro, da i uspije prijeći sudbonosni zid, iza njega nema ništa, potpuna pustoš.
Tako su i započeli dugi noćni razgovori, potpuno se otvorio pred Verom, precizno opisujući svoje grozno stanje, govoreći joj tiho kako niti sam ne razumije što se sve s njim u njihovim dugim, praznim i bezličnim godinama događalo. Ne, nikada ga nisu zanimale druge žene niti je išta imao s njima. Borio se kroz raznolike poslove u razdobljima kada je bio bez prava zaposlenja, kako bi mu obitelj preživjela, opstala, istovremeno aktivno surađujući kao slobodni novinar, ne zanemarujući ni svoj književni rad, marno pišući i objavljujući, ponekad i vrlo zadovoljan honorarima.
I onda na kraju ta neugodna, bolna istina, kako je protratio svoj život pored žene u čiju ljubav nikada nije sumnjao i koja se tako zdušno brinula o njihovom domu i o kćeri, koja se odnedavna preselila u Irsku u potrazi za boljim i zanimljivijim poslom, baveći se Yeatsom.
Iz svega se izrodio užasni osjećaj samoće, sve očitiji i razorniji, žestok i neprihvatljiv.
Vladimir je nadasve bio svjestan kako mora učiniti izvanredne napore da održi i ovo malo zajedništva što ga sada dijeli s tolerantnom suprugom Verom.
Nije ga iznenadila narasla potreba da je dodirne, da joj stavi ruku na trbuh i s prstima se domakne do njezinih grudi. Vera se ispočetka čudila no ipak, nekako, prihvatila je njegovu ruku.
I večeras su šetali, držeći se prisno za ruke, on je sa zanimanjem promatrao lokalnu arhitekturu, sve dok u nekoliko navrata nije primijetio kako Vera kontinuirano gleda ispred sebe, ne čuvši njegove, ponekad i maliciozne komentare. Samo je hodala u potpunoj tišini slijedeći njegov ritam koračanja, ne ispuštajući mu ruku.
Ni sam nije znao je li ga ovakvo njezino ponašanje rastužuje ili ga iznenađuje. Ništa više nije rekao. Šutio je sve do povratka u sobu, rekavši Veri jedino, laku noć.
Idućih dana nijema scena se ponavljala, Vera je najčešće šutjela, rijetko je progovarala i to nešto posve nevažno da bi iznova dugo šutjela, ponekad ga samo malo jače stisnula prstima.
Možda joj je jednostavno dosadio svojim pričama, naravno, samo je on na muci.
Nekako je zašutio i on i s vremenom izmišljao razloge posjeta ovdje ili tamo jer ga to posebno zanima a sada je prava prigoda da to i vidi.
Vera je ili ostajala u sobi ili češće odlazila sama na plažu.
Gotovo je Veru zaboravio pitati navečer, kako joj je bilo?
No, promrmljao je nekoliko nesuvislih riječi te su u muku otišli na večeru u prizemlju pansiona.
Iznenada je upita.
-Što se događa?
-Ne uspijevamo Vladimire. Što se više trudimo, sve smo dalje i dalje. Čini mi se da smo sada toliko udaljeni jedan od drugoga da se sutradan nećemo ni prepoznati.
Vladimiru su teško pale Verine riječi, no bez ustezanja se slagao sa svime što je rekla jer doista, sve je bila prokleta istina.
Tek sada je osjećao svu bezdušnu težinu zagonetke raskrižja, dospjeli su iz slijepe ulice u prostor koji nudi a ne obećava.
Bez riječi je promatrao Vera kako polagano večera, činilo mu se kako ona uopće ne osjeća njegovu prisutnost za stolom nasuprot.
Gdje je pogriješio, učinio krivi korak, pokušavao je dokučiti Vladimir.
Gdje se on nalazi u Verinom životu i kakvu poziciju uopće zauzima.
Zamislio se i prestao jesti.
Vera je primijetila njegovu odsutnost, dotaknula ga više puta po ruci, nasmiješila se i šapnula mu.
-Probudi se, probudi se Vladimire. Ne zaboravi, ja sam ovdje, pored tebe.
Nije se mogao ne nasmiješiti, čak mu je i srce zakratko zaigralo.
Dovršili su šutke večeru za koju mu je Vera rekla kada su se popeli u sobu.
-Baš i nije bila nešto. Nije mi najbolje sjela.
Vladimir je odšutio odgovor, samo je klimnuo glavom.
Te je noći dugo ostao budan. Pribrano je rezimirao, detalj po detalj, svoje djetinjstvo, obećavajuću mladost, smireni brak, kako mu se sve do nedavna činilo, teško razdoblje šoka, boravak u ovom neuglednom pansionu.
Grčevito je tražio, pronalazio i priznavao sve vidljive greške, odustajanje od mladenačkih ideala, česta pristajanja na bolne kompromise, nepodnošljivo gorki okus poraza, rijetku zaluđenost koje se nije mogao odreći ni u najtežim situacijama.
No dugo bdijenje nije iznjedrilo odgovor, rješenje ili barem naznaku što učiniti u prvom koraku s Verom.
Izgledalo mu je, doista, kako Vera spava mirno i opušteno, snom pravednika. Vjerojatno se tako i osjeća, pravednicom, a ja, ja se stalno sumnjičim i žestoko se izlažem teškoj samokritici, ne nalazeći ni odgovora ni rješenja ni za sebe osobno, niti za nju posebno a još manje za oboje.
Ujutro se osjećao krajnje izmučeno, nenaspavan, umoran.
Razmišljao je što će im donijeti novi dan, možda samo kratkotrajni predah ili još dublji pad. Osjećao je posve jasno, kako se i on i Vera nalaze na pozicijama koje se još uvijek, ali jedva dosezljive jedna drugoj.
Ovaj dan može iznjedriti ili kakav takav povratak, minimalno približavanje ili odlazak do nemjerljivih udaljenosti i prestanak komunikacije.
Mogao bi predložiti Veri da dan ispune kakvim zgodnim izletom u okolicu, možda bi mogao.
No, progovorili su tek toliko da dotaknu uvijek dobrodošlu temu vremenske prognoze, gledajući većinom u stranu, tek rijetko i to vrlo kratko gledajući se u oči.
Ispijali su gutljaje kave, svatko u svojim mislima, u posvemašnjoj tišini, osjećajući fizičku blizinu onog drugog, na suprotnoj strani stola i teško mjerljivu emotivnu udaljenost a Veri se za trenutak učinilo kako ovoga čovjeka nikada doista nije ni upoznala niti sada zna što on uopće radi ovdje na ovom doručku.
A Vladimiru se pričinilo kako se cijela fronta prednjeg zida s
mnogobrojnim tanjurima i policama jednostavno urušila dok je
razrogačenih očiju gledao u jureći nos kamiona kako kliže prema njima, stigao je pogledati Veru prije bola.
Vera je tek opazila pomalo neobične Vladimirove geste, takav nije bio nikada, kao da je mogla osjetiti njegov rastući strah.
Zatvorila je oči. Vladimir je završio s objedom i činilo joj se, promatrao je nekako nezainteresirano, kao da je njegov izravni pogled prolazio kroz njezino tijelo i odlazio nekamo daleko.
On je polako, s oprezom ustao i otišao, ne osvrćući se.
Iznova je sklopila oči.
Vladimir je još uvijek, znojan gledao prema zidu s policama prepunih tanjura.
Nakon nekoliko trenutaka izašli su.
-Vrijeme je vratiti se –izustio je jedva čujno Vladimir.
-Da, svakako- uzvrati Vera.
Zbog kolone vrlo su sporo odmicali.
Vladimir iznenada dotakne Verinu ruku, polako obujmi šaku. Sada je bio sasvim siguran, to je taj mali veliki korak koji se mora nebrojeno puta ponavljati.
Snažno je osjećao blagu vlažnost, ne znajući je li to njegov znoj ili njezin. Nije ni važno, osmjehne se Vladimir, nije važno.
Vera ga radoznalo pogleda. I ona se nasmiješi.
-Što je ?
-Ništa, ništa, sjetio sam se nečega malog, ništa ustvari- još čvršće joj stisne prste.
Negdje, daleko iza njih, vidno oznojen vozač velikog kamiona natovarenog kamenom, odmah je osjetio što nije u redu, kočnice su otkazivale a pred njim je bila nizbrdica, možda uspije, možda.
Na drugoj strani grada u hotelskom restoranu, visoki mladić je naglo ustao, rekavši kako je nešto zaboravio i izašao ne osvrćući se.

 

 

G E N E R A L O V A  K U Ć A

Bukovac, Petar Bukovac posve se neprimjetno vratio u uspavani grad ispod nevisoke zelene gore. Naime, takva je situacija i bila posve primjerena jer Bukovac je za građane bio tek jedan od onih koji se vraćaju nakon nekoliko desetljeća izbivanja i o njima se gotovo ništa ne zna osim onih neprijepornih činjenica kao i u njegovom slučaju, o rođenju u skromnoj obitelji iz Strme ulice te nešto manje od dvadeset godina skrovita boravka u ovome gradu i manje-više neuspješno školovanje i reklo bi se naglog i neočekivanog nestanka.
Bukovac je davno krenuo u svijet jer mu u tim danima ovaj grad nije nudio doista ništa. Bez pravih vještina, bez porodičnog ugleda, bez novca, unatoč već tada silno iskazane želje za promjenom stanja u kojem se njegov jadni život nalazio, Bukovac nije imao drugu opciju već otići.
Istine radi, valja spomenuti, da je skoro dvije godine, još za vrijeme školovanja za konobara, Bukovac pokušavao s nekim privatnim poslovima, no to je sve završilo fijaskom i podsmijehom okoline.
Iako je nekako i s mukom završio Ugostiteljsku školu, mrzio je konobarski posao iz dna duše.
Nije se znao nasmiješiti gostima, nije se želio nikome pokloniti, bio je krut i nesavitljiv, stoga ga i nitko nije želio uposliti.
I to je sve što se znalo o onom davnom Bukovcu, čovjeku uspravna držanja, a to su izricali neki rijetki, dobronamjerni.
Naravno, grad je u njegovoj šarolikoj povijesti napuštalo mnoštvo bukovaca , da bi se tek pojedinci vraćali s nešto ušteđevine ali većinom lošeg zdravstvenog stanja s jedinom željom da okončaju svoj turobni život u mjestu rođenja.
O drugima, o onom preostalom velikom broju, malo se saznavalo, ponekad se čulo kako je ovaj ili onaj zaglavio negdje daleko a ostali su jednostavno isparili.
Naravno da je Bukovac bio od određenih struktura primijećen, zapravo zabilježeno je kako se Petar Bukovac vratio dobrog izgleda u finom odijelu s dva velika kofera i smjestio u renomiranom hotelu Imperial.
Naravno, provjerene su sve liste traženja, no niti na jednoj nije bilo njegovo ime ili slika koja bi barem približno upućivala na njega.
Iskusni šef recepcije Kratofil odmah je procijenio kako Bukovčevo odijelo vrijedi barem deset tisuća a i cipele su bile vrhunske.
Dobro je promotrio Kratofil došljaka. Očuvana figura, bez mnogo bora, ruke koje nisu radile težak posao, oko šezdeset godina, tako je i rekao nižem agentu Mateljanu, kada se ovaj navečer interesirao za detalje, kontrolirajući knjigu gostiju.
-Kažem ti Mateljan, pravi gospodin. Da, sjećam ga se, davno je to bilo, mladića Petra Bukovca. Jako mu sliči. Ma da, to je taj Bukovac, učio je za konobara, poznavao sam mu oca. On ti je iz Strme ulice, puka sirotinja.
Mateljan je šutke s dugim ispitivačkim pogledom zabilježio Kratofilove misli u svoj crni blok i bez riječi otišao.
-Tja, mislio je Kratofil, vama su svi sumnjivi, i ako imaju i ako nemaju novca.
Bukovac je ostao u Imperialu cijeli mjesec, uredno je platio račun, nikome nije dao napojnicu te se preselio u iznajmljeni stan u Savskoj ulici.
Kratofil je pri svakom susretu s Bukovcem na recepciji nastojao započeti razgovor no nakon nekoliko kurtoaznih odgovora gost bi ga pozdravljao i odlazio u svoju sobu.
Stjecajem okolnosti ili se to desilo s namjerom, Bukovac se gotovo sudario s glavnim urednikom Dnevnog lista, Krunoslavom Bukačem, na središnjem gradskom trgu.
-Oprostite, molim vas, baš sam nespretan, tiho će Bukovac.
-Oprostite, oglasi se drugi i zagleda se u Bukovca.-Ispričavam se, jako ste mi poznati. Ja sam Krunoslav Bukač, novinar.
-Znam, prepoznao sam vas. Ja sam Petar Bukovac, povratnik.
-Ha, ha, pa da, oprostite, ti si Bukovac iz moje ulice. Ti si onaj mladić koji je tako mrzio konobarski posao.
-He, he, da, da, ja sam taj. A ti, što radiš inače Bukač?
-Cijeli sam život novinar, odnedavna sam i glavni urednik. Eto, živim sam, imam dva službeno razvrgnuta braka iza sebe, nemam djece i čini mi se da sam, sam kao pas na ovome svijetu. A ti, što te dovodi u ovu žabokrečinu?
-Vidiš Bukač, slobodno ti velim ti, naravno, ja sam ostavio iza sebe četrdeset godina muka širom svijeta i sada se želim smiriti u svom rodnom gradu.
-Baš patetično, nasmije se drsko Bukač.
-Da, tebi je takvo što možda patetično no za mene je takva odluka prirodni rezultat moga života.
-No, daj, naravno, oprosti,. Šalio sam- ispriča se Bukač.
Bez ikakve dvojbe, Bukaču je susret s Bukovcem bio dobrodošao, opsesivno je oduvijek bio okrenut čarima i izazovima svijeta u koji je ponekad odlazio po novinarskom poslu kada je bio mlađi, misleći kako se nikada neće vratiti u svoj, ovaj grad, ni pod kojim uvjetima.
-Da, započne Bukač, prošao sam i ja, gotovo cijeli svijet. Najviše sam zbog posla bio na Istoku, dva sam puta ranjen. O Bože, koliko sam zanimljivih žena upoznao i onda se vraćao i iznova gušio u ovoj žabokrečini, a ti, čime si se ti bavio vani?
-Ah, teško je to izreći u nekoliko riječi. Mučio sam se, radio naporno, bez odmora,. Tražio prave ljude i bolje poslove i mogu reći, na kraju i uspio. Zaradio sam dovoljno za mirnu starost.
-Hm,hm, što si zapravo radio?- probudi se novinarski crv u Bukaču.
-Znaš i sam kako svijet nudi vrlo raznolike mogućnosti.Ti biraš, ti odlučjuješ – nekako otegnuto i s pogledom koji se gubio u daljini, odgovori mu Bukač.
-Jednom je to, prekine monolog Bukovac i ispije dugi gutljaj francuskog konjaka, može još jedna runda Bukač?
-Naravno.
-Da, jednom je to pravi, izvrstan posao unutar zakonskih regula a ponekad si na rubu legalnosti a katkad…
-I s one strane,-dometne Bukač.
-Možda, možda- nekako s gorčinom se nasmije Bukovac- možda, no sve sam preživio, reklo bi se bez i jedne ogrebotine i sada sam ovdje, evo sjedim nasuprot tebi i spreman sam za naše pozno druženje.
-Naravno Bukovac- potapše ga po ramenu Bukač- naravno, bit će mi drago ispijati s tobom ovaj fini francuski konjak i lamentirati o prošlim vremenima.
-Svakako, svakako Bukač.
No u idućim tjednima Bukač nije mogao odvojiti dovoljno vremena za svoga novog prijatelja, redakcijske obaveze u cijelosti su ga okupirale.
Bukovac se nije ljutio.
-Razumijem ja dobro što su obaveze.
U međuvremenu je Bukač pomogao Bukovcu pronaći ruiniranu nekretninu u koju bi valjalo investirati.
Već desetljećima neodržavana, posve oronula, ali još uvijek stabilna, čvrsta, u prvi se plan nametnula takozvana Generalova kuća, velika dvokatna vila u Gospodskoj ulici, sagrađena sredinom devetnaestog stoljeća s nizom vlasnika u prošlosti, različitih sudbina, da bi je u posljednje vrijeme naseljavalo u nekoliko stambenih jedinica šest obitelji.
Niti jedna obitelj nije odoljela velikodušnoj Bukovčevoj ponudi, prodali su svoje udjele u Generalovoj kući i vrlo brzo ostavili vilu praznom.
-Da, trebati će puno vremena i volje ali i novca Bukovac da se Generalova kuća uredi i počne sličiti pravoj vili.
-Budi bez brige prijatelju, već sam se dogovorio s eminentnim arhitektom.
I doista za nekih šest mjeseci Generalova kuća je bljesnula u punom sjaju, obnovljena od podruma do tavana, sve kako struka propisuje. Vrt koji je jučer bio silno zapušten, sada je činio nevjerojatno lijepi zeleni prsten oko vile.
Bukovac je na preporuku arhitekte nabavljao antikni namještaj i probrane umjetnine te na kraju koncertni klavir cijenjene marke.
Uz sve to, Bukovac se odlučio uposliti gospođu Komes, damu blizu sedamdeset godina, ali iznimno živahnu kao domaćicu kuće, uz mlađi bračni par Jurić, on će se brinuti o kući i vrtu a ona o kuhinji.
-Baš lijepo- govorili su građani- napokon pravi gospodin u Gospodskoj ulici.
Ponekad je Bukovac priređivao prijeme u svojoj elegantnoj vili, na koje su se svi rado odazivali, od vrha vlasti i umjetnika do sasvim običnih građana.
Samo birana jela i pića uz profinjeni glazbeni program bile su odlike tih večernjih susreta.
Već je postalo opće prihvatljivo kako je važno biti viđen u Generalovoj kući, kod Bukovca i reći poneku riječ, tek da se čuje.
Pokatkada je Bukovac putovao u inozemstvo, na dan ili dva ili pak na duže.
Vraćao se uvijek jednako nasmijan, samouvjerenog držanja.
S jednog od tih putovanja vratio su u društvu tamnoputog mladića koji ga je pratio u stopu. Dapače, tamnoputi se nastanio u vili, govorilo se, spava u sobi do Bukovca.
U jednoj zgodnoj prigodi, tako se činilo Bukaču, već ozbiljno pijan, na jednom od prijema, upitao je Bukovca.
-Tko je tamnoputi?
Bukač se glasno nasmijao i rekao.
-Barem ti znaš kako je svijet opasan. Ne mislim na ovaj ovdje, mislim na onaj pravi svijet, vani. Moji su poslovi složeni i ozbiljni, treba mi zaštita.
-Naravno, naravno, mrmljao je Bukač.
Po gradu se govorilo kako Bukovca i tamnoputog veže homoseksualna veza, pa je Bukač pomogao svome znancu objavljujući u nekoliko nastavaka u Dnevnom listu reportaže o šarmantnom gospodinu P.B. s kojim su izvjesne dame bez navođenja imena ( podaci poznati redakciji), rado provodile vrijeme opisujući njihove kontakte kao rafinirane i otmjene.
Svakako, mrmljao je grad, tko ima novca druži se s najljepšim ženama a tko nema od ljubomore izmišlja koje kakve laži.
Dapače, za redom su objavljivani slični prilozi i u drugim glasilima o osvajaču ženskih srca a koji bezimen živi u obnovljenoj vili.
No, s druge ipak su postojale sitnice koje su zbunjvale građane pospanog grada kada se pričalo o P.B.
Naime, Bukovac nije pokrenuo baš nikakav posao u samome gradu, osim što je uredio vilu. S druge strane, u niti jednoj banci nije otvorio račun.
Isto tako građani su bili obaviješteni kako Bukovčevu poštu čine samo računi za struju, vodu i slično ali ništa drugo.
No dobro, što vas to briga. Ima čovjek otvorene račune u svim svjetskim bankama a voli i gotovinu. Je li kome dužan? Nije, pa što hoćete, oglasili bi se i oni koji nisu zabadali nos u tuđe poslove.
Isto tako, opće je bilo poznato kako se Bukovac može vidjeti navečer sjedi u paviljonu u vrtu i sluša glazbu, ispija fino piće i puši kubanske cigare.
Ponekad se tu znao zateći i onaj pijani urednik Bukač.
Svi su znali kako je i tada blizu, skriven negdje u sjeni i tamnoputi, budno pazeći na svog gospodara.
Tamnoputi je odavao gadan dojam, nekako je opako izgledao pa su ga građani i prozvali Opaki, iako bez stvarnog razloga, no samo je jedan njegov ledeni pogled bio dovoljan da se odmah udaljite ako ste se suviše približili Bukovcu.
Dok je pospani grad uživao u jednoličnom ali i idiličnom životu, ispod njegovog građanskog naličja, pojedinci su željeli snagom svojih iskrenih pobuda isplivati na tu finu površinu i zauzeti određeno mjesto. Jedan od tih nezadovoljnika bio je i niži agent Mateljan, oniži suhonjavi muškarac s gotovo petnaest godina policijskog staža.
Glavi šef policije, Ružić više mu je puta rekao.
-Istaknite se Mateljan, pronađite nešto, otkopajte,, pokažite svojim kolegama i sudu, tada će vas promaknuti u agenta. Tada ćete imati svoj stol i svoj telefon. No, najprije se potrudite, istaknite.
Mateljan bi ga najprije zbunjeno gledao a odmah zatim pomno češljao po prispjelim podacima u novim obavijestima o kriminalnim radnjama.
Znao je Mateljan, kako baš ovdje na izvoru može, koje li sreće, naletjeti na neki podatak, koji su više rangirani policajci previdjeli i sam sve razriješiti i naravno postati agent a ne da stalno u noćnoj smjeni provjerava liste hotelskih gostiju.
I danas se dobro sjećao kako je nedavno povjerovao u Kratofilove misli o Bukovcu.
No, kako se Bukovac uspinjao na gradskoj listi važnih osoba, tako je Mateljan sve više sumnjao u njega.
Zašto?
Nije znao. Nije bilo niti jedne indicije koja bi upućivala na nezakonite radnje Petra Bukovca. No, njemu sve to oko Bukovca nije bilo normalno, nije bilo uobičajeno i na tome je gradio svoju opravdanu sumnju.
Provjerio je već toliko puta dostupne podatke o Bukovcu, međusobno ih križao, no ništa nije otkrio, Bukovac je bio uvaženi građanin bez mane a to što nije otkrio s čime se bavio i što radi sada, nije mučilo Mateljana. Znao je iz iskustva da svi veliki igrači taje svoje poslove kao zmija noge. Tko zna gdje ulaže i zarađuje a da tamo vani pravi greške već bi ga oni skleptali.
Možda ostaje samo prostor ovoga grada, ali Bukovac se doista ne bavi s ničim, samo priređuje domjenke ili sjedi u vrtu, pIje konjak i puši cigare. Da, koliko je samo puta bio skriven u gustišu vrta i promatrao potajice Bukovca, već je znao raspored glazbe koju pušač sluša. Morao je paziti jedino da ga tamnoputi ne opazi, no, uskoro se prestao bojati.
Naime, ustvrdio je kako Opaki uopće ne gleda ima li koga u vrtu, on je samo netremice promatrao Bukovca i Mateljan je stekao dojam kako tamnoputi pazi na slušatelja glazbe kako ovaj jednostavno ne bi pobjegao.
Isto je tako opazio, kada je bio na domjencima kod Bukovca po službenoj dužnosti prateći glavnog šefa policije Ružića, kako Bukovac uopće ne komunicira s Opakim, samo ga slijedi u stopu.
To mu je bilo jako čudno. Odjednom se dosjetio. Tamnoputi stalno nadzire Bukovca. Bukovac je njegov zarobljenik.
O tamnoputom je pronašao malo podataka. Rođen prije tridesetak godina u Siriji, radio na naftnim bušotinama, bio pripadnik nekih profesionalnih postrojbi, nije kažnjavan, odnedavno prihvatio državljanstvo ove zemlje, upisan kao privatni tajnik Petra Bukovca.
Mateljan je uspio doći i do novih podataka o Bukovcu. On je počasni član svjetske dobrotvorne ustanove, često se može vidjeti kako kao član raznih delegacija ili sam obilazi sajmove posvećene hrani.
I to je to, dragi moj Mateljan, rekao bi sam sebi.

Već se razdanjivalo kada je taksi dovezao Bukača a u njegovoj glavi još je bubnjao monolog Petra Bukovca, izrečen prije nekoliko sati na pijanki u uređenom vinskom podrumu Generalove kuće.
Iako obojica vidno pijani, teško su održavali ravnotežu i sjedeći, Bukač je iznova, iznenada povikao, dok je pored njih stajao Opaki, koji nikada nije pio.
-Pa dobro, do vraga , čime se ti baviš čovječe? Tko si ti Bukovac?
Bukovac ga je pogledao, oborio glavu, odmahnuo rukom i opet ga pogledao,
-A što ti misliš?
-Ne znam, ne znam, nešto preko ruba zakona, promrmlja Bukač.
-Ah ne, ne, dragi Bukač, sve je unutar zakona, sva moja zarada.
-Pa što radiš?
-Znaš li ti Bukač, koliko po svijetu kruži kompozicija ili brodova prepunih hrane koja je poslana gladnima u ime humanitarnih organizacija.
-Ne znam, nemam pojma.
-Mnogo je takve hrane,. Nevjerojatne količine, s krivom ili nepotpunom adresom, Ili se hrana ne može dostaviti zbog poteškoća na putu ili se jednostavno zagubi ili zaluta ili nestane, a mi kao ozbiljna organizacija brinemo se da i takvi paketi stignu na krajnje odredište, ovo ili ono. Samo taj posao, dodatne dostave košta jer mi svu tu zagubljenu ili izgubljenu hranu dostavljamo na pravu adresu uz određeni postotak i svi su zadovoljni. Ponekad investiramo u oružje, ali to je rijetko, češće u zlato i drago kamenje, i uvijek uz dobit.No mi se primarno bavimo hranom jer hrana najjače oružje i najsnažniji pokretač. Eto, od toga posla ja živim, od dostave. Dugo mi je trebalo dok me organizacija nije u potpunosti prihvatila, polako sam napredovao i sada se bavim samo nadzorom dostave.
Cijeli ovaj monolog izgledao je krajnje bedasto Bukaču, stoga je šutio i samo pio.
Sada se pred jutro dosjetio i drugog dijela ispovjedi.
-A tko je ovaj?- i pokaže na Opakog.
-On, on je moj sin. Nije zdravstveno najbolje, kada su mu trebali lijekovi nije ih mogao dobiti. Sada me prati u stopu jer se boji da bi me mogao izgubiti i zato svakog gleda opako ako mi preblizu priđe.
-Nije bio profesionalni vojnik?
-Ma kakav vojnik, to je zbog dojma.
-A zašto stoji zaklonjen drvećem u vrtu?
-Tada, tada zna da želim biti sam i motri me iz prikrajka.
-Dobro, zbog čega si se vratio Bukovac?
-Mogao sam ovako živjeti i u Parizu, no želio sam pokazati svim ovim gologuzanima tko je Petar Bukovac.

Kakva bi to priča bila , misli Bukač dok pije gorku kavu.
Zaboravi čovječe. S kim ćeš piti dobar francuski konjak ako ga raskrinkaš a i tko bi ti vjerovao. Uostalom,. Bukovac je tvoj jedini prijatelj.

 

I I

Kao da su se ponešto prorijedili domjenci u Generalovoj kući, a i bilo je vidljivo kako se okuplja i manje gostiju, pa i ovako rijetki nisu više izazivali pozornost javnosti. U posljednje je vrijeme Bukovac s tamnoputim sve češće izbivao.
Manje-više, sve je oko Bukovca bilo poznato pa i to koliki su njegovi osobni dometi ali i moć njegova bogatstva.
Naime, građani su poslije par godina ustvrdili kako Bukovac nije bogat kao Krez, no dobra, ima novca ali im kao osoba koju stalno prati tamnoputi nije više osobito zanimljiv, pa ni onda kada su se začele priče kako je Bukovcu, Opaki umno zaostali sin, začet prije trideset i nešto godina u dalekoj Siriji u vezi koja nije imala budućnosti.
Bukovac se trudio da ne privlači nepotrebno pozornost na sebe osobno, sve se više povlačio sa sinom u osamu vile i vrta ili pak često putujući u inozemstvo.
Pa i Bukač je rjeđe dolazio, izmučen alkoholom i vlastitim tlapnjama o ljubavi. Sve skupa, vijest o iznenadnoj smrti Petra Bukovca i njegovog sina, Opakog u Parizu nije izazvala previše reakcija.
Naime, gradom su zagospodarila nova, interesantna lica i njihove sudbine te su se građani prilagođavali njihovim profilima.
U Parizu je na Bukovčev automobil naletio pri velikoj brzini višetonski kamion i doslovno ga zdrobio.
Na mjestu su poginuli Bukovac i sin. Vozač kamiona, neki Marokanac, zaposlen na crno, od straha je pobjegao kada je vidio što je učinio i do danas mu se nije ušlo u trag.
Građani su se jedino pitali što će biti s vrijednom nekretninom, Generalovom kućom u Gospodskoj ulici, sada, kada već svi znaju kako je vlast precizno provjerila i ustvrdila kako Bukovac nema apsolutno nikakve rodbine?
Generalova kuća je na temelju sudske odluke pripala gradu, neka on gospodari s njom.
Za četiri dana u vilu je ušao novi stanar. Naime, grad je dodijelio Generalovu kuću na korištenje Glavnom šefu policije, gospodinu Josipu Mateljanu, iskusnom policajcu.
Mateljan je zastao u velebnom holu praćen nekolicinom policajaca u civilu a zatim oprezno stupio u veliki salon.
Posve je prirodno kako se baš tada i na tome mjestu sjetio jedinog kratkog razgovora s Bukovcem dok je pratio svog pijanog šefa Ružića koji je nespretno pokušavao navući kaput.
Bukovac se nasmiješio Mateljanu a on ga je iznenada upitao.
-Što je najvažnije u životu gospodine?
Bukovac je bio počašćen pitanjem i polako odgovarao dok je i dalje pridržavao kaput Ružiću.
-Najvažnije je imati pravu adresu zbog dostave.
Ružić je napokon obukao kaput i mogli su izaći. Mateljan je samo klimnuo glavom Bukovcu.
Shvatio je odmah Mateljan što mu Bukovac želi reći. Osvrni se oko sebe, tu se nalaze odgovori na sva tvoja pitanja.
Diskretno je već od idućeg dana započeo prikupljati dostupne podatke o svojim kolegama pa i o svom šefu Ružiću.
Uskoro su mu se otkrivali i oni, manje poznati, naizgled sasvim nedostupni podaci.
Za kratko je vrijeme složio impresivno arhivu. Tko s kime i zašto? Ilustracije, fotografije, opaske, stvarni događaji, mogući događaji i slično.
Kao osobna Ružićeva pratnja, mogao je do svih arhiva. Saznao je na temelju brojnih izvješća kako policiju čini nekoliko vrlo raznorodnih skupina s različitim pristupima i dosezima, često vrlo nekooperativne grupe s izrazitim željama za preuzimanjem najviših i najodgovornijih pozicija, svaka sa svojim motivima borbe protiv kriminala. Često su grupe bile povezane rođačkim vezama ili mjestima i krajevima rođenja ili nekim drugim profesionalnim sponama i kontaktima.
Lako je uočio kako se uz njegovo ime vuku pojmovi, kao vrlo prosječan, neaktivan, bez osobita interesa, nekomunikativan, predviđen za rano umirovljenje.
Mateljanu je bilo kristalno jasno kako se on ne može probiti na vrh između ovih često i zaraćenih skupina.
On je zapravo, bio u slabim odnosima s većinom policajaca a o nižim i višim šefovima da se i ne govori.
Mora stoga poći od glave. Jedino tako može preskočiti unutarnja trvenja u borbi za prevlast i samo tako može ostvariti svoje ambicije.
Zaledio se od grozne pomisli na Ružića. Kako njemu može doskočiti?
Ružić je imao sjajnu biografiju, u policiji je bio gotovo trideset i pet godina, obrazovan, izvrstan kriminalist s međunarodnim ugledom, strah i trepet za kriminalce, dobričina, pa evo i njega je, samo zahvaljujući stažu, promaknuo u agenta i imenovao povremenim osobnim pratiteljem usprkos negodovanju.
Ružić je živio mirni obiteljski život, kćeri su mu se dobro udale i živjele u inozemstvu, radile su kao liječnice.
Ružić je bio bez i jedne mrlje, uostalom, to su znali svi pa i Mateljan.
U višim se krugovima jako cijenilo što je Ružić uspješno komponirao rad svih djelatnika te osobno vješto smirivao prisutne razlike.
Mateljan je jedino otkrio da je Ružić davno, u dva navrata bio na specijalističkoj praksi u jednoj zemlji Zapada.
Doista, nikakvih drugih podataka.
Sutradan se morao javiti gospodinu Tarkovskom, šefu osiguranja predsjedničkog kandidata I.M. Zubera i nije više imao ni volje ni vremena čeprkati po Ružićevoj biografiji.
Zuber po anketama nije stajao dobro, nije građanima nudio ništa što oni već nisu znali iako je bio simpatičan, žene su ga osobito voljele.
Tarkovski ga je po dolasku upoznao s drugim članovima osiguranja.
-Čim bude vremena upoznati ću vas s gospodinom Zuberom.
-U redu. Hvala.
Idući dan Tarkovski je predstavio Mateljana gospodinu Zuberu.
-Gospodine, ovo je Josip Mateljan, agent naše policije, kako ste tražili, zbog vaše sigurnosti.
-Ah da, naravno. Dobar dan.
-Dobar dan gospodine.

Zuberu se na neki neobični način odmah svidio taj oniži, suhi čovjek, policajac, agent Mateljan.
Kao da je u njemu nešto vidio, što drugi nisu.
Kampanja je uredno tekla, Mateljan prati Zubera koji tone sve više jer njegov protukandidat sigurno odnosi pobjedu.
Nekoliko dana prije izbora, te večeri su u kabinetu sjedili Zuber i Mateljan i polako ispijali piće.
-Jesam li izgubio Mateljan? Što mislite, jesam li gotov? Svi podržavaju moga protukandidata. Kažu mi da bi građani voljeli izabrati onoga koji nije opterećen rođenjem u domovini već je vezan samo porijeklom. Što mislite?
-Ne znam gospodine Zuber- I tada Mateljanu padne na pamet njegov šef Ružić.
-Ne znam- nastavi Mateljan- ali sam siguran da neki zdušno pomažu vašem protukandidatu koji dolazi izvana.
-Zašto Mateljan?
-Zato gospodine jer plešu za dvije strane.
-Kako molim?
-Pa zar nema vaš protukandidat veliku podršku moga glavnog šefa Ružića.
-Da, ima, ali svatko ima pravo izabrati koga će podržavati.
-Da, ali ako moj šef radi za policiju ove države ali i za službe u državi iz koje dolazi vaš protukandidat onda je sve jasno.

-Vi mislite, vidno uzbuđen prošapće Zuber, da je Ružić, kako se ono kaže, dvostruki agent?
-Da gospodine Zuber, tvrdim.

Već idući dan mediji su obavještavali u korjenitoj promjeni stanja u predizbornoj utrci. Naime, javnost je bila iznimno uznemirena podacima koje je nedavno iznio Zuber o kompleksnoj situaciji u policiji zbog upliva, utjecaja stranih elemenata koji podržavaju predsjedničkog kandidata iz daleke zemlje.
Imena nisu spominjana, no otkriće špijunske mreže dovlačilo je sve više slušatelja na Zuberove skupove.
Izbore je glatko dobio predsjednički kandidat zUBER, s ogromnom većinom.
Mateljan je postao novi Glavni šef policije.
Ružić je još uvijek u istražnom zatvoru, govorka se kako je dijelom priznao, no sve još ne.
Uklonjeni su svi šefovi odjela, Mateljan je postavio nove nakon pomne analize svoje arhive.
I opet se Mateljan prisjetio Bukovčevih riječi, najvažnije je imati pravu adresu radi dostave.
Vila mu se jako sviđa, osjeća se dobro na ovoj adresi.
I doista, uskoro je Josip Mateljan pokazao svoje prave namjere, postao je strah i trepet ali unutar vrha policije, kriminal je prepustio nižim razinama. Uživao je u Generalovoj kući u svaki puta novom i biranom ženskom društvu, orgijajući iz dana u dan s odabranima, da bi pred jutro uzimao svoj crni blok i zapisivao izrečeno ili došapnuto prošle noći, koga treba ukloniti, kome oduzeti ovlasti, a kome samo zagorčati život.
U javnosti je takve poteze obrazlagao temeljitim čišćenjem kuće.
Mnogi su dobri policajci ostali bez posla ili bili ekspresno umirovljeni zbog učinjene minorne greške.
Mateljan se okružio laskavcima i dodvoricama, raširio je unutarnju špijunsku mrežu.
Građani su samo šutke odmahivali glavom dok se šuškalo o bestijalnim orgijama i tko još čemu u Generalovoj kući.
Te jeseni, na vježbi specijalaca na terenu, u Mateljanov je šator ušao njihov zapovjednik Jaki, nagnuo se prema njemu preko stola i prijetećim mu glasom rekao.
-Sutra napiši ostavku radi zdravstvenih problema, inače…..
Mateljan je dobro znao koliko je Jaki opasan, ne samo zbog posebne policijske postrojbe, on sam je ulijevao strah. Davno ga je Mateljan zapazio i sam instalirao na čelo specijalaca, očekujući njegovu slijepu odanost, no prevario se je.
Što je drugo mogao nego zbog zdravstvenih problema napisati i potpisati vlastitu ostavku.
Na opće čuđenje za Glavnog šefa policije postavljen je Jaki.
Jaki je ubrzo umirovio Mateljana i iselio ga iz Generalove kuće da bi sam u nju ušao s brojnom obitelji.
-Dobro si i prošao. Nestani. Čuvaj me se.
Tih nekoliko opominjućih riječi izrekao mu je Jaki, potiho, dok su se svečano opraštali.
Mateljan se vratio kao umirovljenik u rodni kraj, dapače nastanio se u staroj roditeljskoj kući i s nikim ne komunicira. Užasno se boji onoga trenutka kada će na njegova vrata zakucati netko od probrane ekipe Glanog šefa policije.
Jaki se baš lijepo smjestio u Generalovoj kući a njegova se mlada i stvarno lijepa žena započela pitati, nije li ona sve ovo i prije zaslužila dok joj se oči šire i na licu ukazuje osmijeh.

 

I I I

Glavni šef policije malo je vremena provodio u svom novom, raskošnom domu, u Genaralovoj kući u Gospodskoj ulici. Svakodnevno zauzet brojnim policijskim obavezama, sve u želji da što prije popravi štetu koju je učinio Mateljan, nije ni zamijetio kako se njegova dražesna supruga Ivana, sasvim lijepo udomaćila u vili.
Nakon kratkog vremena vratila je svoje roditelje natrag jer joj se nekako nisu uklapali u ambijent, često se ne snalazeći ni u kući, ni u vrtu, posebno kada su kod supruga dolazila važna lica.
Iskreno govoreći, sada kada je imala učinkovitu poslugu nije se morala baviti ni kuhanjem ni djecom, a niti održavanjem kućanstva. I novca je imala stvarno dovoljno, jednostavno, bilo joj je dosadno.
Sve se češće ogledala u velikom zrcalu u spavaćoj sobi, čudeći se sama sebi, gdje je i kako sve živjela, najprije u onoj skromnoj roditeljskoj kući, pa se onda potucajući sa suprugom policajcem po mnogim iznajmljenim stanovima, pa jedno dijete, pa drugo a sada je, sada je supruga uvaženog Glavnog šefa policije Jakog.
Gleda u svoje obnaženo, vitko, očuvano tijelo, promatra s radošću uzdignute grudi, dodiruje struk i oči joj se krijese.
Doista, je li joj suprug proveo i jednu cijelu noć s njom ovdje, u Generalovoj kući?
Ne, uvijek ga netko zbog nečega zove a ako ga i ne zove, on ode sam i nema ga.
Možda joj je i bilo bolje, kada su se stiskali u malim, tuđim stanovima, ali ovo zacijelo nije za odbaciti, misli Ivana i promatra visoke stropove.
Što da učini sa svojom neizbježnom dosadom?
Morala bi pronaći nešto, na što će potrošiti dan a noću će umorna od toga svega spavati.
Suprug joj je predložio, kako to već ide, humanitarnu aktivnost.
Odbila je, dosta joj je sirotinje. Temeljito se je nauživala.
Da se bavi više djecom? Ne, imaju svoje dobre učitelje i privatne podučavatelje.
Nekada je lijepo pjevala, ali to je bilo davno, kada je i ona bila nešto drugo.
Možda bi mogla, katkada s Mirnom, suprugom ministra gospodarstva otići na neki zgodni prijem jer i ona je uglavnom sama, još ni djece nema.
I tako je Ivana Jaki s Mirnom, suprugom ministra gospodarstva počela obilaziti probrana mjesta okupljanja viših slojeva i pomalo se družiti s otmjenim pojedincima.
No, za nju su to većinom bila zamorna lica s jednoličnim pričama o značajnom obiteljskom porijeklu i o vrijednim nekretninama, dok je ona bila rođena u dalekoj provinciji i tek je stanar velebne vile.
Jednom je bijesno rekla suprugu.
-Zar mi ne b mogli posjedovati ovu vilu? Misli na svoju djecu. Država bi ti morala povoljno prodati ovu staru kuću.
Jaki ju je samo gledao i pomalo se čudio, no, nije opazio kako se Ivana promijenila.
Kao da ju je ova kuća silno, neizmjerno nadahnjivala, kao da joj je pomagala da se otkrije sama sebi i prikaže svijetu u drugom, novom, pravom i jedinstvenom svijetlu.
I nije se uopće začudila kada se nakon nekoliko čaša šampanjca, jednoga jutra probudila u nepoznatom krevetu.
Podignula je glavu i oslušnula.
-Evo kave draga.
Ivana ugleda poznato lice. Marko S.. šef odjela u Ministarstvu mora, mlad, naočit, željan ljubavi, neumoran.
No, priča sa šefom odjela nije dugo trajala, dosadio joj je, osim tijela ništa, potpuna nula.
Dobro je odvagnula kada se upustila u avanturu s T. Martonom, doministrom. Dvoumila se neko vrijeme a kada se suočila iznova sa sobom u velikom zrcalu u spavaćoj sobi, shvatila je u istom trenutku kako ne valja gubiti vrijeme, općenito ne odugovlačiti i prepustila se maštovitom gospodinu doministru koji je u njezinom tijelu uspio zapaliti takve vatre da je i sama ostala zapanjena.
Iako se on iskreno zaljubio, Ivani nije bilo ni na kraj pameti da se razvede od supruga, stoga ga je morala ostaviti.
Poslije, poslije se upuštala s još nekima, s onima koji su joj se dopadali a nisu tražili niti očekivali zauzvrat doista ništa, tek dodir.
I tada jednom u prolazu, u holu, već je odlazio, Jaki joj je rekao.
-Razgovarati ćemo o svemu kada završe ovi neredi.
-Oh, pa ti znaš. Naravno, policajac si.
-Naravno- osmjehne se Jaki- policajac sam.
No do toga razgovora nikada nije došlo.
Iste večeri, Glavni šef policije Jaki, stradao je u sukobu s demonstrantima.
Želeći primiriti gomilu prosvjednika i izbjeći njihov sukob s policijom, stao je između njih.
Pogodio ga je kamen bačen iz uzavrele mase, pao je na tlo i uskoro bio doslovno pregažen od gomile.
Iste je noći planulo niz objekata u gradu, pa i Generalova kuća u Gospodskoj ulici.
Grad je gorio, vatre su se rasplamsale.
Ivana se s djecom uspjela spasiti, istrčala je kroz vrt. Za dva se dana dočepala rodne kuće i tamo ostala s djecom do danas.
Predstavnici prijelazne vlasti razgledaju štetu u gradu, a neki od njih već su pribilježili kako bi jako oštećena Generalova kuća bila poslije obnove jako prikladna za život.

 

I V

Nemiri su se vrlo brzo smirili, nekima se pričinjalo kao da ih nije ni bilo. Nova je vlast ponavljala, što je učinjeno, učinjeno je. Na nama svima je najprije obnoviti normalni tijek življenja.
Oni koji su bili najglasniji u prosvjedima, posve su se pritajili ili su čak i emigrirali.
Mateljan je sjedio ispred stare kamene roditeljske kuće i čitao s radošću današnje novine misleći.
-Sva sreća da ja nisam bio tamo, u vrtlogu, prava sreća.
I tada je ugledao, nedaleko, nasred ulice, mladu ženu koja vodi dvoje male djece za sobom, noseći putne torbe.
Učini mu se poznata. Napregne se i prepozna je.
-Da, da, to si ti, lijepa žena onoga Jakija koji mi je smjestio.
S grčem na licu priđe ogradi ne bi li bolje pogledao ženu s djecom.
Žena je osjetila njegov pogled, zastala je i progovorila.
-Mi se poznajemo?
-Ah ne, ne, oprostite, nepristojno sam se zagledao, oprostite.
-Ja vas prepoznajem gospodine. Vi ste Mateljan, prethodnik moga pokojnog supruga.
-Da, da. Ja sam Josip Mateljan, policajac a vi ste dakle Ivana Jaki.
-Da- tiho će ona- ovo su moja djeca, Maks i Ema.
-Kamo ćete s njima? Kamo uopće idete?-
-Ne znam gospodine- zdvojno će Ivana Jaki- ne znam.
-Gdje ste bili do sada?
-Ah, bila sam svagdje, pa i u Generalovoj kući, poslije vas, ako se dobro sjećam, a nakon nereda sam se zakratko skrasila kod roditelja, no to nije išlo, oni žive jako skromno, jedva imaju i za sebe, pa moram dalje s djecom.
-Hm? I što ćete učiniti?
-Ne znam, idemo dokle nas ova cesta odvede.
Mateljan je promatrao pozorno njezinu zapuštenu kosu, zelenkasto plave oči. Nije bila viša od njega i tada mu se učini kako pred njim stoji najljepša žena koju je ikada za svoga života vidio.
-Gledajte gospođo Jaki- promuca Mateljan,- sprema se nevrijeme. Prespavajte s djecom kod mene, imam hrane i previše, okrijepite se pa onda nastavite.
-Hvala vam, ne znam, ne mogu prihvatiti vašu ponudu, neugodno mi je.
-Znate- oštro će Mateljan- vaš suprug je bio moj dobar policajac, a ono što je učinio, samo mi je napravio veliku uslugu. Uđite, bez brige, prostora ima a svaka vrata imaju svoj ključ.
Otvori vrtna vrata i okrene se, krenuvši prema kući.
Tada je sa strahom pomislio.
-Što mi to treba? Tri Jakija odjednom. No, prokleto je lijepa, đavolica prava.
Otvori vrata od kuće, ona zaškripe i polako se okrene.
Ivana Jaki i dalje je s djecom stajala na vrtnim vratima.
-No, izvolite. Evo, već je i kiša počela.
Kiša je na mojoj strani, pomisli usrećeni Mateljan.
Bivši je policajac veliku sobu, koju nije koristio, naime, to je bila spavaća soba njegovih roditelja s bračnim krevetom, prepustio Ivani, Maksu i Emi.
-Evo, najprije, ovdje je kupaonica. Kao da sam znao ima i tople vode. Poslije dođite u kuhinju, nešto ćemo naći za pojesti, a ova velika soba biti će vam sasvim dobra za ovu noć.
-Da, da, hvala vam gospodine Mateljan.
Prvo je Ivana okupala djecu, obukla ih u čisto i rekla im neka ostanu u velikoj sobi dok je on pripremao objed.
Kada je začuo pomicanje ključa u bravi na vratima kupaonice, Mateljan se samo nasmijao i pomislio.
-Još uvijek ima strašno tijelo. Nije čudo što su svi ludovali za njom a sada je u mojoj kupaonici. Eto, to ti je život Mateljan.
Ivana se nije dugo zadržala u kupaonici. Došla je u kuhinju i zahvalila mu se još jednom.
On je samo odmahnuo rukom i skrivećki promotrio njezino tijelo u jednostavnoj plavoj haljini, no od samoga početka Mateljana su najviše privlačile njezine zelenkasto plave oči.
-Možete pozvati djecu. Uspio sam nešto pripremiti i mislim da će im biti ukusno.
Djeca su jela malo, bila su umorna i brzo su se povukla na počinak. Gotovo niti riječ nisu izustili.
Ivana je pospremala suđe dok ju je on ispitivao što se stvarno desilo u gradu, ali ne i o smrti Jakog.
-Jeste li za malo vina, imam dobrog, domaćeg?
-Hvala, radije ne. Idem spavati. Laku noć.
Mateljan je jasno čuo okretanje ključa u bravi, dok je otvarao bocu bijelog vina.
Dugo je sjedio te večeri, polako pio i pušio, zamišljajući što nosi sutrašnji dan.

Rano izjutra, probudilo ga je kucanje na vratima njegove sobe. Ustao je bunovan i izašao u hodnik. Tamo su stajali Ivana, Maks i Ema spremni za put.
Pogledao je kroz prozor, vani je pljuštalo.
-Kamo ćete po ovakvom vremenu?
-Moramo ići gospodine Mateljan. Moramo. Hvala vam.
-Dobro, kako hoćete.
Ivana mu pruži ruku i njemu se svidi njezin dodir, zadrhti.
Pogladi po glavi djecu.
-Sretno vam bilo.
Zatvori vrata za njima i vrati se u krevet.
-Eto, to ti je život Mateljan. Dođu i odu.
Baš se spremao ručati kada ga iznenadi zvono na vratima.
Otvori ih, vani je i dalje lilo.
Pred njim su stajali posve mokri Ivana i djeca.
-Vlak, vlak ne vozi, prošapće Ivvana.
-Dovraga, što stojite, uđite.
Cijelo popodne je Mateljan imao posla s njima, dobro su se nahladili, valjalo je izbjeći upalu pluća. Topli čajevi i udoban krevet morali bi pomoći, govorio je Ivani.
Koliko je dana padala kiša, Mateljan nije brojao, no Ivana i djeca ostali su s njim u kući. Iznenadila ga je njihova igra, cika i vriska jer u ovoj kući nikada nije bilo djece. Ivana je preuzela kuhinju. Nema što, dobra je kuharica.
Ubrzo je Matelja uvidio kako je njih troje slabo obučeno.
-Gledajte, gospođo Ivana, imam nešto ušteđevine, možemo popodne u mjesto, valjalo bi djeci kupiti nove cipele a i vama bi trebale za početak.
-Ali, kako ću se ja vama odužiti?
Mateljan samo odmahne rukom i prozbori.
-Idemo.
Kako kuća nije bila mala, Mateljan je u međuvremenu prepustio Ivanu još jednu sobu dok su djeca ostala u velikoj.
Toga je jutra imao puno posla, mora u mjesto.
-Gospođo Ivana, idem u mjesto, moram odnijeti svoje rublje i košulje na pranje kod gospođe Šeler.
-Čekajte, čekajte, a zašto sam ja tu?
-Na žalost, nikada nisam kupio stroj za pranje rublja.
-Možda bi se mogli odlučiti.
Bilo mu je silno neugodno kada se Ivana započela brinuti o njegovom rublju, košuljama, posteljini.
Te ugodne večeri rekao joj je.
-Vi ste mi jako promijenili život, nabolje.
-I vi nama gospodine Mateljan.

No cijelo se to sudbonosno vrijeme Josip Mateljan borio protiv svoje rasplamsale požude, oživljene još onoga trenutka kada je ugledao njezino tek malo obnaženo koljeno a i kasnije kada se nespretno otvorio prorez na njezinoj haljini i on je ugledao gotovo u cijelosti Ivanine gole grudi.
Promatrao ju je više puta skrivećki kako samo ogrnuta širokim ručnikom izlazi iz kupaonice.
Sramio se svoje požude, probuđene muškosti zbog koje nije mogao spavati cijelu noć.
Ponekad bi se u prolazu dodirnuli i on je uvijek strepio od tih bliskih kontakata, bojeći se kako neće odoljeti iskušenju i napasti i jednostavno je zagrliti, razodjenuti je i prepustiti se strasti, bez obzira na njezino odbijanje i krikove.
Večeras se osjećao iscrpljeno, baš ga je slomio honorarni posao koji je povremeno obavljao u mjestu, vratio se kući umoran. Popio je na brzinu dvije čaše ohlađenog vina i krenuo prema kupaonici. Djeca su spavala, bilo je već dosta kasno, iz kupaonice se nije ništa čulo. Gotovo je dosegnuo vrata od kupaonice kada su se ona otvorila i na njima se pojavila Ivana omotana širokim žutim ručnikom.
Nije se iznenadila, slatko se nasmijala i samo pustila ručnik da sklizne.Mateljan je u nevjerici promatrao njezino nago tijelo u polumraku i u tome se trenutku dosjetio kako je Ivanu Jaki pratio glas žene s izuzetnim tijelom.
Ona je odigla tek malo ruke od tijela dok ju je Mateljan i dalje netremice promatrao a zatim je jedva uspio prijeći te tisuće tegobnih kilometara do nje.
Ujutro mu je rekla.
-Ja sam mislila da si ti puno stariji od mene.
-To je od posla. Takav sam zbog policijskog posla.
-Nema veze, tiho će Ivana.

Te jeseni Maks i Ema su krenuli u lokalnu školu a Ivana je postala gospođa Mateljan.
Josip Mateljan je bio silno, neizrecivo sretan. Svoje često besane ili alkoholom začinjene noći zamijenio je strasnim ljubavnim trenucima s Ivanom.
Ivana je doista znala kako iz njegovog suhog tijela izvući zadnji atom snage, ostavljajući ga pred jutro posve iscrpljenog, nemoćnog i bolesno zaljubljenog.
Sramežljivo je razmišljao i o ideji da Ivana rodi njegovo dijete, a tada, tada bi se osjećao kao neokrunjeni gospodar svijeta.

Danas ga je na praznom mjesnom trgu zaustavio nepoznati muškarac i šapatom mu rekao.
-Vi ne znate tko sam ja. Jednom ste mi napravili veliku uslugu. Vodite računa o svojoj ženi. Pa zar ste doista mislili da ćete s njom izaći na kraj? Ona vama ponekad samo servira predjelo za glavno jelo potrebni su joj drugi.
Čovjek ode i ostavi zapanjenog Mateljana. On se samo pitao, pa zar ja nisam ništa primijetio, živio sam opažajući sitnice.
I u idućim danima, tjednima, Ivana bi ga znala toliko iscrpiti, ponašajući se, posve prirodno i spontano, no usprkos tome, on više nije izdržao i progovorio kada su se njegove sumnje pretvorile u lavu.-Ivana, ovdje se o tebi svašta priča, doista svašta. Viđaju te s poznatim i nepoznatim muškarcima.
-Je li? – bijesno uzvrati Ivana- Tko me je i s kim vidio?
Mateljan je zašutio i otišao u sobu.
Vratio se primiren nakon desetak minuta.
-Budimo realni, puno sam stariji od tebe. Nastojao sam biti i ono što nisam. Razvedimo se. Evo, prodati ćemo i ovu kuću i dobiti ćeš polovicu ali samo idi i vodi svoju djecu.
Ona ga je gledala razrogačenih očiju, naglo je otvorila ladicu i izvukla najbliži nož i odmah zamahnula prema Mateljanu, koji se nije branio i zarila mu duboko oštricu nekoliko puta u prsa. Zašto je tada, sva okrvavljena Ivana vikala:
-Ovo ti je od Jakog, ovo ti je od Jakog….., Ivana nije znala, ali je znao umirući Mateljan, ipak ga je sustigla duga ruka.

 

V

Sudski proces s Ivanom Jaki nije izazvao osobitu pozornost javnosti. Novine su pisale o mogućem zločinu iz strasti a ona se branila tvrdnjama kako je Josip Mateljan nju sustavno ponižavao, prisiljavajući je na bludne radnje, na sodomiju, na neželjenu ljubav, samo zbog toga jer je njoj i njezinoj nejakoj djeci pružio malo krova nad glavom i rijetki zalogaj hrane.
Njezin odvjetnik po službenoj dužnosti I.S.Tomas jer nije imala ni prebijene pare, lako je uočio kako je osumnjičena Mateljana jednostavno lišila života kada joj je on prigovorio na njezinom ponašanju a to se dalo iz njezinih iskaza iščitati.
Njegov šef, ugledni odvjetnik u sedamdeset i četvrtoj godini života, Emil Zborian, uviđao je stanovitu šansu u ovom procesu kako bi njegova tvrtka iznova postala ono što je nekoć bila.
Uopće ga nije zanimala sudbina te lijepe žene.
-Zločinka, zar ne.-govorio je kolegama.
Naime, njezino bivše prezime Jaki bilo je posve dovoljno da proces od starta krene u smjeru koji je priželjkivao Zborian.
Osobni animozitet Josipa Mateljana prema Jakom bio je dobar temelj.
Ivana je ubila Mateljana zbog bivšeg supruga, kada je ubijeni rovario protiv njega, već mrtvog i u nemogućnosti da se obrani.
Njezina pojava na sudu bila je presudna. Skromna, skršena žena s dvoje male djece pretvorila se u glavnu zvijezdu medija.
Ubrzo je Ivana oslobođena svake krivnje, branila se je od svakodnevnog napastovanja Josipa Mateljana, obranivši obraz svog pokojnog i istina bivšeg supruga Jakog jer morala je pristati na sve Mateljanove zahtjeve kako bi sa svojom djecom preživjela.
Emil Zborian bio je zadovoljan, oslobodio je Ivanu Jaki Mateljan svih optužbi.
Ona mu se diskretno zahvalila nježnim poljupcem u obraz a on je zadrhtao.
Odavna udovac, Zborian je svakodnevno počeo snatriti o izazovnoj Ivani.
Javnost nije bila iznenađena kada se atraktivna Ivana udala za postarijeg odvjetnika Zboriana.
-Imaš li kakvu želju Ivana?, upitao je Zborian svoju suprugu neposredno nakon vjenčanja.
-Imam, obnovi Generalovu kuću.
Kada je poslije više mjeseci ruina temeljito obnovljena, Ivana se sa Zborianom preselila u impresivnu vilu, u Generalovu kuću.
Zborian će pamtiti Generalovu kuću po trenucima dok je ležao pored njezinog mladog tijela, dodirivao je i otkrivao, čudeći se ljepoti ženskih grudi i kada bi položio svoju kvrgavu ruku na Ivanin trbuh i onda stidljivo, prst po prst, spuštao se niže dok ne bi dosegao njezin otvor i gurao članke svojih prstiju sve dublje, sve dok se ona ne bi oglasila a on oznojen, pomislio.
-Napokon, napokon.
Generalova kuća bila je Ivanin pravi i jedini dom koji je ona priznavala kao svoj. Ovdje se osjećala najbolje, najpotpunije i kao da je doista iznikla iz ovih temelja, ispod ovih visokih stropova, razmišljajući uvijek samo o jednom.
-Ti ćeš biti samo moja.
Odmah po vjenčanju nastojala je privoljeti Zboriana na kopulaciju, no njegovo tijelo nije reagiralo.
Valja se samo truditi i biti uporan, tješila je tužnog supruga.
Zborian je po nekima tada pomalo zapustio posao i sve je više kontaktirao s liječnicima, travarima, iscjeliteljima, govoreći.
-Biti ću potpun tek kada uđem u nju.
Sve skupa, nakon toliko priprema i htijenja, dogodilo se željeno. Zbilo se ponešto od muškosti i u trenu kada je osjetio moć prodiranja, njegovo je srce odustalo od svake borbe.
Zborian je sahranjen a Ivana je napokon, ostala sama, svoja na svome.
Maks i Ema bili su u inozemstvu u internatu, a Generalova kuća bila je samo njezina.
Znala je, sada je trenutak za njezinu pravu, istinsku ljubav bez zapreka.
Doista, koliko je dugo čekala da bude gospodarica Generalove kuće, predugo.
Pogledala je svoje pomalo izmoreno tijelo i prošaptala.
-Isplatilo se, još sam uvijek u igri- ogledajući se u ovalnom zrcalu u spavaćoj sobi.

 

V I

Još uvijek iznimno privlačna Ivana Zborian, odmah je po smrti supruga odvjetnika, okrenula se hitrom i svesrdnom pronalaženju adekvatnih muških neiscrpivih tijela.
Kroz Generalovu kuću prolazilo je raznorodno i šaroliko mnoštvo mladića koji su se većinom kratkotrajno družili s Ivanom, gospodaricom kuće, no niti u jednom od njih nije pronašla ništa osobito ili barem zanimljivo, sve se više prisjećajući osjećaja sigurnosti koji joj je pružao Jaki ili pažnji i nježnosti Josipa Mateljana.
-Možda, da se od njih dvojice mogao složiti samo jedan, bila bih danas sretnija, možda.
Već ju je počela uznemiravati i sama pomisao na ta mišićava muška tijela koja je pribijaju uz rub kreveta, nastojeći se utisnuti u njezino tkivo što dublje. Nije osjećala ništa dok su oni teško i naporno i disali iznad ili iza nje, ispunjajući je sjemenom, dok bi se njihova muškost još uvijek visoko podizala pozivajući je na novi duel.
Ujutro je osjećala ogavnost prema sebi, dugo ležeći u kadi, stružući njihove dodire i ispirući utrobu.

No sav taj znoj i sjeme nepoznatih mladića bili su nevažni, Generalova kuća i sve u njoj, bilo je samo njezino vlasništvo, naime Zborian je iza sebe ostavio dovoljno da se ona ne mora brinuti ni o čemu.
I tada, u tim sivkastim jutrima, pitala se sve češće, je li ovo vrhunac moga života?, to žestoko i grubo ispiranje tuđih tragova u vlastitom tijelu, u velebnim volumenima vile?
Zasitila se Ivana i dodira i prodiranja,tuđih tragova i prepustila se osami.
I tada bi znatiželjno promatrala svoje grudi na velikom ovalnom zrcalu i smiješeći se razmišljala.
-Na takvim ti grudima zavidi svaka žena.
Pognula bi glavu i dodirnula po bokovima, pokušavajući se prisjetiti čije su sve ruke klizile po njima.
Iznova bi podigla glavu i suočila se sa svojim zelenkasto plavim očima.
-Jesi li to ti Ivana?
-Je li ovo tijelo tvoje?
-Je li ovo što te okružuje doista sve čemu težiš?
-Imaš vilu, još su ti grudi uzdignute a tako si prazna, tek ljuštura, starica u tuđem tijelu, u tijelu koje te je nepovratno zarobilo, samo su ti oči slobodne.

Dnevne novine su na 42. stranici u Crnoj kronici, zabilježile tek kako je gospođa Ivana Zborian izvršila samoubojstvo, objesila se u glavnom salonu vile. Stala je na klavir koji je davno nabavio Bukovac, namjestila omču i skočila.
Danas je Generalova kuća prazna, nema kandidata za njezinu obnovu a ni ta lokacija na Gornjem gradu, Gospodska ulica nije ne znam što.
Tek se neki sjete Bukovca koji je obnovio zdanje i pokrenuo lavinu nesreća za sve one koji su imali bilo kakve veze s Generalovom kućom.
Predlaže se njezino rušenje, tko će opet obnavljati zlokobnu ruinu jer ova kuća nikome ne donosi sreću.

 

 

H I B L E R

Malo se tko sjećao onoga tmurnog dana jer baš je bio takav dan kažu, kada je dječak Karlo Hibler sišao s lokalnog vlaka i nakon kraćeg raspitivanja uputio se prema gradskom trgu i točno, nasuprot crkve ušao u brijačnicu majstora Makarina.
Kada je opazio dječaka na vratima kako nespretno rukama razgrće zavjesu, Makarin je kroz zube procijedio.
-Pozdrav si ostavio na stanici mali?
Dječak se nevješto ispričavao stojeći i dalje pored vrata.
-Daj se jednom makni od vrata.
Dječak zakorači prema brijaču, ali tek dva koraka.
-Mene tražiš mali?
-Da, promuca dječak.
-Evo me, ja sam majstor Antun Makarin, brijač.
-Ja sam, ja sam Karlo Hibler, dobar dan gospodine.
Nekoliko je ljudi sjedilo sa strane i promatralo zlurado prvi okršaj majstora i budućeg šegrta, znajući koliko je već dječaka odustalo, ne mogavši izdržati Makarinovu školu.
Naime, Makarin je bio tek prosječno vješt brijač a ni zubima se nije bavio, no bio je jedini u ovome kraju i uostalom imao je svoju radnju gdje su se svi oni osjećali dobro, kao gospoda.
Makarin je vrlo držao do svojih mušterija no nije ih volio. Užasavao se njihovih neobičnih mirisa, neočešljanih kosa, tvrdih čekinja i brada koje je valjalo dovesti u red posebno nedjeljom prije mise.
U brijačnici su se rijetko vodili iole ozbiljniji razgovori, uglavnom se lamentiralo o tuđim nesrećama, slabom urodu zemlje, neplaćenom porezu ili o iznenada uočenim rogovima na glavi bogatog trgovca. Često bi se govorilo o nepredvidljivosti vremena, o novom svećeniku i o njegovom zvonkom glasu što odjekuje ispod crkvena svoda ili o vječno namrgođenoj časnoj sestri koja je bila uistinu lijepa i opet su se iznova čudili što ona radi u župnoj kući pored takve zanosne ljepote..
Razgovaralo se i uspjesima i postignućima pojedinaca, kako je recimo Tomo po dobroj cijeni prodao nekoliko tuceta sita negdje daleko, kojih desetak kilometara dalje u gradiću pored mutne rijeke, pa mu je preostalo toliko novca da plati svoje dugove u krčmi i brijačnici ili o pristojnoj cijeni koju je Mata M. dobio za svoje dvije već izrađene kobile i kako je odmah kupio dobre dvije, mlade i još mu je ostalo toliko da kupi ženi i brojnoj djeci neke nevažne sitnice.
No takvih je dobrih događanja bilo malo pa su oni iznova prepričavali jedno te isto i često se posvađali oko novca, za koliko je Mata prodao kobile i kupio mlade i što je još poslije toga kupio.
Bilo je i dana kada je u brijačnici vladao muk, šutjeli su kao zaliveni i čekali svoj red.
Neugodnu tišinu bi povremeno razbijao Makarinov glas.
-Slijedeći, molim.
U takvoj atmosferi teklo je naukovanja Karla Hiblera. Između čišćenja nakupina kose i ćuški koje su svakodnevno padale na njegovu sitnu glavu.
Makarin ga je često mlatio, uvijek s razlogom, kao da se opravdavao pred nazočnima a ponekad ga treba opaliti i bez razloga da ne zaboravi postojanje živog razloga.
Karlo se čudio sam sebi, kako sve to izdržava, no čvrsto je držao škare i britvu dok ga je Makarin podučavao.
Dječak je stanovao, zapravo samo spavao u tavanskoj prostoriji iznad brijačnice, ionako je cijeli dan provodio dolje.
Makarin nije Hiblera naučio ne znam što, no osposobio ga je za taj posao, govoreći mu.
-Ovo ti je bolje nego kopanje. Zemlja je prokleta stvar.
Makarin je učinio još jednu dobru stvar u ranim godinama Karla Hiblera.
Ne mogavši naplatiti dug kod lokalnog svirača Mareka, dogovorio se s njim, neka on za uzvat, nauči svirati Karla gitaru.
Karlo se nevoljko priklonio toj gazdinoj odluci no nije mogao odbiti.
Tri puta tjedno, kada je bio slobodan, Karlo je odlazio kod Mareka i trudio se po malo razotkrivati tajne čudesna instrumenta.
Marek je odmah uočio kako dječak ima određena dara i ako ništa drugo može mu se jednoga dana pridružiti svirajući s njim na lokalnim proslavama i svadbama, onako, poslije brijačkog posla, dobro će mu doći ta zarada jer nije bilo nepoznato kako Makarin dječaku daje tek mrvice.
Makarin se začudio kada je čuo od Mareka kako Karlu ide dobro s gitarom.
-Neka se on samo drži brijačnice. Od toga se živi a ne od svirke. Pogledaj, najprije sebe pa mi onda odgovori.
Marek bi zbunjen zašutio i odlazio.
Koliko je Karlo vremena proveo kod Makarina, nerado se prisjećao, no uz majstorovu potporu položio je sve ispite pa i onaj majstorski. Ojačao je i razvio se u pristalog mladića.
I tada mu je Makarin predložio.
-Koliko znam novaca za svoju brijačnicu nemaš, a i bile bi previše dvije za ovo mjesto. Ostani ovdje, dijeliti ćemo zaradu, a sviraj okolo kada hoćeš.
Hibler je pristao. Sve što je rekao Makarin bila je istina, tužna i ružna.
Ono što bi s Marekom i drugima zaradio svirajući unaokolo, potrošio bi na svoje mladenačke hirove i nije bio nikome dužan.
Dogodila se još jedna promjena. Naime, Makarin je živio u staroj, velikoj kući sa svojom ženom Martom, nisu imali djece i činilo se kao da su sami posve na svijetu.
Makarin je predložio Hibleru neka se smjesti u njegovoj kući jer mjesta doista ima a i nije red da mladi majstor živi negdje drugdje.
Karlo Hibler je pristao.
Marta Makarin, starica s mnogo otrova u sebi, uglavnom mu se uklanjala s puta posebno u posljednje vrijeme jer je dobro znala da brijačnicu zapravo drži na svojim leđima Karlo.
A i ona je znala, istina davno, opaliti mu ćušku kada nešto nije napravio kako treba u kući, držeći kako je ona prava gospođa a on samo seljački ispljuvak s jedino sigurnim imenom majke.
I to je sve izdržao Karlo dobro se sjećajući debelog blata ispred skromne kućice u nedalekom selu i onog čudnog razgovora, njegovog sada već pokojnog oca s Makarinom, kada mu je ponudio sina za naukovanje.
Fino je bilo i ugodno Karlu u Makarinovoj kući. I dalje je veći dio dana bio u brijačnici, da bi navečer s Marekom i ostalima svirao.
Vremenom je Karlo vidio kako ga rado zagledaju mjesne djevojke, no on se radije družio s onima drugima, malo slobodnijima i neposrednijima, koje su živjelo malo dalje. Ove druge od njega nisu tražile ništa osobito, osim da na njih troši zarađeni novac od svirke, ne postavljajući mu izjutra pitanja.
No, iako je sada imao novca o kojem je nekada mogao samo sanjati, živeći posve slobodno i bez ikakvih obaveza, sve je jasnije osjećao kako ga ovo malo mjesto guši i ne da mu da bude ono što bi on htio.
Karlo je jednostavno želio biti netko drugi, ne Karlo Hibler iz minijaturnog blatnog sela ispod gore, ne Karlo Hibler koji je toliko trpio hirove Makarinovih, ne Karlo Hibler brijač, majstor, koji će jednom oženiti jednu od ovih nasmijanih djevojaka, ne Karlo Hibler koji će uskoro šamarati svoje nespretne i nesretne šegrte, ne, nije želio biti ovaj obični Karlo Hibler.
Jasno je čuo snažni zov gitare, koju je uistinu sve bolje svirao,znajući kako će ga baš ona odvesti u veliki svijet i omogućiti mu da bude pravi Karlo Hibler.
No, morao je sačekati da dvoje staraca ode s ovoga svijeta jer prije kratkog vremena Makarin ga je iznenadio kada mu je ovo rekao.
-Dobro sam učinio što sam te uzeo. Ti si već naslijedio moj posao. Jučer sam pred notarom i svjedocima potpisao oporuku. Sve što imamo Marta i ja pripašće tebi poslije naše smrti. Za uzvrat jer znaš da nemamo nikoga, želim da mi ponekad dodaš čašu vode ili je prineseš mojim ustima i dostojno nas pokopaš. Pristaješ li?
-Pristajem, brzo će Karlo a oči mu zasvjetlucaju.
Na svu sreću, Karlo nije morao dugo čekati. Za kratko vrijeme Makarinovi su se preselili na groblje.
Za svega par dana, Karlko Hibler je prodao kuću i okućnicu a ubrzo i brijačnicu a zatim se s gitarom uputio prema velikom gradu na sjeveru.
-Napokon, napokon, sa suzama u očima Karla je vlak odvezao u susret njegovom dugo iščekivanom i žuđenom životu koji jedini vrijedi proživjeti.
Mještani su se čudili njegovoj, nagloj odluci, poneki i ne jer sve je to život.
Naravno, na svim onim adresama koje mu je Marek dao, Karlo nije pronašao ništa što bi ga stvarno zanimalo, osim poziva da dođe svirati gitaru u baru na kraju grada.
Ubrzo je iz tog odurnog bara prešao u drugi pa i u treći, da bi krajem godine napustio grad i otišao još sjevernije prisjećajući se Marekovih riječi kako je samo jedan grad na svijetu a to je Beč.
No, Beč je bio prepun vrhunskih gitarista i Karlo je zabezeknuto slušao njihove bravure, nije im bio ravan ni izdaleka.
Polako je trošio, oprezno, novac od kuće i brijačnice Makarinove, mora naći neko zaposlenje.
Samo da ne bude brijačnica, ali samo su one njemu, gitaristi Karlu Hibleru otvarale vrata.
Iznova škare i češalj, britvu u ruke. Koliko je samo mrzio taj odvratni posao ali morao je jesti a želudac ne pita što si radio.
Iznenadio se kada je opazio prve sjedine, a nekako vrlo brzo i cijeli pramen.
Zakleo bi se, u trenu je posijedio, dok se promatrao u zrcalu iznajmljene bečke sobe.
Promatrao je s nevjericom svoje prste, već pomalo otkazuju, od gitare je davno digao ruke, no britvu još nekako drži.
Kada više nije mogao istrpjeti dernjavu gazda, zbog čega tako sporo šiša ili brije, spakirao je svoje sitnice i vratio se u ono sivo mjesto.
Nitko ga nije prepoznao, toliko se tog prepoznavanja užasavao. Mjesto se proljepšalo, izgradilo.
Tamo gdje se je nalazila u središtu Makarinova radnja, nova zgrada od tri kata, u prizemlju brijačnica.
Pogledao je kroz staklo. Prepuna mušterija. Radi se na tri stolca.
Ušao je, pozdravio i sjeo.
Ljudi su otpozdravili. Prekinuo je za trenutak njihov razgovor o svemu i svačemu.
Kada je došao red na njega, Hibler je sjeo i rekao.
-Šišanje i brijanje.
Mladi brijač brzo ga je uredio, zahvalio se s osmijehom i uzeo neveliku napojnicu.
-Vjerujem da ste zadovoljni gospodine?
-Svakako, svakako, no recite mi, nije li ovdje u blizini bila ona Makarinova brijačnica?
-Oh da, da, baš na ovome mjestu.
-Što se dogodilo’, upita brijača Hibler.
-Znate, ta kriza i sve ostalo. Kažu da sada u mjestu živi jako malo potomaka starog stanovništva. Došli su mnogi kao i ja i evo nas.
-A što je bilo s Makarinom?
-On je davno, davno umro a njega onda naslijedio neki Hibler. Vidite, njemu je Makarin sve ostavio a ovaj je to prodao i otišao u svijet.
-I?
-I ništa. Makarin je umro a ovome se izgubio svaki trag. Taj Hibler je navodno učio svirati gitaru kod Mareka. I Marek je odavno umro. Kažu neki da je taj Hibler otišao svirati po svijetu.
-I?
-I izgleda da je odsvirao svoje.

Hibler je to popodne posjetio i rodno selo pod gorom. Stare kućice više nije bilo.
Saznao je kako od starih više nema nikoga, raselili su se po svijetu, a došli su ovi s gore i izgradili novu kuću.
Dok se vraćao prašnjavim putom Hibler osjeti kako mu nedostaje zraka, sjedne pored puta u hlad i samo se prevali.

 

I I

Kao da su mu se kapci zalijepili, Karlo je jedva progledao i opazio, visoko iznad, bijeli, ravni svod.
-Što je to?, – mrmljao je. Što je to?
Tada, na ramenu osjeti blagi dodir.
-Ah, hvala Gospodinu, probudili ste se napokon.
Karlo nakrene glavu prema glasu i ugleda časnu sestru. Ona je položila ruku na njegovo rame.
Karlo je gleda i ne razumije što se događa.
-Ja sam sestra Amalija.
-Ja, ja sam….muca Karlo.
-Radije šutite i odmarajte se.
-Gdje sam sestro?
Amalija se nasmije i Karlu se njezino lice učini čudesno lijepim.
-Vi ste u ubožnici.
-Što se dogodilo?, ustrašeno će Karlo.
-Prije dosta dana seljani su vas našli bez svijesti u onom selu ispod gore. Kako vas nitko nije poznavao, donijeli su vas ovdje a mi smo se uz Božju pomoć potrudili i pomogli vašem napaćenom tijelu.
Oprostite, evo ovdje su sve vaše stvari. Ja sam bila osobno protiv da bilo tko prekapa po njima. No moram reći, vi ste strašno poznati. Osobito vaše ruke. Kao da sam vaše ruke već negdje vidjela.
-Da, nevoljko se nasmije Karlo. Ja sam Karlo Hibler.
-Karlo Hibler, brijač, raširi oči Amalija.
-Da, taj brijač.
-Vi ste davno otišli?
-Jako davno, sestro Amalija, jako davno. Potucao sam se po svijetu i sada se ovako jadan i iznemogao vratio.
-Da, da, suosjećajno će Amalija.
-No, kada sam se vratio i vidio da od onoga svijeta koji sam odavno ovdje ostavio, nije ostalo gotovo ništa, nešto me presjeklo, tamo na onoj cesti.
-I sada ste ovdje koliko toliko zbrinuti, – sa smiješkom će Amalija.- Liječnik je rekao kako ste užasno iscrpljeni, ali da ima nade za vaš oporavak. Ostajete ovdje dok ne prizdravite.
-A onda?
-A onda ćemo nešto naći nešto za vas i vidjeti što ćemo dalje.
Karlo Hibler se mukotrpno oporavljao u ubožnici. Naporno je ustajao, sve dok se nije posve otrgnuo od ubožničkog ležaja.
Jučer ga je pozvao svećenik i kratko mu rekao.
-Sestra Amalija vas preporučuje. Mogli bi pomagati u ubožnici, još ste u snazi. Dobit ćete uz smješta i hranu i nešto novca.
-Hvala velečasni, hvala.
-Nisam čuo vaše ime, kaže mu svećenik.
-Mrak, Ivan Mrak, velečasni.
-U redu, gospodine Mrak, primimo se posla.
I tako je Hibler Mrak ostao u ubožnici s tajnim identitetom, pomažući svima ali najviše dragoj sestri Amaliji.
Posla je bilo kroz cijeli dan a ponekad i noću. Ubožnica je većinom bila puna, katkada i prepuna, no uvijek se našlo mjesto za nesretnike.
Jednom mu je župnik u prolazu samo dobacio.
-Šteta što više ne svirate. Možda bi mogli koga i obrijati.
Hibler je zabezeknuto gledao u svećenika, ovaj je zastao i tiho nastavio.
-Ja sam kao dječak dolazio u vašu, Makarinovu brijačnicu. Kao dječak silno sam vam zavidio na vještini sviranja gitare.
Hibler samo odmahne rukom a svećenik ode.
Takve mirne, jednolične godine uistinu strelovito prolijeću. Hibler je sve teže podnosio svoju opaku starost i dalje se neprestano motajući po ubožnici.
Neki su dan ispratili sestru Amaliju. O Bože, koliko je plakao za njom. Ljudi su se na sprovodu pitali, začuđeni, zašto ovaj starac toliko plače za Amalijom.
Ponekad prošeće grad, navrati i do one nove brijačnice, samo sluša što mušterije govore i šuti.
-Sjećate li se vi gospodine Mrak, Hiblera, brijača koji je naslijedio Makarina?
-Ne. Ja nisam iz ovih krajeva, ja sam rođen u selu ispod gore, na poznajem ovaj kraj baš dobro.
-Eh taj Hibler, nastavljao bi ovaj- taj je bio pravo čudo. Znate, došao je gole guzice. Makarin ga je svemu naučio, njemu je sve i ostavio i kuću i brijačnicu a ovaj je sve to rasprodao, uzeo gitaru i otišao u svijet.
-I što je bilo s tim Hiblerom?
-Što je bilo- protupitanjem odgovori dosadni.
-Da, što je bilo?
-Nestao je, izmaglio, sigurno je potrošio sve ono bogatstvo i sada negdje talambasa po ofucanoj gitari.
-Sigurni ste gospodine?- tužno će Karlo.
-Siguran sa, a što bi drugo moglo biti.

Hibler Mrak sjedi u svojoj sobici i razmišlja o kutu groblja gdje sahranjuju sve one koji nemaju svoga groba i misli kako će tamo biti sa svima koje je poznavao opet zajedno. Najprije se mora ispričati gazdi Makarinu i njegovoj Marti, nije očekivao da će baš tako sve ispasti i s njima se sresti u ovakvim okolnostima.

 

I I I

Na žalost, Hibler bi drhtao od muke dok bi o tome razmišljao, anđeo smrti zaobilazio je vrata na njegovoj maloj sobici u ubožnici.
-Zašto me već jednom ne posjetiš tamni i okončajmo ovu bijedu zauvijek? Zašto te nema crni?
Tako je sve češće ridao Karlo Hibler ili Ivan Mrak u tami, iznemogao, tegobno osjećajući patnje izmorenog tijela.
O svojoj duši, o kojoj se tako zdušno brinula sestra Amalije, poslije njezine smrti nije razmišljao, vjerovao je kako je otišla skupa s Amalijom u nepovrat a njemu je preostalo samo tijelo, kožna vreća s nekoliko škripavih kostiju.
Sasvim nedavno, san mu je donio neočekivanu radost.
Stajao je, jasno je vidio svoje dječje, bose noge ispod velike kruške pored njihove kuće, tu ispod gore i vidio je kako podiže glavu prema krošnji ne li opazio najbliži plod koji će u trenu pojesti.
Oh kako su te kruške imale lijepi okus. Nikada nije jeo bolje kruške. Ponekad bi u snu začuo ne posve razgovijetno razgovor oca i Makarina. Otac ga nudi za šegrta.
U tim momentima je bio posve siguran kako će se na njega baš tada spustiti crni i prekriti ga tamom.
No, nitko nije dolazio a Hibleru se sve više gadilo onemoćalo, neprepoznatljivo tijelo. Sasvim je zaboravio na svoju jedinu ljubav, vreli osjećaji izblijedili su, od gitare nije preostao niti jedan ton.
I dalje je mukotrpno živio, ponešto i pomagao sestrama i novome svećeniku, onaj koji ga je primio otišao je u grad, govorilo se kako će on biti novi biskup.
Mjesto u koje je davno pristigao, proširilo se i sliči pomalo gradu.
Hibler rijetko odlazi u mjesto, ionako nikoga ne poznaje, on je suvišan njima o oni njemu.
Najveći dio dana provodi u sobici i čita životopise svetaca i čeka s radošću noć kada će se iznova zateći ispod velike kruške i s nadom kako će se napokon tama spustiti na njega.

 

I V

Priča o Mareku

Egon Marek, profesionalni vojni glazbenik, natporučnik po činu, djelatna vojna osoba pred kojom je izvrsna karijera, vrhunski trubač, potajno sklon gitari, na željezničkoj postaji, okružen mnoštvom čeka vlak koji će ga odvesti na još jedno putovanje u daleku i dosadnu provinciju.
Ponekad je po zapovijedi odlazio u udaljene gradove i u garnizonima ustrojavao vojne orkestre ili popravljao loš dojam, kako bi u gotovo svakoj prigodi bili u mogućnosti izvesti nekoliko koračnica.
Takva je njegova vojna služba.
Egon Marek potječe iz glazbene obitelji i s očeve i s majčine strane. Završio je Glazbenu akademiju u Pragu i pristupio carskoj i kraljevskoj vojsci. Na početku karijere dosta se je seljakao, natežući se s netalentiranim glazbenicima. S vremenom se izvještio pa nije toliko inzistirao na kvaliteti već se odlučio za kvantitetu.
-Neka znaju kako tako odsvirati pet stvari, bit će sasvim dovoljno. Nitko ih i neće slušati duže.
Tako je doista i bilo.
Više instance su bile zadovoljne njegovim poslom, nedavno je i unaprijeđen u natporučnika, znatno prije propisa,
Jučer je dobio zapovijed da u gotovo nemogućim uvjetima, s malo sposobnih glazbenika ustroji orkestar i od te skupine učini propisanu postrojbu u dalekom gradu, smještenom usred križanja nekoliko rijeka s brojnom posadom.
Stjecajem okolnosti, uvijek je bilo više glazbenika od potrebnoga, no u tome gradu to nije bio slučaj.
Na peronu čuje mnoge uznemirujuće riječi. Ljudi oko njega osjećaju izravnu opasnost od rata a on ide ustrojiti orkestar.
Marek se uopće ne obazire na te glasine i glasove, ne obraća nikakvu pozornost. Razmišlja o često izrečenim riječima kako mu odora krasno stoji, kao salivena i da je kao glazbenik, osoba s puno mogućnosti u budućnosti.

Nije radio duže od dva tjedna s novim glazbenicima, bezuspješno i bez neke nade kada je obaviješten da mora hitro u komandu mjesta.
General ih je izvijestio prisutne časnike o izbijanju rata.
Sve su postrojbe dobile precizne upute pa i njegov nepostojeći orkestar.

Do kraja dugotrajnog, krvavog rata Marek je samo svirao ili dirigirao raznolikim orkestrima sve dok kruna nije proglasila primirje pa i završetak sukoba.
Baš mu je bilo neobično, da se u tim trenucima zatekao u onom četveroriječnom gradu u dubokoj provinciji s nekim nemogućim orkestrom.
Kada se carstvo raspalo, skinuo je nijemo svoju odoru i pokušao se kao civil vratiti u središte nekadašnjeg carstva.
Glad, bolest, nemoć, iznova su ga potjerali natrag u ono dosadno, provincijsko mjesto. Jednostavno su ga prilike u glavnome gradu užasnule i on je zapravo pobjegao u smrdljivu učmalost provincije ne mogavši sebi objasniti zašto se vratio. Znao je jedino da ima blizu četrdeset godina i da zapravo ima tek nekoliko novčića u džepu.
Nerado se kasnije sjećao tih dana. Spasila ga je glazba.,
Oformio je orkestar od bivših vojnih glazbenika, pa su unaokolo svirali za sitniš, tek za prehraniti se.
Na kraju je od orkestra preostao samo on. Nedavno mu je brijač Makarin predložio neka podučava njegova šegrta , doista se tome veselio.
Dječak je brzo stasao i uskoro je zajedno s Marekom i još s nekima svirao na različitim proslavama, vjenčanjima i sprovodima.
Malo tko je u mjestu znao kako je Egon Marek nekada bio važna osoba u glazbenom životu carstva, pa i on sam na to je zaboravljao, ponekad mu se činilo, kao da je sam sve to izmislio.
Kada bi ponegdje začuo taktove orkestra kako stupa ulicama, zatreperilo bi mu srce, pomislio bi.
-Za ove ima nade.
Tada bi se sjetio svojih davnih, blistavih početaka. S nevjericom se pitao, gdje se izgubio sjaj njegova života i što radi ovdje, zaboravljen od svih, na rubu svijeta.
Koliko toliko, pronalazio je zadovoljstvo svirajući ali i živeći kao lokalni svirač, koga doista nitko nije doživljavao ka osobu koja je bila natporučnik carske i kraljevske vojske, već samo kao zgubidana koji se ne bavi ničim korisnim.
Marek je i sve one fine geste u ponašanju istisnuo, čineći se sam sebi neprepoznatljivim.

 

V

Marek II

I tada, kada je već duboko i izgledalo je duboko utonuo u kaljužu promašena života, dogodilo se nešto neobično. Direktor gimnazije predložio je Mareku, neka započne raditi u gimnaziji, obrazovan je, dovoljno mlad da s nestašnom djecom izađe na kraj a ni plaća nije loša.
Gospodin direktor ima u vidu i jedan stan blizu škole koji bi se povoljno mogao iznajmiti a sigurno bi odgovarao gospodinu Mareku, profesionalnom glazbeniku,
Uostalom, mogao bi u školi oformiti orkestar, ima tu puno posla, samo neka što prije prihvati ponudu.
Doista, nije mogao drugo već prihvatiti velikodušnu ponudu. Vlast je već provjerila njegov vojni put, kao vojnik on im nije značio ništa a kao glazbenik bio im je vrlo zanimljiv, njihove je derane trebalo pomalo pripremati pa i kroz glazbu za vremena koja dolaze.
Stan u koji se uselio bio je udoban, u tihoj ulici s gotovo nečujnim stanovnicima i namješten tako da mu se odmah svidio.
No direktor je kod Marekovog stupanja a posao, tiho mu šapnuo.
-Vi ste gospodin, bivši natporučnik. Nema sviranja unaokolo, ni za kakve novce.
-U redu gospodine, skrušeno se složi Egon Marek.
Ubrzo mu je najbolji mjesni krojač sašio dva odijela, oba tamna, jedno za svaki dan a drugo za svečane prigode..
Marek se vrlo lako, bez ikakvih teškoća uklopio u novi život, škola mu nije oduzimala ni puno vremena a ni snage, noći je provodio u finom stanu, sve češće pomišljajući na prve note koje je davno zapisao, nastojeći otkriti ima li dara za komponiranje.
Nastojao je od samoga početka sa svima u gimnaziji razviti pristojni, kolegijalni odnos, što mu i nije bilo teško.
U međuvremenu je uspio zapisati i prve taktove koji su mu skakutali u mislima.
-Dobro je Marek, dobro, pomišljao je ponekad gimnazijski profesor glazbe.
Naravno, rad u školi donosio je i obilje društvenoga života pa tako ni njegovo odmjereno ponašanje nije moglo ostati nezamijećeno.
Čuo je s raznih strana kakO je zapeo za oko, da tako kažemo, kćeri ovoga ili onoga, koja je mlađa ili starija, bogata ili imućna, iz bolje porodice ili još utjecajnije.
On bi se na to uglađeno smješkao, sjećajući se raznovrsne galerije likova s kojima se susretao, bez ikakvih obaveza, tek da utoli žeđ svoga tijela.
I tada je jednostavno odlučio. Kćer gradskog vijećnika Tomasa, Veronika, oduvijek mu se činila nekako najprivlačnijom, pa je njoj u tajnosti i posvetio svoju prvu kompoziciju.
Djevojka smeđe kose, tamnih očiju, otmjena i nježna, bila je Marekov izbor.

Već se pomalo Marek umorio i škole i glazbe, iako je sada već direktor gimnazije. Ima s Veronikom dvoje djece Emiliju i Josipa. Svakodnevno dirigira i profilira mlade glazbenike.
Jučer je navršio pedeset godina i nikada se nije osjećao tako loše.
Njihov veliki, prostrani stan, sa svojim cjelokupnim volumenom, legao je na njega i ne da mu disati.
Prekriven je hladnim znojem, osjeća hladnoću i nelagodu.
-Što to ne valja Marek?,-šapće sam sebi.
-Ništa ne valja- odgovara sebi. –I ti bi trebao kao i onaj Hibler otići u svijet, u potpunu slobodu a ne se odlučiti za ovaj grozni zatvor od svakodnevna života. Kakav jadan život Marek, sažaljeva sam sebe.
Veronika ga nastoji razveseliti, opažajući njegova mračna raspoloženja,
No u Mareku tinja neki gadni crni dim i upozorava na propast.
-Što ne valja Marek, što te guši?
Svakodnevno se propituje, iz dana u dan, sve lošijeg izgleda profesor glazbe.

I tako nezadovoljan s ovim svijetom, napustio ga je Egon Marek, gimnazijski profesor glazbe, direktor gimnazije u pedeset drugoj godini života.
Čulo se poslije, od srca, od neke nepoznate tuge a ljudi su se čudili, bavio se je s onim što najviše voli a to je glazba, živio je u lijepom, velikom stanu, ne zbog njegove plaće već zbog njezina bogatstva i opet je bio nesretan a tko bi svima ugodio, zaključivali su radoznalci i vraćali se u susret svojim stvarnim problemima.

 

V I

Veronika

Veroniku nije iznenadila, za druge tako iznenadna nagla i bezrazložna smrt a za nju primjereni kraj života njezina supruga Egona Mareka., glazbenika, tako ga je ona ponekad u svojim razmišljanjima nazivala.
Zapravo, nikada nije uspjela a niti mogla razumjeti, niti shvaćala Egona. On je uvijek ostao na pristojnoj distanci od svih pa i od nje.
Egon je za nju zauvijek ostao u nekom svom, nepostojećem svijetu.
Rijetko je kada pričao o svojim vojničkim danima, o vremenima kada je s ponosom nosio sjajnu odoru, tek spominjući imena mjesta gdje je s mukom ustrojio orkestar i s njim nastupao pred uvaženima pobirući pljesak za svoj nadljudski napor.
Jednako je rijetko pričao i o danima kada je šutke svukao odoru i živio od svirke po raznnoraznim jazbinama, gotovo na rubu egzistencije.
No, Veroniku je od samoga početka privuklo njegovo držanje, dakle od trenutka kada ga je prvi puta vidjela dok se sa svojom glazbenom grupom vraćao s noćne svirke a ona išla s obitelji u crkvu.
Prošli su jedno pored drugoga, on ju je zamijetio, nasmijao se i podigao šešir.
Zbunila se na tren.
-Oče, tko je ovaj čovjek s gitarom?
-Ah, odmahne rukom vijećnik Tomas, propalica i zgubidan.
-Ne odaje takav dojam oče.
-Da, da, kažu neki da je nekada bio u onom carstvu, natporučnik, profesionalni vojni glazbenik. Čuo sam kako se priča da je završio akademiju u pragu. O nje mu se inače svašta priča.
-Da, oče.

Ponovno su se susreli dva tjedna kasnije, dok je Marek sa svojima svirao u povodu lokalne proslave na gradskom trgu.
Veronika ga je radoznalo promatrala iz daljine s nekoliko svojih prijateljica. Malo bolja gospoda uvijek su se držala po strani, ne miješajući se odviše s narodom.
Doista se Marek isticao u toj grupi svirača.
Kada je obnovljen rad gimnazije, lako se uočilo kako nedostaje pravog, stručnog kadra.
Nova vlast tražila je na sve strane podobne i sposobne, no nikako nije uspijevala u cjelosti složiti cjeloviti nastavnički kadar a propisi nisu dopuštali početak rada bez kvalificirana osoblja.
Netko se dosjetio ili je to bila baš Veronika, bivšeg natporučnika Egona Mareka, profesionalnog vojnog glazbenika, koji se ovih godina uglavnom potucao od jedne do druge svirke, tonući sve dublje u propast, slabo obučen, zapravo sve zapušteniji i gladniji ali uvijek pored neke boce koje je kružila u skupini svirača.
Direktor gimnazije ga je u posljednji trenutak otrgnuo s dna i vratio ga u pristojni građanski život.
Vrijeme je vrlo brzo pokazalo koje je njegovo pravo lice, lice novoga profesora glazbe u gimnaziji, naime, pred njima je bio uglađeni gospodin srednjih godina s primjerenim rječnikom i manirama iz daleka svijeta.
U takvim okolnostima Veronika Tomas se posve lako i bez teškoća približila Egonu Mareku, susrećući se s njim na nekoliko mjesta u gradu, tamo gdje se gospoda obično i nalaze i odijeljeni su od obična puka.
-Doista je šarm gospodina Mareka neodoljiv-šapnula je jednom Veronika Antoniji Libkovski, svojoj najboljoj prijateljici.
-Ali draga, pa on je stariji od tebe umalo dvadeset godina- začuđeno će i u nevjerici Antonija.
-Da, da-nasmije se Veronika- ali još uvijek je gospodin Marek najmarkantniji slobodni muškarac u našem gradu.
-Tu si potpuno u pravu,- složi se Antonija.

I uistinu, gotovo za nikoga nije bilo iznenađenje kada su se Veronika i Egon vjenčali u mjesnoj crkvi, ona iz imućne obitelji gradskog vijećnika Tomasa, on profesor glazbe i bivši natporučnik.
Uskoro se rodila Emilija i nepunu godinu kasnije i dječak Josip.

Obitelj Marek živjela je u otmjenom stanu, na prvome katu u Riječkoj ulici s poslugom. Namješteni stan darovao im je Veronikin otac.
Doista, o njima se pričalo kao o skladnoj i finoj građanskoj obitelji s dvoje male jece, ona je tako lijepa i profinjena a on je pravi gosopodin.
No, iza te građanske fasade, Veronika je bila silno nezadovoljna svojim brakom, imala je čvrsti dojam kako je suprug uopće ne primjećuje nakon škole i objeda odlazi u svoju radnu sobu i ponekad se začuje zvuk klavira, komponira i izlaZi iz nje, duboko u noć, tiho se uvlačeći u krevet gdje već ona odavno spava, ne dočekavši budna njegov dolazak.
Vječito odsutan, nikada povišena tona, sjedio bi nasuprot nje za objedom, rijetko bi je kratko pogledao i to oNda kada bi je zamolio za malo soli.
Veronika je pokušavala razumjeti i to kako je on umjetnik i kako je on jednostavno istrgnut iz svijeta koji je prestao postojati. No nije mogla shvatiti njegovu duhovnu nenazočnost dok je njegovo tijelo sjedilo za stolom.
Egon je zapravo poslije Josipova rođenja, izgubio svaki interes za njezinim dodirom, iako su i dalje dijelili spavaću sobu.
Odmicao bi se do ruba ležaja, okrećući joj leđa, u tišini.
No, svejedno, Veronika se nikome nije mogla požaliti na Egonovu udaljenost i ravnodušnost. Od kada je postao profesor glazbe, nije se više sastajao s onim svojim sviračima, nije odlazio nigdje bez nje, no najčešće je bio sam sa sobom u svojoj radnoj sobi ili je samo tjelesno prateći zu šetnjama po gradu.
Podržala je svesrdno kod svoga oca Egonovu kandidaturu za direktora gimnazije.
I te večeri, kada se on po prvi puta požalio da ga nešto strašno pritiska u grudima, ona je spoznala svu promašenost svoga braka, svoga života.
Gorko se nasmijala, svi su joj zavidjeli na ovakvom životu a ona bi se odmah mijenjala sa svakim.
Egon Marek je sahranjen dostojno a uplakana supruga razmišljala je o svojoj slobodi, stečenoj nakon toliko muka.

Nije odoljela svojim nagonima i instinktima u lječilištu, gdje se oporavljala iznenadne smrti supruga i upustila se u tajnu vezu s doktorom Horvatom, nešto starijim od nje,
U lječilištu je ostala gotovo dva mjeseca, prazneći svoje nagomilanbe frustracije, najčešće u liječnikovom apartmanu.

Otišla je bez pozdrava. Pomalo joj je i liječnik bio dosadan, htio joj je doći još bliže, preblizu i to nije mogla otrpjeti. Liječnik ju je želio posjedovati cijelu i dušu i tijelo.Kasnije se znala ponekad u nekom lječilištu susresti s nekim, punim života.
U svome gradu njezina slika udovice s malom djecom nije smjela biti dovedena u pitanje.
U posljednje se vrijeme sve češće prisjeća fine suzdržanosti svoga pokojnog supruga , doista, pravi gospodin.

 

 

 

Krugovi lijeve i desne strane

Karlo Konti i danas je nezadovoljan bespoštedno, grčevito gužvao papire različitih formata s tek započetim crtežima, pripremajući se za ciklus ulja, koji je već dugo odgađao, uvijek se opravdavajući svakodnevnim obavezama jer od nečega se mora živjeti i napokon preživjeti u ovim opakim , nesmiljenim vremenima.
Ništa ili gotovo ništa nije mu polazilo za rukom. Linije koje je izvlačio kontinuirano su se odupirale i kretale prema samo sebi znanim točkama, otimajući se i uspješno bježeći izvan dosega njegove ideje.
U posljednje vrijeme razmišljao je o seriji slika s dominantno prekriženim linijama, koje bi se jasno opažale u nekoliko razina.
No, linije se nisu dodirivale i presijecale, onako kako je želio.
Tek na rijetkim pokušajima poneki sraz linija dao je naslutiti, kako bi se ponešto ipak moglo dogoditi.
Rezultat cijeloga jutra bila je tek poveća hrpa odbačenih zgužvanih papira iza njegovih leđa.
Odgurnuo se od stola i ustao naglo.
U tome trenutku jednostavno nije znao što učiniti. Prići prozoru i pogledati dolje, niz ulicu, možda ugleda detalj koji će mu se učiniti zanimljivim ili otići u malu kuhinju atelijera i popiti čašu mlake vode ili bolje, pola čaše bijeloga vina ili iznova sjesti za stol i početi crtati i opet se mučiti, trpjeti vlastitu nemoć.
Naime, Karlo Konti, akademski slikar, star četrdeset i dvije godine, s tek dvije, ne odviše zapažene samostalne izložbe, izdržavao se povremenim poslovima oko uređenja scene na lokalnoj televiziji, uglavnom zanemarujući slikarstvo.
Godinama je bezuspješno pokušavao realizirati, napokon naslikati jedan seriozan ciklus ulja, samosvojan i osebujan i koji ne bi po ničemu sličio drugima i bio bi novost. No, naravno, ništa od toga se nije dogodilo.
Ispočetka je vrlo teško podnosio nepodnošljivo razočarenje, ali vremenom se navikao na stalno prisutni gorki okus neuspjeha i nekako kao da ga više nije ni zamjećivao iako je nedvojbeno osjećao njegov neugodni miris pravilno raspoređen u cijelom volumenu atelijera.
Pa ni ovi današnji pokušaji, koji se tek u naznakama obećavali, na kraju mu nisu ponudili ništa osobito. Nastala je tek poveća nakupina zgužvanih papira. Pomislio je, šteta toliko uništenog dobrog i skupog papira. Ipak, pomalo je bio zadovoljan, radio je predano cijelo prijepodne, ne odmičući se od radne površine stola, kontinuirano se suočavajući s podmuklom bjelinom papira.
Ustao je odlučno s idejom koja se je sve jače uobličavala, odustani, nije ti prvi put.
Osvrnuo se i pogledao nakupinu loptica od papira. Doista ih je snažno zgužvao pretvarajući ih u skoro pravilne kugle s tek poneki rubom koji je smjelo izvirivao, nepokoran.
Pokupio ih je i bacio u koš.
Zapravo, možda je ovo najbolji trenutak da se pozabavi čišćenjem atelijera i izbaci iz njega sve suvišno, sve ono što mu nikada više neće trebati a toga je mnogo.
Cijelo poslijepodne prekopavao je po brojnim ladicama i policama, žustro bacajući umalo cijeli njihov sadržaj. Tek kratki pogled bio mu je dovoljan, baciti ili ostaviti.
Navečer je sa stanovitom skepsom pregledao preostalo, nekoliko ulja iz davnih vremena, dvije, u stvari tri mape crteža, pet nedefiniranih skulptura.
Iste se večeri riješio nekoliko do vrha napunjenih plastičnih vreća, bacivši ih sa sadističkom radošću u spremnik za smeće.
Polako se uspinjao prema atelijeru, osjećajući sasvim jasno, kako se riješio golema tereta koji ga je godinama bezdušno pritiskao, gušio. Ušao je nekako s oprezom u poluprazni atelijer, pomno pregledavajući dio po dio, zid po zid. Dobro pročišćen, mrmljao je zadovoljno.
Te je noći usnuo čudan san, nalazi se u nepoznatom prostoru, jednostavnih oblika i praznog volumena.
Sjećao se, san je dugo trajao a on je samo stajao usred te praznine, nepomičan.
Idućeg jutra, srećom je imao nešto obaveza na lokalnoj televiziji. Mučeći se s produkcijom, koja nikada nije imala dovoljno sredstava, rješavao je nagomilane probleme, unaprijed im se radujući, barem nije mislio o svom jadnom slikanju i praznom atelijeru.
Obaveze su ga zadržale do kasnog popodneva, osjećao je tiho zadovoljstvo, obavio je dobro sve što se od njega tražilo i očekivalo, dapače, prije koji sat je potpisao novi ugovor o suradnji.
Ipak, poslije ovako dobrog dana možda bi se mogao suočiti s pustinjom atelijera. Mogao bi poslušati malo glazbe. U garsonijeru, u kojoj je decenijima živio, nije mu se žurilo.
Odabrao je nekoliko snimaka klasične glazbe iz različitih razdoblja i sjeo u udobnu fotelju u kutu atelijera nasuprot jedinog velikog prozora i prinio ustima čašu s bijelim vinom.
Prvi tonovi sljubili su se s finom aromom vina, opuštajući ga.
Tek kasno navečer začuo je prigušeni zvuk kapanja, ustao je i iznenađen ugledao usred sobe, na podu, nekoliko većih mrlja, krug do kruga. Nije ni opazio da vani kiši.
Kao da su se krugovi nadomještali, promatrao ih je Karlo iznenađen, kao da su slijedili jedan drugoga.
Tu postoji neki red, unutarnja logika, pravi ustroj.
Obrisao je pod, srećom je kapanje prestalo, krov je izdržao, no morati će ga dati popraviti i to već od prvog većeg honorara.
Naravno, kada imaš atelijer u potkrovlju, nije čudno kada se nešto ovako desi.
Dok je čistio pod i pregledavao strop, Karlo je razmišljao o neobičnoj povezanosti krugova.
To će biti novi ciklus, niz slika s različitim veličinama crnih krugova na bijeloj podlozi. Izložiti će ih u dva reda, posjetitelji će najprije ugledati dva niza, s lijeve i desne strane a zatim i stupiti između njih. A slike s krugovima, one bi se morale okretati, slijedeći svoju nevidljivu kružnicu.
Potpisati će se kao Conti a ne Konti, možda bi dobro zvučalo Carlos Conti, ne, bolje je Karlo Conti, mogu ga zvati KC.
Sjeo je za stol i brzo počeo skicirati krugove u nizu, najprije posve male pa sve veće da bi onaj posljednji gotovo posve pokrivao cijeli prostor crteža, tek u kutovima se opažala bjelina, govoreći, kako je ipak riječ o krugu.
Cijelu je noć grozničavo radio, da bi pred jutro izdvojio za lijevu stranu deset crteža rastućih krugova i za desnu stranu, dvanaest krugova, kontinuiranog smanjivanja,
Da, deset i dvanaest, na formatima, sto puta sto dvadeset centimetara.
Ime ciklusa se samo nametnulo, Krugovi lijeve i desne strane.
Nikada se ovako snažno nije veselio slikanju.
Relativno je brzo odredio različite veličine rastućih i smanjujućih krugova, za lijevu i za desnu stranu.
Najprije je bijelom bojom prekrio deset platna lijeve a zatim i dvanaest platna desne strane.
Odustao je od ulja, akril je bio puno pogodniji, brži.
U nepuna dva tjedna, završio je dvadeset i dvije slike u akrilu, potpisane s Conti.
Krugovi lijeve strane bili su označeni rimskim brojevima, od jedan do deset, a Krugovi desne strane arapskim brojevima, od jedan do dvanaest.
Večeras je zgusnuto poredao slike, po prvi put i bio je zadovoljan viđenim i s lijevom i s desnom stranom i s rastućim i sa smanjujućim krugovima.
Slike će postaviti na držače i moći će se okretati poput propelera.
Srećom po Karla, ugledna Gradska galerija imala je posve neočekivano u idućem mjesecu prazni termin, pozvani autor nije dovršio najavljene RADOVE.
Kustos Gradske galerije nije bio pretjerano oduševljen ciklusom Krugova, no bilo je nešto u tim stranama, lijevoj i desnoj.
Kada je Karlo postavio slike i pokrenuo rotaciju Krugova lijeve i desne strane, kustos je s određenom dozom neugode, osjetio iritantnost izloženih slika. Cijela instalacija doimala se izazivački, netrpeljivo.
Otvorenje je prošlo mlako, bez ikakva uzbuđenja s malo uzvanika i žamora, sve dok pomalo pripit, kritičar Dnevnog lista, s čašom u ruci nije sam započeo vrtjeti slike, neprestano hodajući od jedne do druge, pokrećući iznova njihovo kruženje.
Zamolio je tada Karla, neka on kontinuirano vrti slike dok ih on pomno promatra, svaku stranu posebice a zatim kao cjelinu, neprestano prazneći čaše, šuteći.
Karlo je sa strahom promatrao ukočeno kritičarevo lice.
Ovaj je ispio još jednu čašu i sasvim tiho rekao.
-Da, da.
I otišao.
Ujutro je Karlo odmah kupio najnoviji broj Gradskog lista, no o izložbi ni riječi, pa ni sutra, niti prekosutra.
Tek četvrti dan, Karlo je pronašao kritičarev osvrt, popraćen s dvije ilustracije, Karlovom fotografije i izvrsnom snimkom cijele instalacije Krugova.
Dok je čitao tekst Karlu je postalo neugodno, osjećao je znoj svugdje po tijelu.
Kritičar je više pisao o sebi, no o izložbi je doslovce rekao na samome kraju, fenomenalno, hrabro i uzbuđujuće. Iskreno je kaže napisao kako je začuđen erupcijom moći koja se rijetko viđa, pitajući kako nismo već prije zapazili nesvakidašnji, neobuzdani talent Karla Contija., kreatora Krugova lijeve i desne strane.
Naravno, reakcija na kritičarev osvrt bila je puna galerija posjetitelja s ponekim diskretnim upitom kustosu, kakve su cijene ili molim vas broj telefona gospodina Contija ili kada mi možete ugovoriti susret s umjetnikom ili najavite slikaru neka me posjeti ili kada se slike mogu odnijeti ili mogu li se kupiti pojedinačno ili samo lijeva ili desna strana ili pak zajedno?
Zaredale su većinom vrlo pozitivne kritike u drugim medijima, brojni razgovori na nacionalnoj televiziji i radio postajama. Istodobno je dogovoren produžetak izlaganja Krugova u Gradskoj galeriji te nekoliko nastupa kako u domovini tako i u dvije galerije u susjednim zemljama.
U tom razdoblju Karlo je po vrlo dobrim cijenama u potpunosti ispraznio atelijer, naime, sva ulja, crteži i skulpture prodao je što muzejima, galerijama i nizu pojedinaca.
Posrećilo mu se i sa ženama, upoznao je a s nekima se neko vrijeme ozbiljnije družio, uživajući u novom životu, bez ikakvih ograda, neštedimice.
Preselio se u lijepi, otmjeni stan u Visokoj ulici i uredio atelijer u istoj zgradi, u potkrovlju.
No, već mjesecima ili možda duže, ni sam nije znao, nije povukao niti jednu liniju, nije zaprljao prste bojom.
Uopće nije osjećao potrebu za slikanjem, crtanjem. Nije ga zanimalo ništa što je bilo vezano za bilo koji element umjetnosti.
Opijen je bio lijepim ženama koje su se najprije izdaleka divile njegovom opusu Krugova a zatim i njegovom tako složenom karakteru, njegovoj blagosti i finoći i neobuzdanom temperamentu koji je ponekad graničio s grubošću.
Ipak se nekako otrgnuo svemu tome i započeo raditi, pa kako bude, mislio je, na ciklusu Prekriženih linija u ulju, u srednjem formatu, kako je isplanirao.
Ciklus se vrlo sporo ukazivao, sukob, sučeljavanje dominantnih linija tegobno se razvijao.
Ipak, tijekom te godine uspio je zaokružiti ciklus Prekriženih linija u trideset i tri slike, sve istih formata, pedeset puta sedamdeset centimetara, ne osvrćući se previše na učinjeno, na kraju krajeva, on je Karlo Conti, stvaratelj impresivnog ciklusa Krugova.
Izložba Prekriženih linija postavljena je ubrzo u prestižnoj Nacionalnoj galeriji, odmjereno raširena u cijelosti lijevoga krila na prvome katu.
Kritike su bile korektne, pristojne i prijateljski intonirane. Puno veće zanimanje izazvala je vijest kako je Nacionalna galerija po nepoznatoj cijeni, samo se pretpostavljalo koliko je visoka, otkupila ciklus Krugova lijeve i desne strane i uvrstila ga odmah u stalni postav suvremene umjetnosti.
Slijedila su brojna putovanja s postavom Prekriženih linija. Konti je i dalje čest medijski gost. U tim se prigodama dobro snalazi, osobito pazi kako se ne bi ponavljao.
No s gorčinom je shvaćao, teško prihvaćajući spoznaju kako se posve odvojio od slikanja, bio je bez ikakve ideje, ništa mu nije padalo na pamet, bio je potpuno suh, prazan.
Počeo je odlaziti u Nacionalnu galeriju promatrajući iz raznih kutova postavljeni ciklus Krugova, dodirujući slike, jednu za drugom, rotirajući ih, izazivajući zanimanje prisutnih posjetitelja koji su se iskreno divili performansu umjetnika.
Karlo je očekivao kako će ti česti posjeti, kad-tad, ipak uroditi sasvim izvjesnim rezultatom jer Krugovi će mu pomoći da se vrati slikarstvu.
Dugo, dugo je hodočastio u Nacionalnu galeriju no Krugovi su ostali nijemi i nisu mu ništa rekli.
Slijedili su nizovi dana kada je samo sjedio u prostranom atelijeru promatrajući oko sebe, iščekujući da ponegdje ugleda neku, jedva vidljivu sitnicu koja će potaknuti iskru zanimanja u njegovom zamrlom tijelu.
Nakon beskrajna sjedenja u atelijeru, provodio je brojne noći, vrlo aktivno sudjelujući u zabavama, opijanju, ne bi li napokon probudio nešto, bilo što u sebi.
U tom besmislenom razdoblju posjetio ga je inženjer Mates, po malo i sam slikar, predloživši mu slijedeće.
-Gospodine Konti, vaš bi ciklus Krugova mogli spojiti na struju i to tako da se slike mogu rotirati sve zajedno u jednom pravcu ili svaka posebno ili opet istodobno sve zajedno ali svaka u svom pravcu okretanja.Instalacija bi postala živa.
Pristao je, pristala je i Nacionalna galerija.
Ubrzo je Mates na temelju svoga plana elektrificirao ciklus.
Prvo lijeva, pa desna, istovremeno se okrećući jednako a zatim svaka slika zasebno.
Doista, ciklus je na čudesan način oživio, djelovao je poput živog bića, živog stroja.
Karlo je zadivljeno promatrao rotiranje slika i već idući trenutak stupio između lijeve i desne strane.
Iznenada je osjetio, neočekivanu, čudnu, neprepoznatljivu slabost, ubrzano reagiranje srca, cijelo mu je tijelo treperilo, znoj ga je oblio.
Panično se ogledavao dok su se slike vrtjele i zadnje što je ugledao bilo je nasmiješeno lice inženjera Matesa, gledao ga je začuđen dok su Krugovi lijeve i desne strane polako isisavali njegovu snagu, hraneći se svojim tvorcem.
Za nekoliko dana Karlo se probudio u bolnici, jedva se prisjećajući što se dogodilo.
Liječnici su mu samo obzirno rekli kako je na jedvite jade preživio veliki šok i kako može biti sretan što je uopće živ i kako će se morati dugo i strpljivo odmarati.

Kutija za cipele

Doista, ne znam kako su me nagovorili da kupim kuću ili kako su je točnije opisivali kuću za odmor u zapuštenom ali još uvijek, u kakvom takvom stanju, u trećem redu mjesta Mala Strana, gotovo odmah iznad obale,
Agent mi je pokazao nekoliko fotografija kuće i njezinog vrta. Najprije sam pomislio, kada je bila nova i kružena njegovanim vrtom zacijelo je izmamila ponešto uzdaha.
Uslijedio je i kratki film. Dojam je bio nešto povoljniji ali ne mnogo.
Zapravo, osim zemljišta i kamene ograde kuća nije vrijedila puno.
Uporni agent Tomas uspio je dobiti moje obećanje da ćemo jednom ili prvom prigodom posjetiti Malu stranu, o njegovom trošku i razgledati predmet naših razgovora.
U automobilu sam upitao Tomasa.
-Zašto već netko prije nije kupio tu napuštenu kuću?
-Znate – odgovori brzo Tomas – dugo se vodila ostavinska rasprava. Vlasnik nije imao potomaka pa se imovina dijelila na članove rodbine i to je trajalo. U međuvremenu je kuća propadala i gubila na cijeni. Kada je napokon postignut dogovor, kuća, vrt, sve je došlo u stanje kakvo ste i vidjeli. Istina je, nudio sam je više puta, no nekima je bila prevelika a drugima premala, jednima je vrt izgledao prezahtjevan za održavanje a neki su očekivali plantažu oko kuće.
Dalje, uglavnom u šutnji, dospjeli smo do Male strane i ubrzo je Tomas parkirao automobil pored očuvane kamene ograde u Ulici Prvih kraljeva 11.
Vrt uopće nije odavao dojam zapuštenosti.
-Dobro, priznajem- odgovori pomalo smušeno Tomas – malo sam ga očistio, prorijedio grane, pokupio travu ali kuću nisam dirao. Nisam ni bio unutra.
-Čekajte, prije nego li uđemo u kuću, želim razgledati vrt.
-Samo izvolite, molim lijepo.
Vrt bio zgodno zamišljen, okružen kamenom ogradom uz koju se protezao vijenac oleandera. Uska staza od vrtnog ulaza do kuće. S lijeva i s desna travnate površine s nekoliko niskih grmova, iza kuće dva bora.
-U redu, uđimo.
Unutrašnjost kuće odavala je zaista tužni dojam. Zapravo, kuću su činili samo goli zidovi, prozori ili razbijeni ili ih uopće jednostavno nije bilo. Ponešto smeća.
-Mogu vam preporučiti lokalne obrtnike koji će sve dovesti u red. I kuću i vrt. I sve vam to vrlo skromno naplatiti. Vjerujem kako bi se složili da sve troškove platite na rate. Vi samo morate reći kako i što želite.
Izašli smo van. Još sam jednom prošetao vrtom. Nema što, sviđa mi se. Cijena je posve prihvatljiva, za stotinjak četvornih metara kuće i veliki vrt.
-Ah, da, ovdje sa strane, u dnu vrta, bivši vlasnik je napravio zidanu garažu. Uz malo volje bila bi za tren u funkciji.
-Da, vjerojatno ste u pravu, doista.
Tomas me je vratio u grad, nije navaljivao. Osjećao je kako sam već donio odluku samo moram dobiti potporu obitelji.
No, moja se supruga odmah složila, ni kćer se nije protivila, samo je rekla.
-Prva biram svoju sobu.
-U redu, nema problema.
Cijelo proljeće i veći dio ljeta trajala je obnova na temelju zamisli moje supruge, koja je obavljala i često nervozne razgovore s obrtnicima i načine plaćanja, dok sam ja ostao u gradu izvršavajući svoje obaveze, pomalo i šireći poslove kako bi namaknuo sredstva za kuću na moru.
Kćer je samo jednom bila u Maloj strani, odabrala svoju sobu i nastavila uobičajeni život, studij, Yeats, Irska, poneki honorarni posao.
Tek početkom jeseni kuća je bila posve obnovljena, supruga je vješto iskoristila sav suvišni namještaj, ponešto je dokupila.
Vrt me je oduševio , dobro zaliven vodom, pročišćen i očišćen, doista je blistao.
Te smo ugodne večeri sjedili ispred kuće, u tišini, uživajući u nekretnini, kako bi rekla moja supruga.
-Sve skupa nije loše – oglasi se ona.
-Ne, nimalo. Baš je sve dobro ispalo. I lokacija i obnova i troškovi, baš sve.
Na žalost, jesen je obilovala kišom i hladnoćom. Poslovi su me sve jače vezivali za ostanak u gradu, dok je kćer odlučila cijelo jedno godišnje doba, gotovo do kraja godine provesti s društvom u Irskoj, jedino je moja supruga katkada odlazila u Malu stranu, provjetravala kuću i pronalazila nove ideje.
U tim je vremenima i upoznala susjede iz ulice. Većinom ljudi u poznim godinama, koji su u davnini napravili manje ili veće kuće za odmor, skromnije ili luksuznije, već kako je tko mogao. No, samo je jedno u njezinoj priči bilo važno.
-Znaš, čini mi se da oni, uopće ne komuniciraju međusobno, ni muškarci ni žene. Svi su oni u nekim čudnim zategnutim odnosima, da ne kažem u ratu, sa samo njima poznatim povodom.
-Onda je vjerojatno i bivši vlasnik bio jedan od njih, pripadnik tajnog bratstva iz Male strane – pokušao sam se našaliti.
-Hm, da, da- nasmije se na to moja supruga – znaš, svi što stanuju ili samo povremeno dolaze ovdje, oni su svi pomalo čudni. Kada god je bila prigoda, ispitivali su me o svemu i svačemu, o tebi, što radiš, poznaješ li ovoga ili onoga, o meni, odakle sam, o našoj kćeri i o njezinim, pazi molim te, političkim svjetonazorima itd, ali niti jednog upita ili spominjanja bivšeg vlasnika, on kao da nije ni postojao, zaista čudno, kažem ti.
Samo sam odmahnuo rukom, imao sam vlastitih briga, naplata je išla slabo, bio sam dužan istodobno drugima.
Do idućeg ljeta, u tri smo navrata otišli do kuće u Maloj strani i tamo proveli nekoliko doista okrepljujućih dana. U jednoj od tih prigoda, pozvao nas je prvi susjed, Mato B. na kavu, živahan starčić. Njegova je žena cijelo vrijeme šutjela.
Mate B., se raspričao i zabavljao nas svojim pričama cijelu večer. Da i on je nekada bio važna ličnost a sada je samo starčić. Kako je sebe s osmijehom nazivao.
Nakon nekoliko čaša vina, osmjelio sam se.
-Dobro, a što je bilo s bivšim vlasnikom naše kuće – rekoh glasno, netremice gledajući u Matu B.
On nije spustio pogled. Nekako su mu se oči suzile, kao da su za trenutak sijevnule.
-Ah, on. Ivan, Ivan Butigan. Dugo smo se poznavali, ponekad i surađivali. Radio je u privredi i bio je dobar čovjek, tih, sklon kompromisima, to mu je bila najveća mana. No, on nije bitan. Njegova supruga Ivana, ona je, ona je bila od svih nas ovdje najveći igrač, ona je bila najviše pozicionirana. Znate, ohola, drska, arogantna. Kažu kada je bila mlada da je bila prokleto lijepa, poslije se pretvorila u nepodnošljivu osobu, ona je nosila hlače u toj kući.
-Dobro, njemu se nešto dogodilo, zar ne? – bio sam uporan.
-Zapravo, nikada se nije saznalo. Vidite, oni su živjeli u braku, bez djece, u tišini svoga gradskog stana i ovdje u ovoj kući. Nikada nisam imao dojam da je Ivan osobito sretan u svome braku, zapravo, oni su se zbog svojih obaveza jedva i viđali. Vjerujem da je bio usamljen i nesretan, iako mislim da bi mu ona, dopustila i ono drugo, ako me razumijete. Uglavnom, on je jednoga dana, jednostavno nestao. Nikada nije otkriven doista nikakav razlog zašto bi tako nešto učinio. Općenito je bilo poznato kako se on nije zamjerao nikome.
-Osim možda njoj, supruzi Ivani? – šapnuh.
-Ne znam, možda. Uglavnom, njegovo tijelo ili on živ nije pronađeno. Nestao je.
-Što je bilo s njom?
-Zanimljiva priča, – osmjehne se nekako slavodobitno Mate- vrlo zanimljiva. Jedva koji tjedan iza njegova nestanka, ona je samoinicijativno otišla u mirovinu, dapače, prodala je stan u gradu i preselila se kod svoje sestre u V., potpuno se izoliravši od svega i svih, ponajprije od javnosti. Koliko znam, ubrzo je umrla od infarkta, nitko nije znao da ima tako bolesno srce. I od onda, ova je kuća bila predmet ostavinske rasprave, bilo je mnogo rođaka i kao što i vi znate, nedavno je završila a vi ste novi vlasnik, neka vam je sa srećom- nazdravi Mate.
Drugi put je Mate B. sa suprugom bio naš gost. Samo se osvrtao i suho, kroz zube procijedio.
-Ništa ne podsjeća na njih, baš ništa.
Bilo je tako očito kako se ni Mate B. ni njegova supruga ne osjećaju dobro u ovoj kući. Bili su vrlo kratko. Imao sam dojam kako jedva čekaju da odu.
Susjed s druge strane Ante Z., samo bi me u prolazu pozdravljao i uvijek sumnjičavo promatrao, stalno na oprezu, kao da se unaprijed plašio nekog moga pokreta ili pitanja koji bi mogao uputiti, no ja sam šutio, pomalo i uživao u njegovoj zbunjenosti.
Druge, iz ulice rjeđe sam viđao, samo pozdrav ili najviše, – Kako je u gradu? Dobro, izvrsno.-
Doista, mir je vladao u Ulici prvih kraljeva.
U međuvremenu se vratila naša kćer iz Irske i kada god je bila slobodna odlazila u Malu stranu s onim istim irskim društvom i tulumarila po vlastitom priznanju do mile volje.
Susjedi se nikada nisu požalili.
Toga smo se kasno ljetnog vikenda spremali za povratak u grad, kada nas iznenadi zvono na vratima. Zanimljivo, ovdje nitko nije nikada zvonio, svi bi kucali.
Otvorio sam vrata i ugledao starijeg muškarca s finom, odnjegovanom sijedom bradom, u lijepo skrojenom odijelu s elegantnim cipelama, što mi je kasnije posebice napomenula supruga.
-Oprostite na smetnji. Ja sam odvjetnik Tomislav Ivić. Izvolite posjetnicu. Možete li mi posvetiti nekoliko minuta?
-Izvolite, uđite.
Odvjetnik je ušao i brzo sjeo u fotelju kraj prozora, ja sam ga pratio šutke.
Zastao sam i pogledao ga.
-Slušam vas gospodine Ivić.
Odvjetnik je ustao.
-Stvar je povjerljiva. Moj klijent bi želio uzeti nešto iz ove kuće.
-Vaš klijent je netko od rodbine bivšeg vlasnika?
-Ne- tiho će odvjetnik.
-Tko je onda i što želi?
-Rekao sam stvar je povjerljiva i u krajnjem slučaju za vas posve nevažna, no moram imati vaše dopuštenje. Molio bih da ne pravimo nikakav zapisnik s potpisima obojice o tome što ću odnijeti ako mi dopustite.
-Što bi odnijeli- radoznalo ga upitam.
-Kutiju od cipela, ženskih cipela, crnih, broj 36.
-Gdje je kutija?
-Ako mi dopustite uzeti, reći ću vam.
-A što je u toj kutiji tako važno – upitam ga bezobrazno.
-Za vas je sadržaj potpuno nevažan. Ali, u redu. U kutiji je nekoliko fotografija. Samo to,
-Što je s tim fotografijama?
-Ništa što bi za vas bilo važno.
-Dobro, uzmite je, k vragu i vi i kutija.
-Gdje je zidana garaža? – sasvim će tiho odvjetnik.
-Vani, u dnu vrta. Idemo.
Pri izlasku sam primijetio kako se odvjetnik, najprije na vratima nekoliko puta osvrnuo a zatim i svakih nekoliko koraka na putu do garaže.
Sumrak je polako zastirao svjetlo, no vidjelo se dobro.
-Evo garaže.
-Hm, zapadni zid, desno dolje.
Ubrzo smo pronašli u potpunoj tišini blok koji se pomicao. Odvjetnik ga je vješto izvukao i zavukao ruku, izvukavši prašnu bijelu kutiju za cipele. Otvorio ju je oprezno. Ugledali smo omotnicu zamotanu u čvrsti najlon.
-Tu su- promrmlja odvjetnik.
-Vaš sam dužnik – nastavi Ivić – ako budete što trebali slobodno me posjetite.
Uzeo je kutiju, pružio mi ruku, pozdravio me i otišao.
Gledao sam za njim.
Tada sam se dosjetio. Mogao bi mi pomoći. Gotovo sam potrčao za njim. Ugledao sam ga kako stoji ispod stuba ulične rasvjete, koja je već bila upaljena i oprezno vadi omotnicu iz kutije. Kutiju je oprezno spustio na tlo da bi pomalo nervozno skinuo najlon, otvorio omotnicu i polako i pomno razgledao fotografije, Opazio sam kako se nekoliko puta vraćao na pojedine fotografije, da bi ih ubrzo sve pospremio u omotnicu, pa zatim u kutiju i sve ih zajedno bacio u obližnju kantu za smeće. Žurno je otišao, ne osvrćući se.
Za čas sam stigao do kante za smeće. Odvjetnik se više nije vidio. Izvadio sam bijelu kutiju za cipele, odmotao najlon i vadio jednu po jednu fotografiju iz omotnice. Od prve do zadnje, ništa, potpuna bjelina. Niti traga fotografiji. Fotografski papir, prazan, bez ičega.
Samo mi je jedna ideja padala na pamet,neprestano se ponavljajući. Zapaliti, pretvoriti u pepeo ali ne zaboraviti nikada, ove prazne listove imati na pameti. Sve je u vrtu izgorjelo za tren s nakupinom suhog lišća.
-Što je trebao gospodin odvjetnik?
-Neka dobrotvorna akcija, solidarnost svih nas, tako nešto.
-I?
-Obećao sam mu da ću se pridružiti prilogom.
-Baš je bio lijepo obučen, a tek cipele.
Naravno, stalno sam mislio o praznom fotografskom papiru.
Tko je klijent odvjetnika Ivića? To može biti svatko iz ove ulice ili Butigan ili tko zna tko.
No, jednom sam dobrano pripit rekao Mati B. u njegovoj kući.
-Čuo sam priče o nekim fotografijama.
On me zapanjeno pogleda, no brzo se pribere.
-Eh, – nekako će teško i muklo- o njima se uvijek potajice pričalo. One svašta kriju. No, zapravo se niti ne zna što je na njima.
-Čekajte Mate, samo malo- užurbano ću ja- odakle priča o njima?
-Hm,hm, pravite se naivni. Ja sam vas lako i brzo pročitao. Odgovorit ću vam ovako, postoji priča kako je Butigan baš zbog tih fotografija i nestao. A tko je sve na njima, znaju samo odabrani.
-Odabrani?
-Da, oni koji su sudjelovali….
-Sudjelovali u čemu…?
Mate samo odmahne rukom više puta, kao da se brani od mojih pitanja.
-Pijte prijatelju i uživajte u vinu. Ne zazivajte nevolju, ona ionako dolazi sama.

 

II

Kriza je bila sve jača. Uistinu, bio sam na rubu, panično razmišljajući što dalje. Ponekad bi pomišljao i na prodaju kuće za odmor u Maloj strani, kao privremenom spasonosnom rješenju, no moja je supruga bila izrazito protiv.
-Nećemo dobiti ni pola koliko smo uložili, pa vidiš i sam, sve se prodaje u bescjenje.
Bila je u pravu. Koncentrirao sam se maksimalno na posao, postao vrlo oprezan, prije nepovjerljiv u sklapanju i minimalno vrijednog ugovora jer tko ovo preživi moći će pričati kako je izvodio salto mortale u ovim vremenima.
Rijetko sam odlazio na obalu, nisam imao ni živaca ni volje sjediti u onom lijepom vrtu ne čineći ništa. Supruga je povremeno odlazila u svim godišnjim dobima na dan, dva, kratko me poslije obavješćujući – Sve je u redu.
Žurno sam se spremao na posao kada me trgne ženin uzvik.
-Oho. Pazi ovo. Gledaj, piše u Crnoj kronici. Ugledni odvjetnik Tomislav Ivić pronađen mrtav u svom odvjetničkom uredu. Nisu pronađeni tragovi tragovi koji bi upućivali na nasilnu smrt. Odvjetnik Ivić u svojoj bogatoj, po mnogima kontroverznoj karijeri, često je zastupao istaknute pripadnike podzemlja ili protivnike vlasti….
-Tja, svakome dođe kraj rekao sam tiho i odmah se sjetio kutije za cipele i sadržaja koji sam prije nekoliko mjeseci, niti danas ne znajući zašto, ekspresno spalio.
-Baš dobro, stari moj, uklonio si svaki trag o postojanju kutije i fotografija, baš dobro – mislio sam smješkajući se.
-Ti se smiješ na ovu groznu vijest – iznenadi se supruga.
-Ne, mislim na sasvim nešto drugo.
Uvaženi medijski komentatori u nekoliko su navrata spominjali Ivića i njegovu odvjetničku djelatnost. Po njima je Ivićevo zastupanje vodećih pripadnika podzemlja bio samo paravan, istina svoje je usluge skupo naplaćivao, no prava bit njegove aktivnosti bilo je pro bono zastupanje raznolike galerije političkih oponenata. Isto tako se moglo čuti ili pročitati kako se uz Ivićevu aktivnost nije mogla uočiti niti najmanja kriminalna radnja.
Tada se u mojoj glavi počeo sastavljati mozaik koji su činili Ivić i Butigan. Butigan se očito odmetnuo od svojih i potražio Ivićevu pomoć kada je osjetio da se steže obruč oko njega, posjedujući nešto, recimo fotografije s kojima je možda mogao optužiti svoje progonitelje.
No, na tim fotografijama nije bilo ništa, zato ih je Ivić i bacio. Butigan je očito izmislio cijelu priču o fotografijama, ipak znajući za izvjesne delikatne detalje o pojedincima.
Najbolje je sve to skupa zaboraviti. I Ivićev posjet i i sadržaj kutije za cipele.
Ipak sam nekako, stidljivo, uspio stati iznova na vlastite noge što se posla tiče ali radeći u znatno manjem obimu, strogo kontrolirajući troškove, pa su se tako prorijedili odlasci moje supruge u Malu stranu.
U jednoj prigodi, supruga me je uspjela nagovoriti.
-Idemo par dana na more. Sigurna sam kako će ti boravak u Maloj strani pasati.
Pristao sam. Konačno, bio sam željan bilo kakvog odmora. Bit će mi dovoljno da po cijele dane samo sjedim u onom čarobnom vrtu i ništa drugo.
Put je bio ugodan, promet u kasno proljeće rijedak.
Već iste večeri, čim sam parkirao automobil u garažu, ispred mene se odjednom stvorio, očito namjerno, moj susjed Ante Z. i bez mnogo okolišanja pozvao je mene i moju suprugu na dobro domaće vino.
-Ako ne zbog vina onda zbog toga jer toliko ste već ovdje a nikada niste bili u mojoj kući. Idemo odmah, vino će vam baš prijati nakon duga naporna puta.
Ni traga suzdržanosti kod Ante Z., ni najmanje neugode koja bi se mogla uočiti. Baš čudno, pomišljao sam, gledajući u suprugu, tražeći potvrdu, idemo li ili ne.
-Oh ,svakako gospodine Ante. Toliko se priča o vinu s ovog dijela obale da sam ga već prije željela kušati.
I ovo je čudno. Moja supruga ne pije uopće, a spram vina ima vrlo negativan stav, posebno kada se meni pomalo omakne mjera.
Doista vino Ante Z. bilo je odlično.
-Čini mi se da je bolje nego Matino.
-Naravno, njegovo vino je iz vinograda odmah pri dnu a moje je s njegove pune, sunčane strane.
Moja je supruga popila gutljaj, dva i odložila čašu, potiho razgovarajući sa ženom Ante Z., koliko sam čuo, izmjenjivale su recepte.
Ante Z. me je pozvao da izađemo van, na terasu.
-Bit će nam ugodnije. Pustimo žene na miru.
-Da, svakako.
-A i vino će nam bolje prijati bez njihove priče.
-To sigurno- potvrdio sam tiho Antine riječi.
-Vi znate da sam ja nekada radio u sigurnosnim službama.
-Ne- iznenađeno ću.
-Da, godinama, desetljećima, predano, odano. Nije postojala niti jedna informacija koja mojoj službi nije bila nepoznata.
-Pa ni fotografije- bezobrazno mu uzvratim.
Za trenutak je nastao tajac.
-To su uglavnom priče, dragi gospodine, samo priče, preciznije fantazije.
-Što je bilo s Ivanom Butiganom?
-Ništa osobito. Jednostavno je otišao uz našu pomoć u inozemstvo s novim identitetom.
-I zatim?
-Poslije prelaska državne granice nije nas više zanimao. Uostalom takav je bio i dogovor.
-Dogovor?
-Da, dogovor. Znate, on je bio potpuno nevažni muž jedne važne žene, izuzetno sposobne i opasne. U jednom trenutku ona je posve krivo procijenila svoje mogućnosti i učinila kardinalnu grešku. Mi smo znali da svatko od njih dvoje ima svoje, posve odvojene živote iako su u javnosti figurirali kao skladan par.
-Što ste joj namjestili?
-To nije bilo teško. Od rane mladosti, bila je iznimno lijepa, oko Ivane su se uvijek vrzmali, neki bliže, neki dalje, mnogi muškarci. Butigan je bio spreman fotografirati je s prijateljem, ako dopustite i nama predati snimljeno. Tako mi ne bili umiješani nego samo ljubomorni muž.
-I je li ih snimio u grijehu?
-Jest- nasmije se Ante Z.- ali je, sav onako uzbuđen zaboravio staviti film, no ona to nije znala. Kada je Butigan rekao Ivani da posjeduje određene fotografije, ona mu je, bez pardona, predložila razmjenu. On njoj te njegove fotografije a ona će njemu, druge, na kojima se nalaze u nedoličnim situacijama, neki, a sada više nije važno, utjecajni političari, koji njoj rade o glavi. Butigan se savjetovao s nama. Rekli smo mu, idi do kraja. Razmijenili su fotografije u zapečaćenim omotnicama. Uza svu inteligenciju, ispala je prava guska. Na njegovim je fotografijama bila samo bjelina, tek s datumom događaja, ispisano olovkom, na poleđini.
No, njezine su fotografije bile pravi bombon. Što je bilo kasnije, ne znam, no znam, da su samo neki odabrani za odstrel , pa tako i Ivana Butigan a on je otišao, nestao.
-Čekajte, a kutija s cipelama. Nedavno je kod mene bio pokojni odvjetnik Ivić.
-Ah, ona stara budala. To smo mi odavno podmetnuli, bilo je samo pitanje vremena kada će se netko od onih maknutih obratiti Iviću a on će, uz našu malu pomoć, iskopati detalje o fotografijama u kutiji za cipele u zidu garaže i kada vidi što ima, odustati će od daljnjeg posla.
-Vi još uvijek radite za sigurnosne službe?
-Policajac uvijek ostaje policajac.
-Recite, Mate mi je rekao da ne čačkam po tim fotografijama.
-Pa,. Naravno, on se jedva izvukao. I on je bio na fotografijama Ivane Butigan.
-Vi ste vidjeli kada sam spalio kutiju i fotografije s bjelinama?
-Da i to smo predvidjeli, baš sve.
Do kraja večeri pili smo izvrsno vino i šutjeli, misleći o vremenima koja su prošla i o imenima kojih se još ponetko sjećao.

 

 

 

Pomoćnik

-Nema ti druge, to je jedina ponuda – tako mi je majka govorila kada mi je Nikola Ocvirk, već čovjek u godinama i s bolesnim nogama, ovlašteni bolnički brijač, ponudio posao, mjesto njegovog pomoćnika.
Bio sam blizu tridesete godine i nisam se poput mnogih odlučio napustiti ovo usnulo, učmalo i dosadno mjesto na vrijeme i otpočeti, kako se govorilo novi život. Živio sam i dalje u roditeljskoj kući, otac mi je nedavno umro i jedino što ću zauvijek pamtiti jest stalno neslaganje, majka nas je uvijek morala miriti. Povremeno sam radio, no rijetko i većinom slabo plaćen, neki mi nisu ni platili jer su smatrali da nisam dovoljno dobro obavio predviđeni posao.
Naravno, nisam se ni oženio. Mutio sam s nekoliko djevojaka no one bi brzo digle ruke od mene, niti jedna me nije vidjela u svojoj budućnosti.
Toga mi je popodneva u središtu grada Nikola Ocvirk rekao.
-To nije loš posao, pogotovo ako nemaš nikakav. Ja ću te svemu naučiti. Budi poslušan i obziran prema pacijentima i vidjet ćeš, život će ti se promijeniti, od lošeg na bolje.
Bio sam zatečen njegovom ponudom.
-Gledaj- nastavio je Ocvirk – jednom mi je tvoj ujak učinio veliku uslugu, nije važno kakvu, ja mu sada uzvraćam. Promatrao sam te i da nije bilo ujaka nikada ti ne bih ponudio mjesto pomoćnika. Nekako si tvrd, nesavitljiv, ne znaš se nasmiješiti.
Majka me je uporno nagovarala.
-Bolje išta nego ništa. Novac je novac. Najgore je kada ga nemaš a mi ga nemamo.
Pristao sam na Ocvirkovu ponudu i sutradan mu se javio.
-Glavno je imati volju. Kada sve naučiš i stekneš praksu, prijavit ću te za ispit, pa onda, kada ja odem, možeš ti nastaviti moj posao.
-U redu gospodine Ocvirk.
Pružio mi je staru svijetloplavu kutu i dao u ruke malu crnu torbicu s priborom.
-Već sam te prijavio upravi bolnice. Nisu imali ništa protiv.
-Pazi sada – nastavi Ocvirk – vidiš ovaj raspored, točno znam kamo idem i što ću raditi. Soba 101, jedno šišanje, soba 102, šišanje i brijanje, soba 104, valjda samo brijanje, vidjet ćemo i tako dalje, samo redom, polako, korisnici naših usluga moraju biti zadovoljni jer znaš ako netko želi biti propisno obrijan a nalazi se u bolnici, sigurno mu je stalo do zdravlja i života.
I tako je započela moja bolnička odiseja u sobi 101.
Na kraju dana, Ocvirk mi je dao nešto novca, bio sam mu zahvalan.
-Biti će toga još više, samo se trudi i budi kao što si bio danas.
Doista, sa zanimanjem sam pratio vješte Ocvirkove pokrete dok je šišao ili brijao, ne obazirući se ni na izgled bolesnika, niti na njegovo stanje a uopće ne na povremene smradove koji su u cijelosti ispunjali bolničku sobu.
Ocvirk je naplaćivao sve po 20 kuna, i brijanje i šišanje, no prihvaćao je i kada bi mu netko dao samo deset ili pet kuna, odmahujući rukom, govoreći,- Sve je u redu.-, Nije odbijao ni više novca, uz naklon – Klanjam se gospodine.
Ja bih najprije pripremio pacijenta, uspravio ga ili ga kasnije pridržavao, stavio bi mu zaslon, nasapunao ga, čistio brzo odrezanu kosu, ostavljao sve uredno.
Već krajem prvoga tjedna obrijao sam prvoga bolesnika.
Ocvirk je bio zadovoljan.
-Stvarno imaš laku ruku.
Škare su mi još uvijek tvrdo i nespretno ležale u ruci, no Ocvirk me je umirivao.
-Ne brini se, riješio si ga viška kose. Ne ide on na bal.
Svakodnevno smo obilazili veliku bolnicu, hodajući s kata na kat, Ocvirk ispred, ja iza njega s crnom torbicom i rasporedom.
Navečer bi mi Ocvirk davao moj dio zarade. U trenutku dok sam primao zarađeni novac, uvijek sam mislio na svoju majku i njezino zadovoljstvo i olakšanje kada joj predajem to malo sirotinje a za nas mnogo.
Ocvirk se svakodnevno žalio na svoje noge.
-Sve me više bole. Znaš li ti mladiću, koliko su puta prošle ovim hodnicima i stepenicama?
-Ne znam gospodine Ocvirk.
-Vraga ne znaš. Nebrojeno puta, nebrojeno. Milijunima puta, da dragi moj mladiću, moji se koraci ovdje ne mogu prebrojiti.
Vremenom sam posve ovladao brijanjem, pa ni pacijenta koji je ležao nije mi bio problem obrijati, dok sam šišao samo jednostavnije slučajeve kako ih je Ocvirk nazivao, iako sam bio sve vještiji sa škarama.
Evo, još malo pa će i godina dana kako radim kao brijački pomoćnik Nikole Ocvirka, ovlaštenog bolničkog brijača.
Moram priznati, prištedio sam i nešto novca. Ponekad bi s Ocvirkom otišao na pivo u mjesnu gostionicu, obično po svršetku posla. Ispočetka su nas radoznalo promatrali dok bi danas uglavnom promrmljali.
-Evo Ocvirka i njegovog pomoćnika.
Osjećao sam s radošću, evo napokon i ja imam svoje mjesto ovdje i ja sam netko, pomoćnik Nikole Ocvirka.
Nakon druge godine rada s Ocvirkom, ovaj mi je jednom rekao.
-Mislio sam te sutra poslati u grad da si kupiš kompletni brijački pribor i novu torbicu, nije morala biti crna, da se zna čija je koja i novu kutu, no jučer su mi rekli da ne možeš polagati ispit, nemaš školu, nemaš pravu praksu ali možeš ostati moj pomoćnik sve dok radim u bolnici, stoga mislim da ti ne treba novi pribor, ni torbica ni kuta.
Nisu me osobito pogodile Ocvirkove riječi, naslućivao sam ih. Moja obitelj bila je nisko smještena kada je riječ o poštovanju i uvažavanju.
-U redu gospodine Ocvirk, idemo dalje – odgovorio sam s osmijehom a on se tako začudio.
-Zar ti nije žao?
-Ne gospodine Ocvirk, nije mi žao.
Vremenom sam upoznao i Ocvirkovu obitelj, nesimpatičnu suprugu Ivku, neprestano namrgođenu, svadljivu i jezičavu. Nije čudo što je Ocvirk po cijele dane ordinirao po bolnici. Ocvirk je imao dvije kćeri, koje nisam nikada upoznao, otišle su s muževima u grad i kako je Ocvirk pričao, vrlo su rijetko posjećivale roditeljski dom.
No, Ocvirk je imao i prekrasnog psa, mješanca Crnog, s kim sam se sprijateljio od prvoga dana. On mi je doista bio najdraži član Ocvirkove obitelji.
U međuvremenu je umrla i moja napaćena majka. Nisam zaboravio kako je bilo tek nekoliko mještana na sprovodu, ja, Ocvirk, svećenik i par susjeda.
Bliži se i deseta godina mog pomoćničkog posla. Ocvirk samo nadgleda, ponekad me kratko korigira, ja sve radim sam. Svake večeri ja Ocvirku dajem njegov dio zarade.
Ocvirk jedva podnosi bol u nogama, vrlo se teško penje, sve me sporije slijedi, isprekidano diše, znoji se jezivo, no ne da se, po cijeli je dan sa mnom u bolnici. Čini mi se kako je posla svakim danom sve više.
Predložio sam Ocvirku da uzmemo još jednog pomoćnika, drugog pomoćnika.
-Ne dolazi uobzir, dok sam ja živ i na nogama, uz majstora je samo jedan pomoćnik.
Da, skoro sam zaboravio, u proteklih deset godina mutio sam ponešto sa ženama iz mjesta , većinom udanim, bilo je svega, svašta se dešavalo no ja se nisam nikada osvrtao ni na suze, ni na plač, niti na jutarnju radost, imao sam svoje prave obaveze, Ocvirk me je čekao svaki dan.
No bilo je vidljivo kako Nikola Ocvirk neće još dugo moći izdržati uspinjanje po bolničkim stepenicama, ruke su mu drhtale, škare mu ispadale, sve je slabije vidio.
Naposljetku je osvanuo i taj kobni dan. Nikola Ocvirk nije mogao ustati iz kreveta, Za nekoliko mjeseci, umro je mučno.
Uprava bolnice mi se na dan Ocvirkove smrti zahvalila i uposlila novoga ovlaštenog brijača, koji je po pozivu došao iz grada sa svojim pomoćnikom.
U idućem mjesecu prodao sam roditeljsku kuću i s dobivenim novcem uz desetogodišnju ušteđevinu s četrdeset godina na leđima uputio se u grad.
Na središnjem gradskom trgu sam razmišljao. Što bi mi sada Nikola Ocvirk rekao? Valja imati raspored. Pogledao sam u nebo i kao da mi se učinilo da čujem Ocvirka.
-Samo idi. Idi i pronađi svoju zvijezdu koju si davno trebao sustići.
Krenuo sam nasumice, možda je sustignem.

 

I I

Lutao je gradom, sve se više oduševljavajući sjajnom raskoši, otmjeno odjevenim građanima, uživao je slušajući njihove prigušene glasove a žene, nikada nije vidio toliko lijepih žena, u koje je netremice gledao, sa žalošću shvaćajući kako se one uopće ne obaziru njegov radoznali pogled.
Najprije je svratio u luksuzni restoran na ručak, obilno zaliven crvenim vinom, te istoga popodneva već spavao u uglednom hotelu Kraljevski lovac na prvome katu, u hladu iznajmljene sobe. Probudio se usred noći, po glavi mu se vrzmalo samo jedno pitanje, što i kako dalje, kako složiti raspored.
No, bio je gotovo siguran kako mu ovdje nikakav raspored ne može pomoći jer on ne pripada ovome gradu.
Ostao je svega par dana u skupom hotelu, bezuspješno pokušavajući pronaći bilo kakav posao ali i skromnu sobu s prihvatljivijom cijenom iz koje bi mogao krenuti, mada zakašnjelo, u novi početak,
Imao je i pomalo sreće te je pronašao sobu s posebnim ulazom na periferiji grada, platio račun u hotelu te se nastanio u novom prostoru.
Već sutradan mu se iznova posrećilo kada je na željezničkoj stanici dobio posao pretovara paketa jer su neki sindikati štrajkali a vagoni su stajali puni robe.
Ubrzo je opazio, kako drugi mogu puno brže i više od njega raditi, ipak ga je pritiskalo četrdeset godina i poslodavac mu se zahvalio isplativši mu zarađeno a on se čudio – Više sam zarađivao kao pomoćnik na početku kod Nikole Ocvirka.
Ipak s vremena vrijeme pronašao bi kakav kratkotrajni poslić, zaradivši ponešto. Ponudio se i brojnim brijačkim salonima u gradu. Oni su bili zadovoljni njegovim vještinama, no tražili su papire.
I dalje je stanovao u vlažnoj sobici na periferiji s posebnim ulazom.
Bilo je tako očigledno, novac se jednostavno topio iz dana u dan.
Zapravo se više nije ni sjećao koliko već dugo ovako tegobno živi u gradu, na njegovom mračnom rubu. Sav novac koji je imao, nestao je i roditeljska kuća i deset godina kod Nikole Ocvirka.
Oronuo je, zapustio se je. Tko zna kada se je zadnji puta obrijao. Jedina mu je briga bila da skupi dovoljno novca za mjesečnu stanarinu i nešto hrane dnevno, sve dok ga vlasnik doslovno nije istjerao.
Nekoliko je mjeseci proveo u turobnom prihvatilištu za nezbrinute. Onda su došli još gori od njega pa je morao otići.
Dok je takav sav zdvojan lutao gradom priđu mu dva policajca i zatraže dokumente,
Pokazao im je. Oni su kratko komentirali njegov izgled.
-Beskućnik.
-Pravi beskućnik – dometnu drugi.
Za desetak minuta sjedio je u malenom prostoru ograđenom rešetkama.
Navečer ga je dežurni sudac kaznio visokom novčanom globom zbog skitnje.
-Ali gospodine, kako ću platiti?
-Možete globu pretvoriti u određeni broj zatvorskih dana u ustanovi poluotvorenog tipa.
Tako je i bilo.
Upravitelj zatvora je vrlo brzo otkrio kako je jedino što vrijedi u ovom zapuštenom čovjeku samo desetogodišnje brijačko iskustvo i odmah mu predložio.
-Mi trebamo brijača svakodnevno. Taj posao nosi određene pogodnosti, pa i neku zaradu.
Već odavno nije čuo tako lijepe, milozvučne riječi.
-Već sutra možete početi s poslom. Naša brijačnica je skromna ali dovoljno dobra. Po točno određenom rasporedu šišati ćete i brijati, tko želi češće mora platiti po našem cjeniku. Zarada ide upravi zatvora, vi dobivate postotak.
-A raspored, kada ću dobiti raspored?
-On je izvješen na vratima brijačnice tako da ne bude zabune.
-U redu, gospodine.
Oduševila ga je jednostavnost i skladnost brijačnice. Osjećao se preporođeno. Ubrzo je i sebe doveo u red. Svaki je dan u bijeloj kuti ordinirao u brijačnici, uživajući u svakom potezu škara i britve, ne obazirući se uopće na svoje stranke.
Nakon nekog vremena obaviješten je kako mu je kazna istekla. Posve mirno i odlučno zamolio je upravitelja.
-Ja bih ostao gospodine.
I tako je ostao u brijačnici s preciznim rasporedom, kao neslužbeno lice u službenoj ustanovi, valjda do kraja života.

 

 

 

Slikar i pijanist

O njemu se u umjetničkim krugovima ponekad i pričalo. Jedni su se otvoreno divili njegovom profinjenom ponašanju, uvijek je bio pomalo na distanci dok su drugi smatrali da je sve to amaterska gluma. Zamjerali su mu i suviše otmjeno oblačenje pa i oholost, dok je drugima to imponiralo.
Naravno, riječ je bila o Antunu Šimeku, akademskom slikaru, odavno je prešao osamdesetu, autoru nevelikog ali snažnog opusa, posebice se isticao ciklus mrtvih priroda na kojem je desetljećima radio i ponekad ga izlagao, nikada u cijelosti.
Bilo je opće poznato kako je glazba također njegova velika ljubav, bio je izvrsni pijanist, mada se nije znalo što mu je važnije, likovna umjetnost ili glazba.
Istini za volju, mora se reći, kako je cijeli život proživio, najveći dio sa suprugom Danicom, koja ga je nažalost nedavno napustila poslije kratke i teške bolesti i živio lagodno od svoga slikarstva, naime, osobito je onaj pravi, nepatvoreni građanski sloj volio njegove slike, naravno, ponajviše mrtve prirode i rado ih kupovao te ih ponosno pokazivao u svojim domovima.
Dakle, Antun Šimek, slikar i pijanist, samo je rijetko, na otvorenjima svojih izložbi ponešto odsvirao na klaviru a publika bi pomišljala kako je uistinu šteta što se ozbiljnije nije bavio glazbom.
Zapravo o njemu se malo znalo. Vrlo rijetko bi davao intervjue, govorilo se, kako više cijeni nekoliko pametnih riječi kritičara, pa makar mu se one i nisu posebno dopadale.
Ne zaboravimo kako su cijene njegovih slika uvijek držale pristojnu cijenu, naime, on je slikao koliko je bilo potrebno, da bi lagodno živio i ne bi bio zaboravljen, uz stalnu prisutnost svježine i posebnosti, pa i sada unatoč visokim godinama.
Za svaki slučaj, moj je urednik dogovorio razgovor, sve službeno i krajnje ozbiljno.
Prije razgovora urednik mi je samo napomenuo.
-Šimek je samo tražio, uvjetovao, neka mu pošaljem pravog profesionalca,
U točno dogovoreno vrijeme Šimek me je primio u velikom salonu, zidovi su bili prekriveni njegovim slikama, zanimljivo, niti jedne mrtve prirode, pomno odabrani stilski namještaj, blizu prozora, veliki, crni koncertni klavir.
Čim sam ušao u salon, nisam se mogao oteti dojmu kako cijeli prostor izgleda kao kulisa na pozornici gdje se mora odigrati teška, nepodnošljiva drama.
Nakon pozdrava, hladnog i odbojnog, kratko mi je rekao.
-Predvidio sam za ovaj susret trideset minuta. Vjerujem kako ćete kvalitetno iskoristiti dobiveno vrijeme.
-Da, svakako gospodine Šimek.
-Krenimo, vrijeme je dragocjeno, za mene posebno.
Shvatio sam da bi svaki klasični razgovor o umjetnosti vodio ravno u propast.
Uostalom o njegovom se opusu sve znalo, nije bilo tajni niti novih tumačenja, Šimek je bio otvorena knjiga s dobrim cijenama.
Iznenada Šimek progovori.
-Ako nemate ništa protiv, ne bih govorio o slikarstvu, niti o glazbi. Govorio bih o nečemu što sam učinio ovo jutro. Možete snimati.
-Što ste učinili?
-Nakon godina opiranja popustio sam pred ponudom jednog gospodina, poznatog kolekcionara. Naime, da skratim, sve ove slike što vidite, pa i mape, prodao sam zajedno s namještajem i klavirom. Zapravo, sve što se u ovom stanu nalazi prodao sam kolekcionaru koji se obavezao da će u najskorije vrijeme ovdje, u ovom prostoru, u mojem stanu, otvoriti spomen muzej posvećen mome opusu, mome životu.
-A vi, kamo ćete vi?
-Već od sutra, stanujem na novoj adresi, u Domu za stare i nemoćne u Brestovcu.
-Što ćete s novcem, ako smijem pitati?
-Tek mali dio namijenio sam vlastitim troškovima za život u Domu a preostalo za osnivanje Zaklade Antuna Šimeka za mlade umjetnike.
-Čekajte, a kakvu korist od svega ima tajanstveni kolekcionar?
-To nije tajna. On ima dovoljno sredstava da ispunjava sebi želje. On je kao i mnogi, zaljubljen u moje slike, u cijeli moj opus. Dobro je, što je brži od državnih institucija, oni bi sve pokvarili. Znate, tamo ima puno ljudi koji me mrze, koji ne mogu podnijeti moj iznimni opus, koji ne mogu shvatiti da sam toliko omiljen. On, kolekcionar će najviše profitirati jer moj opus zauzima centralno, temeljno mjesto u našoj suvremenoj likovnoj umjetnosti.
-Da svakako.
Ostatak od trideset minuta potrošili smo na obilazak stana i razgledavanje slika. Nije bilo teško uočiti Šimekov ponos dok je govorio o svojim radovima.
Uredniku se nije svidio kratki razgovor.
-Previše je upitnika.
Nepunu godinu iza susreta sa Šimekom, grad je organizirao dobrotvornu akciju za pomoć starom slikaru koji s malom mirovinom, ali nedovoljnom za troškove, živi u Domu u Brestovcu u vrlo teškim uvjetima.
Naime, pola godine prije, na temelju Šimekove tužbe, osumnjičen je tajanstveni kolekcionar koji je otkupio ali ne i platio, slike, klavir i namještaj.
Šimek je umjesto apartmana završio na pomoćnom ležaju u višekrevetnoj sobi u Domu.
Tajanstveni kolekcionar I.Z., okružen vrsnim odvjetnicima, vješto se branio iz rasprave u raspravu, da bi na kraju uporno dokazivao kako je bila riječ isključivo o Šimekovoj donaciji a on se samo trebao pobrinuti da se umjetnikov stan pretvori u muzej.
Istina, nitko nije posjedovao bilo kakav papir o kupoprodaji ili donaciji, ali slike su jednostavno nestale, kao i namještaj i klavir.
Zapravo, cijeli Šimekov stan u cijelosti je ispražnjen a I.Z. je poricao da on ima bilo kakve veze s nestalim slikama i ostalim stvarima.
Suđenje se otegnulo. Grad je utoliko pomogao Šimeku da je ležaj u više krevetnoj sobi zamijenio ležajem u skromnoj dvokrevetnoj sobi, uz pokrivanje svih troškova.
Naravno, Šimek je vrlo teško podnosio sve ove turobne događaje i kako kažu od muke i jada se razbolio i ubrzo umro.
Suđenje se nastavljalo. Iznenada se na crnom tržištu pojavio veliki koncertni klavir koji su pojedini odmah prepoznali kao Šimekov instrument.
Državni organi su bili dovoljno brzi da preuzmu klavir od ponuditelja bez mnogo razgovora.
Gradonačelnik je odmah odobrio potrebna sredstva i prazni Šimekov stan je uređen, postavljeno je nekoliko panoa s fotografijama, otkupljeno je u međuvremenu par jeftinijih slika ( niti jedna mrtva priroda ) a u salonu, u središtu izložen je veliki crni koncertni klavir,
-Dobro je, važno je da smo krenuli. Komentirao je kratko, otvaranje Muzeja Antuna Šimeka, gradonačelnik,
Suđenje se i dalje nastavljalo. Moglo se ponekad čuti kako se poneka od traženih Šimekovih slika za trenutak negdje i pojavila, ali nije bilo posebnog interesa.

 

 

 

Svjetionik

Valentin Miles ili Val Miles, nezadovoljni čovjek srednjih godina, osjećao je toliko bolno jasno, tako očito svoj umor koji se decenijima gomilao u njegovom tijelu i činio ga slabim i ranjivim, s malo mogućnosti za uobičajeni, normalni život.
Liječnik mu je savjetovao prijeko potrebni duži odmor, svakako negdje na osami, kako bi jednostavno došao sebi i postupno se oporavio, najprije fizički a zatim i psihički.
Srećom na poslu je prikupio dovoljno slobodnih dana, preostalo je ponešto od godišnjeg odmora iz prošle godine, ukupno pet tjedana.
Odavno je čuo priču o legendarnoj osami na otočiću Veli vrh. Usred otočića uzdizao se je odavno izgrađeni kameni svjetionik sa skromnom kućicom ispod koja se povremeno iznajmljivala.
Za dva dana, s nešto stvari Miles je stupio na malo pristanište otoka Veli vrh. Uskoro se brodić otisnuo i s uputama na više jezika, Miles je ostao sam na Velom vrhu.
Namještenik kompanije proveo ga je od kućice do svjetionika, pokazao sve staze na otoku i upozorio na vrijeme, na žestinu topline, hladnoću vjetra.
Strašna tišina, pomislio je Val Miles najprije, golemi muk proparan rijetkim kricima ptica koje su nisko nadlijetale otok.
Kućicu je činila samo jedna kvadratna prostorija, pet puta četiri metra. S jedne strane, ležaj i ormar, na sredini stol i četiri stolca, ispod dva prozora skromno opremljena kuhinja. Sa strane vrata koja vode u kupaonicu i toalet. U kutu radio uređaj, za svaki slučaj.
Miles je brzo raspremio donešene stvari i sjeo za stol. Kompanija koja je iznajmila otočić napunila je smočnicu hranom i potrebnom količinom raznog pića.
Neće biti loše, mrmljao je Val, neće biti loše. Ovdje ću se sasvim dobro odmoriti. Jedino su mi društvo ptice i možda poneka skrivena zmija ili gušter.
Kao dijete se veselio Miles nevjerojatnom miru, čarobnom spokoju, ovdje ću sastrugati sve taloge umora.
No, spavao je loše. Ne, ležaj nije bio neudoban, ali stalno se budio, osjećao je nemir i kao da je naslućivao nešto što se ne može predvidjeti a ionako će doći i obgrliti ga.
Jedva je dočekao jutro. Istuširao se, pojeo krišku kruha s maslacem i odmah krenuo u istraživanje otočića.
Do podneva je upoznao sve dostupne i vidljive staze, prolazeći ih više puta, gore, dolje.
Sve skupa nekoliko stotina koraka po svakoj stazi, sa strane nisko raslinje, pa goli, oštri vrhovi, rijetki cvjetovi.
Dobro mu je došlo prijepodnevno hodanje, oznojio se od topline i napora.
Dok je sjedio u udobnom hladu kamene kućice začuo je lupkanje vrata. Vjetar.
Odnekud su doplovili tamno sivi oblaci i zakrilili plavet neba, zahladilo je.
Popodne će morati ostati u kućici, ponio je nekoliko knjiga, uvijek je volio čitati, ovdje je na sigurnom, samo da ga ne ometaju i ne nerviraju vrata sa stalnim lupkanjem.
Zadubio se u knjigu, pročitao je nekoliko desetaka stranica i osjetio kako mu se odjednom oči sklapaju, kako mu glava pada. Samo je položio glavu na ruke i zaspao, ne čuvši više kontinuirane udare vjetra.
Sanjao je svog pokojnog djeda, majčinog oca, koji mu je tako puno značio. Djed je u snu bio ozbiljan, ne rekavši ni riječ, nijem prošao pored njega. Iza djeda je ugledao baku, slijedila je djeda i nije ga primijetila. Bio je razočaran takvim snom.
Probudio se predvečer. Vjetar se smirio. Osjećao je bol u vratu. Otvorio je dvije konzerve, narezao nekoliko kriški kruha i večerao.
Poneki krik ptice rijetko je remetio praiskonsku tišinu Velog vrha.
Izašao je van, no vratio se. Otvorio je vrata i sjeo na prag, zagledavši se u tamno more i zvjezdani plašt iznad.
Razmišljao je o svom životu, za koga je često smatrao kako ga uzalud troši, kako nije ostvario ništa što bi bilo vrijedno, barem prosječna ljudska dostignuća, kako onog čuvstvenog tako i materijalnog.
Živio je u naslijeđenom roditeljskom stanu, često mijenjajući poslove, u nekima je uživao dok je druge samo odrađivao.
Sada mu se očito činilo kako je prestar za radikalne promjene, no mogao je izvesti određene korekcije, kako bi barem nešto promijenio.
Najprije se valja dobro odmoriti, skinuti sa sebe i iz sebe sve nataložene muke i vratiti se pročišćen natrag u svakodnevicu.
Sjedio je dugo na pragu, pušio cigaretu za cigaretom, popio nekoliko čaša okrepljujućeg vina, sve dok ga alkohol nije prisilio da se protegne na krevetu sa samo jednom mišlju, jesam li zatvorio vrata?
Uostalom, ovdje nema nikoga, tko može doći i okrenuo se na bok omamljen vinom.
Doista, izjutra ga je probudila hladnoća.
Naravno, nije zatvorio vrata, studen je gospodarila prostorijom.
Zatvorio je vrata i vratio se na ležaj. Pokrio se dekom i iznova zaspao.
Prespavao je cijelo jutro. Pogledao je na sat. Prošlo je dvanaest sati.
Pojeo je tri kriške kruha s maslacem, popio dvije šalice crne kave.
Planirao je cijelo poslijepodne istraživati prostore pored staza. Ponio je sa sobom malo hrane i vode, uzeo je i dalekozor koji je opazio na ormaru. Stavio je šešir na glavu i krenuo. Prvo mora pronaći nekakav komad drveta, štap od metra i pol, da mu bude pomoć u hodanju a i za svaki slučaj.
Teško mu se bilo probijati kroz nisko raslinje, kretao se s neprikrivenim oprezom, tko zna što se krije u grmlju.
Ne osobito zanimljivi krajobraz.
Okrenuo je na drugu stranu, preko oštrih vrhova kamenja. Ovdje je mogao još teže hodati, morao se je pomagati i rukama, kako bi sigurno prelazio sa špice na špicu.
Niti ovaj ga prostor nije oduševio, sama golet, oštri, negostoljubivi kamen opasnih vrhova, dovoljan je samo trenutak neopreza i lako možeš nastradati.
Spustio se do mora, skinuo cipele, podigao rubove hlača i zakoračio u vodu.
Ugodna svježina mora godila mu je.
Razmišljao je ne bi li se do kraja skinuo i zaplivao. No, nije se odlučio. Stajao je i dalje do koljena u moru, promatrajući pučinu. Potpuni mir, more spava. Ni ptica nema, samo vrućina koja se nesnosno spušta s neba i slijeva se u kamen koji gori.
Izašao je iz vode, obukao se i krenuo natrag. Kako se uspinjao prema kućici, osjećao je kako temperatura raste. Nakon nekoliko minuta stigao je do spasonosnog hlada kućice, bio je prekriven znojem i vraški umoran.
Tek tada se sjetio kako nije pronašao štap, nije ugledao ništa slično, u redu, što će mu, nekako se snalazi.
Milesu su svi idući dani bili gotovo isti ili vrlo slični. Uglavnom je lutao otokom, veseleći se susretu sa žutim leptirima, promatrao je dalekozorom ptice kako oblijeću i krešte na njega, jedan je put umalo stao na zelenog guštera, koji se iznenada stvorio njemu na putu.
I to je bilo sve.
I evo, protekao je prvi tjedan u zaboravljenom svijetu, na kraju mora. Tek krajem toga prvog tjedna primijetio je s čuđenjem, kako se niti jednom nije obrijao. Narasla brada pomalo ga je svrbjela, no odlučio je, koliko bude na otoku, neće se brijati.
Te je večeri dugo sjedio na obali tihog mora i promatrao bez riječi uspavanu pučinu ispod fantastičnog neba prepunog dijamanata.
Tada je shvatio, on čovjek, ogleda se u zrcalu mora i neba i pita ih, što mu je činiti.
Svaku je iduću večer Val provodio na obali, suočen s morem i s nebom, šutjeli su, bez glasa, posve tihi, gotovo neprimjetni.
Što je duže boravio na obali pored mora, sve je više osjećao kako je on, bijedna, beznačajna pojava ispod neba i pored mora.
Krajem drugog tjedna, osjećao se dovoljno jadno, bio je na korak da pozove prijevoz radio vezom i prekine ovu agoniju.
Kako će izdržati još tri tjedna opake samoće? Bio je sa potpuno sam nasuprot moći mora i neba.
Sve češće je sanjao čudne, on bi rekao nepotrebne i neobične snove s ljudima koje nije poznavao, niti su oni poznavali njega, bio je sam među tolikim svijetom.
Više nije odlazio na obalu, većinom je boravio u kućici, tek je rijetko napuštajući.
I tada se sjetio svjetionika. Uopće se nije popeo do vrha.
Ponio je baterijsku svjetiljku. Vrata svjetionika bila su širom otvorena. Uspinjao se polako dok je vjetar hučao i brže od njega dospijevao do vrha.
Ubrzo je zakoračio na malu terasicu koja je okruživala nekada spasonosno svjetlo, sada ugašenog svjetionika.
Nekoliko je puta obišao okolo, promatrajući u polutami, more i nebo, različite dijelove otočića.
Kao da se osjećao malo manje jadniji i manji na vrhu svjetionika.
Srećom, barem je pronašao pravo mjesto za odmor.
Preostala tri tjedna proveo je na vrhu svjetionika, promatrajući svijet oko sebe dalekozorom, pronalazeći uvijek nešto novo i zanimljivo.
U zadnjem tjednu uspio je ući, iako se čudio zašto to i prije nije pokušao, u zatvorenu prostoriju s utrnulim svjetlom i prvo što je ugledao, bio je dugi, ravni štap na podu.
Toliko mu se obradovao da je zaplesao vrteći se u krug.
Podigao ga je s ogromnim, nemjerljivim oduševljenjem, premjerio ga i osjetio kako mu dobro leži u ruci.
Spustio se hitro, nataknuo šešir na glavu i sa štapom više puta prošao cijelim otokom, držeći ga visoko iznad glave.
Osjećao se gospodarem cijeloga otoka.
Spustio se do mora i zabio više puta štap u plitko more a zatim podigao štap prema nebu smijući se grohotom.
Vratio se u kućicu, miran i zadovoljan.
Najprije se obrijao i pospremio svoje stvari zatim.
Sutra je otplovio s Velog vrha, ponosno držeći dugi, ravni štap u ruci dok ga je namještenik kompanije u čudu gledao.