Miroslav Pelikan

Sam na pučini

Potpuno si sam na netaknutoj pučini
Brod leži na staklastoj modrini

Ni najmanji dodir vjetra ne klizi s jedra na tvoje
suho, izbrazdano lice
Ponekad staro drvo zaškripi, no kratko i bezbolno

Sada kada si doplovio do kraja, do središta
dalekih mora, očekuješ da te snovi polako
napuste pretvoreni u bijele ptice
Ne mičeš se napeto osluškujući većinom
nepoznate zvukove
More ti nešto govori, upozorava li neznanca ili ga
bodri najavljujući zaštitu?

Ne znaš i dalje posve mirno ležeći na samotnoj
palubi posljednjeg broda na svijetu

Oči su mi zatvorene, pokrivam i uši, usta, sav sam
nijem
Možda me prije završnog sna pronađu
smrtonosni virovi i zaplešu sa mnom

Suvišna priča ipak je došla kraju
Polako i mučno, bolno se otkidajući, izjedajući
me poput neizlječive bolesti

No, preživio sam, s ponekim dubinskim,
skrivenim ožiljkom
Koliko je zbivanja uzrokovala zapamćena priča
A boli

Sretnik sam, njezino je vrijeme isteklo, slobodan
sam, oslobođen ali ne i izliječen od mogućeg
ponavljanja iste greške

Valjalo bi se osamljenički usidriti u središtu
dalekog mora
U snu me probudio topot kentaura, gledali su me
začuđeni netremice širom otvorenih očiju, gledali
su me kako sam se opružio na palubi starog,
nemoćnog broda i zurim li ili škiljim na jedno oko
u njih, čudeći se njihovoj iznenadnoj prisutnosti
Kentauri mi nisu ništa rekli, prolazili su pored
mene, a to je svima na pučini jasno, kao da sam
odbačeno, neupotrebljivo kameno sidro, pazeći
da me ne dotaknu, jednostavno su željeli da
ostanem u svom snu na njihovom brodu
Zaklopio sam oči nadajući se kako ih neće biti
kad iznova otvorim oči sunčevom pogledu

Što ja radim na njihovom brodu u snu u kojem
sve miruje?

Sam na pučini
More
Prihvatilo me je i polako ljulja

Zaspati na kraju svijeta i zaboraviti priču
misterija
More će me očistiti i onako nagog i čistog odvući
u ralje morskih tajanstava Istoka, daleko od svih
nedosegnutih labirinata Južnih mora

Sreća je otploviti s nadom u srcu, uzdajući se u
vjetar i valove
I biti sam na staklenoj pučini mora

 

 

Zapis 5

Čamac miruje na ulju mora
Bez pokreta
Sjedim zgrčen izložen vrelini svjetla
Sve je zaustavljeno
I moje misli i moji strahovi, satjerani u dubine
nepoznatog, grčevito uronjeni u slabašno tijelo
Jedva opažam modru boju s rijetkim blijedim
linijama

Jedino se užareni krug lagano primiče
najavljujući duge sate vreline
U dilemi sam, tko će duže izdržati?
Staro drvo čamca ili istrošeno tijelo?

More će odgovoriti, na njegovoj uspavanoj
površini uskoro će se sve saznati

 

 

Zapis 6

Isplovili smo davno s velikim, brzim, oholim
brodom, sjajnih vesala, čvrstog jedra, odanih
kormila
Otisnuo sam se prema dalekim morima u drugoj
godini Kentaura s odlučnom posadom i vjerom u
srcu
Preostao sam u malom čamcu u zaboravljenom
moru, u moru bez mitova i tajni
Što se dogodilo između dva plovila?

Jedno, dugotrajno putovanje na jug, prema
Južnom moru, prema labirintu, putovanje koje
traje cijeli život, moj život tragača
Ostao sam posljednji s ponešto nade, no maleni
me čamac ne nosi u željenom smjeru, ja,
jednostavno plutam kako tijelo mora želi
More šuti, nijemo je na moje brojne upite, ne
zamjećuje me jer ja sam Nitko na njegovom
vječnom tkivu
Svejedno se nadam kada me natkrile zvijezde u
tami, možda me iznenada probuđena struja iz
crnih dubina ipak ponese prema jugu, mada
more i dalje neće primjećivati moju muku u

 

 

Zapis 7

Ponekad, sluđen beskrajem plavetnila u
užarenom danu začujem nejasne povike
kentaura, pripremaju brod za oluju koja izranja iz
mraka
Glasovi se prekidaju, ja znam, dočekat će je
spremni i odlučni, nakanili su otploviti do
samoga kraja, do juga, do labirinta
Žestina svjetla ne da mi otvoriti kapke, doista vid
ne služi ničem vrijednom u ovoj razornoj bjelini
Možda preživim do noći, ona će mi pružiti novu
prigodu u sutrašnjem danu

Ponekad, izmoren toplinom, čujem zatezanje
užadi, jedro se diže, uhvatit će vjetar a brod će
rasjeći more, ostavljajući plitke, srebrne brazde
Žamor se utiša i ja znam, brod mirno plovi sa
širom otvorenim očima kentaura na pramcu,
njihove crne oči traže točku juga, znak labirinta
Ležim u čamcu, s rukama preko očiju, čuvam ih i
radujem se njihovoj plovidbi

Ponekad osjetim duboki, tmasti govor tišine,
osjećam kako me pritiska, prijeteći

 

 

Zapis 8

Iznenada, more se uznemirilo, svjetlo je
ustuknulo i prepustilo dan mraku, grmljavini,
oluji
Čamac se propinje, valovi ga bacaju, kao planina
stijenu koja se odlomila, drvo je nemoćno pred
ovom silinom tame i bijesa
Mogu se uzdati jedino u nadu što mi je preostala
nakon niza uzavrelih dana i očekivanja povoljnih
struja
Grčevito se držim za stranicu, mokar i bijesan, ne
razumijevajući, zašto baš sada, kada me je more
posve umirilo, najavljujući mogućnost plova,
kretanja na jug

Posve prirodno, zvijer se smiruje i zaboravlja na
mene, napušta me hitro, gotovo nečujno

More je umireno, tiho, liježem u čamac pun vode
i smijem se, još jedna nevolja ostala je iza pramca

 

 

Poklonstvo

Došao sam na poklonstvo, Tvome bijelom licu,
okrunjenom krilima anđela, svjetlinom prozirnog
neba
Pognut, umoran, jedva izdržavajući, potpuno
sam, udaljen od svega svijeta, udaljen stoljećima,
udaljen, zauvijek
Došao sam se pokloniti tvom nebeskom licu
Spreman na mir i opraštanje
Muk i potpuna tišina

Lice koje sam očekivao, mijenja se, izranjaju tvoje
crne oči, blago povijeni nos

Jesi li to ti

Tko si ti, ako nisi Ona?

To je tvoje drago lice iz davnine, zabilježeno
mnogodavno
Što je pola stoljeća u odnosu na ljudski vijek?
Što je pola stoljeća u odnosu na osobnu povijest?

Tvoje je lice, lice Blažene
Zatečen sam, ispred cijeloga svijeta
Zatečen ispred Tvoga oltara s licem iz davnih
vremena

 

 

Dva

Lutam, neprestano, uvijek sam, brazdom
morskom ili tragom na tvrdoj zemlji, lutam,
koračam, veslam, s neprekinutim zaveslajima u
nepovrat, nemam snage, ne mogu te dosegnuti

Sve mi se pričinja
Čas si pored mene
Za tren si udaljena stoljećima
Koliko si daleko?

Samo more zna a ono me mrvi, uništava, drobi,
briše, zaboravlja me, lutam, ne dam se, prema
dragoj uspomeni, milom biću, lutam prema tebi,
nadajući se povoljnom vjetru, čvrstom kormilu
Oh, kako ti se nadam, ja, koji nemam ništa, tek
fragilno sjećanje

 

 

Tri

Užasno mi nedostaješ
Tvoj zagonetni osmijeh, prekrižene ruke, tvoje
tamne oči misterijskih dubina
Ti si temelj moga svijeta
Ti si ključni kamen mozaika koji nikada nisam
sastavio, htijući biti iznad svih, grijući se tvojim
dahom, iznad svih, u samoći visokih zvonika na
sjeveru zemalja koje nas ne poznaju
Htio sam čuti samo drhtaj zvona i tvoj lagani
uzdah, vidjeti gestu, nijemu, neizrečenu

 

 

Poklonstvo 2

Išao sam pogrbljen, unižen, prazan, potpuno suh,
tek kosti što drže tijelo
Koračao sam polako, nesigurno, jedva, s noge na
nogu, tek vidljivo hodajući za njima, oni su hrlili
u tvom pravcu, oduševljeni susrećući Tebe, a ja,
ja sam šutio ili mucao, nijemio sam, bio sam
posve tih, išao sam i ja na poklonstvo Tebi,
Tvome bijelom licu s crnim očima
Kako sam nemoćan i iznemogao
Tek tada ugledah tvoje lice, lice je Djevice,
zapanjen, umoran, iscrpljen, bez kapi krvi u licu,
blijedom i sivom
Klanjam se tvome liku, Tvoje me oči gledaju
pozorno, dugo

 

 

Pet

Ja sam Nitko i volim te, volim sjećanje na tvoje
nježne geste, na tvoje crne neugasive oči, duboka
sjaja, ja koji pamtim sve, bilježim samo tvoje oči
Dopusti mi prići bliže, bit ću nijem, tih, nečujan a
ti me samo pogledaj, po ruci dotakni, tvoj će
stisak gorjeti, biti vreo za mnoga stoljeća i ja ću
biti ja, potpuni ja, svemogući ja s tvojim stiskom
na ruci
Ja sam Nitko u Povijesti, tek skromni pjesnik s
mnogo neizrečene, neuzvraćene ljubavi,
siromašni pjesnik
Ja sam tek sjenka u Povijesti
Dio, prazno tijelo vitraja, samo žica, okvir, grubi
okvir tek zamišljenog

 

 

Šest

Samo Kron zna koliko mi nedostaješ
Davno je sve predvidio i smijao mi se kada mu
nisam vjerovao

Kron je svjedok moje bešćutne ljubavi, moga
traganja, moga praznog življenja

Samo Kron zna koliko si duboko u meni, ispod
svih živućih slojeva, u onom segmentu koji jedini
preživljava u prostoru borbe i strasti

Samo Kron zna što si ti upisala na teške kamene
ploče po izlasku iz prošlosti
Moižda Kron zna tko si

 

 

Svjetionik

Sam na hridi, sa svjetlom, svjetlom koje traži tvoj
pramac u dalekom Južnom moru
Stojim na stijeni, okružen hladnim,
neprijateljskim vjetrovima, smrznut kao kost, kao
stijena na stijeni, postojan, nepomaknut, čvrst,
pravi kamen, izrastao iz kamena, to sam ja, davni
svjetioničar, osamljena baklja na Sjeveru
Vjetar me obukao u prozirni ogrtač, hladan i
blijed
Sam na hridi, zagrljen sjećanjima na tanki
srebrni prsten nježnog sjaja
Ja sam čovjek svjetionik u potrazi za tvojim
svjetlom
Dovoljna bi mi bila tek neznatna svjetlina da
poskočim i zapalim već pripremljene nakupine
drva što bi gorjela vječno
No, ja sam posve sam, stijena na stijeni
Nijemi dvojnici, dva tijela u jednom

 

 

Svjetionik 2

Umoran sam, iscrpljen, izbrisan s karata za
sigurnu plovidbu, kao da me nikad nije bilo, kao
da nikada nisam plovio sa svojim oholim brodom
otra kljuna, hej kentauri, gdje ste, gdje ste, gdje
su moja čvrsta kormila?

Kako moji zapisi nastaju?

Usred ničega, u tišini, u nijemosti izrečenog, u
tišini, u nemogućnosti
Kako mogu doploviti, otposlati svjetlosni signal
kada sam samo stijena, potpuna šutnja, samo
kamen

Ja, koji sam darivatelj svjetla stojim u tami na
stijeni, mome rodnom biću i samo šutim,
zalivenih usana olovom prošlosti i samo šutim,
potpuno prazan, samo ljuska od čovjeka bez
suvišnih emocija, tek praznina, tijelo, suho,
decenijama nepotrebno i željno tvoga dodira, lica
i hladna osmijeha

 

 

Beskrajna

Doveli su me pred Tvoje lice
Pokorni i nijemi, šuteći su prišli pokloniti se
Beskrajnoj
Podigao sam pogled, teško, sporo i onda ugledao
tvoje lice u srebru, Tvoje lice sa smiješkom

Doveli su me izmorenog, praznog, nevoljkog,
suha tijela s mnogim ožiljcima i s tvojim ponekim
Gledam tvoje uokvireno lice u teškom
historijskom okviru i čudim se kako si se ovdje
našla na ovom svetom mjestu, na kraju puta za
sve nas koje je more prepustilo kopnu, neka
skončamo suhi i bez zraka, opet
Doveli su me pred Tvoje lice i ostavili tebi

 

 

Grožđe

Uzimam grožđe sa Tvoga stola, miluješ me
riječima
Traži, traži, traži
Grožđe je slatko, nemam odgovora Beskrajna
Ja samo tražim dobar pravac prema Jugu, prema
Labirintu, ja samo tražim i jedem Tvoje grožđe
Beskrajna i ono me puni, i opet iznova, nadama, a
ja znam Kronos je uzdigao valove ispred moga
pramca, onemogućuje me, ne mrzi me
Samo me drži na dovoljnoj udaljenosti od nje, a
što ja mogu Beskrajna, mogu samo veslati,
napinjati jedra, držati kormilo i pokušati
vjerovati moru

 

 

Prazno more

Moje je more prazno, tek nekoliko splavi s
neizrečenim molitvama umirućih
Tamo ne plovi nitko, valovi su preveliki, dubine
pretamne a ti si ionako na njihovoj strani
Moje je more pustinja, tek s ponekom karavanom
neupućenih s nadom u osmijeh Svemogućeg
Moje je more tek baruština, prepuna olupina i
tijela na pjeskovitom dnu
Moje je more kavez, čvrst i neprobojan, gotovo
suho, bez jedrilja i vesala

Što Ti radiš u mom pustom moru, Beskrajna?
Pratiš stope u morskim brazdama svih ovih
nevoljnika
Lebdiš danonoćno, iznad njihovih nada
Beskrajna

Moje je more odavno samo mrtva voda, voda bez
povratka

 

 

Nemoć

Ostajem sam, tek mogu zabilježiti tešku, vlastitu
nemoć, dosegnuti ponor propasti i onih zadnjih
prikrivenih nada
Dosegnuo sam, dodirnuo sam dno, hladno,
vlažno, tamno okruženje kraja, posljednji bljesak
života u tami

Gdje je more, gdje su moji brodovi, gdje su moje
magične karte koje pokazuju tajanstveni put
prema Jugu?
Ostajem sam, nijem i gluh na okruženje, živeći u
prošlosti, tonući u bezdan zaborava, no nekako
čudno sretan, tonući unatrag, u viđeno i već
doživljeno

 

 

Brojevi

I

Sve je duboko isprazno, pusto, nijemo, mučno,
dugo iščekivanje odjeka tvojih koraka u moje
veličanstvene odaje, u prostorima mramornih
ploča u kojima nema tragova priljubljenih prstiju
u grču, u nadi, u trzaju, u beznađu, u osluškivanju
mogućih pokreta
Stojim i sanjam , otvorenih očiju sanjam o danu,
o zraci sunca, o svjetlu koje me prekriva i oblači u
nebesku odjeću
Ipak moji su tragovi na mramoru posve sami,
sami svoji pratitelji na dugome putu
Budim se vidno izmoren, iscrpljen
Zar je to spasenje iz sna?
Zar je to rješenje vremenske zagonetke?
Sve je duboko, potmulo gluho i ne odgovara na
moje upite
Snovi me umaraju, ne umiruju, očito je, prestao
sam biti ovisan o nadanju
Nadanja, nade nema, samo prazna crta neživota
Samo prazna crta bez traga

II

Sanjam snove koje ne želim, no moja vjerna
podsvijest podastire neoborive činjenice, bez
obrane sam, kriv sam, to je toliko očito da i ja
vjerujem u sud snova
Ostala je moja dobro očuvana ljuštura, oklop od
krhkih spoznaja, spretno povezan međusobno
žilama želja što kolaju mojim životom
Ja sam tek sjenka onoga što mi je Vrijeme
namijenilo, no odbio sam tu velikodušnu ponudu
i zaplovio u nemirno more, ostavljajući sve i
nadajući se svemu
Prevaren sam, tko je kriv?
Moja naivna nada, nada umire posljednja
Nikako se ne mogu riješiti nade
Ja koji plovim, zarobljen sam na njezinim
kartama nepoznatih omjera, ja koji plovim ne
mogu izvući sidro iz njezinog blata
Stalno sanjam snove o bijedi, ne, to nije moja
želja
Moja se uvijek budna podsvijest, grozni rezultat
prošlosti, budi me i upozorava
Probudi se, probudi se, prestani sanjati, zaplovi,
idi, idi za svojim jedrom, idi, plovi i budi
slobodan

III

Ja sam prokleto sjeme nezaborava u vremenu
kada je tvoja nježna noga zakoračila na moje
tvrde hridi o koje se odbija more, od kada znam
za postojanje, od kada znam za sunce i vjetar i
more po kojem se plovi u idući dan ne znajući
kada će noć
Uistinu, sjećanje moje počiva na tragovima o tebi,
o tvojem prisustvu u mom tegobnom kretanju,
svakim danom u sutra
Tek, ponekad, zasja poneka traka svijetla ispred,
tu na korak i pomislim
Ja sam teško probavljivo sjeme nezaborava, no
moj oklop popušta i vrijeme me nagriza, polako,
djelomično, ustrajno i u svim pravcima
Šutnja, samo šutnja i muk moji su odani
pratitelji, šutnja, samo šutnja i muk kada
ugledam u snu tvoje oči

IV

Radujem se slučajnom susretu, vidim te, opažam,
osjećam te tada doista u sebi, duboko
pohranjenu, nemilosrdnu, hladnu, daleku i ne
vidiš me u svom djelokrugu
Prođem pored tebe kao da sam susreo oživljeni
mrtvi spomenik dalekih generacija,
zaboravljen na davnom putu i prođem, samo
prođem i radujem se ovom susretu
Što će mi sve to, kada si daleko s neobičnim
izrazom lica, na ulici, nedaleko svoga doma
Umoran sam, izrezan vremenom i posve
iscrpljen, osjećam izbrisanost iz dana kada sam te
trebao susresti a ne okrenuti lice prozoru kroz
koji se ništa ne vidi
Uzastopno pitanja o nemoći, do kada?
Sklapam oči slušajući glazbu vidim, osjećam tvoje
tajne pokrete, oni su kratki, staloženi,
kontrolirani
Radujem se idućem susretu, drago mi je što te
vidim, mada čemu sve to, ja samo prolazim.

V

Osamljujem se spretno, vremenom sve bolje i
zatvaram se u gladijatorsku arenu s tvojim
snovima, s tvojim izluđujućim snovima i borim se
i borim se do posljednjeg daha i borim se protiv
tebe i tvoj me san na kraju savladava, padam
nemoćan na pijesak prošaran krvlju i mislim,
napokon je gotovo, napokon, sve je svršeno
Ostavljaš me na životu, tek toliko da bih preživio,
da bi mogao udahnuti zadnji udah zraka,
ostavljaš me poraženog, zdrobljenog,
izmrvljenog, a ja se pitam, zašto?
Ležim na pijesku, svjetlo me razbuđuje, svjetina
urla tražeći moju smrt, ti si neodlučna, povici
pritiskaju palcem, zamahuješ i zarivaš sječivo
pored moje glave
Zašto, zašto??
Odvode me, odnose iz arene i kažu mi, slobodan
si, idi
Kamo, ja koji nemam života, kamo ja mogu ići?
Idi, slobodan si
Kamo?

VI

Budim se na pješčanom žalu s teškom
glavoboljom, no misli o jučerašnjem danu
probadaju me i moje oči širom gledaju, kamo,
kamo?
More se kliže do mojih nogu, oplakuje ih, škaklja
me, more me bocka i kaže, kaže, kreni
Kamo?
Kamo ja mogu poći sa svojim životom u tuđim
rukama?
Kamo ja mogu krenuti?
Idi, zapovijedi more, idi, otiđi od mene, nađi
kamen, nađi svoj zaglavni kamen, idi i zaboravi,
no kamen nađi
Tko sam ja, ovdje na žalu zaboravljenih?
Tko sam ja, koji je preživio arenu?
Tko sam ja, pitam more a ono šuti i gura valove
prema meni, prska me i smije se govoreći, idi.

VII

Kada dosegnem tvoje spasonosne obale, moći ću
se samo sjećati riječi koje sam želio zapisati, no
valovi su mi ih oteli jer valjalo je preživjeti,
nastavljajući misliti i moriti se s mislima o tebi i
boriti se, plivajući, ploveći prema kamenu koji
stoji od davnine
T u sam na praznom žalu, sunce me prži i budi,
kreni, idi, što ti je more reklo i ne zastajkuj,
kamo?
Idi, samo idi, uglas će i more i svjetlo
Idi, samo idi, koračaj, ne prestaj hodati
Uspravljam se, moje onemoćalo tijelo ne sluša i
željelo bi leći na uvijek topli pijesak, idi, koračaj,
hodaj, broji svoje korake, do sto, ponovno, sto,
sto, sto, koliko stotina u nizu
Preko stijene, izbavljen i sam, osušen,
iznemogao, ispražnjen, samo tijelo, bez sjećanja
Preko stijene do praznine

VIII

Koračam kamenitom obalom bez ikakvih tragova
i mislim, je li ikada ovdje bilo koraka?
Koračam, korak na korak, do noći, onda se
skutrim između dva kamena, čujem more, znam,
prati me poput najboljeg tragača, ne mogu mu
izmaknuti, uvijek sam s njim, uvijek pored njega,
na stopu od njegovog tijela
Budi me svjetlost jutra i opet se pitam, do kada?
Koliko još moram koračati ovom nepreglednom
obalom na zaboravljenoj strani svijeta?
Koračaj, ne broji korake, nema koristi od toga,
moraš koračati, ne smiješ stati, tamo kod stijene
bit će tvoj zadnji korak, tada si spašen, koračaj,
samo koračaj.

IX

Sve moje tlapnje proizvelo je moje nesretno tijelo
željno tvojih dodira i samo je ono krivo za sve ove
korake na zaboravljenoj strani svijeta
Da sam te manje želio vjerojatno bi i more bilo
blaže u osudi jer kaže more, prema želji i kazna
I dalje hodam, teturavo koračam, kao da misli o
tebi blijede, ne, ja to ne želim, želim da plamtiš,
goriš u meni kao udaljena zvijezda jer ne mogu te
zamisliti ugašenu, hladnu, mrtvu
Sitni pijesak zabija se između noktiju i prsta, peče
me, boli, ne uviđam posve jasno, to se dešava
nekom drugom, ne, to nisam ja, to je ipak netko
drugi na nepoznatoj obali dalekog mora
Sve moje muke proizvelo je moje nesretno tijelo
nastojeći ugoditi mojim mislima, ali more nas je
razdijelilo i odvojilo, konačno, beskonačno,
možda.

X

Zamišljam njegov svakodnevni osmijeh, ne zna,
nije svjestan svoje moći a ja koračam u sjeni i
brojim osmijehe bez razloga i mislim kako je
moje tijelo posve neupotrebljivo, nekorisno, bez
budućnosti, moje tijelo ne sadrži sjeme
sutrašnjice
Njemu je sasvim prirodno biti danomice u tvojoj
blizini i ne opažajući te uistinu jer on te i ne
poznaje, njemu tvoje tajne i nisu važne, samo
tijelo, samo dodir, to on zbraja i misli, sretan sam
sa ženom s prstenom na lijevoj ruci a ja koračam
u toj blijedoj sjeni i nadam se nekom čudu u
ljubavi a u ljubavi čuda nema, no svejedno ja
koračam i nadam se sjeni tvoje ljubavi.

 

 

Dimenzije

I

Pita me Hironov brat
Što želiš?

Doploviti do okomitih obala, uspeti se i dopuzati
do njezinog prijestolja, onako ranjiv i nemoćan, s
posljednjom kapi života na usnama, poljubiti
skute, dodirnuti, možda dotaknuti, osjetiti
njezinu put, omirisati nježno tkivo i odvući se
unatrag, bijedan i slab, natrag u prašinu zaborava
Eto, to bi želio Hironov brate, otpuzati, dodirnuti
ženinu lomljivu ruku i otpuzati natrag

Ti si smiješan, zaviče Hironov brat, potapše me
po ramenu suosjećajno i nasmije se meni
nemoćnom

Razgovaram s kentaurom, tupim za osjećaje, on
priznaje jedino drhtaje kada sluti opasnost, ova je
priča za njegovo čudesno tijelo gubljenje vremena

Ja sam mu se odao, otkrio a kentaur me ismijava

II

Ja sam suha nakupina na obali, znak? ostatak
moćnih? hrpa blata? gola stijena?
I sebi sam tek sjećanje, nepovezano, bez logike,
bez razuma
Bolesna sam želja, nakot htijenja, tek gomilica
uspomena

Budim se na pustoj obali, bez snoviđenja, bez
volje, želim biti sam u ovom jutru, potpuno sam,
ostavljen, napušten, odbačen, sve me je izdalo i
moje tajne
Pretvoren sam u poluživi stup kamena na obali,
brodovi plove, mogu samo pratiti njihove brazde
U cjelosti sam izbrisan
Što je ostalo od onoga čovjeka?
Tek ime u povijesti pobijeđenih, zgaženih,
pregaženih
Od imena samo prah
Ni spomen
Tek dva, tri zrna pijeska u klepsidri

III

Vatre me bude, toplina grije, otvaram oči teško,
polako, otvaram oči i gledam razigrane posade u
luci kako pripremaju brodove
Sretni, vi moreplovci, naklonjeni vam vjetrovi,
vječna vam kormila, tvrda vesla zauvijek

Iznenada, zatječem se u praznom hramu, koraci
moji tupo odjekuju, sam ispred lica božice
Razmišljam kod zadnjeg koraka, moliti je za
uslugu, za malo vjetra u jedra, za mirnije more, za
smiraj nade
Uzdižem glavu i susrećem se s njezinim kamenim
licem na kojem blistaju oči

Ipak, moliti ću je za pomoć jer samo mi ona može
staviti ruku na rame
Stojim ispred kamenog lica i dalje misleći, moliti,
ploviti?

Njezine blistave oči kazuju jednostavni odgovor,
plovi

IV

Oh sjeno, davno si me ubila, no ne i lišila života
Ostavila si nekoliko životvornih konaca koji su
me odvajali od Stiksa, pažljivo, s mjerom, tek
toliko da preživim ali ne zaboravim
Tvoja okrutnost nema premca, po tome si i
poznata, no daj mi zauzvrat barem glas, znak,
kamo ploviti

Crne oči me promatraju upitno, bez prevelikog
iznenađenja, ustrajne su u pogledu, bez treptaja,
probadaju me i u srce se zabijaju, nesmiljeno

Sjeno, odavno sam i ja samo sjen s tek malo krvi
oko srca, tamo gdje ti skrivaš svoju tajnu
Sjeno, dajem ti svoj ugasli život, naznači mi trag
što ga ostavlja pravac prema labirintu

Božica širi svoje crne oči, čudi se, bezbroj si puta
bio na pravom kursu za južno more, točno prema
labirintu, oh da znaš, koliko si puta bio na
pravom putu, ali nisi vjerovao ni jedru, ni
pramcu, ni kormilima, još manje veslima

Sjeno, sjeno, dotakni me, dotakni moje suho
rame i ruku položi na lijevo, pa zatim desno
kormilo, sjeno podrži me, budi moj vodič

Božica crnih očiju zaklapa oči i šuti, ve je prošlo,
propustio sam spasonosni trenutak, on je
nepovratno izgubljen u danima bez vjetra, u
tihom ništavilu tišine praznih mora

V

Neugledna sam čahura, samo koža s nešto
kostiju, one klepeću, možda me upozoravaju,
ruina sam, mrtvo tijelo
A moje lice sanja, sni onu s malim zakrivljenim
nosom itankim usnicama, ženu polakog i
odmjerenog koraka, kliktaja u glasu na
stepenicama
Slutim tu scenu s nekoliko aktera na stepenicama
iznad bezdana

Moja se čahura giba, premeće s noge na nogu, na
obali, iza gora, pored brodova, u radionici jedara
Moja se čahura kreće od jutra do večeri, misleći
jadna, možda se tu negdje krije tajna onog
davnog glasa na stepenicama

Samo sam prah, dvije, tri šake sa živim
sjećanjima

Čemu sve to?

Prah je samo prah
Zemlja i zaborav

VI

Promatraš me u dugim noćima, kada nisi posve u
svom tijelu, lebdiš duhom i pogledom prema
onim davnim stepenicama iznad bezdana , kada
se oglušio na tvoj smijeh, kada je sve zamrlo
Promatraš me u jutrima magle, nadajući se
koraku neznanca s mojim licem ispred tvojih
vrata u staroj zgradi što pamti mnoge historije
pojedinaca
Gledaš me, a ja ja te ne vidim
Promatram te, a ne naslućujem

Što je to nepoznato, između nas?

Teški, duboki, vremenski odmak
Bijela stijena zaborava

Promatraš me a ja te vidim, gledam te a ne mogu
te osjetiti

Vremenski zid bjelokosti zaborava
Muk

VII

Jednom me je Hironov brat upitao, ima li tvoja
plovidba smisla?
Ima, odgovorio sam mu odrješito, ima, plovim,
jedrim uvijek prema njoj
Ti si budala moreplovče, izgubio si razum, plovi
se samo do kraja mora, do stubova
A što je iza, što je dalje?
Dalje je praznina, ništa, tamo se ne plovi

Jednom me je Hironov brat podsjetio, bio si u
svim lukama, što si tamo našao?
Tek tragove, odgovorio sam, samo tragove
Tragove, sumnjičavo će Hironov brat
Jedino tragove, običan život čine amo tragovi,
samo otisci u pijesku, na koji ti nikada nisi kročio
Hironov me brat gleda i vezuje užad, mrmljajući

VIII

Hironov je brat otplovio u praskozorje, oran,
veseo, ne sumnjajući u svoju nakanu, on će, misli
kentaur, otploviti ravno u ždrijelo Južnog mora

Znam da me promatraš u sivilu noći, u tami bez
zvijezda

Ostajem na obali s vrećom uspomena sa svih
putovanja prema nemogućem odredištu
(dosežištu)
Sve se utišalo, mrak, obala bez vatri

Tek kostur sam bez sjene

Promatraš me, samog i slabog, besmoćno nagog,
ispražnjenog, tek koža s par kostiju

Hironov je brat otplovio i ostavio me osamljenog

Gdje je njegovo jedro?
Jedri li prema jugu?
Da li?

Zašto bi kentaur jedrio prema jugu, samo
bezumnici jedre prema jugu

To sam ja, suho tijelo koje jedri prema jugu

IX

Potpuno ogoljen na slabom plovilu, suhih rebara,
posve sam, bez igdje ikoga, sam na nepreglednoj
pučini
Tko sam ja?
Doista, tko sam ja, božice crnih očiju?
Ti si sjena a ja sam tvoja svjetlost
Dopusti mi otploviti
Ti bi želio ploviti, sada? Sada kada si posve
nemoćan, samo mrtvo tijelo s nekoliko zrnaca
života?
Da, dopusti mi ploviti božice crnih očiju
Idi, plovi u beskraj, zategni jedra

X

Otpustila me je, dopustila da završim plovidbu,
ona, svemoguća, svemoćna, rekla mi je, idi
Zategnuo sam jedro, pogledao kormila, pramac i
brod je plovio, oh nebo, ovo je najviša ljepota,
moć, kada brod plovi

Opažam te na prozoru, tvoj me osmijeh mami,
iako sam davna lovina, ti se nesmiljeno smiješ
znajući da nas je vrijeme srezalo na tragove, bez
otisaka
Plovim ispod tvojih prozora s neprimjerenom
željom, promatrao bih te netremice, upijao tvoje
poglede
No, moj će se brod nasukati u kanalu mrtve vode
i stradati nepovratno
Stojim na krmi i smijem se
Možda te sustignem jednom

 

 

Brodolomni snovi

I

Tijelo ima lice i naličje, avers i revers
Ovisi o promjeni unutarnjih godišnjih doba, oluja
i vjetrova, nevera i utiha
Lice je samo oblik, često poput kamenog
spomenika iz prošlosti, dostojanstveno tih, nijem
i sluteći
Što ih to pokreće?
Što čini tajni sklop čudesnog mehanizma?
Potpuno sam izdvojen, negdje na vrhu potiho
dosegnutog vrha
Uspravljam se i udišem rijetki zrak
Muti mi se u glavi ali ostajem čvrsto stajati,
misleći o onima koji pokušavaju mijenjati svoj
život preuređujući stanište, nastojeći biti netko
drugi, no miris ostaje, aura dosadašnjeg života
pritiska te i dalje
Tijelo ostaje na mjestu uprizorenja a ja se i dalje
pitam, čemu takva podjela uloga?
Ja sam tek glumac iz rezerve, nikada to nisam
planirao, nisam mislio biti glumac, odbacujem te
ideje
Ja sam osamljeni čovjek u čamcu na otvorenom
moru

II

Uhvatio sam tvoj osmijeh u mrežu mojih sjećanja
poput vješta lovca na leptire u zelenim
džunglama raja
Naslonila si se, isturajući laktove i zapešća
Vidio sam te, visoko iznad tla, zabilježio sam tvoj
široki, radosni osmijeh
Čemu?
Sada?
Oprosti samo prolazim ispod tvojih duguljastih
prozora, sasvim nenamjerno, nevino, koračam
dalje
Prema čemu?
Kamo?
Tvoja je ulica kratka a prozori visoki s pogledom
prema nebu
Tamo ne stremim
Ja hodam po zemlji, po crnim lokvama
Teško i tupo koračam, razmišljajući o hodanju,
ono ne zna ništa o mojim nevoljama, niti ih ne
naslućuje
Ne vidi moju potpunu prazninu
Mislim na čovjeka u čamcu, on je doista u velikoj
prednosti, na dalekom je moru a ja još uvijek
koračam kratkom ulicom

III

Jesi li ikada dodirnula hladne trake moje
osamljenosti?
Slutiš li moje, uhvaćene, moguće dodire?

Tišina, potpuni muk, provalija između nas,
nemjerljiva dubina tišine
Pomisliš li ponekad, kako me je prevarila Povijest
sama?

Izronio sam davno, posve nespreman ispred,
ispod tvoga prijestolja i odlutao prema Južnom
moru ne znajući, ne uviđajući kako se sidro tvoga
broda zabolo u pijesak pored moga,
starodrevnog, helenskog
Želio bih te jednom dotaknuti ogrubjelim prstima
po licu, a onda s drugom rukom pomilovati te po
vratu, gledajući neprestano tvoje crne oči
Samo to, na distanci, blago te dodirnuti
Ali ne, nisam uhvatio Kairosov čuperak, onda
kada sam trebao
Otišao je, neulovljen a ja sanjam o tvom davnom
licu, kako stojim ispred tebe i govorim ti nijemim
jezikom, ja sam tužni pomorac u trošnom čamcu

IV

Pišem prazne priče o izmišljenim akterima,
smišljajući scenu o našem susretu u vremenu
koje je neizbježno prošlo, potrošeno se urušilo
A kada te napokon sretnem, radujem se opažanju
tvoga usporena hoda, tvojoj pognutoj glavi,
laganom koraku prema događajima o kojima ne
znam ništa i ne slutim ih, ja doista o tebi ne znam
ništa, ne mogu jednu riječ izreći, samo prolazim
pored tvoga zagonetna života prebrojavajući
godine koje me svakim godišnjim dobom varaju,
prevare me i vesele se mom neznanju, moj
nesretnosti, no šutim i dalje misleći kako je tvoja
čarobna ljepota neprolazna
Ikada te slučajno susretnem, moje se lice ne
mijenja, šutljivo je dok prolazimo i odlazimo a u
meni, sve je provrilo, vulkani potisnutog se
otvaraju i rigaju lavu koja vrela klizi prema
mojim očima, no one su zaleđene vjetrovima
Sjevernih mora i umiruju lavu
Izgradio sam cjelovitu dvojnost, ja i onaj drugi,
vrelina i hladnoća
Pišem priče, kontroliram likove i mislim o tebi,
sve je uzaludno, nema dobre priče bez tebe

V

Zatvori visoki prozor na staroj kući, neka staklo
zakloni moj lik ili tvoje lice, neka nas dijeli
prozirna granica
Razdijeljeni smo, ja ovdje, ti tamo, svatko živi u
svom odsječku svijeta. iza ili ispred prozora

No, doista, dosta je laži, oživi me tvoj kratki,
blještavi pogled
Uznemiri me i uznese, gdje je kraj kratke ulice?
Pogled širom otvorenih očiju, s isturenim
zapešćima

Prolazim, plovim, veslam, vučem brodove,
potežem lance, uspravljam umorno tijelo,
podižem glavu budeći iznova misao kako je
povijesni tijek naših zbivanja nepravedan
Doista, gdje je pravednost?
Prolazim i odlazim u drugu ulicu, nastojeći
izbrisati iz sjećanja tvoj dugi pogled

 

 

Izlazi

I

Duboko i davno gorko karte su prevarene,
iscrtane novim znakovima, stupajućim koracima
došljaka na plava prostranstva
Povijesne su karte prebrisane, postaju nešto
drugo
Vrhovi su otplovili, zatoni se produbili a dubine
sasvim plitke
Svijet se okrenuo naopako a ja se i dalje držim
poznatih, provjerenih, starih pravaca prema
Južnom moru
S neba me je pogodila svjetlonosna strelica i
progledao sam,
već ovako star i slijep
Progledao sam i vidio, to je svijet koji ne
poznajem, preda mnom je svijet misterija s
plamtećim ognjištima
Moje su karte nemoćne i nerado ih svijam u
sigurni svitak ne sluteći vlastiti kra
Moje ih oči nemoćno gledaju, nisam sposoban
ništa učiniti
Prevaren sam a tijelo karata dugo je trebalo
trajati

II

Ostaje tek praznina, trenutak šutnje, tihi zvuk
propadanja zlatnog zrnca pijeska u klepsidri, oh,
kako teško udara među svoje
Stojim utrnut, ne mogu se pomaknuti, ja sam tek
suho drvo na zemlji, na njezinoj ohlađenoj kori i
ja sam kora s vjekovnog stabla što me je nedavno
odbacilo, ja sam tek iver otpadnik sa snažnog
tijela, ja sam tek obris pokreta, ja sam sjena želje,
ja sam samo blagi dodir, davno zaboravljeni sin
orkana, neželjeno dijete vjetra, ja sam tek
prozirna sjenka u podne na jakom suncu dalekih
otoka
Mirišem praznost, nutrina moja njuši i preostale
odbačenike, s njima sam povezan sudbinskim
lancem, čvrsto i bez milosti, ulančen sam u
povorku
Stupam u tihoj, nijemoj koloni izopćenika bez
mogućnosti razmišljanja, izbrisan sam s lica
svijeta i Južno me je more zaboravilo i sve moje
namjere i tajne naume
Zaboravljen sam

III

Moje se nježno plovilo dobro drži na ovim
nepoznatim vodama
Na kojem moru moj čamac ostavlja nevidljivi
trag?
Ne pomažu zvijezde, sunce me vara, vjetrovi su
uvijek bili varljivi a morske struje, one ovise o
toliko želja moćnika s Planine, ne mogu biti svoje
i da žele a ne žele, one se žele samo kretati, micati
u tijelu mora
Izgubio sam svaki pojam o boravku u ovom
trošnom plovilu koje me herojski održava u
životu
Koliko me je puta samo mjesec zaobišao,
preplovio i othodio u tamu, u bezdan sutrašnjeg
dana
Drvo je dobro, tlo je izronilo čvrsto tijelo
predviđeno za brod
Valovi me zanose, gibaju, naginju iz dana u noć,
iz noći u jutro, iz jutra u vrelinu dana, iz suha
dana u smiraj noći
Koliko još moram ploviti?
Nošen tajnovitom strujom?
Moje se nježno plovilo dobro drži i ne obazire se
na moj očaj

IV

Vjerujem, jednom će se nasukati i ovaj trošni
brodić na neku obalu, pustu, negostoljubivu,
hladnu, skrivenu iza magli
Jednom sigurno i njega će valovi zanijeti i
usmjeriti prema sivim hridima iza magle i
ostaviti ga poput neželjena djeteta, na pragu
skupine nagomilana kamenja što tvore otok izvan
svih putova, izvan svih starodrevnih karata
Dok vjerujem, promatram život podijeljen na
plavo tijelo mora i drugu sivu, polovicu dana
Tanka crta između, biti voda ili zrak, ja sam
unutar njih, između, kao cjelovita crta
posvemašnje praznine
Vjerujem, jednom, moja će umorna noga stupiti
na neko tvrdo tlo, agresivno koračati dalje ne
obazirući se na uspomene o razdijeljenosti neba i
mora
Vjerujem, samo da moje plovilo izdrži i nasuka se

V

Znam što ću kada stupim na kameniti otok,
pretražiti ću ga i zamoliti, neka mi se privoli
Dosta mi je lutanja
Neka me primi na vječnost i zaštiti od valova
svojim moćnim kamenjem, a ja ću mu zauzvrat
pjevati o mojim pohodima prema Južnom moru,
ponavljati ću svoje pjesme sve dok se stijene ne
smrve u pijesak i stvore sitnozrnatu obalu na
kojoj ću ja jednoga dana stajati, do članaka u vodi
i očekivati dan kada ću napokon ugledati ratne
zastave na tvojim golemim brodovima
Oh, kako želim biti zarobljen i bačen u tvoje
ropstvo, unižen, smrvljen i sve zbog jednog
ponosnog pogleda prema meni, robu, ljudskom
ništavilu, vreći kostiju bez ikakve vrijednosti
Eto sna, želio bih robovati ispod tvoga hladnog
pogleda u podrumima kraljevske palače
Znam što ću kada stupim na taj magleni otok,
potražiti ću te

VI

More me pušta na miru, plutam slobodno na
njegovim uspavanim leđima
Preplavljuju me raznolike misli, kome sam ostao
dužan, koga sam zadužio, kome trebam a tko me
bezdušno mrzi
Prisjećam se i upitna osmijeha što ga je izrodilo
tvoje davno lice, stalno se pitajući, postoji li
mjera osim vremenskog protoka?
Ponekad me more budi, naroguši se i valovi me
bacaju, tresu me ljutito
No ubrzo se more umiri, netko mu ispriča lijepu
priču i ono iznova zaspe, utone u duboki san
pravednika jer svi znamo, samo je more pravedno
Ležim u plovilu i vidim daleki otok iza maglenih
strujanja gdje će me tvoji brodovi pronaći i
otpraviti u mračne podrume kraljevske palače
Koje li ironije, stalno stremim tebi a tvoji će
brodovi zateći kao brodolomnika na
nepostojećem otoku i dovući me, ipak sretnog,
pod tvoje noge
Koliko je daleko taj otok?, pitam čamac
Ne znam, upitati ću more
Čekaj, zahuči more, moram nju upitati

VII

Kada sam nakon svega dosegnuo tajanstveni
kameniti otočić, odmah iza prvih pramenova
magle, uskliknuo sam od sreće, doista napokon
Stupio sam svejedno oprezno na sivu obalu,
osvrćući se stalno, vjerojatno odmah očekujući
prethodnike njezine flote, no ništa se nije
dogodilo, ni danas, ni idućeg dana, ništa niti u
nekoliko slijedećih dana
Umorno plovilo se lijeno ljuljalo u plitkoj vodi
čvrsto zavezano, takvog prijatelja ne smijem
izgubiti
Palio sam vatre, po danu, po noći, velike, snažne,
moćne, na udaljenim mjestima, stalno ih
održavajući, ne sumnjajući nimalo u dolazak
barem jednog broda prethodnice njezine
kraljevske flote
Otok me je nagradio izvorom i s nešto voća
Živio sam i sanjao, očekujući prvi brod
Zapitao bi se ponekad, gdje sam? jer ove hridi
nema niti na jednoj karti
Čekam i sanjam na otočiću koji ne postoji

VIII

Kada se vesla tvoga broda uvuku u trup, ja ću već
biti suh, nekoliko kostiju u mlohavoj kožnoj vreći
Kada me tvoj izviđač ugleda, onako jadnog i
polumrtvog na žalu, ja ga neću opaziti jer su moje
oči prekrivene malignom bolesti zaborava,
bolesne i slijepe
Neću čuti ni ratne bubnjeve, moje su uši utonule
u muk mračnih legendi
Mogu samo ležati na vlažnom pijesku sve dublje
tonući i znajući kako će se zrnca jednom zaklopiti
iznad mene i potopiti me umjesto mora
Doista, kakva je to sudbina?
Utopiti se u pijesku na spasonosnoj obali
Ležim i čekam, trublje s brodova
Oh kako želim slušati opori zvuk uvlačenja vesala
u trup i tutanj pramca kako probija tijelo mora

 

 

Napokon zora

Muči me besmisao mojih tužnih sjećanja
Ona nepovratno gleda u malene otiske sanjajući
njihove divovske korake izvan ovih mora, izvan
ovih tužnih zabrana
Ona ih sanja a njezin ih san odvodi u posve
slobodna prostranstva
Neka lete, oslobođeni, sasvim slobodni
Princ gleda potomke, no ne vidi ih, njegove su oči
bijele i prazne
A ja, ja ih promatram i osjećam iza vjetrovitog
staklenog zida Juga, nepokretan, duboko ukopan
u starodrevne laži o vladarici Južnog mora
Stope rastu, dječje lice pretvara se u lice s
odlukom
Ona kriomice sanja njihove snove i ne čuje, ne
vidi, ne osjeća moj glas, moj korak, moje bilo, ona
živi njihov život, rastući život svojih sinova
To vidim i osjećam na samom kraju oluje, u
smiraju, na samom kraju

II

Ne, nije me more prevarilo, ono priznaje sva
moja putovanja, sve moje zaveslaje, sve skršene
jarbole i prelomljena kormila
More mi sve priznaje i moje tlapnje i moje
budalaste misli i snove što ih je otkrilio sam
Mjesec
More me duboko uvažava, ponekad bi mu bio
posve ravan, moje jedro nasuprot vala,
neriješeno, jednako, isto
Ne, nije me dan prevario ni noć mu sestra, ni zora
što se neočekivano prikrada iz polumraka
Prevarile su me stare knjige što unutar svojih
teških korica kriju nebrojene tajne tjesnaca,
otvorenih mora, nemilosrdnih obala
Tu sam bespoštedno tražio pravce plovidbi,
prema legendi, prema Južnom moru, prema
vladarici labirinta
Doista, napokon, u zoru, more me je dovuklo
pred tvoje okomite hridi, valovi su me brižno
podigli, doista s oprezom, kako s mirom ugledao
otiske malih stopa kako nepovratno rastu a val se
urušava poda mnom
Tonem

III

Ako se probudim na pustom žalu, na tihom
mjestu s nekoliko drva iza mene, dok mi tanki i
spori valovi dodiruju umorne noge i osjetim
ugodni miris drva, što ga stvara jučer, moja
sretno zapaljena vatra, doista, ako se probudim u
takvom jutru, zahvalit ću moru na bezvremenom
druženju, opiranju i neprijateljstvu
Ako se probudim toga jutra, volio bih se ne sjećati
legende o Južnom moru, o nemilosrdnoj vladarici
labirinta
No znam, znam, valovi me grubo upozoravaju,
samo mrtav mogu izbrisati sjećanje, samo
beživotno tijelo ne može slutiti pravac plovidbe
Ako otvorim oči u tom svjetlom danu, bit ću
slobodan, biti ću posve oslobođen potrage, no
vodeni me lanci i dalje vežu, ti teški,
nepodnošljivi lanci što govore o tvome dugom
životu
Ako se probudim toga jutra, slobodan, iznova ću
sanjati tvoje oči, bez broda i posade, bez jedra i
kormila samo s tvojim očima koje si davno otela
nekom nesretnom brodu

IV

Uvijek sam slutio strah, sam na pramcu
osamljenog plovila u beskraju mora, ne od
otkrovenja ili otkrivanja tajni i laži labirinta u
Južnom moru, strah sam duboko u sebi usađen
nosio od mogućnosti prestanka potrage a zidine
su se činile tako blizu, odmah iza magle
San me klati na uskoj krmi dok se more posve
utišalo i pozorno osluškuje moje besmislene
tlapnje o traženju i nenalaženju, o saznanju tuđih
života
Tolike plovidbe, muke, podlosti vode, urlici
straha ili radost kentaura, svi ti lažni znakovi, sva
ta mnogobrojna Mjesečeva lutanja i sve za ništa,
sve za čudno saznanje o običnosti, o svakodnevici
majke, tamo iza starih zidova, ispod visokih
stropova, u polumraku zdanja
Doista, uvijek sam brižno skrivao svoj čudni
segment straha, odmah ispod koljena, u spletu
snažnih kostiju, kao da sam ga trajno zarobio, no
stalno sam ga osjećao, isprva samo kao bol a
onda kao muku sve dok nije izronio i ostavio me
gologa na nepoznatoj obali, smrvljena tijela
uništenog sjećanjima

V

Posve mi je svejedno, dan iza otkrivenja što će
biti sa mnom, mislim dok ležim na pijesku
Je li? izdaleka izvikuju kentauri
Opažam njihov novi crni brod s teškim kljunom i
čujem njihove glasove
Je li? Je li?
Zaplovi, ustani, potrči, imamo mjesto za tebe,
tvoje te veslo čeka, započni ispočetka, najprije
zaveslaj, veslaj dok život ističe iz tebe a tek onda
možeš voditi ovaj crni brod u nove potrage
Veslo je život a ne tlapnja, moreplovče
Veslo te drži na životu a ne sjećanje
Plovilo posve umireno leži na gustom ulju mora,
obasjava me srebrna mjesečina, sasvim je tiho,
uistinu vlada muk, samo se moje bilo čuje, živ
sam i nadam se kentaurima.