Marija Juračić

Vlad i bijela draga

Ljubavne pjesme nježnog vampira
Roman u stihovima

 

Dvorac od leda

odveo sam svoju dragu
svoju blijedu dragu

kose plamene
u dvorac od leda

odveo sam svoju dragu
njene oči zelene
na planinu suru

neka draga moja
blijeda draga moja
sniva
planinu suru
i dvorac od
leda

 

 

San

On

draga je moja u san utonula
san drage moje
mekan je i plav
oblaci san njezin čuvaju
bremeniti kišom i olujom
šute ptice
da dragu moju ne probude
san drage moje
mekan je i plav.

Ona

kroz trepavice
svoga tamničara gledam
uplašena
nijema

visok je i miran
oči su njegove crne
ruke su tako bijele
tako bijele

 

 

Odaje od leda

On

obrazi moje drage
dva ljiljana bijela
usne njene
trešnje crvene
kosa moje drage
kroz noć plamti

crnim plaštem
ogrnut ću vrelo tijelo
drage moje i
odnijet je
visoko gore
u odaje
od leda

Ona

lice blijedo
usko
usne beskrvne
držanje njegovo kao
u mladoga lava

kosa crna
duga
široka ramena
pod plaštem crnim

 

 

Hladan je kamen

On

hladan je kamen
bose su noge drage moje
bijele drage moje

nemoj draga moja
bijela draga moja
kamen gaziti
nogama bosim

nemoj golubice moja
grlice nježna
hladan je kamen dvorca moga
hladno je srce tvoje
bijela draga moja

Ona

pred noge moje
bose
papuče je stavio
vitez crni
papuče zlatom vezene

hrapav je glas njegov
bezbroj gavranova
iz grla mu leti

 

 

Carstvo

On

nosio sam dragu moju
preko planine
preko šuma mračnih

pogledaj draga moja
carstvo tvoje
pogledaj jezera tamna
sjaj punog mjeseca
pogledaj dvorac kameni

nije pogledala
nije se nasmiješila
nije mi glavu na rame naslonila
nije me voljela
draga moja

Ona

pun se mjesec krije
tamna je ova noć

poda mnom ponor
dubok ponor smrti
stijene oštre
nazubljene
strah zatvara oči moje
on o carstvu govori

 

 

Boji se draga moja

On

boji se draga moja
blijedo je lice njezino
vukovi
čuvari moji
noćas zavijaju
strasno

ne boj se draga moja
to samo vukovi
čuvari tvoji
tebe čuvaju

Ona

hladne su odaje njegove
kristali ledene noći
vukovi oko dvorca
krv u žilama lede

 

 

Dvorac

Na dugom, crnom stolu
dvanaest svijeća gori.
On šampanjac toči
ona blijeda moli.

A vani vijavica
led okovao planinu suru
crni se neprozir noći
odbrojava ponoćnu uru.

Vukovi oko dvorca
posljednju stražu drže
negdje u blizini
crna kobila rže.

On, crni je vitez
ona, bijela je dama
kad otvori oči, vidi
šampanjac pije sama.

 

 

Magle

On

bijela draga moja
kroz okno gleda
crna je noć u oku njezinom
magle noćne oknom prolaze
nevjesta moja bijela
mene čeka

Ona

magla oko mene
magla u meni plače
hladan je kamen kule kamene
negdje sa juga sunce
i smijeh pamtim
i krik galeba nad morem
dubokim

i maslinu pogrbljenu
što vjetru i vremenu
odolijeva

 

 

Bijelo cvijeće

On

bijelo cvijeće
nježna draga moja
u rukama nosi

crnim plaštem ovijam
ramena drage moje
da ne zebe draga moja
bijela draga moja
u dvorcu kamenom

Ona

bijelo cvijeće
donio mi vitez crni
crna mu ptica na ramenu
crni konj pod njime njišti
što da radim
s bijelim cvijećem njegovim

 

 

Ona čeka

On

oluja mračna planinom vlada
crni konj put ne vidi
crni konj propinje se
rže
daleko je dvorac kameni
hladan dvorac
gdje me draga čeka
bijela draga moja u
noći crnoj

Ona

kroz maglu vidim
konjanik crni
krvava luna
sura planina
planinu molim

da pute zamete
da nikada zvekir
na vratima ne
odjekne

 

 

Ona ne zna

On

ona ne zna koliko
boli miris kose njezine
koliko snova u očima nosi
tim očima
kojima opčinila me
kojima vezala me
za skute svoje
tim očima
zelenim
urokljivim
stidljivim
besramnim očima
dragane moje

Ona

čudno me njegove oči
gledaju
crne oči viteza crnog
usne su njegove stisnute
plava žila kraj oka mu titra
čudno me gledaju te oči crne

 

 

Zima

On

hladan je dvorac moj
hladan je kamen i
pod kameni
haljina moje drage
prozračna

dođi
draga moja
bijela draga moja
pod plašt crni
ugrij srce moje
jedina draga moja
bijela draga moja

Ona

grli me vitez nježno
kao da porculan grli
plašt njegov crni
ramena mi ovija
nježan je vitez blijedi

 

 

Led

On

led je okovao planinu
leden je dvorac sred tmine
ledene su ruke drage moje
bijele ruke ledene

ledeno je lice drage moje
i usne se ne smiješe
kako da zagrijem srce
drage moje

Ona

led je okovao planinu
leden je dvorac sred tmine
ledene su ruke viteza crnog
bijele ruke ledene
ledeno je lice njegovo

a oči gore
plamte oči viteza crnog
mrzne srce moje

 

 

Trešnje crvene

On

usne drage moje
trešnje crvene
malene
meke
bisere čuvaju

ne smiješe se
ne ljube me
ne diraju mene
trešnje crvene

Ona

hladan je pogled njegov
tanke usne beskrvne
ne ljube me
ne diraju mene
tanke usne beskrvne

 

 

Tužna je draga moja

On

tužna je draga moja
bijela draga moja
sklopljene su vjeđe njezine
u rukama bijelim crni krin
bez mirisa u tami procvjetao

blijeda mjesečina kosu moje drage
srebrom miluje

hladne su odaje njene
moje usne hladne
miluju ruke
bijele drage moje

tužna je draga moja
bijela draga moja

Ona

moje su vjeđe sklopljene
mjesečev trak kožu mi mazi
hladne su ruke njegove
hladan je noćni zrak
hladne su odaje ove
hladne su usne na rukama mojim
više se ne bojim
samo satima u mjesec gledam blijedi
a tuga kraj mene

 

 

Moja tiha draga

On

pogledaj draga
moja tiha draga
carstvo puno sjena

sakrij grudi
iza moga plašta crnog
da nježnu kožu
mjesec ne oprži

sve je tvoje
moja tiha draga
ove crne gore
dvorac kameni
srce kojeg nemam

Ona
sanjala sam noćas sunce
more plavo
krik galeba slobodnog

igrali se valovi u vali
more je moje stope milovalo
moje more
moje more daleko

 

 

Sura planina

On

dug je put
sura je planina
kaput moj crni otežao
od darova što u
džepovima nosim

svojoj dragoj srce
smaragdno
da oči njene zelene
iskrom zaplamte
svojoj dragoj
srce svoje nosim

oči moje drage
iskrom zaplamte
zaplamte zeleno
kada smaragde
pred noge joj stavim
usne njene smaragd ljube

Ona

zeleni kamen meni je donio
u obliku srca
pred noge položio
kamen zeleni
kao more moje
kad se s burom ljubi

 

 

Pjesma drage moje

pjeva noćas draga moja
bijela draga moja
pjesma je njena vjetar
i mjesečina je pjesma njezina
pjesma moje drage
uspavljuje noć

moja draga
bijela draga moja
sklapa oči vuka
u ovoj noći crnoj
pjesma drage moje
nije za mene

Ona

Nina nana, moje plavo more
Nina nana, moja barka mala
Nina nana, ja ne mogu doći
Oko mene samo tama noći.

 

 

Ruže za nevjernu

On

nevjerna je draga moja
lijepa draga moja
crvene sam ruže
pred njene noge prosuo

neka draga moja
ruže crvene pogazi
nogama bosim

Ona

Crvene ruže pod nogama mojim.
Od kuda krv na nježnoj ruži?
Od kuda bol na stopalu mome?

 

 

Kraljica

On

blijedo je lice kraljice moje
tužna je noćas draga moja
cijeloga je dana odajama
kročila
cijeloga je dana
šutjela
pa se šutnja za usne
zalijepila
i sada šuti kraljica moja

Ona

duboke planine
gnijezdo orlovo
tek mjesec škrt
srebro pokazuje
cijeloga dana
ni vuka
ni ptice
cijeloga dana
misli razbijam

 

 

Nije me prepoznala

On

nije me prepoznala
prošla je pokraj mene
na kraju perivoja
užurbana
lijepa
i tako sretna
ni osmijeh
ni dodir
ni riječ

pogrbljen i sam
tražim sjećanja

Ona

sjedio je sam
na kraju prolaza
ruže su se kupale
na mjesečini

nisam ih vidjela
dok dan je disao

tako je sam
tužan
izgubljen
ruže tako strasno
mirišu

 

 

Snene oči

On

moja je draga noćas snena
snene su oči zelene
ruke u krilo položene
sniva draga moja

ispod sklopljenih kapaka
bijeli se čežnja

Ona

negdje tamo na jugu
more se biba
more moje plavo

galeb na stijeni
uzalud čeka

negdje tamo na jugu
jutro se zlati
zlatno jutro moje
diše uzalud
crna je čežnja moja

 

 

Oči vuka

rekla mi je draga moja
da imam oči vuka
surog vuka
u planini suroj

nije rekla draga moja
voli li ona oči vuka
surog vuka
u planini suroj

ništa mi rekla
moja draga nije

 

 

Te vučje oči

Bio si tama i vuk si bio
prirodu vuka nisi ni krio.
Osjetih samo jedne noći
prate me žute, vučje oči.

Napolju zima, noć je i sniježi
u snijegu vidim, tragovi svježi.
Na nebu Luna crvena, sama
na snijegu bijelom sjena i tama.

Pružaš mi ruke iz crnog plašta
griju me snovi, ljubav i mašta
grliš me snažno snenu i bijelu
osjetih drhtaj u vrelom tijelu.

Gledam ti oči, oči vuka
mračne su misli, nježna je ruka
i sada svake besane noći
ja vidim žute, vučje oči.

 

 

Školjka njeno ime šumi

On

cijele sam noći jahao
mjesec je svijetlio puni
kobila crna
zapjenjena

daleko sam jahao
da dragoj školjku iz mora
donesem
koja njeno ime šumi

uzela je školjku draga moja
i dugo svoje ime
slušala

vratila mi je školjku
bez riječi

Ona

školjku mi je dao
da u njoj svoje ime čujem
a ja imena svoga više
ne znam

 

 

Kupio sam dragoj mojoj

On

kupio sam dragoj mojoj
naušnice smaragdne
da zablista pogled
drage moje
kupio sam dragoj mojoj
haljinu zelenu
haljinu svilenu
da kožu moje drage
miluje

moja draga
nije pogledala
naušnice smaragdne
haljinu zelenu
samo je gledala
negdje u daljinu

Ona

za koga da haljinu obučem
haljinu zelenu
haljinu svilenu
za koga
da smaragde nosim
zelene smaragde
samoće moje

 

 

Smokve

On

smokve sam dragoj donio
zrele smokve s toploga juga
nije ih jela draga moja
samo je gledala
smokve zrele
udisala miris njihov
i onda
tiho zaplakala

Ona

smokve sam noćas dobila
zrele smokve s toploga juga

mirisale su smokve zrele
na sunce
na oblutke

na male brodice
na mreže ribarske
na more moje

 

 

Tihi korak drage moje

On

osluškujem korak drage moje
na kamenu golom
bose noge njene
s osmijehom njenim
bose noge drage moje
prolaze pored mene

Ona

bosa sam hodala
da me ne čuje

odaje njegove tražim

kuda nestaje kada dan se rađa
kuda nestaje vitez crni
čim ptice zacvrkuću

i cijelo mi se vrijeme činilo
da me neke oči prate

 

 

Neka ne ide bosa

On

svu noć su vukovi
oko dvorca zavijali

vukovi
prijatelji moji
neka draga moja
sunce sanja
neka more sanja
i njive maglene

ali ne dajte
mojoj dragoj
da bosa
preko snijega krene

Ona

u snu svome nogu sam na
snijeg položila
i nije bio hladan
snijeg bijeli

vuk me je jedan gledao
kao da se ruga
kao da govori
snijega nema
ničega ovdje
za tebe nema

 

 

Put

On

crna je planina preda mnom
crni je konj poda mnom
u bisagama bijeli biseri
biseri bijeli za dragu moju

crna je slutnja u srcu
crna noć pada
čeka li me draga moja
bijela draga moja

crne gavrane ona mi šalje
crni me gavrani gledaju
bijela je cesta preda mnom
i bijele su ruke drage moje

Ona

opet sama
hladnim dvorcem lutam
u zrcalu vidim
konjanik dolazi
ne znam namjere njegove

crne ptice njemu šaljem
crne ptice iz
bijelih ruku mojih
da put mu zamagle
srce iskljuju

 

 

Moja draga

On

noćas je pjevala
draga moja
tužnu baladu
tihim je glasom
žuborila
boli me bol njezina

kome baladu pjeva
draga moja
kome ljubav mislima
šalje

bol njezina i mene
boli

Ona

čudno me gleda vitez
crni
vjeđe je spustio
žeravica kroz trepavice
plamti
usne tanke
a lice tako
sablasno
bijelo

 

 

Samo je oči zatvorila

On

pokrio sam dragu moju
tankom mjesečinom
bijelu dragu moju
crnom žudnjom sam pokrio

odveo sam je te noći
na jezero crno
bijeli su lopoči
mirisali strasno
mjesec je put srebrio
jedna je sova hukala u daljini
njištala je kobila crna
pod nama

draga moja
bijela draga moja
samo je zadrhtala
samo je oči zaklopila

kraj kamina sam je grijao
iz drevnih knjiga sam joj čitao
nježnu put usnama milovao
svilu njezine kože
jagodicom žudio
vukovi su šutjeli te noći
moju strast su drhtali
ona spava
a ja uklet
slike njezina sna upijam

pjene se valovi bijeli
jedno jedro horizontom juri
smiju se masline
smokva se nad more nadvila
ubija me san moje drage
bijele drage moje

Ona

odveo me je te noći
na jezero crno
bijeli su lopoči mirisali žudno

mjesec je put srebrio
jedna je sova hukala u daljini
propinjala se kobila crna
pod nama

kraj kamina me je grijao
iz drevnih knjiga mi je čitao
nježnu put usnama milovao
svilu moje kože
jagodicom žudio
vukovi su šutjeli te noći

misli su moje u pjeni valova
tamo gdje maslina miriši
gdje se smokva nad morem nadvila
gdje bijelo jedro vjetru prkosi

 

 

Zavijaju vukovi ove noći

On

čežnju moju
zavijaju vukovi ove noći
kada šuti vjetar
i kada magla crnom svilom
ovija dvorac kameni
suri vukovi
prijatelji moji
u crnoj noći
uspavanku
bijeloj dragoj mojoj
pjevaju

drhti vatra u kaminu
moja draga tešku knjigu
odlaže
kretnjom mačke proteže se
bijela draga moja
dah mi zaustavlja
žudim riječ
pogled

Ona

opet zavijaju vukovi
stara knjiga prašnjava
društvo mi pravi i priča
o vitezu crnom
i dragoj njegovoj

 

 

To samo noć umire

On

ogledalo veliko
kristalno
u njemu se draga moja
ogleda
bijelim cvijećem kosu je
saplela
bijelom svilom tijelo
pokrila
mog odraza u zrcalu
nema

proklet usudom
lud od vremena
čemeran
prognan
od žudnje bolestan
sam i samotan
od puta prašan
memljiv
i strašan
latice bijele sa cvijeća
otkidam

ne vidi me draga moja
ne osjeća me mila moja
samo otkucaje rascijepljena srca sluša
i misli
to sat stari njeno vrijeme
odnosi

to noć mrka neke sjene nosi
i umire

Ona

osjećam miris njegov
na kišu i alge
na vjetar sjeverni

i dah mu osjećam
hladan
kao da je ponor ralje
otvorio

a nikoga nema

 

 

Most je spušten

On

cijeloga dana most je
spušten
staze prohodne
vukovi se povukli
s planine
cijeloga dana iz svoje
tame
promatram moju dragu
moju bijelu dragu

oklijeva
boji se
moja draga
boji se šuma crnih
visokih planina

ponori u nju gledaju
krene pa vrati se
i gleda u daljinu

donijet ću noćas
mojoj dragoj
dragulj crni
i ljiljane
bijele
malu pticu u kavezu
zlatnom

neka ptica u kavezu
zlatnom
mojoj dragoj o slobodi
pjeva

Ona

tako bi bilo lijepo otići
sada
dok vukovi šute
vidjeti boje
more plavo
i galebove bijele

ali kuda krenuti

šume su crne
planina visoka
ponori duboki u mene
gledaju

ja gledam u daljinu

 

 

Zasjalo je oko

On

u jezero sam sol
sipao
površinom
svjećarice
slikao
dah maestrala dahom
donio
da draga moja
more osjeti

zasjalo je oko
drage moje
zasjalo i utonulo
u tamu

Ona

pomislih na trenutak
da more vidim
i svjećarice koje
maestral nosi
učinilo mi se za trenutak
a onda nestalo

 

 

Snijeg je pao

On

snijeg je pao
bijeli snijeg na planinu
crnu
na jezeru crnom
zaledili se lopoči
bijeli

svoju dragu bijelu
plaštem grijem
crnim

moje tijelo
samo srcem
gori

Ona

snijeg je na planinu pao
bijeli snijeg na planinu crnu
na jezeru crnom lopoči
bijeli
zaleđeni
moje tijelo samo vatrom gori

 

 

Noćas je plakala draga moja

On

noćas je plakala draga moja
suzama bez glasa
noćas je u daljini
stara žena plakala
u crnini
bez glasa

noćas sam u san drage moje
u san žene u crnini
donio slike vedre
zemaljske

noćas sam prirodi svojoj prkosio

Ona

sanjala sam majku
zagledanu u more
u nebo
u dugu

njenu sam tugu sanjala

majku sam svoju sanjala
noćas

 

 

Bijele krizanteme

Ona

sanjala sam mramor crni
i bijele krizanteme
sam sanjala
zlatnim slovima jedno je ime
uklesano
ime viteza moga

 

 

Moja duša ne podnosi boje

On

kao odgrizak jabuke sja mjesec
na crnom satenu
huk sove u daljini
vuk družicu poziva
vatra sjene zidom šara
moja bijela draga oblači
haljinu crvenu

nemoj draga moja
nemoj crveno za mnom nositi
donio sam ti haljinu crnu
haljinu meku
svilenu
nju obuci jer
moja duša ne podnosi boje

Ona

obukla sam haljinu crvenu
haljinu raskošnu
u starom sam je ormaru našla
tko zna čija je bila
haljina crvena

namrštio se vitez crni
bijelu je ruku pružio i dao mi
haljinu crnu
oči su njegove skrivale oluju

 

 

Donio sam joj bademe

On

donio sam joj bademe
slatke
u šećer uvaljane
i grožđe sam joj donio

haljine tanke
od najbolje svile indijske
za nju sam kupio

ruke sam njene bijele
zlatom kitio
vatrom cjelivao

kosu sam njezinu plavu
dahom cjelivao
prstima rasplitao

pred njene sam noge bose
krzno medvjeda raširio
bisere bijele pred nju prosuo

ni pogled
ni osmijeh blagi
nisam dobio

 

 

Kako ju voljeti

On

samuje često draga moja
velika je kula
a odaje prazne

kako da ju volim
kako da ju štitim
kada tek s mjesecom
njoj ja mogu doći

dao bih joj boje
sunce bih joj dao
zagrlio cvijeće
da njoj zamiriše
milovao njenu kosu
plavu
ljubio joj usne
dok tiha je i
snena

ali kako preskočiti
pakao neživota svoga
kako da ju volim
kako da ju štitim
od samoga sebe

Ona

Samujem često velika je kula
mrak vlada svuda, odaje su prazne
kuda god pogledam, samo vlaga trula
a iz tmine čujem, riječi tvoje mazne.

Dao bi meni boje toplog juga
molio cvijeće da meni miriše
budio bi ptice da me mine tuga
silio bi more da za mene diše.

Ti bi meni nježno rasplitao kose
ljubio me strasno, dok tiha sam i snena
šaputao riječi što utjehu nose
oteo iz kandža tegobnih vremena.

Pakao bi htio preskočiti za me
odvesti me negdje gdje čuje se smijeh
palio bi iskru u samom srcu tame
u vrelu bi ljubav pretvorio grijeh.

 

 

Ruže crvene

On

pred bose noge drage moje
položio sam ruže
crvene
lišće zeleno
oči njezine

latice crvene
srce moje

nije uzela
draga moja
ruže crvene
bosom nogom
trnje je
zgazila

Ona

umiruće ruže mi donosi
odrezane
na kriptu mirišu
moja krv je tako živa

 

 

Sunce crno i hladno

On

kako da ti kažem
bijela draga moja dok
s leptirima trčiš
razdragana
da je to suce
dok se igra na rukama tvojim
već odavno i crno i hladno
kako da ti kažem da sjaj je njegov
samo zamišljaj jedne duše
samotne
i dolaze bjegunci iz beskraja
da umorni od puta
zadnje zrake svjetla upiju
jer sunce je već odavno i
mrtvo i hladno
igraj se draga moja
igraj se s leptirima
u mijene vjerujući
bez spoznaje da je sunce
odavno i crno i hladno.

Ona

trčala sam s leptirima
šarenim
prste su mi milovali
krilima šaputali
moj me vitez kroz okno gleda

 

 

Kotarica jagoda puna

On

pod bose noge mojoj dragoj
bijeloj dragoj mojoj
položih
kotaricu jagoda punu

luna je srebrila pokrivač rijeke
šumeći strasno

sa sto života
osamljen
bijedan
života žedan
znah da je kasno

nije pogledala darove moje
njemu se smiješi
njemu ruku pruža

kroz moju sjenu prolaze
s osmijesima sretnim
ni ne vide
da se sjena moja
na prah magle razlaže

Ona

našla sam na prozoru
kotaricu
jagoda punu

zaboljela me žestoko jer
tako me majka mazila
dok dijete sam bila

nisam je primila
nisam zreo plod u usta
stavila

samo sam ruke ispružila
da moje ruke do mora
stignu
da ih moja majka
osjeti

 

 

Noć ću ti dati

On

noć ću ti dati draga moja
crnu
mirisnu
i jezero planinsko

i ti ćeš znati da imaš noć
crnu
mirisnu
i jezero planinsko
i miris jabuke ćeš prepoznati

pogledao sam u oko sokola
da oko sokola dragu moju nađe
bijelu dragu moju

ispod mene sjajna mjesečina
srebrom more prekrila

gleda li draga moja srebro mora
i vidi li oko sokola dragu moju

strepi li plaha grlica
da će moje lice ugledati
lice blijedo
oči grozničave

ne boj se draga moja
bijela draga moja
neću ti prilaziti

samo ću crnoj noći
tvoje oči opjevati

Ona

kraj mene je prošao
crnim plaštem ogrnut
glavu je spustio
korak ubrzao
nije me pogledao

samo je kobilu osedlao
crnu kobilu u
noći crnoj

 

 

Ja imam beskraj

On

nemoj draga
bijela draga moja
nemoj me pjesmom zvati
plavom pjesmom u
sutone plave
.
ja imam beskraj
u njemu prazninu
sve sjene tame
u meni mirišu
.
nejasne su stvari
i strane su meni
ti u bljesku sunca
ja na rubu groba
ni živ
ni mrtav
u beskraju uma

Ona

htjela bih ga povesti
tamo daleko gdje sunce
se zlati
gdje djeca za zmajevima
trče
šarenim zmajevima
u jutra plava

htjela bih ga povesti
u usnulu valu
rano ujutro kad more
se budi

pokazala bih mu kako
brodica mala
brazdu morsku
ore,
kako se jedro sa vjetrom
ljubi

a onda bih s njime
sjela pod maslinu
uz smokve i vino
i uz pjesmu
cvrčka

 

 

Izgubio sam trag drage moje

On

lutao sam morima
u jezerima je tražio
u mračnim gudurama
vukove u trk natjeravao
u špilje silazio

u trskama sam je tražio
u freskama gubio
mjesec zapitkivao
u snu sam je dozivao
okom orla gledao
mislima privlačio
gradove obilazio
mudre sove sam pitao

izgubio sam trag
drage moje

Ona

sanjala sam ga noćas
nakon dugog vremena
njegove bijele ruke
u noć ispružene

bio je nesretan
tako dirljivo ranjiv
uspravan

crnim okom u noć zagledan

nije me vidio
stajao je sam
a kamen je plakao
ružama crvenim
njegovoga srca
i onim bijelim
lica njegova

bez glasa je jecao
ime jedno

Bugo
moja tugo
beskrajna

i ja sam znala
da to je
ime moje

 

 

Miris jabuka u noći

On

noć ću ti dati
draga moja
i miris jabuka u noći

i ti ćeš znati da imaš
jezero crno
planinsko
i miris jabuka
u noći

Ona

mirisale su jabuke
u košarici
u kući majke moje

svježe ubrane u vrtu
oca moga

sočne jabuke
crvene

 

 

Sve sam svijeće zapalio za tebe

On

Sve sam svijeće zapalio u mračnom domu mom, ljubavi moja
Za tebe sam ih zapalio, za sreću i za kraj, ljubavi moja.
Pogledaj mi u oči, nema mraka u njima
To gore zvijezde nekog drugog neba, ljubavi moja.
Tamo su moji samotni puti, tamo zvijezde drugačije mirišu
U tvome oku imam oblik čežnje, ljubavi moja.
Ti ne znaš kako vječnost može biti kazna
odmazda za ljubav, ljubavi moja.
I ova pjesma nestaje polako
u tihoj noći, ljubavi moja.

Ona

sve je svijeće noćas upalio
kula tako svečano izgleda
gazelu mi je čitao iz
neke stare knjige
raspadnute

o kazni je pričao
o ljubavi i smrti
bio je tako tužan
moj vitez
crn

 

 

Bila je lijepa draga moja

On

prema meni je trčala
kose njene crvene
prvi je trak sunca
obasjao

prema meni je trčala
a ja sam stajao nemoćan
u slapu svjetlosti
bijele ruke prozirne
prema njoj pružao

bila je lijepa draga moja
tako dirljivo lijepa
u bljesku sunca
u smrti mojoj

Ona

čudan je opet vitez crni
kaže mi da mora otići
tamo gdje ljubav
ne zna
boljeti

 

 

Oproštaj

On

drugom će oko vrata draga moja
bijele ruke oviti
drugoga žude usne njezine

tamu je moju crnim darivala
glogov mi kolac u srce zarila

još jedna ptica plače u visini
još vuk jedan suzu prikriva
jedan je stih razlio tintu
jedna je pjesma tiho umrla

zbogom svijete
prijatelji rijetki
dan već osvaja

Ona

kao da sam u oku njegovom
suzu vidjela

privid je to samo
kameno je lice njegovo

 

 

Ljiljani crni

On

htio sam joj pokloniti ljiljane crne
bijeloj dragoj mojoj
crne sam ljiljane nosio
mjesec ih je srebrom rosio
zvijezde vrpcom zlatnom omotale
crne ljiljane za bijelu dragu moju

noć sam pokorio
more utišao
lahor mirisom mirte namirisao

nije me vidjela
nije me osjetila
samo je ruke ispružila

na ruke drage moje
padaju ljiljani crni
kao bijela prašina

Ona

noćas je mirta mirisala
kao u dvorištu mome
izgubljenom
mirta na pragu
kuće moje

na glatkom kamenu
starica sjedi
u more gleda i moli
da joj more vrati
drago njeno
oduzeto

mjesec joj je lice srebrio
zvijezde zlatom tinjale

na njene ruke ispružene
padaju ljiljani
crni

 

 

Snomorica

On

snivao sam dragu moju
njeno lice mramora
njene usne
ruže crvene
i glazbu neku tihu
daleku

crnu je haljinu nosila
crnu haljinu svilenu
buket je ruža
bijelih
na moj grob
položila

Ona

crnu sam haljinu obukla
jer moj vitez ne podnosi boje
bijele sam ruže nekome
na grob odnijela

 

 

Moram je pustiti

On

blijeda je draga moja
i tužne su oči
njezine
tužna je draga moja
i blijedo je lice
njezino

nema sreće u srcu
pustom
moja ljubav sreću ne zna
dati

Ona

tako me pozorno promatra
vitez crni
kao mu tugu u očima
nazirem
lijepe su njegove oči
a ruke čvrste
osmijeh je njegov
čaroban
ja to sada
vidim

 

 

Kako bi mogla voljeti mene

On

kako bi ona tako lijepa
i bijela
mogla voljeti mene
kako bi ona moj mrak
u srce svoje mogla
pustiti
kakvu bih joj ja
ni čovjek ni sjena
sreću donio

suncu ću svoje postojanje
povjeriti
neka sunce moje ime
sprži
neka draga moja
bijela draga moja
slobodna bude

Ona

dugo me je gledao
vitez crni
tako je tužan i sam
htjela bih ruku pružiti
milovati
kosu vranu
htjela bih mu reći
koliko u danima pustim
na njega mislim

njegovo jezero
bijelim lopočima diše
a dah njegov miriši
na more
sure planine k nebu se
dižu
šapuću, šumore
stijene visoke
vukovi njegovi
pjevaju o ljubavi
kako. kako da mu kažem
da sve to njegovim
očima vidim

 

 

Susret

On

teška sam vrata otvorio
zakračunata davno
drvena okna sam
otvorio
rana zora d u dvorac
uđe
zbogom moje planine
sure

zbogom jezero crno
i lopoči
bijeli
zbogom ponori
duboki
i mjeseče
druže stari

vukovi
drugovi moji
ne zavijajte tužno
dragoj mojoj put pokažite
da draga moja do
svoga mora stigne

pozdravit ću dragu moju
bijelu dragu moju
pod bokorom ruža
mirisnih
poljubit ću usne njezine
u ranu zoru dok još
sunce izašlo nije

Ona

ruže tako strasno
mirišu
dan se budi sneno
sunce samo što nije
iza visokih gora
izašlo

opet ću sama dan
disati
opet ću sama na svog
viteza misliti

on dolazi korakom
žustrim
lijep je osmijeh njegov
oči su njegove radosne
on dolazi a dan
osvaja
on dolazi
sreću mi nosi

plašt crni za njime
vijori
duge kose njegove
vjetar nosi
mirišu ruže strasno
ja u njegov pogled
uranjam

on usne svoje prema meni
pruža
oči sam zaklopila
drhti duša moja
srce moje tako ludo
tuče
sva sreća svijeta
u mome je tijelu
sva sreća svijeta
u meni treperi
krv vrelu u obrazima
osjećam
toplo sunce obraze mi
grije

nije me dotaknuo
nije me zagrlio
nije me poljubio

u travi još vruć
od tijela njegova
samo njegov plašt
crni

 

 

Kamelot

Ona

Sad je kasno, tebe nema više
vitez crni nestao k’o sjena
tužne verse moje srce piše
od naših noći ostala tek pjena.

Kamelot je opet kula pusta
moj si vitez, ja sam tvoja dama
neću znati okus tvojih usta
ostati ću uvijek tako sama.

Kamen goli samo vjetar grli
mi smo tako sami i ukleti
moja ljubav uvijek tebi hrli
od boga smo i ljudi prokleti.

Kamelot je opet kula pusta
Moj si vitez, ja sam tvoja dama
Neću znati okus tvojih usta
Ostati ću uvijek tako sama.

Kamen goli samo vjetar grli
mi smo tako sami i ukleti
moja ljubav uvijek tebi hrli
od boga smo i ljudi prokleti.

 

 

Urušena kula

Tvoj osmijeh, dušo, više ne pomaže
osta pusta kula, otišle su straže
kraj spuštenom mosta srušena su vrata
nagorio kamen, nema niti tata.

Usamljena sjenka kulu obilazi
težak joj je korak, ruka kamen mazi
duga, zlatna kosa iznad crnog plašta
varka tamne noći, stvarnost ili mašta.

Nestrpljivi vranac kopitom udara
daj, pođimo dalje od ovih utvara
negdje na tom putu iza crnih noći
čekaju nas jutra, do njih valja doći.

 

 

 

Rekli su o Vladu

Pohodio me jedne noći kao sjena, ušao mi u srce i od tog trenutka zagospodario njime. Diktirao mi je pjesme, obično ranim jutrom dok se Sunce još ne bi javilo na obzorju. Na portalu Očaravanje postao je osoba, pomalo luckasta, beskrajno osamljena i puna ljubavi prema Ljubavi čovjeka za drugo biće. Vlad je vampir i ne leti s anđelima. On je sam, drugačiji, jedini od svoje vrste, iskorijenjen i progonjen, ali i njemu treba utjeha. To je znao i onaj koji je zbog nas postao Čovjek, spoznao svu ljudsku bol i zlobu i nije se bojao ni gubavaca, ni razbojnika, ni tame, ni iskušenja. Dijelio je kap dobrote i samilosti, gdjegod je svojom ljudskom inkarnacijom mogaodoprijeti.
Vlad je imaginacija, ne treba mu krv u ovom krvavome vijeku. Njemu, strašnome i prezrenom, biću s pogrešnom dušom, treba samo topla ljudska riječ. I ljubav.
Autorica

On se noću usamljen skiće, čitala sam
svjetlosti dana da se odriče – čitala sam
stoji u crnom na pustom pragu
i vječno čeka bijelu dragu – čitala sam.

Tama mu je utočište dala
samoća mu srce okovala – čitala sam
u samoći stihove niže
tako mu je bijela draga bliže – čitala sam.

Dan za danom, godine prolaze
Samo vuci u posjet mu dolaze – čitala sam

Suzana Marić