Antonia Padovan Kralj

XXX

GDJE MI JE UM

Gdje mi je um?
U srcu zakopanog pepela,
kopam smrdljiva nadrastanja,
pojmove ljubavi
i sličnih dražesnih pojava.
Nema tu srca , a ni razuma.
Gdje mi je um?
Kao da želim uopće da znam,
pijeskom nebuloza zatrpan,
ništa ne ostavljam,
u mahnitom jurišu,
rado bih eksplodirala…
Ma s umom ili bez njega.

 

 

MA AKO NE PRIČAM O MRAKU…

Ne znači da ga ne poznam
( možda sam ga prerasla)

Zašto ostaješ budna
zbog obaveza prema svijetu,
i hoće li ti vrijeme
mjeriti u podočnjacima?

Možda me spuštanje više ne spušta,
već čini radosnom spoznaja
da i u ograničenosti imaginacija
postajem povod
makar plitkih inspiracija.

S trudom ili bez njega
postaješ uzor iskompleksiranih glava.
(… A one se još uvijek boje mraka…)

 

 

OPROST OPROSTA

I zaboravit ćeš na ukradene sate
noćiju što nisu bile zajedničke.
Ja neću dopustiti zorama
da te podsjećaju…
Koliko sam ih bez tebe probdila.
I u njima rasla
u tebi nepoznatim smjerovima.
Ja ti nikad ne bih mogla objasniti.
Pa čuvam to ludilo
za masu iza tvojih leđa.
Društvo me uvijek nosilo jače,
nego sva jakost tvoga voljenja.
‘’Oprosti’’ se neće moći ugurati
u još nedočekana svitanja…
Jer ja ću nastaviti rasti
i bez tvojih oprosta.

 

 

ZA NJIH

Silovite su strasti
preusmjerile rast
pretencioznih namjera
i suvišnih gubljenja.
Gledanjem u šutnji
ispušten dodir
kao prazna koljevka
milozvučnog plača.
Savjesna predaja guši
kao neostvaren stih
ili tiha glupost
preuporna za njih…
Njih što sude bez znanja;
njih što strah bacaju k’o teret
na pregladna ćula
odsanjanih prevrata.
Njih što u slozi masa nisu,
tek lakoma fluidnost
kolotečine gluposti.

 

 

BUDALA

Ne brkam više pijanstva i nemire,
ne,ne budim više zamukle duhove,
pa ni ne pričam više nikome
koliko bole neizgovorene pokore.
Što će mi bitke nesvjesnih umova?
Idioti nižu pravila do naših padova,
plijene naše razume u igri živaca,
do bjesnila, do očaja,
do krajnosti bez obzira.
Puštam. Protičem k’o iluzija
i ne dopuštam da me diraju
procvjetali strahovi na poleđini svemira,
pa ne čekam više…
Bajkovita nebesa davno umrla
u meni il u drugima,
svejedno,svakom borbom manje vrjednija
sjećanja blijeda k’o prozirna bojanka,
a ja ostajem bez boje i bez kistova,
stišćem zube i tješim budalu u sebi;
˝Da,sama sebi si dovoljna.˝

 

 

NJEGOVA

Hajde odglumi uzdah
na zgužvanim plahtama njegovih žudnja,
i opet nećeš me otjerati iz te postelje,
ostajem vjetar njegovih maštanja…
Hajde probaj biti sjenka
svega onog što misliš da o meni znaš,
dok me pogrešno čitaš u njegovim zjenama,
tu bila sam i više od proljeća,
i ostajem nenadmašiv trag svih osjećanja.
Isprazni svoje postojanje
u pokušaju da dosegneš vrh u njegovim strastima,
i ako se mukom dokopaš tog prijestolja,
naći ćeš me tamo…
k’o neuklonjiv ožiljak njegovog voljenja.

 

 

HEROJSKE RELATIVNOSTI

Jeli svejedno ugašen sjaj
na preponosnom plaču heroja
na početku kraja samog gubljenja?
Heroji su relativni,
k’o što je relativan svaki pojam
da je ijedna naša riječ stvarna.
Relativno sam te izgubila.
Relativno me nije ni briga.
Relativno te više ne volim.
Relativno sam sretna.
Sjaj odbljesnuo svemirom
da bi nemirne zabavio…
Novo lice, bez plača…
Novi heroj, priča bez kraja.
Relativno vrčenje u krug.
Poruka bez slanja.
Muka bez povračanja.

 

 

NE JEBE ME ( version xxx )

Ostrugali zidovi nokte
maloumnih buljavosti ugašenih očiju,
no mnogo ih je, mnogo… zar ne vidite?
Ma tko da gleda, tko da vidi.
Slijep za slijepim putuje,
nepoznate smjernice,
ma što da vam kažem…kome? Nitko ne čuje.
No dobro, svejedno, ne jebe me.
Iz bijesa, do bespomoćnosti – kratak put;
prošla sam. Ocjena odličan.
Onda smijeh na sav apsurd,
( nevjerojatno koliko tog tek smeća ima!)
i skoro ponovni plač –
jer slijepost je slijepa, pa da,
pizdarija mog uma…
i konačno mir.
Ne jebu me…ni slijepi, ni gluhi
ni nikakvi.
Ne jebu me…ni apsurdi, ni putevi
dugi ili najkraći.
Ravnodušnost je predivna pojava.
Nirvana? Ma što ja znam…
Definicija i praksa –
dva različita univerzuma.
I mrzim riječi, ali sam ovisna…
Glatko klizim po ostruganim rimama,
pjevam glasni roman još neizmišljenih likova.
Ništa vam ja ne dugujem,
drage maloumnosti.
Ništa vam ja ne pokazujem,
divne smrdljive buljavosti.
Samo u prolazu htjedoh reći ;
po milijunti put – ne jebe me.

 

 

PRESKOČENI DATUMI

Kamo to usmjeravaš
Nišane odgođenih proljeća?
Zar je moja sreća upitna?
Gomila gorkih gutanja
Navukla podsmijeh na žaljenja.
Nitko tu ne dobiva.
Gubljenja su pobjeda.
Iskapaj mudre neistinitosti
Jer ću ti ustrijeliti laži
Za uzvrat polomljenih kićeva,
Što nismo slavili?
Preskočen datum
I nebitnosti preplivaju razume.
Loše se gubimo,
Predugo buljimo.
Točke su izgubile ravninu.
Nišani osmijeha
Odrubili mudrost
Na spušenim jutrima.

 

 

SAVJETOVALIŠTE TRIJEZNIH
( za izmišljene riječi )

Spasonosno drhtanje udova,
pa nova groznica pregladnjelih obraza.
Otrov ili ubica? Ugasnuta sjećanja;
štafeta usidjelica i polu- mrtvih ljudova.
Točkice poremetile vid crtama,
vjetar oplemenjen suznim krikovima
nosi poljubac prešućenih svijetova.
Neki umiru u sebi bez sahrane,
neki se još dugo, dugo sami nad sobom žale.
Ustukne kratkoča misli
brže od navale izbljuvanih riječi…
Šume su zaboravljene,
oceani bara našeg izmeta;
zvjerinjak osakačenih anđela
hoda kao hipnotizirana gomila.
Krasna su nam stvaranja.
Teška ironija.
“Pojedi jabuku” i on će ju pojesti,
no nema više sjemenja.
Grijeh je zapečačen.
Vulgarna su nam čak
i nevidljiva nadanja pod našim noktima.
Razgrebano vrištanje nosnica,
drugi problem, tuđa zamaranja,
u ovom svemiru kraljuje samo ‘ja’,
napuhana ega bez vrijednosti,
kaotičan trag življenja.
Prekratka istina?
Onda slijedite laž,
krvarit ćete još kilometrima
ovih umjetnih pustinja.

 

 

ATOMSKE ŠPORKICE MOJIH RAPSODIJA

Šporkala si jezik, samopronicljiva romantičnosti, i otpuhnutom prašinom sa svojih bižuterija ( od začetog povjetarca ustima grezih buntova ) zasula gramofon i ploču za prvi ples posljednjih naivčina.
Šporkica. Znam, nije riječ iz rječnika… Ali, jasno je i žoharima na tlu ljepljivog haustora javnog wc-a užeglog velegrada Dim (države Sivila) da ”prljavština” zvuči odveć otmjeno za rasturiti temu u ime propalih romantika. Netko žali?
Možda onaj starac- pijanac što je sa štucavicom k’o jedinim drugom ostao posljednji cirkusant ispijenih promila; na klupici u parku nekoć kvartovskih faca, idola i sličnih debila… oh, pardon… Zanosi me žargonska sloboda, no nema ionako popova ni svetaca među očima što prelete tek usput pomahnitale označenice mojih ‘šporkavanja papira’… Ma jebena tipkovnica pokušava oduzeti posljednji zanat sa živom magijom u sekundarnim iskrama… Opet je tema s kojom sam krenula među mojim redovima tinte isčeznula. Ali vješto vještački vještačim. Pa izvučem svaki izgubljen konac do svog dostojno objašnjivog zapleta i kraja. Gle, vračam unazad…
Onu ploču i gramofon s početka na vlastitu odgovornost upotrebljavam. No, tragi-komično, ja sam posljednja naivčina! Ni para ni partnera… Pih…
Čak je i ona romantičnost izgubila samopouzdanje kad joj rekoh istinu na glas; odjebala je pronicljivosti, te šutljiva i posramljena krenula prati šporkicu s jezika… Ni manje ni više nego u lavabo istog onog javnog wc-a (spomenutog pred desetak ispucanih nakupina slova) u kojem su domačini moji prijatelji žohari – crni, ružni, a čak bezopasno nenametljivi – obični gadljivi kukci, rekli bi. Ma da… Recite mi to nakon što atomske bombe počnu kontinentima k’o munje s neba /a iz zemlje/ nerazborito buktati. Tko će li samo od vas, nadimljeni sivi građani, tu ruku samoosvete uopće preživjeti? A ne, ne vi…
Ne ni romantične šporkice zadnjih hipija (što im je odavno moderno doba zasulo trag), ma ne ni neshvačene romantičnosti istospolnih brakova ( valjda i njima kad tad dopizdi ta mono-mono-mono mračna životna navika)… A svakako ne ni vi, posljednji mohikanci gradskih zidića i parkova ( vi nećete ni znati ako padne koja atomska!). Intelektualci?! Jao… Teško je reći dali ih je previše u ovom gorućem višedimenzionalnom kaosu kaosa momentalnog stanja svijesti sveopće slike ‘današnjeg čovjeka’; ili je pak izumro već odavno svaki slog tog dugačkog izraza ( bilo to iz rječnika laika ili međunarodnog sporazumnog kvazi-jezika). Intelektualac? Malo mašte i strane posoljenosti, pa da zvuči dobro za kamuflažu šupljoglavih pozera žutog tiska ili bolje rečeno – štiva sivila. In-tele-ktu-alac… Ma zajebi, i da je u telefonu i teletini, dođe mu na isto… Sjebat će i njega atomske, bez obzira na (ne)pravilne slogove i iščitane tračeve vs. Enciklopedije.
Opet ja otegnula teme sa svih tema na još jedan tekst bez tumača… A htjedoh eto danas opet biti kratka i nejasna. Kao da mi je odnedavno poezija zatvorila kapije na graničnim prelazima srce – um, te digla bijelu zastavu pred četama konjanika pod vodstvom generala ‘Stiha’. Odmetnuli su mi se vokabulari svih mojih lica iz prijašnjih i budućih neobjavljenih priča, i krenuli, izgleda, odlučnim marširanjem u nove pobjede (ne)književnih (ne)izričaja nekih budućih radoznalih umova; što će u društvu samo plamena, pepela i horde preživjelih žohara iščitavati moja ispuhnuta baljezganja iz jedine stotine tisuća preživjelih krhkotina naših kaotičnih dimenzija. Slovkati će i mucati pri početku samog štiva, što zbog ‘šporkice’- kao izumrlog pojma ovog mentaliteta ”ljudi sa mora”, a što zbog ‘romantike koja jezik pere’ – kao nebuloze još neuvrštene u tek izmišljene nove pokrete evolucije. Jebeš ga. Žali li još uvijek? Dok prosipam posljednje atome mamurne energije u svoje desno krilo; ilitiga, u desnicu mi milu i prokletu u isti čas, kad ju papir kao magnet , za upiranjem bez truda , na tintu –običnu i jeftinu- bez po muke zamanta… Žali li, pitam? Zar ste zaboravili na njega?! Onaj starac- pijanac i njegova štucavica prešli su u novo doba novog univerzuma novih ritmova vremena bez da su se iti osvrnuli na višeslojno raskrinkavanje šporkih jezika… bilo to romantike (prodane za istu svotu velike nužde javnih wc-ova ljepljivih podova), ili bilo to najezde kvazi-mudrosti izvučenih iz sredovjekovne riznice gluposti nekih virtualno-stvarnih svjetova.
Jezici su balavi, kako god okreneš, žargonski ili ‘rječnički’… A slina je nepresušan izvor tekučine u čovjeku! K’o i u svakoj beštiji… Pa nije li to prokleti blagoslov? Rapsodijo moje teme… Temo moje rapsodije… Preklinjem vas, evo, znam, u pet do dvanaest – ipak, još uvijek nabrijano naježena od dignute prašine s tuđih bižuterija, ali i spasonosno-blaženo utješena zbog uzroka tog krkljanca u prometu sveopće strpljivosti ovih moderno-intelektualnih mozgova… Pa da, rekoh, preklinjem! Ugasite mi žeđ za tintom makar onom zlatnom sredinom. Ne moraju biti mudrosti u dvije-tri posve zvučne i spasonosne strofe… Ali ne dajte ( tako vam tematike i rapsodičnosti!), molim vas ponizno bez cenzure i kičastih epiteta,… ne dajte mi da sarkazam izgubim u tom prijelaznom letu između dva svijeta. Moja tinta je bez njega kao vojska bez cilja i nišana… Mada preziremo zajedno ratove svih vrsta. Moje su psovke bez njega žalosno neuklopljive i bahate… Mada mi svaka na ‘j’ upadne u pravu rupu između žargonskih i fakultetskih neodređenosti mog pisarskog zanata. Moje su brzine bez njega u tom spajanju malih ( samo meni znanih) kvržica; što ih slovima zovu – potpuno nesposobne iti dati malo gasa… Mada sa njim svakog časa jednom nogom riskiram ”titule” sa tankim uzmakom na graničnim prelazima nekih opasnijih jezika – tuđih žargona, romantika, gramofona i rječnika. No, eto, viječajte, pa mi javite! Neću valjda čekati i gubiti note one precjenjeno šporke zaboravljene ploče s prvih klicanja uvredljivih šala mog monologa s izlikom istjeravanja romantike iz svih prostorija začetih memoara… Jebi ga, dugo čuvane tajne prečesto i ostanu samo to – tajne, ali zaboravljene, pa samim time, reklo bi se – i izgubljene?! A ne, ne… To je zato što krive pojmove iz krivih balavosti učite i upijate. Žargoni bi vam rekli bolje… I žohari bi vam odgonetnuli više… I šporkica bi vam svoj smisao dala… I svaka moja psovka bi vam bila korisnija no ijedna propala šala intelektualaca. Zajebali ste se… Još na onom odavno prijeđenom semaforu bez raskrižja kad ste uzeli rječnike i atomske bombe za svoje svete vodilje. No, kasno je da se sve budale natrag ka šporkim svetinjama vrate. Ipak, za one što preživješe, evo slatkog kraja promašeno-rapsodične višeslojnosti raskrinkane romantike ( jer vratila se opranog jezika i pridružila se štucavici onog starca-pijanca iz parka), kraj je početak; kao što je i sam početak zapravo kraj kraja. Sarkazam?!
Upao vam u oko krivi upitnik. Zaboravili ste na onaj bitni… ”Žali li?”
Prešli ste preko njega kao pijuni u šahu spremni da poginu za bezdan tuđe pronicljivosti; obezglavljeno usmjereni u smjeru minskog polja nepoznatih interesa nekih nevidljivo-neugodnih svemira. Jebi ga. Ja sam na vrijeme pokušala izmantrat barem psovkama (gdje treba i ne treba) pozornost vaših naleta razumne razine pračenja ovog spisa bez rime, sloga, čistoće ili praznoče istog govora… Rekao je (barem tako piše u onim zaboravljenim štivima s previše stranica za današnjeg intelektualca) da nema nijednog pravednog… i da zdravima doktor ne treba, nego bolesnima… Da, zvuči tako jednostavno, pitko, lako i kratko. No, dubina te dubine promakne mnogima kao dah prašine s bižuterije romantika; otpuhane ustima grezih buntova… Jer vidite, starac-pijanac je ključ što ga nemilice zaobilaze u širokom luku. On pjeva sebi u bradu ”Angie” od Rolling stonesa i ”Yesterday” od Beatlesa. Nitko ga ne sluša. A jebi ga… Bolest se širi, a oni najbolesniji postaju najnesvjesniji. Uzdižu se skračenicama ispred imena. Kad ono –paf! Slijepa ulica. Mislili su da su doktori dok su slijepi i snobovski gluhi prolazili pored klupica i parkića… pored blaženih zidića kao živih spomenika tajni vrijednih spasa novog vremena. Da, ne treba zdravima, već bolesnima. No svijet je odavno pobrkao vrijednosti jednostavnosti-mudrosti, kao i žargona naspram rječnika načitanih visokoobrazovanih intelektualaca; kojima eto na kraju samog puta ostadoše da se mjenjaju bezvrijednim slogovima do kraja vječnosti – kao djeca sa sličicama odavno istekle nagradne igre; bez albuma, bez roka, i bez mjerodavnosti.
Jebi ga, ni kraj ne uspijevam skončati kao kratki izdah preko doline šutljivog smoga zatečene mase mnogih faca, idola i ostalih šporkica ove dimenzije zadnjeg doba romantike bez sjaja. Ali odgovor je sladak i kratak – ne, ne žali. Starac-pijanac je prvi stanovnik one strane vječne idiličnosti sjaja samog raja. On pjeva i ne brine. Promile više ne treba, spas same biti svega smislenoga opijat će ga blagoslovima za vijeke vjekova. On je doktor, a da ni sam za to ne zna… On je izlječio mnoge bolesnike parkića i klupica – bez da su ga ikad pitali za pomoć ozdravljenja ili oporavka. Pored njega su prošli još mnogi puno bolesniji i zgražanjem pogleda ga častili, pa snobovski snobovali u toj prolaznosti jednog života nazivajući se velikima zbog izmišljenih titula precjenjenih rječnika uokvirenih diploma. Ah da, oni će imati čitavu vječnost za žaljenje. Društvo će im praviti prljavštine s ognjem umjesto mekanih tapeta po kojima su nezasluženo plesali na ritam gramofonske lažljivosti ukradene romantike. Najveći će biti najmanji, a najmanji najveći!
Eh sarkazme, slatko li padaš na temu svih tematskih rapsodija svih razduženih jednostavnosti razvezanog besmisla čarobne tromosti mog traženja bez rime i stihova. Odjeb lansiran za ‘velikane’ , bez proste čarolije osjeta, raspršit će se negdje u dalekoj daljini svjetla, mraka i svih dimenzija – zajedno baš sa svim atomskim bombama i pepelom krivih vrijednosti. U raju će ostati svi nepravedni, ali svjesni… Svi doktori izlječeni, a nesvjesni… svi mali i veliki, ali jednostavno dostojni romantike svih doba zlatnih nota tajnog smisla obrisanih prašina. I da, mali kutak raja pripast će i žoharima, kao i svim vrstama i vrsticama ove pomahnitale grozničavosti opsjednutih lica s lažnom priznajom vokabulara i slogova.
Momentalno gasim zadnji trzaj desnice što opet vještom zavrzlamom spojiše sve končiće. Nije velika moja tinta, niti sam premalena u moru dugačkih izraza naopakih priča. Trudim se biti sredina. Zlato je suviše zlatno za moje psovke u plesu sarkazma. Bižuterija je površno kratka za iščitavanje mojih blesavih putopisa u zvijezdama. Točka, pa kraj. Čisto iz inata, da ostanem nenadjebivo dosljedna – naopaka od svega naopakoga.

 

 

INTELIGENCIJA ODUMIRE

A boginje ne stare. Dva citata; jedan iz čistog izvora inteligencije, drugi s multimedijskog preseravanja nekih ličnosti što su daleko od boginje. Pitam se dali u današnjem svijetu zaista možeš biti oboje. Savršenstvo bez mane, ali bez onog ‘i treba ti lova’, jer savršenstvo te vrste nema cijene – ne zanimaju je pare. A tu ‘iskrenost’ u današnjem svijetu tako olako izgovaraju usnice ( nerijetko neprirodno napumpane; baš kao trofeji te apsurdne ‘ljepote’ njihove predstavnice) raznoraznih sponzoruša i tome slično; umjetno cvijeće bez prirodnog mirisa, što se ne mijenja, ne raste, ne uči – šuplje do groba, nepromijenjivo lijepe i dosadno umišljene; nositeljice lažne skromnosti presmiješno napuhanih imena šou-biznis svijeta, markentinga i sličnih izmišljenih naziva za koješta iza toga… Eh, da… te usnice ni ne znaju da lažu, a lažu ‘all the time’ kako bi pomodno i same rekle. Engleski je in, među pravima i krivima, među šupljima i punima. Još jedna sezona reality showa čeka svoj (ne)slavni kraj, novog pijuna mase i masovitih, medija i onih najsitnijih,a najopasnijih – pasivnih promatrača. Heroj na jedan dan. Bez zasluženih zasluga. Snima li se opet i sa vaše strane grane? To je kaos, kažem vam. Zaboravljen nakon par mjeseci blještavih tuluma, ispucanih bliceva, jeftinih romansa i dakako – potrošenog pobjedničkog iznosa. Jebale vas pare. Koliko i apstraktno, toliko i doslovno. Isključujem se iz cijele te priče globalne blamaže. Mogla bih reći kako su za mene sve to redikuli. I veliki i mali, kao i u svemu u životu. Ali onda opet… i neki ‘krivi’ bi se mogli uvrijediti, a ja nikako ne želim nikog vrijeđati… I dakako, mnogi me ne bi ni razumjeli, jer ‘redikuli’ su posebna vrsta ljudi koju razaznaju samo splićani. Nisam tu da vrijeđam, nisam tu da sudim. Tu sam da vam usput i tek onako kažem – poneku misao svojih izdvojenih pobuna; svojih revolucija unutar mog i samo mog okrilja razuma. Nikad neću biti kopija. A plastiku mrzim k’o i tastatutru što je moj papir i olovku zamjenila tipkama. Tu sam da izrečem svojih nekoliko razrađenih citata kao natuknice za bolje sutra. Ako ne tuđe, onda barem moje. Da. Htjedoh vam reći da inteligencija odumire na svakom kantunu, ili kako iz čijeg gledišta, na (ili u) svakom programu. A boginje ne stare, ja se rađe hvatam za tu. Živim skladan tok vlastitih snova i svijetova. Bivam za sebe sretnija. Inteligencija njihovih razmjera je kao druga vrsta naspram mojih mozganja. Dragi originali, želim vam ugodan dan.

 

 

Koraci na rubu letenja

Samosjebane momente ukradene inspiracije ostavljene su za leđima. Ekipa me čekala…što virtualna, što realna. Sto milijuna najslađih znakova primam svakog dana sa neba. ‘Borac si bila i ostala’, k’o jeka mi se uzvrača ključni momenat svih prevrata.

Prelom za čast i ponos onog mamurnog šaputanja u vjetar. Moj ponos meni ostaje. Za one iza leđa naprosto me se jebe. Udaram opet stihovima po najjačim ostvarama i zalijevam posljednjim taktovima ono malo žaljenja što proviri u moj raj u nenadano doba sumraka. Zamijenite tepanja psovkama i bez ustručavanja ubrzajte korak među nestvarnom kolonom tuđih predrasuda. Jebale ih predrasude, da bi ih jebale… Zadnju pjesmu napisanu u tom kavezu posvetila sam upravo njima. I to im je previše, kao i otetom stihu mojih tugovanja. Završena faza, otvorena krletka. Letim, da, letim kao da deset godina nisam tako letjela! Rađe dijelim i svoje sjajeve sa psima lutalicama koji barem to znaju da cijene, nego da se vratim pod okrilje iste željezne ironije. Odjebite mi s ironijama neko vrijeme. Odlučno se kače za mene neke posve nove radosti i teme. Urednici se vesele, predrasude ovdje nitko ne jebe.

Dok sam vikala o svojoj slobodi, čuli su samo neki nevažni…a i to što su ćuli, ne znači da su razumjeli. Onda sam je i dalje strpljivo širila u sebi, al o njoj nastavila samo šaputati. Na krive uši. Uvijek pravim tepanjima na pogrešnim usnama. Uvijek pravim koracima pred pogrešnim vratima. Sloboda je rasla….a izumiralo u meni cijelo nebo predrasuda. Na kraju, gdje sam? Za početak, ne, nije kraj. Ovo je još jedan moj euforični start. A za kraj tog starta – tu sam, raširenih krila, ne urlam niti šapućem niti mi je namjera. Samo i samo moja nenadjebiva pisanja moći će i uvijek su mogla shvatiti sve o mojim slobodama. Adio dječaci…liječite se na drugima. Hvala dobri ljudi na svim stranama svijeta. Srest cemo se… krletke više nema. I više ne tražim heroja. Ako je ljubav…nek me nađe sama. A do tada i do daljnjega – borac sam bila i ostala.

 

 

NEMA PRIJE POSLIJE SADA ?!

Ili je i to samo dobro zakamuflirana zabluda. Vrijeme, varalica k’o i svi, zna u velikom zakašnjenju razjasniti davno odigrane iluzije, koje ipak za tvoje ‘sada’ imaju ogromno značenje. Pa shvatiš koja si budala; tek tako u tren (toj najmanjoj jedinici pokvarenjaka vremena) sruše se redom povezane kamuflaže i zablude – koje si uostalom sam sebi priuštio samim time što si u datim momentima umjesto šamara dijelio oproste… Umjesto hitnih bijegova naivno smišljao nove snove.
Vrijeme je tok bez toka, nema tu naprijed- nazad, samo je naša percepcija iskrivljena. Koliko teče, toliko i stoji, koliko je stvarno, toliko i potpuno imaginarno… I tako u nedogled. Svaku kontru možeš staviti na vrijeme i bit ćeš u pravu. Pa u principu ispada da je baš vrijeme zajeb svih zajeba. Znam, rekoh sličnu stvar i o emocijama, ali jebi ga… Svijet je prepun zajeba, nažalost, i to ne samo u ljudskim oblicima. Sve može biti zajeb, a opet – sve može biti plod tvoje mašte bez ijednog stvarnog crnila. I kako razlučiti?! Dal’ su intuicije što su te upozoravale da ništa nije ok ipak bile zadnji znak za spas u pravi čas, ali si ih svjesno i nesvjesno gušio spašavajući iluzije misleći kako spašavaš najvažniju stvar? Ja ne znam…
Danas mi se ona do jućer žarko narančasta boja mojih tragova za krilima naglo učinila govnasto smeđa bez imalo čari u svojim nijansama. U trenutku naglo izrođene samospoznaje – metafora tuđe priče kao da me jebačkom snagom po glavi zviznula; i u njoj ugledah sebe naivca kao sporednu ulogu nekog trećerazrednog filma zakomplicirane radnje i jadno loših raspleta. Jesam li opet gledala u krivom smjeru dok mi se pred nosom tragedija rađala? Jesam li od zanesenosti lažnog ritma svojih iluzija prečula njen krik koji bi me još tada spasio od nekih tek nadolazećih buđenja mamurluka? Vrijeme… Nevidljiva porota naših sljepila i prosudbi bez zdravog razuma. Kapija vječno otvorena, ali bez jasne orjentacije smjera ulaza i izlaza. Kad se sve karte na kraju otvore, tek tada možeš ispravno posložiti što je sada, što prije, a što poslije. Sve do tada… ostaje ti da se pitaš jesi li sretnik ili budala. Jer… iz dana u dan me iznova zaprepašćuje količina zla rasuta u ljudima. Iz sata u sat gnječenje svog mozga opravdavam utijehom da ovaj put ipak neću prenaglo past… A intuicija, dobra stara suradnica višeg smisla u nama, danas je u času ponovno u meni vulkan aktivirala. Ne volim taj osjećaj. Prezirem ga do očaja. Neobjašnjiv grumen ‘nečega’ neživoga što naporno pritišće neku dubinu u grudima. Bol? Ne bih je tako nazvala. Loš predosjećaj koji se izjalovi (nebitno nakon koliko dugo življenja u zabludi) u hororičnu javu o kojoj nisi htio niti sanjati, može te za zauvijek promjeniti. To je gore od boli. Zavoliš li zlo bez da iti znaš koliko je zlo, a još pritom ubjeđen kako je to izvor sve tvoje sreće; naći ćeš se u jednom času potpuno mal, potpuno sam i potpuno izgubljen… Intuicije su tu da unaprijed spriječe taj krah, jer đubre od vremena će te prekasno izvjestiti o takvim sranjima. Ono nas pokušava naučiti svemu valjda na vlastitim odabirima krivih skretanja… Pa tek kad debelo odlutaš; ono ti se obrati tiho poput opreznog lopova, i šapne riječi konačne presude tvoje odigrane iluzije -”Slijepa ulica. Nema dalje…”- I poželiš trčati unatrag koliko te god noge nose, ali sve se odjednom zamrzne. Niti sjena da se pomakne. I poželiš vrisnuti u bespomoćan plač, a grlo ti ispušta samo gorki muk zapomaganja koje nitko niti čuje niti sluša. Samo miris govana osjetiš posvuda… U istim vjetrovima u kojima si do jućer vidio magičnu snagu svojih letova.
I što da kažem… Jebi ga. Dešava se svima. Nekima i previše puta na najbrutalnije načine. Takvi valjda najviše i nauče, ali za sebe odlučno ostaju budaletine. Kad te jednom zapale u živom plamenu samo kako bi zabavili publiku, i grohotnim smijehom nadjačaju vriskove tvoje nepodnošljive patnje… više nikada ne posjećuješ cirkuse. Drugima šarenilo i veselje – za tebe podsjetnik da zlo ipak često pobjeđuje. I vratiš se začaranom krugu sa početka, samo promjenute percepcije. Pa i istine za sebe rađe trpaš pod zablude, a sve intuicije sljediš i prije no što jasno progovore. Ne vjerovati nikome? Nije laka stvar. Lakše se desi da od toga izgubiš dodir sa vlastitim krilima… A ne letjeti više nikada bi definitivno bila teška i bolna odluka. Nema prije poslije sada?! Ima, ima… Itekako. Svo troje od toga zajedno vrše tok bez toka. Ne trudi se da shvatiš. Vrijeme je najveći zajeb, samo na to pripazi. Zli će uvijek pokušavati na sve načine da zatruju i zaraze sve oko sebe… Jer ni budaletina sa kraja koja ne vjeruje nikome nije ništa sretnija od naivca sa početka koji se još dvoumi što su stvarne boje duge, a što odrazi nametnute iluzije. Za svakog su pripremljene određene lekcije, i netko može progutati sve crnjake bez da iti podrigne, dok netko drugi ne umije da prihvati ni prvo životno razočaranje kad mu se netko blizak naglo pokaže bez maske – kao zajeb, takav kakav je. Meni su boli, iako ih mrzim (al’ ih se ne bojim), u životu dale najviše snage. Za svaki njihov nagli preokret i za sve srušene iluzije – ja sam uvijek unaprijed skrivečki pripremala prikladno naoružanje. Nikad inatima nisam hranila povrjeđenost ega niti osvetama tješila nove rane u svojim grudima… Ne, ja ne igram prljavo čak ni s najprljavijima.
Nemoj postati zajeb zato što si preveslan od nekog zajeba. Nemoj se vrijeđati kad ti i cijela gomila upire prstom u leđa i viče da si budaletina. Jer onda postaješ slabiji i od najmanje čestice zla pod njihovim kanđama. Budi sam svoj heroj, bez potrebe da se dičiš junaštvima. Operi suze dok nitko ne gleda kad konačno shvatiš da si volio zlo bez i da znaš, a onda rastegni osmijeh za svoj spas – kao da si upravo postao miljunaš. Tad zlo gubi bez mogućnosti uzvrata. Tad cijela gomila ostaje samo hrpa govana i zajeba iza tvojih leđa, pa im se donedavno ruganje naglo izvrne u posramljeno izvinjavanje; no đabe, tebe više ne mogu da potkupe. Ti si pobjedio zlo onog trena kad si mu pokazao da te nije slomilo, već da je sjaj u tebi dovoljno jak da zanemari tragove ognja pod nogama što podsjećaju na donedavni rat, i da ga nećeš zadovoljiti ni suzama ni osvetama ni šokom izazvanog bijesa bez razmišljanja…jer to je upravo ono što zajebi i žele. Oni se hrane tuđom nesrećom. Uvijek spreman osmijeh i par koraka u drugom smjeru od ratišta je formula za siguran uzlet nakon i najtežih padova. Vjeruj, ne isplati se postati isti kao i onaj koji ti je nanio bol – jer te tada ta bol nićem neće naučiti, samo agoniju razdužiti. Šokiraj ih ravnodušnošću u trenu kad očekuju da će gledati predstavu u kojoj te kasape po posljednji put. Nagradi ih čak pri svom odlasku sa još malo svog prosutog sjaja… ne iz inata niti prkosa, već u ime vječno novih nadanja. Ako si sanjar, ne znači da si uspavan. Ako ne znaš jeli crno ili bijelo, budi strpljiv do kraja. Spreman i prepušten u isti mah. Tada ćeš za svako prije znati ima li ga poslije sada. A pri odlasku iz svakog seta (namještenog ili ne) s osmijehom ćeš u hodu (ne okrečući se) publici s osmijehom moći reć – ‘The end.’

 

 

”OSTALA JE KNJIGA S PAR NEPROČITANIH STRANA…”

Nisam ja od onih što se liječe tugama, moje su tuge samo moja stvar… Pa i kad ih dozovem, u njima uživam.
Ukrala sam naslov iz Balaševićevih stihova, pa će na prvu misliti možda; ”evo, oprala ju je nostalgija…” Ne, nije meni upučena ta nslovna rečenica, već nekom negdje nebitnog imena, što nije pročitao posljednje stihove mog odlaska…
Ja nisam od onih što dvosmislenosti licemjerjem prekriva. I što se više trudim biti čitljiva, eto ispadam valjda površnija; a ostajem zapravo toliko jebeno neshvatljiva. Nisam ja od onih što krajeve podmazuje tugaljivim refrenima, pa se kasapi lijepim sjećanjima samosažaljenja. Jer ja nijednu knjigu, ako sam je već sama sebi odabrala, ne ostavljam nepročitanu do kraja. Tada bih samo u svojim očima ispala kukavica ili budala bez naučenih lekcija što preolako odustaje zbog dosadnjikavih djelova. Ja rijetko zavolim ikoga kao da je poseban… Tada njegovu posebnost istančavam nesavršenim savršenstvima. Rijetko uopće odaberem ijednu knjigu da bih ju pročitala. Ali tada… kad dođe ona zadnja stranica, ja već znam dali ću je pamtiti – pa citirati čak kroz nova životna razdoblja; ili je zaboraviti u ćas – kao da je nisam niti u ruke ikad uzela… Tada zapamćen ostaje samo naslov, koji uvijek može biti i varljiv koliko i nenadjebivo privlačan.
”Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana” je moj oproštaj s iti mogućnošću vračanja.
Netko negdje nebitnog imena nikada nije čitao između mojih redova, jer je zaluđeno tražio površnu dvosmislenost strasti u tom šutljivom sjaju mog pogleda. Taj sjaj je njega pročitao do samog kraja… I ni u ludilu ne bih sada raspalila Balaševićeve balalajke, jer tu više nema što da se osjeća. Nisam ja od onih što žive od sjećanja, pa strast; k’o i tugu, zadržavam za vlastita uživanja i samoiscjeljivanja. U mojoj metafori mene same baš to je tek posve površna stvar. Danas su neki veselo-sivi oblaci nadjačali sparinu srpnja što je vladala proteklih dana… Dan je k’o stvoren za samotna pisanja. To objeručke spontano prihvačam, i eto, u tome uživam. Vidiš, takva sam, između ostalih redova… ipak, nekome negdje namjerno ostajem neostavljena… ”Knjiga sa par nepročitanih strana…” u kojima bi shvatio i sam sav rasplet našeg neobilježenog rastanka. Nisam ja od onih što bježe bez pozdrava… ja suviše unaprijed predosjetim kraj ( kao što u knjizi znaš koliko još ima stranica ), ali ne odustajem dok za mene samu nije posve jasna svaka sitnica što dovodi do pouke… Činjenicama se ne zavodim previše, jer su itekako relativne. Uz još nekoliko ispisanih redova oprostit ću se s osmijehom od Balaševićevih stihova posuđenih u svrhu mog naslova. Raspalit ću nešto poput Čorbinih ”priča o ljubavi obično ugnjavi” da sarkazmom brutalno anti-ljubavnog humora rastjera sve slabosti što bi pale u taj vrtlog priče o sjećanjima. Možda pred sumrak izvučem i iz arhive nešto punkerskog nabrijavanja da me potakne da se sredim i odem u grad. Znam, falit će mi i u ispijanju piva onaj netko nebitnog imena, ali neću se kasapiti ni tim potonućima. Bez lažne skromnosti; ako se već polupijana zaželim nježnosti, velika je vjerojatnost da mu se opet ušuljam u sitne sate… za ostaviti još jedan prelom neodgovorenog kraja na njegovim plahtama. Ali ovo nije priča ljubavna, jer ja nisam jedna od onih što od zaljubljenosti više ne zna odgovoriti na pitanje ‘tko sam’. Ja ću mu svejedno ostati knjiga s par nepročitanih strana, i ovo je svejedno moj svojevrsni oproštaj. Jer gotova su sladunjava srastanja i nikad neću biti od onih što ostaje cmizdrava i neutješno slomljena; ostavljena od neostavljenih gubitaka. Moja je metafora moja vječna pobjeda. Moji su stihovi slični Balaševićevima samo onda kad tugu sama pozovem umjesto ijednog druga. Čak i tad, ja u njima ne tražim nikoga određenoga… Negdje netko nebitnog imena ni ne zna da je izgubio sve aseve iz rukava u mojim neizrečenim djeljenjima. Sva osjećanja postaju sve manja. Ja ostajem neshvatljiva. A ljubavne krajeve olako presjecam. Ne, nisam jedna od onih na prvim stranama. I zadnja strana najdeblje enciklopedije nekima o meni ne bi ni približno utješno pomogla… da me puste… Ja se ne puštam.
Ja sam ona koja se nikad ni ne veže za kraj.

 

 

EPIZODA ”SEDMICA”

Epizoda ta i ta. Bilo bi glupo reći da je broj nebitan.
Broj je uvijek bitan, ali samo sad. Prošlost je matematika. Budućnost fizika.
Samo sada ; sad je čarolija.

Broj epizode mog novog spašavanja, sveta sedmica. Nek joj bude… koliko me pratila, a nikad do kraja zasjala u magiji svog smisla mojih traženja. Najdraža mi svetica.
Epizoda ” sedmica ”… Moj spoj svih djetinjastih maštanja i preboljenih razočaranja u krivim likovima… Moj izmišljen lik je postao stvaran, i svojom stvarnošću raskrinkava sve maglene zablude mojih vlastitih glumljenja u prošlim epizodama ; ostavlja ih pod prašinom natpisa ” broj nebitan”. A on opstaje… Kao ostvarenje na moje tisućice molitvi puštenih kroz samotne zore; ali ne tužne molitve… ne tužne zorice… Moje planine su uzvratile titraje, moja plavetnila uslišila izlječene panike… da bi mi ga dovele; kroz jeku kao odgovor – ” On je tvoja sedmica, a ti…”, a ja… ja sam njegova izmišljotina- savršenstvo svih njegovih obrisa.
Mi smo jedno drugom san u snu nekog večeg sna. Nebo nas je sanjalo… nebo je znalo da će doći ovo ”sad”. Epizoda sedmica. Spoj svih mojih vještičjih prevrata. Moj let u bijeg s planinama. Moj lav u šumi punoj vukova. Moja ljubičasta ostvara na savršen prijelaz i oproštaj od plavetnila. I ja. Njegova lavica, njegova čarobnica, njegova sveta sedmica.

 

 

Trenutak

Ako bih ikada i mogla uhvatiti tok svojih misli , dovoljno smisleno i razumljivo za druge , i tako sva svoja shvaćanja pretočiti u riječi , dali bi imalo smisla? Možda više dobra za svijet mogu učiniti izrečenim utjehama nego svojim pjesmama ; više djelima nego filozofijama ; i naposljetku , više svojim postojanjem nego pisanjem. I uvijek sam , bez obzira na urođenu sklonost pisanju , smatrala da stavljanjem svojih misli i osjećaja na papir , te iste misli i osjećaji gube svoj bitni dio , gotovo i čitav smisao. I kao da nema potrebe davati ih drugima na čitanje , ni pjesme ni misli… Možda nikad neće od tuđih čula biti doživljene kao od mojih onog trenutka kad su napisane. A već su i u samom trenu pisanja izgubile na vrijednosti i postale mrtvo slovo na papiru. No , htjela ili ne htjela , jače je od mene… Poriv da nešto pretvorim u pjesmu , i gotovo istog trena osjetim olakšanje , kao da sam izbacila nešto teško iz sebe ; kao da sam morala tim riječima hitno naći izlaz. I daleko je to od ponosa , jer vječno ploviš u istoj zabludi koliko su ta djela uopće dobra , a s druge strane zapravo mi uopće nije ni bitno. Više se borim sa svim svojim filozofijama što same lutaju mislima , da me umaraju i ne daju mira. Pa ponekad proničem u život , i samu dubinu njegovog smisla… samo ponekad okrznem jednom rečenicom dubinu njegovih čarolija , pa se vračam na nju kao da će me povesti dublje , ali ne ide. Trenutak je podcijenjen. U samo jednom djeliću sekunde čovjek može mišlju biti bliže smislu i bliže bogu nego što će postići za cijeloga života. Nekima se taj trenutak ponavlja često , nekima rijetko ,jednom ili čak nikada. Onda se spasonosno pokušavamo vratiti na tu misao , ali ne ide…Trenutak je išćeznuo. I ta misao više nije tako močna i čarobna kao onog trenutka. Jer zapravo nije bitna misao , niti jedna rečenica. Nije bitan ni osjećaj , jer ni on ne čini taj trenutak. Bitno je ono neopisivo. A to neopisivo se ne definira riječima. Ja bih rekla da je to sudar sa vlastitom dušom , tek jedan precizni momenat vječnosti kad nam daje do znanja da u sebi nosimo sav smisao , i da gledajući u zvjezdano nebo nismo ništa bliže Bogu nego kad bismo mogli uperit taj pogled u dubinu svoje nutrine , svoga postojanja. Makar jedan trenutak.

 

 

Vrijeme dobrih čišćenja

Prije nekih dvije godine napisala sam ‘snažan’ tekst pod nazivom ‘Hladna bespuća fejsbuka’, u kojem sam izrazila svoj stav o dvoličnostima i hladnočama koje nam društvene mreže poput fejsbuka ‘nameču’ u (ne)stvarnom životu. Bio je to jedan od mojih prvih objavljenih tekstova (jer sam do tada objavljivala samo poeziju u kojoj sam sve pakovala u svoje zamućene metafore), i definitivno jedan od najčitanijih mojih objava opčenito. Ironično, tekst koji sere po virtualnom svijetu i njegovim katastrofama, doživio je veliki ‘uspijeh’ upravo tu – među virtualnim čitaocima nekoliko različitih portala. Danas je taj tekst pogubljen negdje u kaotičnim bespućima interneta, ali mene naprosto za to nije ni briga. Ono jedino pozitivno na što mene taj tekst podsjeća je i dan danas moja najveća pozitiva. Naime, tada je ljubav mog života tek ušla u moj život kao potpuni stranac koji se polako pretvarao u prijatelja… I taj tekst je bio prvo što je on pročitao od mojih pisanja, te me upravo putem fejsbuk chata pohvalio na račun teksta i rekao kako se slaže s mojim mišljenjem, a između tih riječi hvale je ubacio jednu lijepu slatku riječ , prvu koju mi je ikada uputio – ”lipoto”. Eto, po tome ja pamtim taj tekst, a ne po broju lajkova i objava, pa vi sami procjenite iz ove perspektive koliko u tome ima ironije, a koliko apsurda ili tragi-komedije. Prije nekoliko dana sam skoro izgubila ljubav svog života upravo zbog ‘paranoja s fejsbuka’. Neću ići u detalje, jer su posve nebitni, već ću samo priznati da nije nitko drugi kriv osim mene same, jer sam nesvjesno dopustila da mi se dogodi upravo ono o ćemu sam srala svima u tom snažno odjeknutom tekstu od prije dvije godine. Nakon četiri dana plakanja i samotnog traženja odgovora na pitanja koja sam ionako sama izmislila/umislila (ili ipak ‘samo’ dopustila nekim zlim i zavidnim mozgovima da mi nametnu neke sumnje što nemaju veze sa zdravom pameću), shvatila sam jednu veoma bitnu stvar – ja i on smo stvarni; iz dana u dan zajedničkog djeljenja i zraka i dana i mraka, stvorili smo javu koja je doista samo naš mali raj i nitko nam u njoj nije bitan, niti nam je bitno da nas itko od svih tih nitko iti razumije iti podržava. Naša ljubav je stvarna, a virtuala ju je skoro pojela. Ironično? Tužno? Smiješno? Zapravo, ništa od svega navedenog, jer hvala Bogu, nakon četiri dana što smo se oboje svak na svojoj strani grada pošteno isplakali (zapravo bez razloga) i gotovo se oboje raspali jedno bez drugoga, pobjedilo je ono ‘ima nešto od srca do srca’ – naša nenadjebiva frekvencijica koja je i u tišini i u daljini ipak jača od svih lažnih profila, domena i nevidljivih krojača malih ljudskih stvarnosti (od kojih, nažalost, čini se večina pokušav pobjeći). Izbrisala sam fejsbuk profil (kao i on svoj) jedan put za zauvijek, te odlučila zadržati sav virtualni svijet samo u svrhu pisanja i online kupovine. Simple as that! Moja stvarnost je itekako realna i opipljiva, a što je još bolje od toga – imam itekako zbog čega svakim danom biti sretna i zahvalna… Ma ako se mene pita; najsretnija i najzahvalnija! Proljeće je oduvijek bilo moje vrijeme ‘dobrih čišćenja’, pozitivnih promjena i pravih odluka, a iz godine u godinu ta moć proljeća u meni se samo povećava. Shodno tome, nastavljam biti ono što jesam – svoja čarobnica i njegova kraljica, a sve one njuške i čunke što su na bilo koji način željeli ili pokušali ukvariti moja savršenstva, ostavljam tamo gdje sam odavno i trebala; u lažnom sjaju virtualnog svijeta. Vama dobri ljudi, koji me čitate iz ‘pravih razloga’, za kraj samo preporučam svoj spomenut tekst sa početka. I sama sam zamalo zaglibila u tim hladnim bespućima, ali na sreću, mene oduvijek vodi neka viša sila koja ne poznaje zakone i kaose naših nevidljivih smrtničkih izmišljotina. Tome ne trebaju riječi, niti opravdanja za sumnjičave misli nikle iz tuđih nametnutih potreba… Tome ne trebaju profili i selfiji za jačanje napuhanog ega praznine i vječnih ponora… Tome je dovoljan onaj osjećaj u grudima što uvijek iznova podsjeća da je ona tajna veza u nama naprosto nepobjediva ; uvijek pozitivna, uvijek ispravna. Nenadjebivo stvarnija od svih virtualnih svijetova.

 

 

Zidovi danas i njihova ponavljanja

Danas sam nesretna. Danas se sve češće ponavlja. Moje usporedbe i ogledanja zaslužnosti nekih dubokih odnosa sa naličjima sličnih u prošlim i davnim ‘ja’. Uvijek na isti zid glavu razbijam… pa miljardu ‘kako?’ svaku tu prokletu ciglu opsjeda bez ishoda. Cigle šute. Cigle ne govore. Zidovi su nijemi, znam. Ipak, izjedam sebe od tog nerazumijevanja kako svaka neprolaznost mojih osjećanja može biti svršena istim bezvrijednim zidom bez smisla i bez točno datog objašnjavanja. Nitko na moje upite ne uzvrača. Nitko na moje po život važne dvojbe ne ukazuje koja je dvojnost ispravna, točnije koja li je jedinstvenost prava. Jesam li fikcija?
Jesam li jednosmjerna dubina koju prozrije svak tko se iti malo duže u mene zagleda, pa svi odustaju prije vremena… a ja bolesno sama i neizlječivo neshvačena naprosto moram svaku temu svog šarolikog življenja završiti razočaravajućim lupanjem glave o jedan te isti bezlični zid. Zid ponavljanja. On nije moj smisao. On nije bio ni početak mog spasenja na kraju prošlog lupanja… samo zabluda. Teška padanja. Popravni… i kraj. Zid je trošan i siv, ali nijedno od toga mu nisam ja priuštila. Oduvijek su bila tuđa sivila… i trošnosti nikad nisu pasale mojim nježnim crtama lica buntovničkog pogleda. Jesam mješavina… ali ipak od zida daleko zaslužnija za bar nekoliko zraka usijanog sunca svakog mog novog proljeća. Proljeća nikad nisu poput zidova… Ona me ne ostavljaju da ravnodušnost biram kao najbolju soluciju za zagrijavanje prije tog besmislenog treninga lupanja. Glava utrne nakon kratkog vremena, ali nije to uopće problem… Problem je ona neuštimana sprava u grudima što zvekeče nepreciznim sekundicama. Ona pamti. Svaku ciglu već jako dobro napamet zna od prijašnjih susreta. I svaka joj je nemila i odbojna. Danas sam nesretna… a ovo je tko zna koji ‘danas’ otkad sam prvi puta tako davno pokušala u dvoje biti sretna. Zid nikada nije zbog mene same. Zid je nerazumjevanje, neprihvaćanje, neshvaćanje, nepoštovanje… glupe cigle, trošne i posivjele. Niste me vrijedne. Zar da odustanem? Nikad više u dvoje? Bojim se… kako god okreneš… danas je sve češće.

 

 

BOMBA JE DEAKTIVIRANA

Komično me razdvojila
dosjetljivost tužnih nosivosti
premladenačkih nadanja (ili sanjanja)?
I tko bi rekao…
Zajebala me uskomešana probuđenost
neispisanih nereda
u sekundama kajanja,
u minutama oproštaja,
u satima šutnji i tihog jaza
umrlih dvoznačnosti
svih emotivnih ruševina
mitsko-poganskog podrijetla
mojih razbacanih čarolija bez recepta.
Mozak. Srce. Bomba. Tren.
Izbacujem prvo lice
iz te množine ugaslih revolucija mozga.
Ukrcavam prtljagu srca
bespovratnim smjerom
zaboravljenih luka.
Jednosmjerna karta. Brod bez jarbola.
Ne udišem više sladore bonace
izmigoljenih riječi primitivnih ratnika.
Bomba je deaktivirana.
Tajno oružje mojih buncanja
na obojanim plahtama
nebesko plavih snivanja
ostat će vječna strast
bez mogućnosti gašenja.
Bila je to posljednja bomba
na prijetećim razmacima
letećih koraka u poljima mojih sloboda.
I ostao je tren.
Njega dižem visoko na tron svih šutnji
i na najviše prjestolje
glasnog bata tek rođenih
jednoznačja svog jezika,
vrhunski sagrađenih utvrda
nasljeđene mistično-magične
posloženosti čitavog smisla.
Očekivano pražnjenje
zalutale pošte mojih pisama bez adresa
bliži se svom kraju.
Ne, ne ostajem prazna, dapače…
Izbacila sam prvo lice
iz množina eksplozivnih kombinacija duha.
Mozak. Srce. Bomba. Tren…
Tren. Samo tren.
Bomba je deaktivirana. Zen.
I to je sve…moj blaženi svijet.
Moja obojana svijest.

 

 

EKSTAZOM DO OSMIJEHA

Jogom ću umiriti duhove?
Ili isklesati trbušne?
Zar trebam trening za disanje?
Prevencija za napad panike.
Plesom ću nadražiti sve poglede?
Pa se bojiš da me netko ne otme?
Ja plešem jer uživam u ekstazi,
za sebe, ne za druge.
Smijehom izlječiti strahove,
da, slažem se…
Ali zamišljen izgled
bolje mi pristaje
Ove oči što te muče
sretne su i bez grimase,
sjaje k’o putokazi
usred pripizdine.

 

 

ISTIPKANE NOĆI

Napisala sam pjesmu,
U izdahu, nekoliko minuta,
Kao nekad, između dimova,
Kroz šutnju plavo-sivog popodneva…
Pišem još jednu,
Kroz dodavanje šuma
Moje olovke I papira
I posljednjeg klika
Tvojih fejsbuk tražilica.
U stihovima; u svijetu riječi,
Za mnom je izdana tjeralica.
Traže me… traže me već duže
One insomnie adrenalinske inspiracije,
One zore mamurnih balada
I konfuzne samo-komunikacije,
One istipkane noći
Boje bijele kave
I mirisa vanilije –
Bjegovi u samoči, zatomljene panike.
Tipkovnica skoro ugušena.
Za mnom izdana tjeralica.
Pjesma druga, u kratkom hvatu
Mojih inspiracija;
Između mog dima
I tvojih fejsbuk stranica

 

 

‘KO KOME JAMU KOPA

Prevrčala sam oči
k’o nenamješten sat
u čast novog pokušaja
da spasim u drugima
što se spasit da.
Upoznala još mnogo istih.
Razočarana? Ženskim rodom
jeftinih razmjera tog blamiranja
ili muškom plitkošću
u rasponima mojih letova
njihovog ‘užvišenog’ spola?
Ne, odavno se razočaranjem
ne može uvrijeđeno nazvati
nijedan moj osjećaj.
Za tu je sortu boli
prestara i ona naivna
curica u mojim grudima.
Pod tuđom lopatom
nema moga blata…
pod mojim nogama
‘ko god da jamu kopa –
sam u nju upada,
jer jedina vjera u koju se uzdam
tim malovjernim kopačima
posve je nevidljiva –
ne gledam dolje,
koga briga što je pod nogama…
Ja uvijek spremno, uvijek sigurno
stojim na svojim krilima…
taman dovoljno nisko,
taman dovoljno neprimjetno
da uzletim kad zatreba.
Jame ostavljam jamama…
Kopače i lopate takvim istima…
Razočaranja razočaranima…
A sebe ostavljam nebu;
ono me jedino zaista treba.

 

 

NEGDJE IZMEĐU PRINCIPA I TEPANJA

Dosta je bilo priče o principima.
Mazljivo k’o pekmez…
I budala bi shvatila,
najbolje je da svatko ostane pri svojima.
U tuđe bačve baruta
ne zabadam pojmove
svojih nanišanjenih potreba.
Osušilo mi se grlo od tepanja.
Vračam se prkosno
na švrljanja između redova
i urlanja njemih strofa bunta;
‘vjetar se vezat ne može’
kaže ona ljubavna…
Greška od starta,
ne vjeruj ljubavnima…
Uvijek imaju slabu točku
negdje između principa i tepanja.
Budi uragan. Zajebi stih
ispucanih promašaja.
Bit ću munja. Svjetlosno trenutna
močnost nevidljivih meta
vlastitih savršenstava.
Čangrizavi kompleks
maloumnog dvoličja
nakratko me izbacio iz takta,
u vrijeme najsunčanijeg razdoblja
mojih inspiracija.
Jebi ga. Vračam opet pogled
misterije neugasivog pucnja.
Meta bez principa.
Nišani ne trebaju tepanja.
Onda budimo par i u olujama
nenadjebivog stapanja
unikatnosti vlastitih municija.
Nitko nas neće vezat.
I ovo nije pjesma ljubavna.

 

 

ON VOLI KAOSE

Ako sam sanjanjem izvrnula bit
i uskomešanim hihotanjem odjebala svemire,
tad recite, a ćije su ovo zvjezdice?
Čiji su ovo prahovi i dahovi
sjajnih učestovanja u kroju sudbine,
ili nema ni nje? Samo mnogo lica mene.
Bezimena i stoput nazivana
mogu li više ikom reći da sam neizmijenjena.
Neće stisnuti žaljenja,
vješto k’o i uvijek pobjeć ću od kajanja…
I ovu malaksalost svojih udova
već nekako ću izvrnuti u pobjedu duha.
Ako sam čarolijama pobrkala sastojke,
ja znam da svemir ne boluje…
On baš k’o i ja
voli improvizacije,
on baš k’o i ja
mrzi određene mjere,
on baš k’o i ja
u svemu slaže
slatke kaose…
On zna, baš k’o i ja,
da samo dobra mantra
uvijek pobjeđuje.

 

 

OTEGNUTI RAZMAK ZA SKICE BALADA ( I. dio )

Otrov dolazi u malim dozama…kažu.
Nije mi prošla treća zbirka,
A trebala je bit druga…
Možda četvrta tako ustupi mjesto petoj…
Ma… nisam skrenula s puta…
Samo s malo riječi
Polu-jasnog smisla,
Otegnem ponekad slova
U nerastezljivi beskraj
Neuhvatljivih balada;
S puno objašnjenja za prolazne,
Spustim vlastitu bit
Na najniže…
Levele za početnike.
Ma…neopisivo je moje voljenje.
Kako da uvjerim svijet
Da je predivno savršen?
Taj kaos kao da ne prihvača vlastito srastanje.
Naći balans, dragi moji,
Nije uzgajanje sve veče monotonije…
Naći balans, neshvačeni,
Upravo je prihvačanje;
Da sve crno i bijelo
Tu je da bude-
Kako bi rekli- sve ima svoje razloge
Kako bi rekli- šta bude bit će
Kako bi rekli- iz svega izvuci ono najbolje…
Svašta kažu, (pre)često i lažu…
Al i ono istine što ispljunu,
Samo ko vjetar puštaju,
Neuhvatljivu i neopisivu.
Opet blejim filozofije
Ko na playback –
loše ‘pjevanje’ sa primjesama ‘vrištanje’…
No dobro, smisao nije promašen…

 

 

PIŠI MALA

Piši, mala, piši…
Dok ne izbiješ iz sebe
Svu nakupljenu toksičnost
Od te ljubavi
Koja na kraju
S ljubavlju nije imala veze.
Piši, samo piši…
Dok ne zakolješ
I posljednji atom
Te ovisnosti koju ti je nametnuo
Kroz riječi bez djela
I prepolovljene strasti
Samo tijela.
Piši mala…
Dok god ni na papirima
Više ne bude njega.
Borac si bila i ostala.
Znaš i sama
Da itekako možeš dalje
Bez iti spomena na vas.
Piši… jer si u tome nenadjebivo najbolja.

 

 

Putopisni cvrkut (ili zavijanje Mjeseca)

Svestrano obostrano nestvarno
Izmučena i rastrgana filozofija
Niskootupljenih gmizanja
Tijela kao psovke, tijela kao ništavila
Kroz noć i dan, uvijek isti, uvijek novi noć i dan.
Smaknuta je s leđa svaka posljedica spašavanja ljudskosti u ljudima,
Popišana smrtnost između spasa i glasa…
Jad jadova blješti zrakom k’o nova ideologija van-zemaljaca
Ni smijeha za smješne ne ubire to spuštanje.
‘Odoh.’ Rekoše noć danu.
‘Smrtno si dosadan od zore do sumraka.
Bježi da te ne gledam.’ Ego iz dana progovara;
‘ Crna si i deprimiraš, a sjajne točkice su iluzija tvog varanja.
Prevrtljiva si ko kuja željna tjeranja.’
Ljubomorna zora zalupila vratima.
Sumrak prozirno ponosan
U mučnoj tišini otkazao poljubac.
I sve smo zgurali u kalupe
Ili led ili mrak, tko više gleda razlike
To jedino čarobno sljevanje nebeske svjetline i sjaja
Utrpali u koš naziva ’24 sata’
I pod pravilo prodali prirodi.
Jao greške, nije popušila!
Onda cvrkuću i orlovi,
Jer nitko ne jebe,
Poremećaji su sinkronizacija
Najprimitivnijih svemira.
‘Odoh.’ Ma rekoh i ja satima.
‘Dosadna ste masnoča čovjećjih preseravanja…’
Da u svemu njegova ironija prevlada,
‘Adio mala’ – nasmješena godina daje mi blagoslov prije puta,
No ne zanosite se, ne ona u kutiji ‘365 dana’…
Ova nasmijana je slobodna,
Nebu poslušna i umiljato nesagrešiva,
Mijenja 4 lica uvijek iznova;
Darovana od viših smisaonih planova,
I u svakom od tih doba različitih toplina
glasa u zavijanju Mjeseca
Slavi se samo jedna predivna srž svih dimenzija-
Po nahođenju, bezmonotona kraljica zvana Priroda.
Ona je sve i sve je ona,
daleko od kalupa ovih smješnih sekundica
i listova kalendarskih brojila.
Ona je u svemu i sve je dio nje.
Samo su putopisni cvrkuti nadjačali njeno zijevanje.
Sluša svađe naših jutara
i vanzemaljskih sablasnih mrakova…
pa skupa sa zavijajućim Mjesecom
ubija dosade naših posprdnih izmišljotina.
Pijani su ponekad oboje.
‘Da, zna se…’ priroda kaže,
a mjesec joj, štucavicom zvijezda, upada u riječ,
i viče i zavija… pa šapuće kao da mu je potrebna utjeha;
citira mudrosti dječjih sloboda –
‘Ma pijem da zaboravim da pijem.’

 

 

SMETNJE I UPADICE ČUDNJIKAVIH SIMPTOMA

Sad prikladno jeka u glavi
Hvata onaj ‘u sebi’ ritam…
Uštimava vokal, pa bas.
Aljavo zasvira neki sporedan dio
Nekog samo sebi znanog dragog hita…
Upadica.
Smetnja? Možda čak…
„ samo jedan od simptoma
Da srce mi zove upomoć.“
Da, nečiji stihovi.
Nečije davno procurile misli.
Nečiji vidici i možda propusti.
Točke i zarezi.
Sad olovni šaptači u nezgodno doba
Mojih ukrštenih svjetova.
Sve ima svoje zašto…
Provjereno.
Bila sam svoj pokusni kunić.
I opet bi u borbi
One krivulje kao glavnog dijela upitnika
I one točke u sjeni na dnu njega –
Neobjašnjivo pobjeđivala trotočja.
Eto moje zato.
Valjda mi jedna točka
Nikad nije dovoljna.
Srce mi curi…
Željna. Tako željna.
I bez zašto i bez čega.
Neprimjetno gušim jeku
Napamet palih stihova…
O simptomima ćemo drugi put.
On boluje od alergije na moje pisanje…
On nije prvi.
On neće bit ni zadnji
Koji će prekasno shvatit
Da se od alergije ne umire
Ako se pomalo i u dozama
Ipak navikneš na alergent.
Ja pišem
Jer ne slutiš moje žudanje.
Ne žalim se, neću,
To mi utrostruči sve magle i mamurluke.
Bistro i čisto
Isčitavamdijagnoze naše simbioze.
Na mene ne padaju loše kitice.
Na mene se troše stranice.
Žudim… a ti ne trošiš me.
Moj muk. I tipke zastale.
Spavaš. Riješene su dvojbe
Dugo pod tepih skrivane.
Sve misli izlaze iz prostorije…
Osjećaje stavljam na najjače.

 

 

Usporedi me sa isprikom

Nemoj otpasti k’o list
svaki put kad prodrmam
grane našeg postojanja.
Ja se ne gubim tako lako.
To su moja igranja;
ritualna sjebavanja
namjerno izazvanih ludila…
da bi ih poslije lječila;
kockarska mantranja
moje su upute
uz izgubljena pravila življenja.
Znam izgubiti svjesnost,
pa postajem brutalna.
Dajem ti apsurdno,
uzimam ti ranjeno.
Oprosti što se neću ispričati.
Ne otpadaj,
jer nikad neću stati tresti.

 

 

VIZIJA

Smišljam cilj odlutalih snova
pa me osvjesti šamar budalaština,
vizijom neprebrojanih koraka
odletim kao izmišljotina.
Ustreperi adrenalin od tuđe sljepoče,
ma psujem sebe što me uopće dira
svijet gadosti i ljigave bedastoće,
oglušiti treba, pa ću imati mira.
Pobjediti bijegom nije cilj,
udariti bijesom svakako nije mir…
Pa lutam smišljenim željama
da se vizija zablista k’o utjeha.